Pratite nas

Kolumne

Vučić, Vulin, Irinej, Pupovac… nastavi niz!

Objavljeno

na

Nevjerojatno je da se osoba poput Aleksandra Vulina može slobodno šetati po Hrvatskoj i grubo provocirati i vrijeđati. Još je nevjerojatnija činjenica što Aleksandru Vulinu nije prvi put da to čini. Ovaj put, usred Šibenika koji je grubo stradao u velikosrpskoj agresiji, Vulin poručuje da je bila riječ tek o građanskom ratu.

Istodobno srpski patrijarh Irinej s istog mjesta poručuje kako se “neka zlokobna sila u našem vremenu ponovno diže unoseći nemir i strah među ljude”.
Dodaje još sljedeće: “I u našem narodu mržnja nije prestala, osvete se pripremaju i nagovještavaju”.

Zaboravio je patrijarh Irinej kako je jedina zlokobna sila bila ona srpska, koja je u brutalnoj agresiji okupirala Hrvatsku i iza sebe ostavila strašne žrtve. Pitanje je, međutim, o kojim to osvetama priča i čije to osvete najavljuje patrijarh Irinej.

Na njegove riječi ne treba odmahnuti rukom. Srpska pravoslavna crkva i do sada je bila aktivni eksponat velikosrpske politike, a sudeći po izjavama Irineja, ali i ostalih članova, ništa se nije promijenilo.

Koji dan ranije, srbijanski premijer Aleksandar Vučić napao je Hrvatsku zbog Zakona o braniteljima Domovinskog rata u kojem je napisana nesporna istina da je veliki dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj, potpomognut Srbima iz Srbije i BiH, te JNA sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. Vučiću istina smeta pa kaže da se Srbija ne smije navoditi kao agresor jer će to otvoriti Pandorinu kutiju pa će se onda u Srbiji donijeti još pet stotina zakona o tome što je napravljeno Srbima u Jasenovcu i Oluji. I neka donesu, ne petsto nego pet tisuća zakona ako ih to veseli.

Činjenice i istinu oni ne će pobrisati ma koliko se Vučićeva i velikosrpska propaganda trudili to napraviti.

Srbi su agresori na Hrvatsku, ali i gubitnici u ratu kojeg su sami započeli i to ništa ne može izbrisati. Činjenica je da su Srbi okupirali i napali Republiku Hrvatsku na njezinu teritoriju, koji je, po raspadu Jugoslavije, utvrdila Badinterova komisija.

Većina (ne i svi!) srpskog stanovništva u Hrvatskoj sudjelovala je u agresiji na Hrvatsku i podupirala paradržavu unutar Hrvatske koja je trebala biti značajan zalogaj u projektu zvanom Velika Srbija. Jer, konačni je cilj trebao biti ujedinjenje etnički čiste tzv. Republike srpske krajine s područjem pod nadzorom Srba u BiH, odnosno kasnije Republikom Srpskom. Što se tiče Hrvatske, Bljesak i Oluja su im pomrsili planove. No, kao što je nedavno izjavio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, takvi su planovi i dalje živi.

Dodik je poručio kako će Beograd i Banja Luka u budućnosti biti u jednoj državi i kako je to pošteno.

“Zato i postoje Republika Srpska i Srbija i zato će sasvim prirodno biti jednog dana i drugima oko nas koji su protiv toga, da shvate kako je to naše prirodno pravo, pravo nacije ovog naroda i ove dvije države, Republike Srpske i Srbije, da imaju pravo na to”, zloslutno je poručio Dodik. Upravo to inzistiranje na samozvanom prirodnom pravu da svi Srbi žive u jednoj državi, a kojeg je svestrano podupirala i Srpska pravoslavna crkva, ali i aktualno vodstvo Republike Srbije – dovelo je do krvavog rata u Hrvatskoj i strašnih žrtava.

Vučić Hrvatskoj prijeti i Deklaracijom o zaštiti Srba koja bi trebala implicirati kako su Srbi u Hrvatskoj jadni, kako nemaju nikakva prava i kako ih zločesti Hrvati sustavno ugrožavaju. Ta se stigma o tobožnjoj ustašoidnosti Hrvata godinama u bivšoj komunističkoj tvorevini sustavno nametala i pažljivo gradila. Kulminirala je srpskom okupacijom Hrvatske i svime onime što je uslijedilo tijekom Domovinskog rata.

Vučićev argument – inače nije zgorega ponoviti, ako ne radi ničeg drugog, onda radi mentalne higijene i da se zna s kime imamo posla, da je aktualni srbijanski predsjednik deklarirani četnik – jest taj da u Hrvatskoj živi 186.000 Srba, a od njih 55.000 govori srpski. Nije se Vučić zapitao je li možda Srbima u Hrvatskoj dosta velikosrpske politike koja ih stalno gura u nove sukobe.

Jer, velikosrpska politika ne može opstati bez stvaranja sukoba i ratnog huškanja, a toga je i Srbima dosta. U Hrvatskoj na posljednjim parlamentarnim izborima za Hrvatski sabor (2016.), od ukupno 138.539 birača pripadnika srpske manjine, glasovalo je (prema službenim podatcima DIP-a) 19.534 birača, odnosno 14,10 posto.

Dakle, čak 86 posto  pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije sudjelovalo i biralo svoje zastupnike na posebnoj listi što se može tumačiti i da, osim što ne odobravaju takav način biranja, ne podupiru ni politiku aktualnog vodstva srpske manjine u Hrvatskoj. Politiku koja je na tragu velikosrpske i koja ih iz dana u dan gura u sukobe s većinskim hrvatskim narodnom.

Srbi u Hrvatskoj svjesni su da imaju ne samo kulturna, obrazovna već i politička prava koja manjine u drugim europskim državama ni približno nemaju i ne žele živjeti po diktatu vođa i etnobiznismena kojima je to jedini način, ne samo da nešto zarade, već i da stvaranjem konflikta opet započnu kakav krvavi rat. Da ostvare ono što nisu uspjeli devedesetih.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati