Vučić čestitao Kolindi prije Milanovića: ‘Boli koliko je Zoki glup i bahat’

1

Kućni odgoj je očito najveći Milanovićev problem. Izjava iz naslova je zapravo facebook status jednog mog prijatelja koji je inače izrazito lijeve orijentacije, i o HDZ-u misli otprilike što i ja o Savi Štrpcu. S time se slaže velik broj simpatizera SDP-a, koje Milanović sve više sramoti.

Milanoviću je krajnje vrijeme da razmisli o svom ponašanju. Ono je sušta suprotnost onom Ive Josipovića, koji je smjesta pošteno priznao poraz i lijepim riječima čestitao pobjednici. Taj čin je posebno bitan u demokraciji, jer time ne čestitate samo pobjedniku na izborima, nego simbolički prihvaćate volju naroda iskazanu na izborima. To je čin elementarne građanske i političke kulture. Uvrede koje je Milanović u izbornoj noći uputio na Kolidnin račun nisu tako upućene samo njoj, već i svima koji su za nju glasali.

I u demokraciji i u sportu, običaj je da se pobjedniku po završetku utakmice pruži ruka. Onaj tko to propusti učiniti, postupa nesportski i nefer, suprotno postupanje znači da ne priznajete poraz i pravila igre. Nedavno smo svjedočili skandalu kad je mladi boksač na prvenstvu u Zagrebu, umjesto da stisne ruku pobjedniku, nokautirao i iscipelario suca. Iako suđenje nije bilo naročito fer, Lončar je opravdano doživotno suspendiran iz boksa.

No, uz loš odgoj, Milanović je pokazao i lošu narav. Za njega već dugo znamo da je samoživ, prgav, umišljen, i da je njegova komunikacija često na rubu incidenta – uostalom, dovoljno je sjetiti se njegove bezobrazne i bezosjećajne, sad već legendarne izjave u Gunji o njegovoj puknutoj cijevi, čime je pokazao da je narcis i egocentrik kojem je jedina osoba koju uvažava on sam. Podsjetimo, i kad je 2007. poražen na izborima od Ive Sanadera, Milanović je odbio priznati poraz, iako je poražen s preko 90.000 glasova razlike, te inzistirao na tome da bi predsjednik Stipe Mesić trebao dati mandat za sastavljanje vlade njemu, pravdajući to time što HDZ nije imao apsolutnu većinu za sastavljanje vlade. Time je pokazao ili nepoznavanje pravila, ili njihovo nepoštivanje, jer se u takvoj situaciji mandat za sastav vlade uvijek i svugdje prvo daje lideru one stranke koja je imala najviše glasova na izborima, a tek ako on ne uspije sastaviti koaliciju, onom slijedećem po broju glasova. Milanović se tu ponio kao razmaženo derište koje se duri kad ne dobije što želi.

U svakom slučaju, već tada je bilo očito da je Milanović jednostavno – nekulturan, i upitna karaktera. Tome je snažno doprinio i incident koji se zbio tijekom predizborne kampanje u tornju HT-a, kad se posvađao s portirom inzistirajući da ga pusti bez valjane propusnice, odnosno inzistirajući da netko zbog njega prekrši pravila i riskira da ostane bez posla. Tada se poslužio mantrom svih balkanskih krkana – “Jel’ znaš ti ko sam ja”, iako je u tom trenutku zapravo bio nitko i ništa. Mnogi analitičari smatraju da ga je upravo taj incident u velikoj mjeri koštao izbora. Nedavno je njegov Predstojnik Ureda Saucha napravio sličnu stvar na Sljemenu, tražeći da ga puste u VIP šator bez propusnice uz argument “jel znate vi ko sam ja”, prouročivši skandal. Takvo ponašanje je posve neprimjereno i za “živopisne” političare poput pokojnog Rođe Spajića, a naročito za one koji žele zastupati urbanu i liberalnu publiku.

No tu nije bio kraj priče o izborima 2007: Milanović je odbio priznati poraz jer je rekao da ne “priznaje pobjedu HDZ-a” jer je ostvarena “u dijaspori”. Milanović je i prije izbora znao kakva su pravila igre, i pristavši izaći kao kandidat pristao je i na pravila. Pritom je lagao, jer je HDZ tada imao nekoliko desetaka tisuća glasova više u samoj Hrvatskoj, u prvih 10 jedinica, no on je ustrajao da je “dijaspora HDZ-u donijela pobjedu koju on ne priznaje”. A time je pokazao i da ne poštuje načelo ravnopravnosti svih građana pred zakonom, zapisano u Ustavu, po kom svi građani Hrvatske – a to su svi oni, i samo oni koji imaju njeno državljanstvo – imaju jednako i neotuđivo pravo glasa. Takvo neznanje se možda može oprostiti Playboyevoj starleti i TV voditeljici, no ne i ozbiljnom političaru koji je usto i pravnik.

No, na kraju te priče sa Sanaderom, Milanović se zatekao s njim u predvorju Vile Zagorje, pred uredom tadašnjeg predsjednika Mesića: jedan od njih dvojice je trebao dobiti mandat za sastav vlade, a tada je već bilo jasno da je to Sanader, unatoč Mesićevom muljanju i pokušajima “antifašističkog” tumačenja Ustava po kojem SDP ima pravo na sastavljanje vlade i ako izgubi izbore. Stajali su svaki sa svoje strane hodnika, a onda je u jednom trenutku Milanović, koji je danima prije toga unatoč gubitku izbora svima govorio kako je on taj koji će sastaviti vladu, prišao Sanaderu i čestitao  mu. U najgorem mogućem trenutku, jer to je trebao uraditi odmah, a ne nakon što je danima pokušavao negirati jasnu izbornu pobjedu i naknadno mijenjati pravila igre. Lukavi Sanader mu je odvalio verbalnu šamarčinu, pitavši ga je li uspio sastaviti vladu, na što se Zoran zbunjeno i pokunjeno vratio u svoj ugao i ostao tamo do slijedećih izbora, koje je glatko dobio.

Civiliziranost uvijek podrazumijeva određenu dozu neprirodnog ponašanja: ona služi tome da bismo kao društvo mogli funkcionirati zajedno s ljudima koji ne dijele naš svjetonazor, stavove, vrijednosti. Civiliziranost je ono zbog čega si boksači u ringu, nakon što dobro izmlate jedan drugog, ipak na kraju pružaju ruku iako bi vjerojatno najradije opsovali onog tko ih je upravo prebio. Ako se u samoj kampanji i tolerira određena količina uvreda na račun protivnika, pa i određena količina udaraca ispod pojasa, nakon izbora tome više nema mjesta. Vox populi – vox dei, staro je pravilo. Glas naroda je glas Boga: sve je rečeno, i nema se više što nego česitati. Retorika kojom se Milanović – i dio njegovih ministara, poput Vesne Pusić – obrušio na pobjednicu izbora izlazi iz okvira prihvatljivog ponašanja u civiliziranoj zemlji. Propuštanjem čestitanja Milanović ne sramoti samo sebe, nego i svoj rodni Zagreb, grad koji bi trebao biti svjetionik ostatku Hrvatske, svoju stranku, i na kraju krajeva naciju kojoj je na čelu. Ovako, ispada da je reformirani četnik Vučić, čelnik susjedne države, kulturniji političar od rođenog zagrepčana Milanovića. Treba li nas Beograd učiti kulturi i kućnom odgoju?

Autor: Marcel Holjevac/Dnevno.hr

facebook komentari

  • Otporaš

    Po njihovim djelima ćete ih prepoznati…