VRO „MILJEVCI“ – MILJEVCI SU SLOBODNI! (II dio)

0
Milivoj Lokas - slika poslije VRO "Miljevci"

Da! Miljevci su slobodni nakon cjelodnevnih borbi s nadmoćnijim i naoružanijim srbočetničkim snagama. Veselje, ali „suzdržano“ veselje, nema se vremena, slijede pripreme za dalje, tj. slijede pripreme za obranu, jer svima nam je poznata „Doktrina ratovanja“ srbočetnika.

Prvi dio, prvog dijela VRO „Miljevci“ uspješno je izvršeno tj. oslobađanje!

Uzaludan je trud i žrtve poginulih Vitezova, osloboditi privremeno okupirano područje ako ga ne obranimo, a najčešće  je to jako teško ili teže nego samo oslobađanje. Ne sumnjamo u uspjeh ma kako teško bilo obraniti oslobođene Miljevce, ali moramo jer to smo dužni poginuloj braći po oružju i Domovini.

Nastavak slijedi….. „ u zraku je“….osjeća se…tu je….

DRUGI DIO – OBRANA MILJEVACA

Večer završena s radošću, pripremama za buduće dane, jer znamo što nas čeka, uobičajeno i spremni očekujući daljnje poteze srbočetničkog agresora kao i nove zapovijedi zapovjednika.

22.06.1992.

Noć prospavana „na jedno oko“, buđenje prije zore, kavica, poneka „smicalica“, šala, ….pa to nas i održava u svim ovim „krvavim igrama“ gdje nitko od nas ne zna kad će ga Gospodin pozvati k’ sebi na nebeske poljane među svoju nebesku vojsku. Moral? Ma tko je jači od nas? Kaljenje u toliko bitaka jače je i od najjače tehnologije.
Prije zore opet na položaju i ono što najteže pada svakom bojovniku – čekanje. Često je samo čekanje, iščekivanje, očekivanje teže od najtežih bitaka. U bitkama nema razmišljanja, svi rade svoje, zamjenjuju jedan drugoga, uskaču, pomažu i ništa nije teško, ma kako god to sa strane izgledalo, ali čekanje…..uh.. to „ubija“, misli se roje, svašta prolazi kroz glavu, kod svih ….i to je „normalno“.

Ma što su ovi „zakasnili“, zora odavno svanula, sunce se podiže, s njim i temperatura, mi spremni, a od četnika ni traga ni glasa. Nemir primjetan kod svih, opet je nešto „u zraku“…. Još sinoć smo pravili planove za dalje obzirom na zarobljena sredstva na samoj MILJEVAČKOJ VISORAVNI, koga ću „pokupiti“ s drugih položaja, a da pri tom sve bude „pod kontrolom“.

Trenutnu „nemoć“  u svim razmišljanjima i kombinacijama, jer nas nema dovoljno za sve što želimo i trebamo učiniti, prekida moj i naš zapovjednik diviziona kao da smo telepatski razgovarali „na daljinu“. Pa zato i jeste zapovjednik – vojnik – časnik – učitelj, veliki J. M..

Sa svih položaja „pokupio“ je „višak“ ljudi, objasnio situaciju i nakon kratkog brifinga nas dvojice „na samo“, samo je kratko rekao: „Strateg, čuvaj momke!“.  Kad smo već bili uvjereni da do protunapada srbočetničkih snaga još neće doći, spremni smo za pokret na Miljevce.

Prije ulaska u kamion, svi su znali: „Moja je IZVRŠNA“!

Izlazimo iz kamiona kod susjednog sela pod punom ratnom opremom i nastavljamo pješice ubrzanim ritmom. Spuštamo se do rijeke Čikole, preko mosta pa uz brine putem u rasporedu jedan iza drugog  u „cik – cak“ liniji na udaljenosti  6 – 10 metara. Uspeli smo se putem uz brine na samu Miljevačku visoravan kao da su nas nosile „dobre vile“.
Kad smo stigli na Točku 16 (po kodiranoj karti) samo sam kratko uporabio Motorolu i rekao: „Oskar 01, Oskar 01, Strateg je. Tu smo“. Nakon odgovora, već nakon nekoliko trenutaka „odbor za doček“ nas je „počastio“ s nekoliko projektila, ali srećom „samo“ nekih stotinu metara dalje od nas. Shvatili smo da nas „imaju“ i da je kodirana karta „razbijena“ kao i da mora biti radio – šutnja. Istim rasporedom, ali malo sporije krećemo se prema krajnjem cilju s. Širitovci.
Metak u cijevi svima, spremni na moguća iznenađenja i eventualno poneku „izgubljenu“ četničku formaciju ili zasjedu. Na cilj u s. Širitovce stigli smo „po planu“ bez problema, ali da me sad pitate kojim putem smo išli, priznajem, ne znam. („Rupa u glavi“)

Ne mogu opisati radost u očima bojovnika kad su nas ugledali, da smo stigli „u pomoć“, pa i ne samo šaputanja već i iskrene radosne povišene glasove: „Strateg je doša’!“

Moral je bio nevjerojatan, to se ne može ljudskim riječima opisati, već samo osjetiti, doživjeti…

Javio sam se brzinski, vojnički pozdravio i stisnuo ruku Oskaru 01. Nismo imali što suvišno pričati, zna se zbog čega smo tu. Iskoristiti zarobljena sredstva srbočetničkih snaga, okrenuti ih protiv njih u što kraćem vremenskom roku uspostaviti  („odsudnu“) obranu.

Dočekali su nas osobno dva junaka „Whiskey“ i „Burbon“, koji su neki sat prije nas stigli i napravili prvi dio posla. Okrenuli su već jedan top, pripremili municiju, objasnili situaciju na terenu, predložili smještaj.  Hvala „Whiskey!“ Hvala „Burbon!“

Preuzeli smo „odgovornost“, „položaj“ i srdačno se pozdravili. Žurili su nazad na PP u s. Dubravice da i dodatno budemo zaštićeni. Tako radi uigrana ekipa. Gdje god se nalazili, jedan uz drugoga, jedan za drugoga, do kraja!
Brzi smještaj, tj. više ostavljanje „viška“ opreme i žurna provjera situacije okolo, kuće, štale, orijentacija…Ništa se ne prepušta slučaju.

Bože mili, svi redom mi se stavljaju na raspolaganje, a nikoga nisam ništa još ni tražio. Prva informacija koja mi je bila najvažnija bile su 6 komada zarobljenih H105 mm. Prijevoz do položaja zarobljenih H 105 mm mi je „osiguran“ istog trenutka. Odlazimo na položaj, šok… obilazim sve, nema ni jedne „Panorame“ (Naprava za ciljanje), gledam okolo kažem svima: Tražite, možda su bačene samo u grmlje…… Na žalost sve ciljničke naprave svih 6 H 105 mm su odnesene, a ne bačene okolo položaja. Razočaran, ulazim u prostorije srbočetničkog „štaba“ odmah do položaja i opet šok.

Na stolu me „čekaju“ karte!!!!

Nevjerojatno, gledam karte i iščuđujem se samom sebi: „Pa koji bi „glupan“ pokupio ciljničke naprave, a ostavio karte djelovanja. Ovo je stvarno za vojne knjige i povijest, jer jedini mogući zaključak koji se može izvući iz zatečene situacije jeste: Svaka čast srbočetničkim posadama zarobljenih 6 komada H105 mm, postupili su „po PS-u“, samo još nisu skinuli i udarne igle, ali i potpuna sramota zapovjednika PP. Ostaviti karte djelovanja ovakvog „bogatstva“ na jednom mjestu.
Ako ja, kao hrvatski vojnik, to moram reći i napisati onda to ima posebnu „težinu“.

Zadubio sam se u karte, uspoređujući i gledajući raspored ukopanih H105 mm i ne mogu doći k’ sebi….Bože mili, pa Miljevci su oslobođeni u zadnji trenutak. Karte djelovanja otkrile su „pakleni plan“ djelovanja na Skradin, put do Skradina pa sve do bivšeg položaja poznatim pod imenom „Objekt Mideno brdo“ i to samo s ovog jednog položaja. STRAŠNO!

I danas me strah i pomisliti što bi se dogodilo da su kojim slučajem srbočetnički agresori odlučili napraviti operaciju uništenja „Skradinske bojišnice“. U roku samo 24 sata priprema i daljnjih 24 sata „operacije“, kompletna „Skradinska bojišnica“ bi najvjerojatnije „poklekla“.

Miljevci su oslobođeni u zadnji trenutak!

( „Šutio“ sam o ovim kartama svih ovih 20 i nešto godina, šutio sam o mnogo toga, ali istina jednom mora izići na vidjelo. Tko zna, možda je to baš ovaj trenutak suočavanja s istinom, bolnom istinom, ali radosnim završetkom, usuđujem se reći, jedne od presudnih bitaka OS RH, koja još mnogim vojnim analitičarima nije jasna. Nebrojeni elementi i specifičnosti, ali i „ludosti“ i zapovjednog kadra i samih bojovnika VRO „Miljevci“ su ipak iznad njihovih intelektualnih dosega i svega što su naučili po akademijama te nije dostatno da bi uspješno analizirali ili barem pokušali analizirati VRO „Nos Kalik“ i VRO „Miljevci“. )

Ostavljam sve, ovo ne mogu uporabiti, idemo dalje. Nazad u središte s. Širitovci. Ispod stabla stoji uništeni oklopni transporter, provjeravam cijevi dva BsT 82 mm, mehanizme, ispravni i s ciljnicima…odlično….idemoooooo….odvući ga koju stotinu metara naprijed i „pokriti“ mogući i najvjerojatniji pravac napada iz pravca Drniš – Trbounje. Odrađeno u rekordnom roku, ciljnici namješteni i provjereni, protutenkovska municija spremna.

Cijelim putem do položaja zarobljenih 6 komada H 105mm očima sam tražio najpovoljniji položaj za postaviti neki od preostalih 3 (ukupno 4) zarobljena ZISS-a 76 mm, ne nalazim ga…. Suvišno je spominjati da mozak radi „200 na sat“, motaju se ideje, pokušavam razmišljati na „njihov način“, kada, kuda, kako…
Ništa, idemo dalje, nema odmora….. pronalazimo dodatni položaj, ali već je noć i ne možemo kvalitetno napraviti ništa više od ovoga što smo učinili danas. Sutra ranom zorom ćemo to učiniti ako budemo imali vremena, tj. za vrijeme ili prije napada koji se jednostavno „vidi u zraku“, osjeća. No, radostan sam što smo, uz prvi i drugi prsten obrane uspjeli postaviti dodatni, tj,. drugi prsten postaje treći. (Kasnije i četvrti i na kraju peti „prsten“.)

Umorni smo. Ma što umorni, premoreni. Ne damo se, malo noćnih razgovora s VITEZOVIMA koji su odradili prvi dio…. Sjedimo u krugu, zapaljenih cigareta, prozborimo po koju riječ, a u oko mi upadne jedan vitez pod kacigom, umoran, umoran, jedva oči drži otvorene… pitam ga nešto, ne razumije!?
Kažu mi : Strateg, to je naš Francuz s Korzike… junak…. Ne mogu zaboraviti tu sliku i naše poglede pune poštovanja. Pitam ga, služeći se engleskim jezikom…pa dobro, sve razumijem, ali kako to da ti iz Francuske dođeš se boriti za Hrvatsku…( a neki „naši“ odlaze)?

Kaže mi, na slabom engleskom… „… borim se protiv KOMUNISTA! ŽIVJELA HRVATSKA!

Ostao sam zapanjen, pozitivno, šokiran, ponosan, …. Ma nema tih riječi koje mogu to opisati…..
Rekao mi je svoje ime, tog trenutka mi nije ništa značilo, ali u budućim vremenima mnogo. Imao sam čast rukovati se, pričati, smijati se s „bratom po oružju“, VITEZOM  (Jackom) Jacques Nicolaï.

Svi znamo što nas čeka novim danom, vrijeme je „ubiti oko“.

23.06.1992.

Nema sata, nema ni buđenja,  ustajemo prije zore u „gromoglasnoj tišini“, podjela zadataka, ukopavanje topa na novi položaj iščekujući napad. Ukopali, donijeli municiju,  postavili i pikete, ali ništa….tišina…. Što im je sad….pa nikad ne kasne, „sluđeni“ smo od iščekivanja….
Nema druge, idemo ukopati i drugi top pored ovoga, nek’ se nađe, neće škoditi, a ni posada neće biti nervozna, samo da se nešto radi…. Ovu snagu mora se iskoristiti, ne zato što želim, već zato što tako nalaže situacija na terenu.

Prošla i deseta ura tog dana, sunce već prži, u zraku „miris smrti“, ….

Nervoza me hvata sve više i više, spremni smo, a četnika nema… „šetam“ okolo, kontroliram, razmijenim koju riječ, informaciju s bojovnicima, smeta mi pogođeni tenk T-55, pa cijev mu je napunjena i usmjerena točno prema mjestu gdje spavamo. U tenku mrtva tijela, spaljena zoljom, mala rupa na kupoli govori sve….
Središte s. Širitovci se malo „uskomešalo“ „oživjelo“ unatoč „mirisu smrti“,  koji kamion prođe svako malo, poneko osobno vozilo, UN terenac…. U samom centru sela Širitovci vidim poredana, pod bijelim plahtama, nekih do 15 mrtvih tijela, vidim VP, zarobljene četnike koji ih „redaju“, jedno tijelo pored drugog….
Šetam opet okolo i opet…provjeravam, pokušavam se dodatno „stopiti“ sa situacijom, biti dio nje na „višoj razini“…. netko je pomakao tenk i sad više cijev nije usmjerena u „nas“, UN vojnik stoji iznad tenka, prilazim. Vidim priča s zarobljenikom koji čisti uništeni tenk. Kažem zarobljeniku, neka samo bude dobar i sluša zapovijedi jer će ubrzo biti razmijenjen. Puštam Unproforca da razgovara s zarobljenikom da u budućim vremenima nitko ne može reći da smo bili nehumani ili slično. Nakon malo dužeg vremena dolazi mi jedan bojovnik i kaže mi da je već prošlo puno vremena i da udaljim Unproforca. U pravu je, razgovarali su više nego što bi im dopustili bilo gdje.

Prekidam taj razgovor i pozivam ga kod mrtvih tijela s njegovim zapovjednikom. Pitam ih da kad će „ovi“ doći preuzeti tijela ili će oni to organizirati, pa neće mrtva tijela stajati na suncu pod bijelim plahtama do u nedogled. Bio sam jako „oštar“ prema njima. Rekli su mi da će to ubrzo riješiti…. Otišli su….

Ludilo od čekanja, šetanja, evo i ručka. A što sad? Nema druge nego ručati, rat može malo i pričekati. Zamalo zaboravih napisati da je odmah pored topa iskopano i sklonište.

U stvari, mi ga nismo ni kopali jer nismo ni imali s čim. Na Miljevce smo stigli samo pod ratnom opremom i vrećom za spavanje. Nismo imali ništa suvišnoga. Jedan bojovnik i Vitez s Miljevaca je, davno prije nego li je bio primoran napustiti rodni dom, onesposobio svoj rovokopač na samo njemu znani način tako da mu ga četnici nisu ni uspjeli ukrasti. Osposobio ga je u kratkom vremenu i odmah nam ponudio pomoć. Iskopao je rovokopačem sklonište, a ekipa na čelu s Mehom (sada pokojnim) ga je od prikupljenih greda i dasaka osposobila te ga je Vitez rovokopačem ponovo dogradio i završio. Veliko je srce Miljevčana!

Prolazi i druga ura tog 23.06.1992., a prži li ga prži, vrućina, zvizdan……najbolje malo prileći pored topova, a ja kod Oskara 01 na informacije i da ga izvijestim o učinjenim pripremama u svezi obrane ….Nisam ni ušao čujem glas s Motorole… opaženi su, krenuli su…kolona tenkova, transportera… pješaštvo…. Izletim vani trčeći na položaj.

I opet, ma jel’ baš uvijek tako mora biti….

BITI il’ NE BITI!
E, sad ćemo se potuć’, pa ‘ko koga!

Spremni smo kao nikad prije. Krenuli su s 8 tenkova, nekoliko (4) oklopnih transportera, uz koju stotinu pješaka i topničkom potporom.
(Pravovremeno uočavanje i dojava o pokretu i početku napadu bila je tog trenutka najvažnija „karika“ obzirom da je napad pokrenut u vrijeme smanjene pozornosti (vrućina, zvizdan, maestral – ne čuje se brujanje tenkova, …)
Prva dojava izvidnika, uzimamo elemente, ode prva….Druga ode sa starog položaja „Objekt Mideno brdo“ pod zapovjedništvom „Primoštenca“ (A.J.), treća naša, četvrta njegova…. I tako redom…

Znamo da u prvom naletu nisu bitni tenkovi, već razbiti pješaštvo, tj, odvojiti pješaštvo od tenkova, e tad su „naši“. Lagao bih kad bih rekao da nisam osjećao strah, jesam i to puno, ali nisam dozvolio sebi da to itko primijeti. To se „razbija“ vikom, glasom, smijehom, zapovijedima.

Što god se dogodilo danas, tko živ – tko mrtav, posada mora djelovati kao nikada prije!

Kiša granata! Više ni ne obraćamo pozornost na njihove projektile kojima nas „traže“, čuju se već i prvi radosni uzvici, ali to još nije ni blizu izvršenju zadaće. Naizmjenice radi PP s. Širitovci i PP „Objekt Mideno brdo“ …ludiloooooo…..


Informacije stižu… prva crta… „gori“ „ka’ u paklu“… junaci odolijevaju, … jedan tenk manje… … drugi tenk manje… transporter… nije loše…nije loše…

Blizu smo trenutka kada ćemo morati „aktivirati“ treći „prsten obrane“.

Top smo morali staviti tako da projektili lete između žica visokonaponskog dalekovoda, ali takav je život vojnika, nema uvijek idealnog položaja. Vrijeme leti, ne primijetimo, radi se do jednog trenutka kad izvidnik („Gaga“) kaže da skratim za 1 000 metara… najprije sam se začudio i kažem da ću ponoviti po istim elementima…. Izvidnik kaže isto… da skratim za 1 000 metara… a lude li situacije, ma kud baš sad da projektil udari u žicu dalekovoda i prebaci cilj za nevjerojatnih 1 000 m i to dvaput’. (sigurno ju je projektil prekinuo, ako ne iz prve, a onda sad sigurno iz druge)( kasnije smo to i vidjeli da je žica visokonaponskog dalekovoda puknuta i „leži“ preko ceste.)

Nema veze, šutim, ne mora svatko znati što se događa i zašto, ionako smo glavni dio zadaće odradili, mada to posada još ne zna (ali znaju četnici)…jesam, takav sam i takav moram biti ako tako nalaže situacija…. Sve za „viši cilj“!
S položaja „Objekta Mideno brdo“ moj „Primoštenac“ mi javlja šifriranu poruku, samo nama znanu, tj. da je pri kraju s municijom. Kažem mu, također šifrirano da ima „zeleno svjetlo“ i da troši ono što „nema, a ima“. To je bilo presudno za naizmjeničnu vatru i glavnu „blokadu“ generala Torbice.

Prekinuli smo vatru….. a tada….tada…. ČUDOOOO!…. uključili su se topovi 85 mm s područja „Skradinskog zaleđa“, potom minobacači 82 mm, 120 mm, topovi 130 mm…. LUDILOOOO….

Srbočetničke snage razbijene su, napad zaustavljen i sad ih treba „potaracati“… to smo prepustili njima… Svaka čast zapovjedništvu 113. šibenske brigade na organizaciji, a za koju, najiskrenije, tada nisam znao ni pomislio da ćemo imati pomoć. Svaka čast i iskreno HVALA!

Pomoć topova 85 mm, minobacača 82 mm, 120 mm, topova 130 mm, razlog je što za obranu Miljevaca NIJE aktiviran treći ni četvrti, ali ni peti „prsten“ obrane, koji su stvoreni za „odsudnu obranu“!

Molim, neka mi bude oprošteno ako sam nenamjerno nekog ispustio u nabrajanju.

Radosti nema kraja, još smo živi s odrađenom Svetom zadaćom, Bože moj, hvala Ti!

No, nema odmora, nikad se ne zna što može uslijediti, ponovno čišćenje cijevi, provjera kompletne opreme, svega…. Pa „izrastamo“ iz ratnika u odlično ustrojenu i respektabilnu vojsku, uvijek spremnu izvršiti najteže i nezamislive zadaće!

Baš neki težak dan, „miris smrti“, vrućina, zvizdan, „kanonada“, ali veličanstvenu pobjedu nitko ne može sakriti.

Moral je toliko „gust“ da bi ga se moglo „nožem rezati“, ponos, čast…

Za buduće generacije, DA SE NE ZABORAVI:

VRO „Nos Kalik“ i VRO „Miljevci“ su realno gledajući jedna velika bitka podijeljena u nekoliko dijelova. Prekretnica rata u RH, ma koliko to netko pokušao umanjiti. Najvažnije je to što je svakom bojovniku bilo jasno, duboko u duši svatko od nas je ZNAO i bez da mu je ikada itko rekao: S Miljevaca

NEMA POVLAČENJA!

Na Miljevcima smo ostali još neko vrijeme, do preuzimanja oslobođenog područja od strane Policijskih snaga.

Biti dio časnog stroja koji je izvojevao jednu od najvećih pobjeda OS RH nemjerljiva je                    ČAST!
_____________________________________

Moram istaknuti da je „taktički“ potez generala Milana Torbice pokrenuti napad u vrijeme najmanje pozornosti „hrabar“ čin, a istovremeno i izuzetno glup.

On je kao general morao znati da smo svi mi znali da se ne možemo povući i da će to biti borba na život i smrt, u kojoj on sa svim svojim snagama nije imao šansi jer na Miljevcima se ne brane samo Miljevci već i cijela Skradinska bojišnica i Šibenik. Do kraja!
Danas, 25 godina poslije, iako svi detalji nisu napisani, mogu analitički zaključiti da je general Milan Torbica, iz meni nepoznatih razloga, namjerno poveo svoje postrojbe u smrt, a to zaključujem i po tome jer tijela mrtvih četnika poginulih 21.06.1992. NIJE htio preuzeti ni uz pratnju UNPROFORA, već je pokrenuo suludi glupi napad. Zahtjev za povratom mrtvih tijela upućen je tek 26.06.1992.!
Ne zanima hoće li se bilo koji vojni analitičar složiti s napisanim, ali stojim iza napisanog. Dodatno tomu, čimbenik „vrijeme“, koje je prošlo prije samog napada na Miljevce, zasigurno je poslužilo za izviđanje i nije isključeno, niti to smijem isključiti, da su pojedinci ili grupe dobro obučenih izvidnika mogle proći naše crte pa čak i promatrati što se događa, kao i kakva obrana je stvorena. Kao vojnik ne mogu i ne želim vjerovati da general Milan Torbica NIJE znao što ga čeka, te da nije prikupio nikakve podatke o rasporedu i snazi „neprijatelja“.

ZAKLJUČAK: General Milan Torbica ZNAO je veliki ili najveći dio pa čak i broj naoružanja „neprijatelja“ (+ ono što su srbočetničke snage izgubile 21.06.1992., a osobito topništvo).

General Milan Torbica KRIV je za svaku smrt svojih vojnika osobno, za svakog komu je zapovijedao i vodio u glupi pokušaj ponovnim ovladavanjem i okupiranjem oslobođenog područja Miljevačke visoravni!
________________________________________

HVALA vam hrabri ratnici na svoj žrtvi koju ste podnijeli izvršavajući Svetu zadaću oslobađanja jedine nam ovozemaljske Domovine. HVALA vam što ste me trpjeli, što ste mi ukazali čast biti jedan od vas, što ste ugradili dio sebe u ovu svjetlu bitku nad bitkama, ne odustajući ni kad vam je bilo teško, neizdrživo.
Našoj braći po oružju, koji su položili svoje mlade živote na Oltar Domovine, neka je vječna hvala i čast! Počivali u miru Božjem! Svjetlost vječna svijetlila njima!

HVALA VAM SVIMA!

Blagoslovio vas dobri Bog!

Vaš,  Milivoj Lokas – „Strateg“ / Kamenjar.com

 

VRO „MILJEVCI“ ili „MILJEVAČKA OLUJA“

 

 

facebook komentari