Pratite nas

Kolumne

Vrijeme je za prijevremene parlamentarne izbore

Objavljeno

na

H. Hitrec: Hrvatske Kronike, Prema polovici siječnja 2015.

Vrlo ugodno vrijeme za napredovali siječanj, bez većih hladnoća, bura i oluja, osim što je u nedjelju ciklona Kolinda odnijela Josipovića s Pantovčaka i prouzročila veliku štetu jugoslavenskoj opciji, piše Hrvoje Hitrec za portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća.

Pobjedi se ne gleda u zube

Bilo je tijesno i sada mnogi, premda zadovoljni i sretni Kolindinom pobjedom, jamraju i čude se koliko je glasova pokupio Josipović i je li moguće da uz onih odavno procijenjenih dvadeset ili dvadeset pet posto recikliranih komunista i orjunaša postoji i podosta preko dvadeset posto zbunjenih i dezorijentiranih naših sugrađana, Hrvata, koji ne čitaju ništa pa nisu mogli pročitati ni Josipovića. No, ti koji jamraju i čude se smušenjacima, neka prihvate realnost i ne gledaju pobjedi u zube.

Pobjeda je pobjeda, u skijanju odlučuju stotinke sekunde. I u plivanju. A Kolinda Grabar Kitarović plivala je sjajno mutnim vodama hrvatske politike, protiv struje, boreći se s morskim psima, ovećim hobotnicama i mrežama bacanim iz režimskih medija. Orjuna je imala sve: javne i tajne službe, potpuni, staljinistički nadzor nad devedeset posto medija, svoju kućnu televiziju koja se zove HTV, svoj kućni radio HR, komercijalne televizije koje ne mogu smisliti nikoga od desnoga centra pa nadalje udesno jer njihovi (nepoznati) vlasnici imaju posebne zadaće destabiliziranja Hrvatske i nalik su specijalnim frizerskim salonima u kojima se pere mozak.

Kolinda je pokazala snažnu osobnost, pamet i osjećaj, njezin je protivnik bio i ostao sitna duša zlih namjera, a kada je u panici počeo dozivati papu Franju te čak izgovorio one grozne riječi koje pristojan jugoslavenski komunist nikada ne bi izlanuo (naime, Hrvatice i Hrvati) narod se počeo zabavljati. Umjesto njega koji je nakon poraza suzdržano patio, doletio je iz Pariza Milanović i rekao sve što je veleizdajničkoj (lažnoj) ljevici na duši i na umu, uličarski sipao uvrede o kriminalnoj zadruzi, o hajdučiji (uskoke nije spominjao), a na spomen mogućnosti prijevremenih izbora potpuno izgubio živce i izgovorio u stilu Luja XIV. „država to sam ja”, odnosno to je bio podtekst stvarne izjave „država to smo mi”.

Riječ je o hrvatskoj državi koju su Josipović i Milanović zajednički razarali, pa kako je prvi otpao, na drugome je da dovrši posao i on to jasno kaže – da će ići do kraja. Ne radi se samo o herostratskom poremećaju neronovskoga tipa nego o serijskom nasilniku koji u oblacima vlasti misli da je nedodirljiv i posvećen, izjednačujući sebe i protuhrvatsku svoju oligarhiju s državom. Kao i kod svakoga sličnog poremećaja i tu je došlo do paradoksalne iracionalnosti – naime, on razara i ruši državu s kojom se u mašti poistovjećuje, što bi moglo navoditi na zaključak o suicidalnosti, da nije samo glupo i bolesno.

Takvim je istupima dao napokon do znanja i svojoj crvenoj zadruzi da s njim ne mogu računati jer je postao teškim teretom ne samo žalosno završenoj Josipovićevoj kampanji nego i samom SDP-u unutar kojega ionako vrije kao u loncu od samoga dolaska na vlast, a kamo li ne sada kada je i manje inteligentnijim među njima razvidno da će izgubiti parlamentarne izbore, što je nešto malo više inteligentnijima bilo jasno i prije predsjedničkih izbora.

Znači, Milanović će biti smijenjen s mjesta predsjednika SDP-a, u čemu će bočno sudjelovati i HNS V. Pusić, a kao jedini kandidat za njegov položaj jednostavno se nameće Josipović „jer on je pokupio gotovo pedeset posto na predsjedničkim izborima”, te dolazimo do situacije Putin-Medvedjev. U tom se planu skriva teška pogrješka, odnosno pogrješan zaključak da će svi oni koji su glasovali za Josipovića na predsjedničkim izborima, glasovati za lijevu koaliciju na izborima za Hrvatski državni sabor – ako on bude na čelu crvene falange.

Ne će, naravno, jer su ljudi bijesni na ovu izvršnu vlast i slistit će crvene ma tko ih vodio, ne će ni onih gotovo dvadeset pet posto smušenjaka, jer su oni u nedjelju dali glas Josipoviću iz gologa neznanja i političke nezrelosti, prevareni dojmom „uljudnog predsjednika” koji nije kriv jer nije imao ovlasti da bilo što učini, pa nije učinio ništa. Tu prijesnu laž su progutali smušenjaci i to je tako kako jest. Nikoga ne može natjerati da bude odgovoran član zajednice ako nije, ne možeš odraslu osobu natjerati da pere zube ako ona ne će pa ne će.

Koalicija kojoj je najjača karika naravno Hrvatska demokratska zajednica, sada ima zadaću kojoj se srećom priklanja i predsjednica države – da traži (i dobije) prijevremene izbore. U nedjelju su bili srušeni mnogi mitovi, a sada treba pasti i onaj koji kaže da je Hrvatska jedina (kvazi)demokratska zemlja u svijetu gdje ne postoji institucija prijevremenih izbora, pa koja god klatež dođe na vlast – ima ostati do kraja mandata. Pa makar klatež naočigled naroda izvodi veleizdajničke, neprijateljske radove kao da ih je dobila na javnom natječaju. Za ilustraciju zbunjenima: vi, gospodine smušeni, angažirate nekog izvođača da vam obnovi pomalo zapuštenu ali i dalje dobro držeću kuću. Date mu akontaciju i odete s obitelji na more, recimo. Kada se nakon mjesec dana vratite, imate što vidjeti: “majstori” su srušili sve do gologa temelja, napravili roštilj i piju gemište. Eto, to je ta priča.

Prijevremeni izbori trebali su biti održani nakon godinu dana mandata drskih rušitelja hrvatske države, a to što nisu – apsurd je koji potomci nikada ne će shvatiti, a ni ja koji sam predak. Isto bi bilo, za ilustraciju smušenjacima, da smo u ratu pustili srpsku vojnu i paravojnu armiju do Sesveta, a tek onda počeli razmišljati o obrani. No kad je već tako kako jest, istjerajmo bagru s vlasti barem sada , na po mogućnosti civiliziran način, a što je civiliziranije i poštenije od prijevremenih izbora? A onda ćemo vidjeti tko je sve, zašto, s kakvim namjerama u tri godina lišio Hrvatsku pustih milijarda, pa ako se na sudu dokaže zloćudna namjera,valjda i to ima posljedice.

Pa ćemo vidjeti tko je i s kakvim namjerama uništavao školstvo, hrvatski jezik i hrvatsku djecu, pa ako se na sudu ustanovi da je se radilo o organiziranom razbojničkom pothvatu protiv hrvatske države ,naroda i hrvatske kulture– odgovarat će. Nije točno što pišu sada neki kolumnisti da će takvi proći lišo jer navodno ništa od toga nisu spremili u svoj džep. I to treba dokazati jer se uz Judu uvijek spominju i škude, jer oni koji rade za tuđi interes nisu ipak toliko blesavi da nešto ne traže zauzvrat.

U zaključku: prijevremeni izbori odmah nakon inauguracije prve hrvatske predsjednice, kojoj ovim putem čestitam na pobjedi.

Na počeku godine uvijek Pupovac

Vraćam se na početak tjedna koji je završio Kolindom, a započeo Pupovcem. Naime, kada smo mi slavili Sveta Tri Kralja, onda su se sveta tri kralja tada još u punom sastavu (Josipović, Milanović, Leko) odlazili pokloniti Pupovcu koji je uzrurpirao pravoslavni Badnjak i u ovoj sekularnoj državi vjerski blagdan uporno koristi za promociju svoje verzije srpstva pretvarajući Novinarski dom u ispostavu SPC-a pa ondje lomi pogače uz licemjerne propovijedi, oduzimajući posao mitropolitu Porfiriju koji se u tim danima pokazao znatno pametnijim i u intervjuu Ivani Petrović vrlo mudro odgovarao na škakljiva pitanja kao što je kanonizacija Stepinca i ostalo.

A znatno više od Pupovca popovao je Josipović u (nenamjernom i neslućenom) odstupnom govoru na dužnost predsjednika, te umjesto da se ugleda na Porfirija počeo talambasati o teretu mržnje i sličnim utezima, što na takav dan ne samo da nije primjereno nego vrijeđa pravoslavne vjernike, kršćane, koji se žele posvetiti pravom značenju Badnjaka i Božića po starom kalendaru, a ako i misle da su gdjegdje zakinuti – krivo misle, no svakako ne žele o tome slušati na rečene dane pa se ateist u obliku izmišljenog agnostika preračunao loveći srpske glasove na domjenku Srpskog narodnog vijeća koje nema potporu srpske manjine u Hrvatskoj, nego potporu Nikolića, Vučića i Šešelja.

Da su josipovići i milanovići nešto drugo, a ne protuhrvatska družba i da im je imalo stalo do istine, onda bi na takvom domjenku – kad se već i to politizira – trebali čestitati Srbima što su uspjeli ugurati u „hrvatsku Vladu” deset svojih ministara. To je taj „teret mržnje” – Hrvati (po Josipoviću) toliko mrze Srbe da su ih instalirali u Vladu i to samo zato da ih mogu mrziti što zajedno s ostalim nesrbima strovaljuju Hrvatsku u ponor. Da, ako sam dobro čuo, Josipović je govorio i o prebrojavanju, kao i njegovi uzori Tito i Bakarić.

Hristos i velika trojicaŠto to znači? Znači otprilike: Srbi se mogu prebrojavati samo pri popisu stanovništva, a zatim se njihova srpska narodnost ne smije spominjati ni (osobito) kada imaju javne dužnosti u Hrvatskoj, jer je takvo spominjanje „mržnja”. Prestrašeni tom prijetnjom, Hrvati ne pitaju javno nego samo u kuloarima, ohrabreni istom flosklulom Srbi uzimaju što im pripada i što im ne pripada, bez otpora preuzimaju dio vlasti u potpunom neskladu s njihovim brojem, a tako i ustanove i medije.

Civilna udruga kojoj je Josipović pisao program i slična protuhrvatska fakinaža uspjeli su što kroz priglupe zakonske akte što medijskom presijom i policijskom represijom ustaliti „mržnju” kao isključivo svojstvo hrvatske većine upravljeno prema manjinama, kao isključivo svojstvo domoljubne opcije prema crvenoj vlasti i njezinoj ideologiji, te u toj prijetvornoj prijevari nesigurnoga hrvatskog puka otvorili sebi put (pravi put) za riganje mržnje prema svemu hrvatskom, mržnje prema hrvatskoj državnosti, hrvatskim osjećajima i kršćanskoj, dotično katoličkoj vjeri. Nakon što su na opisani način postavili stvari, bez ikakva obzira mogu vrijeđati hrvatske branitelje, nazivati stopostotne invalide iz Domovinskoga rata klerofašistima a sam Domovinski rat okosnicom fašizma, bez trunke straha da bi mogli biti pozvani na red govore da je 1945. trebala potrajati pa ne bi bilo 1991. što je zločinačko zazivanje komunističkih krvoprolića…

Režimski su mediji i ovaj put odigrali svoje dajući događaju prvorazredno značenje tendencioznom okupljanju SNV-a, a kako i ne bi, posebno na balkaniziranom, jugoslaveniziranom i podosta srbiziranom informativnom programu HTV-a, gdje se krivotvorilo i u svezi panja koji se naziva badnjakom, te su mlađi naši i neuki suvremenici dobili dojam da je unošenje i paljenje badnjaka isključivo srpski običaj, što je obična laž. Treba samo prelistati knjigu „Hrvatski narodni običaji”, božićnicu u izdanju Otvorenog sveučilišta 1994. gdje se detaljno i pouzdano opisuje taj hrvatski običaj od Istre do Poljica, Imotskog, Vrgorca pa do Konavala.

Bujica

Intervju godine obavio je na samom početku godine V. Bujanec s Gordanom Malićem, novinarom koji ima vrlo lijepu i šarenu karijeru, dobre veze i još bolje informacije. Nedavno je u meni odioznoj emisiji nedjeljnog podneva bio podosta suzdržan, a “puknuo” je (naoko) između dva izborna kruga i izrekao toliko toga da bi onima o kojima je govorio hrvatsko pravosuđe moglo prirediti desetak procesa , s Josipovićem u prvoj klupi. Ako tako ne bude, znači da smo definitvno potonuli u ordinarni totalitarizam i da treba poduzeti ono što dobri ljudi rade kada zlo počinje prevladavati.

Ta bujica Malićevih optužaba dramaturški je sjajno sklopljena, potkrijepljena podatcima i vlastitim iskustvom, bujica je s jednim jedinim pravim protagonistom koji je napokon istjeran na čistac i prokazan kao stvarni gospodar hobotnice i u političkom smislu (plan za uništenje domoljubne opcije) i u poslovno-financijskom gdje se nabrajaju Kamensko, ZAMP, Emporion, HRT, Pravni fakultet itd., sve ono što se znalo, a nije se smjelo znati, a sada je rasvijetljeno na izravan, brutalan (rekli bi oni iz jutarnjih novina) način, bez biranja riječi kada je osoba I. J. u pitanju.

Onima koji imaju više političkog iskustva, vrijeme u kojemu je emitirana (pa reprizirana) ta emisija „Bujice” i teškaški izričaj bez sumnje pokazuju da se radi o školskom primjeru dobroga posla nacionalne, nadnacionalne i internacionalne konjice koja u posljedni čas ujahuje u totalitarne poljane i spašava uhvaćene u zagrljaj velike lignje.

Napad na Maju Runje

Predvodnica ili jedna od predvodnica akcije „Krug za Trg” Maja Runje, akcije koja godinama i godinama prosvjeduje zbog naziva zagrebačkoga trga imenom zločinca maršala Tita, doživjela je i na sreću preživjela upad maskiranih osoba u svoju kuću u Jurjevskoj, o čemu je obavijestila mnoge, ali do tiskovina i elektronike taj slučaj još nije došao i ne zna se kad će. Bilo je samo pitanje vremena kada će se posve podivljala represija sručiti na aktiviste „Kruga za Trg”.

U političku pozadinu nitko i ne sumnja, ali će policijsko izvješće vjerojatno okarakterizirati slučaj kao obično razbojništvo, a do razbojnika će se teško ili nikako doći jer ovi imaju bolju zaštitu – zaštitu onih koji su ih poslali u napad. Time je krug zatvoren, ali će biti otvoren vrlo skoro. U svakom slučaju, sljedeći krug za trg pred zgradom HNK treba biti najbrojnji do sada i – posljednji.

Francuska

WolinskiKada smo sredinom šezdesetih objavljivali satirički časopis „Paradoks”, preuzimali smo i strane karikature, a posebno one čiji je autor bio Wolinsky. Nakon što je „Paradoks” zabranjen zbog crvene zvijezde na kapi konjanika koji gazi narod (povod ruski upad u Prag i slamanje pobune), nisam više pratio Wolinskoga. Opisani konjanik nije bio njegov crtež nego nešto dorađeni plakat iz Oktobarske revolucije, dorađen u našoj radionici. Wolinsky se tada i nije bavio političkim fenomenima nego erotikom, u čemu ga je uspješno slijedio naš Štambuk.

Wolinsky je ubijen zajedno s još devet karikaturista i humorista, a na velikom prosvjedu u Parizu bili su u ime Hrvatske i duhovni sljednici onih koji su 1968. zabranili „Paradoks”. Komunistička represija imala je iste protivnike kao i islamistička histerija: ukloniti sve koji makar i satiričkim načinom dovode u pitanje neupitne kanone, u komunističko vrijeme Tita, Partiju i crvenu zvijezdu, te naravno Jugoslaviju. To su bile granice koje se nisu smjele prijeći.

Islamisti i njihova virtualna država imaju vođu čija se karikatura ne smije objaviti, pa ni u Parizu, što znači da vođi daju maltene božanska svojstva, a svako protivljenje kažnjava se smrću. Pariz, Francuska, Njemačka, Europa u cjelini, prestravljeni su divljanjem džihadista na europskom tlu i nemaju prave odgovore, pokušavaju lučiti islam od islamističkoga nasilja ali sve to zvuči nedovoljno i zbunjeno.

Činjenica jest da smo svjedoci definitivnoga kraja izmišljenog multikulturalizma i početka kulture čvrste obrane europskoga načina života i europskih, kršćanskih vrijednosti. Prenemaganje lijevih europskih intelektualaca koji su podržavali komunizam i SSSR sve do pobune u Mađarskoj, mnogi sve do Praga 1968., a podosta njih obožavaliTita i „socijalizam s ljudskim licem” pa poslije i Miloševića, nastavljeno je zanosnom idejom u multikulturalnosti koja se naglo istopila u srazu s barbarskim terorizmom. Sada će možda i spomenuti intelektualci doći na svoje – zbog sigurnosti, građani njihovih zemalja pristat će i na potpuni nadzor, faktički na gubitak najvećega dijela ljudskih prava. Te će napokon i zapadnolijevi intelektualci saznati kako se živjelo u komunizmu.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati