VRIJEME POTURICA: Kako Josipovićevi savjetnici njegov poraz žele prikazati kao svoju pobjedu

16

Hrvatska je zemlja prilivoda i lažnih neovisnih intelektualaca. Josipović je izgubio izbore, a njegovi savjetnici ponašaju se kao zvijezde i priskaču upomoć pobjednicima

Zanimljivo je promatrati ovo postizborno vrijeme. Gubitnik Josipović je skoro nestao s pozornice, vjerojatno liže rane, al zato su njegovi savjetnici iz sjene postali prisutniji u medijskom prostoru.

skoko-kolaricHrvatska je zemlja izrazito bogata raznim analitičarima i stručnjacima za PR, odnosno prodavanje magle ili izmišljanje svjetlosti u tamnim tunelima naše zbilje. Prije izbora su ti analitičari uglavnom neodređeni, drže fige onomu tko je upravo na vlasti ne žele se zamjeriti, a nakon izbora su oni sve znali i predvidjeli.

Posebna ekipa takvih stručnjaka se okuplja u Hrvatskom društvu za odnose s javnošću. To društvo je mnogima nepoznato, ali ono predstavlja neku vrstu strukovne udruge onih koji su najbolji u odnosima s javnošću. Već godinama tim društvom drmaju dva lika poznata našoj političkoj javnosti: Aleksandra Kolarić i doc. dr. Božo Skoko.

Aleksandra je poznata po svojoj karijeri kao glasnogovornica Ivice Račana, premijera koji se sa Milanovićem bori za mjesto najnesposobnijeg političara i kasnije Milanovićeva crna ovca s izrazito visokim mišljenjem o svojim kvalitetama, a s jako niskim pragom tolerancije prema svima koji drugačije misle. Njoj uz bok je hercegovački docent za svaku vlast, dr. Božo Skoko.

Vjerojatno je taj dvojac zaslužan da su nagrade za komunikatore godine dobili mucavac, bez uvrede, Rohatinski i genijalac svih komunikacija Ivo Josipović. Baš taj dvojac je Ivi Josipoviću vodio kampanju. Aleksandra iz drugog reda, Božo tehnički tako što je za svoju agenciju priskrbio najveći dio kolača od oglašavanja.

Sad je međutim nastalo vrijeme prestrojavanja, naguravanja u pobjedničku ekipu, a tu su naši stručnajci pravi genijalci.

Skoko sam sebe definira kao umjerenog konzervativca i na osnovu te samodefinicije se osjeća pozvanim davati izjave koje graniče s dječjim analizama što je tko napravio. Ono po načelu kad pitaju Mandžu kako je zabio gol: ja potrčao, dobio loptu, udarac i zabijem ga. Tako i Skoko sada po svim portalima analizira zašto je Kolinda pobijedlia. Iz njegovih izjava ispada da je to od početka bilo jasno pa se pitam kako to da taj genijalni stručnjak to nije prije prepoznao pa svoje usluge ponudio pobjednici, a ne gubitniku?

Skoko sada po svim portalima analizira zašto je Kolinda pobijedlia. Iz njegovih izjava ispada da je to od početka bilo jasno pa se pitam kako to da taj genijalni stručnjak to nije prije prepoznao pa svoje usluge ponudio pobjednici, a ne gubitniku?

Ta banalna činjenica ne smeta Josipovićeva čovjeka za tehničko obavljanje kamapnje i autora knjige u kojoj je Tito proglašen velikanom. On se jednostavno premjesti u drugi položaj, bitno je da lova teče, a portali i novine su mu dužni dati prostora jer oni ipak žive od oglasa.

Aleksandra je poznata po svojoj karijeri kao glasnogovornica Ivice Račana, premijera koji se sa Milanovićem bori za mjesto najnesposobnijeg političara i kasnije Milanovićeva crna ovca s izrazito visokim mišljenjem o svojim kvalitetama

Zanimljivo je promatrati te hrvatske medijske poturice kako se jako brzo pokušavaju prilagoditi novonastaloj situaciji.

Josipović je stvar prošlosti, a sada valja ipak zadražti pozicije. Kolindin tim koji je vodio pobjedničku kampanju ne dobiva toliko prostora kao oni koji su savjetovali i organizirali kampanju za gubitnika. Kolinda sastavlja svoj tim stručnjaka i već joj se naguravaju ljudi koji su radili i za protivnika. Je li to znak da u HDZ-u nemaju izvornih i nepotrošenih kadrova ili i oni padaju na slatkorječivost medijskih i inih stručnjaka?

U svakom slučaju već je najvaljeno da će u savjetničkom timu ostati Vice Batarelo, a nebismo se trebali začuditi ako uskoro medijski savjetnik postane Skoko ili netko iz njegove agencije.

Isto tako se nemojmo čuditi ako uskoro pročitamo da je glavnu nagradu Hrvatske udruge za odnose s javnošću dobila Kolinda Grabar Kitarović jer ovo je ipak zemlja prilivoda i lažnih neovisnih intelektualaca koji gospodi svojim hemeroidalnim iskustvom liječe usidjele stražnjice.

D. Lukić

facebook komentari

  • Ljuta Trava

    Čak je i Teršelićka revidirala stavove u pokušaju novog uprknuća .

    • srka

      Ljuti…pitao bih te nesto osobno-politickog karaktera…ak moze…ali ocekujem iskren odgovor…moze?

      by Srka®

      • Ljuta Trava

        Može

        • srka

          Jesi li ti bio Titov pionir, te kasnije JNA i slicno?
          Bez sale…onako me interesira?

          by Srka®

          • Ljuta Trava

            Pionir nikada nisam bio ,jer su nam roditelji trebali kupiti kape i one marame i nisu htjeli a škola nije imala novaca . Primanje u tzv Socijalističku omladinu smo iskoristili kao demonstraciju ne slaganja s tim što nas se prisiljavalo na to te smo potrčali one karanfile i knjižice .To mi ke i prvi susret sa milicijom .U JNA sam otišao 86 i vratio se 87 .
            Mornaričko desantno pješaštvo .
            Obuka je bila 6 miševi , kasnije mi je ta obuka dobro došla jer sam nučio rukovati sa svim pješačkim oružjem te Osom i Zoljom .

          • srka

            Momacki!
            Onako…gledao sam prija nekoliko mjeseci…nekakav doku
            film…te vidjeh pionire sa maramama i kapicama…slicno kao u sjevernoj
            koreji danas…smijesno kako se moze covjek usmjeriti…
            Hvala na odgovoru.
            PS ( nadam se da ti znanje o rukovanju oruzjem nece vise trebati)
            🙂
            by Srka®

          • Ljuta Trava

            I ja se nadam da mi znanje u tom segmentu neće trebati . Sve što sam imao razdužio sam i živim mirnim životom.

            Da danas se svi čude snimkama iz Sj. Koreje a zaboravljaju da je tako i kod nas bilo . Uživala je samo vrhuška a narod se patio .

          • peppermintt

            pioniri su svi bili, nije tu bilo izbora, mislim 4-ti osnovne , a omladinci mislim sedmi il osmi osnovne, to je bilo za sve nije tu bilo izbora oćeš nećeš 😉

          • Otporaš

            Srka pratim tvoje pisanje i izgleda da ti nisi za odbaciti. Drugim riječima, potkovan si, kamen baciš a ruku sakriješ. daj der ti reci nešto i o tebi. dali si ti nosio crveni maramu oko vrata a u desnoj ruki Titinu štafetu. izgleda mene da ti nama, onima koje su nas majke ranije rodile, zamjeriš što smo MORALI nositi titovu štaveftu. Mi nismo imali izbora, jer se je sve radilo za TITO-PARTIJA atko je izišao iz linije, kraćije za glavu. I ja bih bio kraći za glavu da moj ŠEGINOVAC NIJE BIO BRŽI, pa sam, na svu sreću i na vrijeme “šmignuo”, najprije u Sloveniju, Dravograd gdje sam imao priliku iz druge ruke upoznati KALVARIJU HRVATSKOG NARODA I BLEIBURSKI POKOLJ HRVATSKE VOJSKE.

          • Istina je što je ovdje kolega Otporaš rekao. Zato su naši mladići pjevali: “Slovenijo puna si borića, i kostiju hrvatskih maldaića”.

          • Agromentum

            Da, da, bile su neke knjižice. Mislin da je to bila prva stvar koju san u životu “izgubio”… :))

  • peppermintt

    hehe Josipović je svojom medijsko-propagandnim strojem uzdigao sebe na pijedestal u ravnini maršala iz prošlih vrimena.
    Eto plaho mi nedostaje njegov popularni lik koji je zadnjih dana iskakao iz svakog medijskog kadra, napumpanim postotcima popularnosti, čuj 70 posto, ej pa i za lovačke priče velimo de odvadi barem malo.

  • EMINƎM

    hemeroid(e)alnim ;)))))))))))))

  • obren prilivodic

    Najboli primjer prilivode je poskok

  • UZ STO DRUGU GODIŠNJICU ROĐENJA VJEKOSLAVA “MAKSA” LUBURIĆA

    Dragi naš MAKSU, Hrvatski Generale,

    O Tebi se je više govorili, pisalo i napisalo u zadnjih sedam destljeća i više nego o ijednom drugom Hrvatu koji je sudjelovao u stvarajuNEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. O Tebi će se još mnogo i mnogo govoriti i još više pisati sve dotle dok se ne iznesu sve činjenice, svi dokumenti i sve ono što si Ti radio za Hrvatsku a i protiv Hrvatske, kako tvoji neprijatelji kažu, a tvoji neprijatelji su naši hrvatski neprijatelji.

    Ja ću u sažetom obliku nastojati iznijeti neke nepoznanice iz Tvojega života kako bi se popunila ona praznina koja je još uvijek nazočna kod mnogih Hrvatica i Hrvata. Ni ovo što ću iznijeti za sigurno neće biti zadnja nepoznanica, ali za sigurno hoće pomoći nadopuniti onaj vakuum za kojega mnogi Hrvati nisu znali, ili su ga namjerno mnogi prešućivali. Naravno da će u ovoj ČESTITKI ZA TVOJ STO DRUGI ROĐENDAN – VJEKOSLAVA LUBURIĆA biti ponekih i ponavljanja.

    Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, Zrinjskih i Frankopana, Bakača i Hrvoja Vukčiuća Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Husein Bega Gradaščevića, Bana Jelačića, pa sve do novih i najnovijih: Kvaternika (Rakovačkog) Brojevića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana, Gotovine, Markača i tisuće drugih, stoji ime našeg hrvatskog Viteza Vjekoslava Luburića – Maksa – Generala DRINJANINA.

    Danas je 6 ožujka 2015. Točno sto dvije (102) godina od Tvojeg rođenja. Rodio Si se 6 ožujka 1913. godine u selu Humac pokraj Ljubuškoga od oca Ljube i Majke Marije, rođene Soldo. Tvoji roditelji su imali četvro (4) djece iz prvog braka. Ne znam točno tko je bio prvi, drugi, treći i četvrti, ali kako sam saznao imao si sestru Miru, i sestru Zoru koja se je, mlada od 15 godina, utopia u rijeku Neretvu. Imao si brata Dragutina. Ne znam njihove datume i godine rođenja, ali se radi na tome da se i to pronađe.

    Tvoji roditelji su bili imoćni, kako si Ti više puta spominjao u Svojim opisima i PISMIMA. Srpski žandari su Ti oca ubili na Božić 1923. godine, kako si Ti to pisao u pismima svojim suradnicima. Od tada Tvoja Majka sa “čoporom” dječice siročadi, kako si Ti to rekao u Tvojem govoru Hrvatima za proslavu dana hrvatske državnosti Desetoga Travnja 1968. godine, bez mirovine i posla jedva je proživljavala.

    Majka Ti se je preudala za Jozu Tambića s kojim je imala još troje (3) djece, Nada, Zora i Tomislav. Ne znam točno godinu preudaje, ali se radi i na tome da se pronađe. Nada Tambić, polusestra Maksa Luburića, je rođena 4 kolovoza 1926. u Livnu, odakle joj je otac Jozo bio, ili je tu živio i poslovno bio zapošljen. Tomislav Tambić, Maksov polubrat, je bio vojnik NDH u PTS. Zora Tambić, polusestra Maksa Luburića je bila udata za pukovnika HOS Jakova Džala. To je što sam ja mogao pronaći iz Maksovih pisama, časopisa DRINA i novine OBRANA. Jedna osoba mojeg velikog povjerenja radi na tome da prikupi i najmanje podatke o hrvatskom DIV/JUNAKU generalu Drinjaninu.

    Vjekoslav Luburić je imao od svojih prvih mladenačkih dana težak, buran i tegoban život. Pučku školu je završio u Ljubuškom a gimnaziju u Mostaru. Kao đak prednjačio je kako bistrinom uma, tako i energijom hrvatstva. Zbog svojeg istaknutog hrvatstva mnogo puta je dolazio u sukob s školskom upravom, gdje su najviše bili učitelji i profesori srpske narodnosti. Na koncu je bio izbačen iz škole. Kako se može saznati iz Njegovih opisa iz DRINA prve epohe, tj. DRINA koje su izlazile od 1951. pa do razlaza sa Poglavnikom 1956. godine, On je proputovao cijelu Dalmaciju, Išao na Korčulu posjetiti ujca i tetka. Odatle je došao u Zagreb. Tu je saznao za Ustaški Pokret i da se u Mađarskoj Ustaše treniraju i pripremaju za oslobođenje Hrvatske. Pronašao Je neki posao i radio kod jednoga čovjeka u vinogradu. Odatle je Vjekoslav Luburić otišao u Somobor, blizu mađarske granice, raditi kod jednog starog obožavatelja Starčevića. Tu je ispitao mogućnosti kako se prebaciti u Mađarsku. Uz velike muke i opasnosti On je konačno uspio doći u Mađarsku. Ubrzo je došao kod svojih Ustaša na Janka Pustu. Nisam za točno mogao saznati koje je to godine bilo; ili 1931 ili početkom 1932. Sve što sam do sada mogao pronaći iz Njegovih osobnih opisa je to da je pisao da je bio skoro među prvima. Zna se da je Poglavnik iznajmio jedno veliko imanje za vježbanje i treniranje Ustaša blizu jugoslavenske granice, i da je to imanje ostalo poznato kao JANKA PUSTA. Također se zna da je to imanje iznajmljeno 1930. godine. Tu na Janka Pusti Jure Francetić je Vjekoslavu Luburiću dao konspirativno ime “MASK”, a On njemu, Juri Francetiću “LASLO”. Ovaj izvor je Iz knjige CRNA LEGAIA, JURE I BOBAN.Od tada Vjekoslav Luburić je javnosti najviše poznat kao Maks.

    Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske Desetoga Travnja 1941., Vjekoslav Luburić, Maks, se iz Mađarske vraća u Domovinu i odmah se stavlja hrvatskim vlastima u službu. Kao istaknuti i dobro izvježbani borac, hrabro se bori protiv neprijatelja hrvatskog naroda i neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za nesebičnu hrabrost On neustrašivo vodi svoje vojnike na mnoga ratna poprišta. Istakao se je sa svojim jedinicama u mnogim ratnim okršajima, a jedno od njih je najpoznatije Ljevče polje kod Banje Luke. Dobio je mnoga vojnička odlikovanja.

    Odlukom hrvatsko političkog vodstva Vlade NDH On se povlači sa svim snagama HOS i mnogim civilima prema Austriji. Tu u Austriji, malom a za Hrvate vrlo poznatom mjestu Bleiburgu hrvatska vojska se je predala saveznicima, a ova ih je, nepoštivajući Ženevsku Konvenciju prema zarobljenicima, izručila Titinim partizanima. Za ostalo se zna, da ovdje ne ponavljam.

    General Vitez Luburić se ne predaje nego se vraća sa skupinom svojih vjernih vojnika i nastavlja borbu protiv okupatora Hrvatske. Godine 1947 u jednoj od tih boraba bude ranjen u koljeno. Rana se proširila do tog stupnja da se nije moglo dalje. On, general Luburić, odlazi u Mađarsku kod svojih starih prijatelja, preko kojih se je uspio izliječiti.

    Preko Austrije On dolazi u Francusku. Tu je radio u jedno rudniku, zaradio malo novca, da bi 24 listopada 1948 godine prešao francusko/španjolsku granicu i došao u Španjolsku. Naravno da je odmah bio uhapšen i stavljen u pritvor. Vlasti mu nisu vjerovale da je on Vjekoslav Luburić zvani Maks. Vlasti su pozvale fra. Branka Marića iz Madrida, koji Ga je prvi posjetio i vlastima rekao da je to uistinu Vjekoslav Luburić, Maks. Tada su ga španjolske vlasti pustile na miru. Ovi datum prelazka francusko/španjolske granice sam preuzeo iz opisa Dinka Šakića o Akciji Božidara Kavrana “Deseti Travnja”.

    General Vjekoslav Luburić, zvani Maks, je počeo rodoljubno i politički djelovati početkom godine 1951. Došao je na ideju da bi najbolji način bio u prikupljanju preživijelih boraca, ponovno oživijeti organizaciju Hrvatski Narodni Odpor, HNO i izdavati mjesečnik ili povremenik časopis DRINA, preko kojeg bi se izgrađivali budući hrvatski vojnici. Djelujući kao zadnji zapovjednik i general HNO, On sebi daje ime general DRINJANIN, što je usko povezano sa našom vječitom granicom sa Srbijom rijeka DRINA. Od tada pa do današnjih dana, Vjekoslav Luburić je više poznat kao general Drinjanina, nego kao Maks ili Vjekoslav Luburić.

    U svoje rodoljubnom i požrtvovanom radu za ponovno oslobođenje porobljene Hrvatske, general Drinjanin nije ni sebe zaboravio. On upoznaje jednu otmjenu Španjolku, Mademoiselle Isabel Hernaiz s kojom se vjenčava 19 studenoga 1953. godine. Vjenčao ga je hrvatski svećenik Fra. Branko Marić. Vjerovali ili ne, vjenčani kum mu je bio Dr. Andrija Ilić. Oni koji su pratili PISMA MAKSA LUBURIĆA su mogli iz njih saznati za mnoge detalje glede ove teme. Čak i to su mogli saznati da je Vjekoslav Luburić prilikom svojeg vjenčanja primio preko tisuću čestitaka od svojih vjernih vojnika, častnika i simpatizera.

    General Drinjanin je ima četvero (4) djece s Isabelom Luburić Hernaiz. Prvi sin Domagoj rođen 23 listopada 1954, kćer Drina rođena 26 veljače 1956, (prije nekoliko dana mi se je javio Vjekoslav Luburić junior – generalov sin – i saopćio mi da mu je sestra Drina poslije duge i teške bolesti prije par godina umrla) sin Vjekoslav je rođen 25 veljače 1957. i kćer Mirica rođena, neznam točna datuma, 1958.

    Generalov ubojica Ilija Stanić (rođen 19 studenoga 1945.) preko raznih preporuka, ima ih mnogo a ni njedna nije vjerodostojno potvrđena, dolazi pred Božić u Španjolsku, najprije u Madrid, zatim u proljeće 1967. godine kod Generala drinjanina u Carkagente kod Valencije. Predstavivši se Generalu kao sin generalova vojnika iz ratnih dana Joze Stanića, General mu je odmah povjerovao. Zaposlio je Iliju u tiskari DRINAPRESS. Ilija je tu radio, i, po Generalovim pismaima bio vrijedan i požrtvovan. Po pisanju Udbaša Josipa Perkovića beogradskoj Ubdi, Ilija Stanić je strpljivo čekao svoj čas. Nažalost da je taj čas ubojica Ilija Stanić ostvari dana 20 travnja 1969. godine. Ja ću se za ovu Čestitku UZ STO DRUGU GODIŠNJICU rođenja Vjekoslava Luburića ovdje zausteviti, jer će se na drugim mjestima i drugim prilikama pisati o generalovu ubojstvu.

    Na kraju bih zamolio sve one koji imadnu priliku pročitati ovu ČESTITKU da po njihovim mogućnostima popune bilo koju prazninu u ovom mojem opisu.

    DRAGI NAŠ GENERALE, SVE DRŽAVOTVORNE HRVATICE I HRVATI SE PRIKLJUČUJU OVOJ ČESTITKI I U SVOJIM MISLIMA TI ČESTITAJU SRETAN STO DRUGI ROĐENDAN !!!

    Otporaš Mile Boban.

    • Zvonimir

      Šteta je što je HNO raspušten. Ciljevi su se mogli redefinirati.