Pratite nas

Kolumne

Vrijeme je pokazati jesmo li za dom spremni

Objavljeno

na

[dropcap color=”#707070″ font=”0″]U[/dropcap] kojoj mjeri je vladajućoj neokomunističkoj oligarhiji voda došla do grla jasno se moglo vidjeti i prije, ali ovo čemu svjedočimo od 28. prosinca nadalje, i čemu ćemo svjedočiti do završetka drugog kruga predsjedničkih izbora, a nadajmo se svi i dalje, jasan je i nedvojben pokazatelj cjelokupne truleži tzv. «hrvatske» ljevice.

piše: Ivan Ljubić / Kamenjar.com

Priča o genezi hrvatske ljevice od 90-ih naovamo zaslužuje biti u analima. Zaslužuje da se o tome napišu znanstvene studije te da se zauvijek zapamti u što je moguće pretvoriti biser, ako se baci pod šape svinjama. Da su anacionalni, nije upitno. Uvijek mi je čudno vidjeti u televizijskom kadru njih i bilo kakvo hrvatsko nacionalno znakovlje. U tom trenutku, lako je izbaciti uljeza. Dovoljno je bilo vidjeti atmosferu i ambijent u izbornom stožeru aktualnog predsjednika. Nigdje trobojnice, već dugine boje. Ni zvuka od hrvatske melodije, već glazba dostojna vreve gradskih ulica. Poruke prema gledateljstvu pune gorčine i bijesa. Drugovi su zabrinuti i u toj sveopćoj zabrinutosti šalju upozoravajuće tonove da ne glasamo za maskote i zločinačku organizaciju. Kako takva retorika može proći kod ikoga, zaista ne znam, ali očito je da postoje uši kojima godi. Milanka Opačić (ex tajnica Jovana Raškovića), Nenad Stazić aka crveni bombarder, ali i ostatak kamarile krenuo je u fanatičan napad. Matrica je jednostavna. Retorika o vanjskim i unutarnjim neprijateljima dobro poznata. Na kraju krajeva, na takvoj retorici i istom pristupu počivao je monolitan ustroj «hrvatske», a ponajprije jugoslavenske političke scene, ako ju je uopće moguće tako nazvati, od nečasne pobjede do nečasnog bijega na studijske godine i daleko od prve crte bojišta gdje su «kriminalci» ginuli.

Zagreb, 28.12.2014 - Obracanje javnosti Ive Josipovica nakon objave rezultata prvog kruga izbora

U glavama mnogih Hrvata povijest prije 90-e ne postoji. Zdvajamo u nedogled o pretvorbi i privatizaciji ne razmišljajući i ne pitajući se čega su dva zla gospodarska blizanca rezultat. U drugim tranzicijskim zemljama, hvala Bogu, sve je bilo čisto kao suza. Rumunji, Bugari, Rusi, sve čisto. Takvim neprestanim ponavljanjem ispada da smo izgubili svaku vjeru da možemo stvoriti sto puta toliko koliko je uragan tranzicije odnio. Jasno, bilo bi glupo misliti da nas je možda omelo pet godina brutalne agresije, nabava oružja po neregularnim cijenama, more izbjeglica, infrastrukturne štete, ljudski gubici, izostanak svakog turizma i potreba obnove dobro porušene zemlje vlastitm snagama. Kakva drskost to, makar i spomenuti. Tuđman je trebao biti svugdje i istodobno voditi oružane snage, raditi na međunarodnom priznanju mlade Hrvatske i istovremeno postići da u tom metežu sve funkcionira pošteno.

Zar puno tražimo od njega?

Naravno da ne.

On je trebao biti Bog, a nije mu pošlo za rukom. Sram ga može biti. Zato je Ivo Mojsije – on zna pravi put. Preko Drine, samo papci idu do, a mi jadnici ispravljamo krive.

I dalje je moguće čuti mitove o tisućama zaposlenih u fabrikama. Nema veze što su te iste famozne fabrike proizvodile ispodprosječne poluproizvode s ciljem ostvarenja partijski propisanih kvota i normi kako bi na kraju završile u Ugandi kao poklon velikog mecene Tita. Prekapacitirana industrijska postrojenja gdje su poslušnici desetljećima fingirali rad postepeno se odmičući od onoga što rad zaista jest ili bi trebao biti – stvaranje vrijednosti za kojom postoji interes i potražnja. Nije to bitno. Svi su radili, gradili, voljeli se i bilo im je super dok je reakcija tražeći minimum digniteta isti gubila bježeći daleko preko granice ili čameći u ćelijama u iščekivanju da će se kada tada otvoriti prostor da se i njihovo ime makne s crne liste. Naravno, kada se i pokuša govoriti o tome ide se s porukama kako krivac ima ime i prezime te da nije korektno kolektivizirati krivnju i odgovornost. S druge strane, kada je HDZ u pitanju, onda su kriteriji posve drugi. Tada je i portir i žena koja kuha kavu u uredu pa i dijete najnižerangiranog člana upleteno u ilegalne operacije velike zločinačke organizacije.

Crne liste, koje sam prethodno spomenuo, sastavljali su «pobjednici». Očevi Josipovića, Milanovića, raznorazni Perkovići, Račani, Radmani, Munižabe i ostali kojima izdaja vlastitog naroda nije predstavljala nikakav poseban zadatak. To je bila platforma. Modus operandi – uvjet egzistencije. Autentična hrvatska ljevica, ako je ikada bilo ičega sličnog, izgubila je šanse tj. izdahnula je s Andrijom Hebrangom kada se nekako uspio objesiti o radijator u Srijemskoj Mitrovici, ne zna se ni danas točno kada. Koliki god on bio boljševik – bio je hrvatski boljševik. Izdahnula je u tragediji kerestinečkih uznika koji su prije smrti, urezavši na zid: «Živjela boljševička Hrvatska!» pokazali da je u njihovom svjetonazoru bilo mjesta za Hrvatsku, tj. da ju nisu shvaćali kao alat ili objekt. Od tog trenutka meni je zaista teško pronaći primjer lijeve politike za koju bih sa sigurnoću mogao reći da počiva na čvrstoj domoljubnoj bazi što je slučaj u svakoj drugoj normalnoj zemlji. Dakako, govorimo o 20. i 21.stoljeću.

Hrvatska socijaldemokracija ne postoji. Ova nominalna i agresivna derivat je SKH. Iste stranke koja je šmugnula iz Sabora kukavički pokazujući da nisu za samostalnu Hrvatsku. Jer, samostalna Hrvatska znači i konkurenciju, nešto egzotično, nepoznato i ponad svega opasno.

Hrvatska socijaldemokracija ne postoji. Ova nominalna i agresivna derivat je SKH. Iste stranke koja je šmugnula iz Sabora kukavički pokazujući da nisu za samostalnu Hrvatsku. Jer, samostalna Hrvatska znači i konkurenciju, nešto egzotično, nepoznato i ponad svega opasno. Autentična hrvatska ljevica mora se roditi iz kruga ljudi koji vole Hrvatsku tj. koji poštuju onaj minimum političkog hrvatstva kojega se lako da definirati. To jednostavno znači da vjeruju da je hrvatski narod taj koji će svojim tlom, zrakom, morem i rijekama gospodariti bolje od bilo koga drugog te naposljetku da hrvatski narod zaslužuje državu. Minimum. Takva baza mora biti raskrižje svih političkih aktera u Hrvatskoj, u protivnom je izdaja.

Da su žilavi i ustrajni to im se svakako mora priznati. Valjda je to posljedica iskustva vladanja koje običnom hrvatskom puku jednostavno nije poznato. Zadobij medije, društveno humanističke krugove, baci klicu nevladinih civilnih grupacija i gledaj kako metastazira u mutanta i uhljebi u njoj sve jatake i već imaš solidnu bazu. Stranih pokrovitelja za takve aktivnosti nikada nije falilo. Žuti i zeleni vragovi, govorio je Tuđman i dugo vremena se za njegov govor na Plesu mislilo da je bunilo, a danas je sasvim jasno kakva se geopolitička makinacija kuha u loncu znanom i kao «Zapadni Balkan». Sve je očito. Nalogodavci i egzekutori koji nam zadnjih dana bez imalo stida pokazuju koji put je onaj pravi. Kaže Josip Leko, valjda najbezbojniji političar u novijoj hrvatskoj povijesti da od budućeg predsjednika očekuje da razumije prošlost i ima viziju budućnosti aludirajući pritom da je Josipović kandidat koji udovoljava tim kriterijima. To je točno. Razumije povijest na svoj specifičan način odlazeći u Srb feštat s potomcima koljača koji su etnički počistili te krajeve od kraja srpnja 1941. do kasne jeseni iste godine. Mogao bi tih dana svratiti do Boričevca, ako ga je uopće moguće pronaći s obzirom da je sravnjen sa zemljom do te mjere da je sravnjeno i groblje. Tko zna, možda se u okolici Drvara okreće i kakav roštilj? Drvar nije daleko, a imaju čuvene grill mastere. Snažna je to tradicija i grill na kojem su hrabri «narodnooslobodilački» borci pekli svećenika. Šuška se da je kod Brane Bogunovića dobra krvavica. Ako je to razumijevanje prošlosti je li potrebno pričati o vizijama za budućnost? Konture su vidljive.

Hrvatskoj se nudi predsjednik koji zazire od utakmica nacionalne vrste jer bijesna rulja, tj. građani i građanke vole vikati «za dom spremni». Budimo realni, sasvim sigurno među nama postoje ljudi kod kojih taj izraz izaziva jezu. Zašto je to tako, ne treba ulaziti u detalje. To je potrebno respektirati. Ipak, težak je spin i nepoznavanje navijačke scene u Hrvata ukoliko se provlači narativ o tome da to viče nekakva šačica. Viče cijeli stadion. Viče već desetljeća. Samo, to je postalo problem s promjenom vladajućih struktura u zadnjim preslagivanjima. Kao što je zaista nužno respektirati da su mnogi ljudi prestravljeni kada čuju taj uzvik, nije li pravedno tražiti od istih da razumiju kako su s tim pokličem na srcu umirali hrvatski junaci 90 – ih. Tko danas hrvatskom dragovoljcu, ponavljam dragovoljcu Domovinskog rata može osporiti pravo da viče i misli da je za dom spreman. Zar nije? Zar nisu svojim bezrezervnim junaštvima to pokazali? Da napravimo digresiju prije nego se vratimo u mulj «hrvatske» ljevice. Za dom spremni. Što je tu toliko strašno? Zar nije poželjna osobina biti spreman učiniti sve za dobrobit svoga naroda? Kada bi zaista svi bili za dom spremni, problema ne bi bilo. Hrvatska bi nezadrživo galopirala u sam vrh prema odabranom društvu zemalja koje su postale sinonim svjetskog blagostanja i prodisala bi punim plućima. Nažalost, ovako uškopljena, istraumatizirana s nadolazećim generacijama mladih ljudi krajnje upitnih vrijednosti koje im implementira sustav vođen od strane agresivne manjine, Hrvatska tone. Kojim putem krenuti? Pravim.

Između izdajničke projugoslavenske nominalne ljevice i svega desnijeg od njih zaista teškog izbora ne može biti. Ili ćemo izabrati da nas pljunu u lice svaki tjedan, ili ćemo naći vremena te nedjelje, ustati, potražiti biralište i odabrati opciju koja ima svojih grijeha, ali koja nas neće konstantno, iz tjedna u tjedan vrijeđati. Izbor nikada nije bio lakši.

Između izdajničke projugoslavenske nominalne ljevice i svega desnijeg od njih zaista teškog izbora ne može biti. Ili ćemo izabrati da nas pljunu u lice svaki tjedan, da nas uče kako su naši pradjedovi najveći krvoloci u novijoj povijesti i zaslužuju ne imati groba, da su Hrvati izvršili agresiju na BiH, da ustaške zmije još sikću dok gusta magla zorom pokriva ceste, da su Tuđman i Milošević rat dogovorili i usput djelili Bosnu o čemu ne postoji niti jedan opravdan dokaz da bi se tako drsko ta teza mogla nametati svima, da imamo vladu s 45% etničkih Srba, da nam pravoslavni velikodostojnici cjepaju zemlju kako im se kurcu dune, da nam zemlju čuva jedan i pol avion, da smo u ratu, a to ne znamo, da nam vanjsku politiku vode četnički potomci, da se drsko napada Katolička Crkva, da se okrene leđa stopostotnim ratnim vojnim invalidima, odlikuju Documente, ljetuje i banči na Brijunima za 7 kuna dnevno te podmuklo provodi tuđa politika pritom ne vodeći niti minumum računa o zaštiti nacionalnih interesa, da se komunističke ubojice odbijaju predati ruci zakona itd… Ili, ćemo naći vremena te nedjelje, ustati, potražiti biralište i odabrati opciju koja ima svojih grijeha, ali koja nas neće konstantno, iz tjedna u tjedan vrijeđati. Izbor nikada nije bio lakši.

kolinda stožer

Sreća u nesreći je da smo već oguglali od napadačkih eskapada neokomunističke klike tako da ćemo valjda preživjeti i ogavni stampedo koji se zakotrljao i nastoji pogoditi sve neistomišljenike. Valjda smo dovoljno mudri da znamo kako je to jasan znak da se tlo pod skupim cipelama usijalo i isparava u vidu rijetko viđene netrpeljivosti i čiste mržnje. Izdržat ćemo, nema sumnje, jer iz ove kože ne možemo. Ako su mandati Kukuriku koalicije i Josipovića trebali poslužiti kao lekcija, ne znam za vas dragi čitatelji tj. svi oni koji su odlučili izdvojiti pet minuta da pročitaju ove umotvorine, ali meni je osobno lekcije dosta. Samo želim da nas prestanu uznemiravati. Mislim da smo svi barem toliko zaslužili.

piše: Ivan Ljubić / Kamenjar.com

Prilog:

Govor dr. Franje Tuđmana na aerodromu Pleso u Zagrebu:

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati