Pratite nas

U potrazi za Istinom

Vukić: Zašto se Hrvatska napokon ne suprotstavi propagandi Jasenovca koju vode Kusturica i Greif!?

Objavljeno

na

Prof. Dr. Gideon Greif

Srbi se pokušavaju prošvercati uz Židove prema kojima u to doba nisu imali mnogo milosti. A švercaju se i uz Jasenovac, jer ni Jasenovac nije dominantno srpska stvar, piše Igor Vukić u Hrvatskom tjedniku od 17. kolovoza 2017.

Prije koji tjedan u Beogradu se ukazao izraelski povjesničar dr. Gideon Greif. U glavni grad Srbije došao je sudjelovati na tribini zajednice židovskih općina o logoru u Jasenovcu. Iako sam kaže kako o tom logoru do nedavno nije mnogo znao i da ga je počeo proučavati tek prije dvije godine, u novinskim je intervjuima predstavljen kao ekspert za tu temu.

Srpski mediji potrudili su se njegove intervjue odmah prevesti na engleski. Hrvatski internetski portali prenijeli su dosta toga što je rekao – najviše njegovo protivljenje kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca.

Greif se kao povjesničar puno bavio osjetljivom temom iz njemačkih, nacističkih logora: Židovima koji su, prema njegovim istraživanjima, iznosili tijela svojih sunarodnjaka iz plinskih komora i spaljivali ih u krematorijima. Riječ je o pripadnicima tzv. sonderkommando skupina. Greif je pronašao nekolicinu preživjelih što su živjeli ili još žive u Izraelu i intervjuirao ih.

Prema opisima i izjavama, radi se o strašnim razinama na koje može spasti čovjek. Pripadnici sonderkommanda među mrtvima pronalili su i članove svojih obitelji, no slomljeni torturom esesovaca i naznakom da će možda nekako sačuvati svoj život, tupo su ih odnosili do krematorija, jeli užinu pored njihovih tijela… Na internetu se spominje da su Greifovi tekstovi inspirirali mađarskog filmaša Lasla Nemeša za film Saulov sin (2015.), o logorskom životu jednog takvog člana sonderkommandoa. Nemešov film dobio je niz nagrada na svjetskim fimskim festivalima.
Greif sada našao novu temu. Prema onome što govori u intervjuima, njome se do sada bavio vrlo površno, što pomalo baca sjenku i na njegove ranije radove. Greif o Jasenovcu govori na način srpskih i jugoslavenskih propagandista iz osamdesetih godina. Primjerice, da je Jasenovac bio gori od Auschwitza, da su se čak nacisti zgražali nad njime, i ostalo iz tog poznatog reklamnog arsenala.

Igor Vukić

Među ostalim, Greif je u siječnju ove godine sudjelovao na izložbi o Jasenovcu održanoj u predgrađu New Yorka. Ondje se na 180 izloženih panoa govorilo o „pravoj istini“, odnosno o 700.000 navodnih žrtava tog logora. Organizator skupa bio je proslavljeni filmski redatelj Emir Kusturica i nekoliko drugih manje poznatih srpskih kipara i slikara. Prva ideja bila je da izložbu postave u prostorima Ujedinjenih naroda, ali u tome nisu uspjeli.

Greif i Kusturica planiraju postaviti tu izložbu u prosincu u Izraelu.

U tom smislu nekoliko je rečenica izrekao i patrijarh Irinej na skupu održanom povodom obljetnice hrvatske akcije Oluje, u novosadskom predgrađu Veterniku. Irinej je očekivano povezao 1941. i Oluju, a „tragedija koja je pogodila srpski narod je kao ona jevrejskog naroda“.

Angažiranje Greifa u novoj propagandoj kampanji ima podršku i službenih tijela srpske države. Izložbu u New Yorku posjetili su voditelj srpske misije pri UN i veleposlanik. Iz Srbije je došlo izaslanstvo od dvadesetak članova predvođenih Vladimirom Božovićem, savjetnikom tadašnjeg premijera, a sada predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. U izaslanstvu je bio i Ivan Kostić, predsjednik odbora za dijasporu i Srbe u regionu Narodne skupštine Srbije.

Greif je i urednik zbornika s različitim radovima o holokaustu, koji je financiralo Ministarstvo vanjskih poslova Srbije.
Podrška Greifu podudara se i s drugim propagandističkim potezima i namjerama srpskog vrha vezanima u Jasenovac. U travnju ove godine kružile su informacije da Aleksandar Vučić i Milorad Dodik pregovaraju s jednom od najvećih svjetskih producentskih kuća o snimanju holivudskog filma o Jasenovcu.

Nije se čulo da bi hrvatska diplomacija negdje javno odgovorila na tu kampanju.

U tom propagandnom okamenjivanju Jasenovca koristi se i hrvatski novac. Primjerice, djeca hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji nakon niza godina dobila su knjige na latinici i hrvatskom jeziku. Tiskanje je platila Hrvatska. I tako mali Hrvati iz svojeg udžbenika povijesti uče da je u Jasenovcu ubijeno, pogađate, 700.000. Tako je bilo do nedavno, ne znamo je li došlo do kakvih izmjena za sljedeću školsku godinu.

Naravno, ne bi bilo mnogo bolje ni da im samo pretiskaju hrvatski udžbenik za povijest za osmi razred, u kojem stoji da je u Jasenovcu ubijeno 80.000 ljudi.

Ispod članaka na portalima koji su prenijeli Greifove tvrdnje da je Jasenovac bio gori od Auschwitza neizbježno su se redali zapjenjeni komentari. No čitatelju je mogao zapeti za oko i jedan koji je stigao, gle čuda, iz Srbije, iz Pančeva: „A kako je mogao da bude Aušvic ako nije bilo ni gasnih komora ni krematorijuma???“.

Takvo zrnce zdravog razuma uvijek je ohrabrujuće. Jer, propagandi kakvu vode Kusturica i Greif nije se jednostavno suprotstavljati. Jasenovac je doista imao svoj udjel u holokaustu. U njemu su bilo interniran jedan broj hrvatskih Židova, i to samo zato što su Židovi. Ali njihov tretman u logoru bio je sličan onome u slovačkim logorima za Židove (Novaky), gdje su radili u relativno dobrim životnim uvjetima. Iz slovačkih su logora, na nacistički pritisak kasnije ipak najvećim dijelom deportirani u logore u Njemačkoj odosno okupiranoj Poljskoj.

I najveći dio židovske zajednice u NDH, onaj iz sjevernog područja pod njemačkim utjecajem, deportiran je u njemačke logore. Od deportacija su izuzeti Židovi iz miješanih brakova i to uz zalaganje nadbiskupa Stepinca i ostalih iz vrha Katoličke crkve u NDH. U dijelu države pod utjecajem talijanskih fašista, Židovi su prolazili bolje. Internirani su, ali ih talijanski fašisti nisu izručivali njemačkim nacistima.

Za razliku od Srbije u Hrvatskoj prije rata nije bilo izraženoga antisemitizma u glavnim političkim i vjerskim strujama. Stepinac je još tridesetih godina organizirao odbor za pomoć židovskim izbjeglicama iz Trećeg Reicha. Židova i osoba židovskog podrijetla bilo je i u ustaškim redovima pa i u emigraciji s Pavelićem (Karlović, Singer, braća Kremzir, Eugen Kvaternik).

U prvim danima poslije dolaska na vlast, ustaško je redarstvo pozivalo Židove u Zagrebu na prijavu imetka i ispunjavanje anketnog lista u kojima su se trebalo navesti i pojedinčeve sudske kazne. U jednom takvom listu jednog zagrebačkog Židova stoji – osuđivan sam, jer sam se protivio uvođenju ćirilice u Hrvatsku!

I zbog takvih razloga uveden je institut „počasnog arijevca“ koji je dodijeljen glavama tristotinjak židovskih obitelji. Dvjestotinjak liječnika sklonjeno je u Bosnu pod izlikom da idu liječiti endemski sifilis. A neki od onih što su ostali u Jasenovcu, sačuvali su glavu baš zato što su ostali ondje, kako su to utvrdili analitičari UDB-e još 1955. godine u analizi djelovanja njemačke obavještajne službe u ND Hrvatskoj.

Dok je Stepinac rasne ideologije osuđivao javno s propovjedaonice i prosvjedovao izravno kod dužnosnika u vlasti, deportacija Židova iz Srbije prošla je u tišini, uz poneko likovanje iz redova Pravoslavne crkve. Čak i ono malo otvorenoga antisemitizma što ga je bilo u Hrvatskoj, događalo se najviše u srpskom manjinskom krugu – u zagrebačkim listovima Srbobran i Vrač pogađač koje su financirali srpski zagrebački trgovci, i koji su huškali čitatelje protiv židovske konkurencije.

Svejedno, srpski se suvremeni nacionalistički propagandni aparat nastoji prošvercati uz Židove, nesumnjivo najveće stradalnike Drugog svjetskog rata.

Ali šverca se zapravo i uz Jasenovac. Jer ni Jasenovac nije dominantno „srpska stvar“. Najveći broj Srba samo je prošao 1942. godine pored Jasenovca i kroz Staru Gradišku poslije bitke na Kozari. Upućeni su na rad u njemačke tvornice i poljoprivredna dobra te premješteni u Slavoniju, na poljske radove. Dobar dio preseljenih u Slavoniju, kako ne bi bili jataci razbijenih partizanskih grupa poslije Kozare, počinje se vraćati svojim kućama u Potkozarje i okolicu već u jesen 1942. godine. Na internetskoj stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac objavili smo u lipnju 2016. poduži članak „Zašto tvrdimo da nitko u Jasenovcu ubijen zato što je bio Srbin ili pravoslavac“ .

U članku s povijesnim izvorima pokazujemo kako se mijenjao odnos NDH prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu te kako je internaciji u Jasenovac za hrvatske, muslimanske ili srpske zatočenike morala prethoditi neka protudržavna aktivnost.

Najčešće je to bilo aktivno podupiranje ili sudjelovanje u komunističkom pokretu. Srbi su pri tome predstavljali manjinu zatvoreničke populacije.

Sveobuhvatno istraživanje jasenovačke problematike i publiciranje rezultata, i uz pomoć države, poništilo bi mnoge adute srpske nacionalističke propagande, a također i, otprilike rečeno, hrvatske ljevičarske, kao i srednjostrujaške.

Čitajući njegove rane radove, čini se da bi to mogao prihvatiti i Gideon Greif, kad bi imao priliku sagledati sve elemente jasenovačke povijesne sage.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Mitologija o povijesnom Titovom pripojenju Istre i Dalmacije Hrvatskoj 20. rujna 1943.

Objavljeno

na

Objavio

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni.

Ovih dana (20. rujna) spominje se u hrvatskom tisku 74. obljetnica “Titovog pripojenja Istre i Dalmacije Hrvatskoj”.

Naravno, bilo je to samo deklarativno pripojenje Istre i Dalmacije Titovoj Jugoslaviji u kojoj je marionetska hrvatska republika dobila formalno, malo bolji status od starujogoslavenske Savske Banovine, i nešto gori od Mačekove Banovine Hrvatske, a u svakom praktičnom smislu, uz srpsku aneksiju Srijema i Bačke, ostatak Hrvatske postao je srpskim protektoratom, pod kontrolom istih onakvih elemenata, kakve danas predstavlja Milorad Pupovac, po Hrvatskom ustavu u poziciji odlučivati tko će vladati a tko će padati.

Nakon što je avnojevska Jugoslavija propala i na dijelu hrvatskoga prostora uspotavljena zavnohovska Republika Hrvatska, spominje se isključivo Titovo pripojenje tih područja Hrvatskoj, uz česte hvalospjeve Titu koji je “vodio borbu za Istru i Dalmaciju” iz čega se stječe dojam da je Titova jugoslavenska vojska nemalo prislila Italiju na kapitulaciju i u krvavim brobama duž anektiranog prostora istjerala Talijane iz Hrvatske.

Bitka za za Istru, Primorje i Dalmaciju nakon talijanske kapitulacije, vrijedi isto toliko koliko i bitka za Bleiburg nakon hrvatske kapitulacije.

Hrvatski list 10. rujna 1943.

Kada je na dnevni red došlo skidanje Titova imena s današnjeg Trga Republike Hrvatske, skoro svaki govor suprotstavljenih, sadržao je sarkastični savjet da se to područje “koje je Tito pripojio Hrvatskoj”, vrati Italiji.

Naravno, o nikakavim bitkama nije bilo ni govora, a istarsko posebno štovanje Tita zasnovano je na jugoslavenskoj mitologiji, a nikako na činjenicama.

Nakon pada Italije, ostvarenog malo drugačijim snagama nego što ih posjedovala Titova NOVJ, čija je jedina potvrđena vojna sposobnost bila uz veće ili manje gubitke, uspješno bježanje s područja neprijateljskih ofenziva, Tito je, vidjevši da je vlada NDH 10. rujna proglasila pripojenje tih područja Hrvatskoj i sam odlučio proglasiti povratak istih tih područja Jugoslaviji.

U istinu, nakon pada Italije, ni jugoslavenska ni hrvatska vojska nisu imale snage preuzeti kontrolu nad tim područjem, koje je do njemačke kapitulacije ostalo pod njemačkom kontrolom.

Deseti rujna, kao nadnevak kada su Istra, Dalmacija i anketirani otoci dekretom pripojeni Hrvatskoj, u Hrvatskoj nije zabilježen nigdje, jer ni ne ulazi u anale nekih posebnih hrvatskih zasluga, jednako kao što takav jugoslavenski dekret deset dana kasnije, ne predstavlja neku posebenu njihovu zaslugu.

Slobodna Dalmacija 16. rujna 1943.

Međutim, sljedbenici Tita, koji su poput Srba s Kraljevićem Markom, nedostatak stvarnih uspjeha nadomjestili brojnim, na mitologiji zasnovanim pjesmama, i taj dekret su pretvorili u “istorijski događaj”, pa bi netko tko ne poznaje povijest tog vremena, morao zaključiti baš to, da je Titova vojska u krvavim bitkama, metar po metar, iz Istre, Primorja i Dalmacije istjerala Talijane.

Hrvatski list” je 10. rujna 1943. objavio “priključenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, onih krajeva na Jadranu, koje je Italija bila prisvojila”, a “Slobodna Dalmacija” je šest dana kasnije s brojem čisto propagandnih tekstova objavila da je “planuo opći ustanak”, da partizani desetkuju Njemce i još koješta. Ratni izvještaji pokazuju da su jugoslavenske vojne jedinice 11. rujna kod Klisa započele vojne operacije nazvane “Bitka za Split”, da bi 24. rujna pobjegle iz Splita, a u bijegu se nisu zaustavile do Livna.

Mesić je ipak trebao izjaviti da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu pobijedili 3 puta.

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni. Očito je da jugoslavensko novinarstvo u Hrvatskoj 2017. nije niti malo uznapredovalo u uspoređenju s onim iz 1943.

Vjerodostojnije bi bilo da su proslavili 27. rujna kao dan kad je Tito, nakon što su njegove snage pobjegle iz Hrvatske, pripojio Livno Bosni i Hercegovini.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

“Vlada RS Krajine” postoji i danas. Podupire je Republika Srbija. Hrvatska šuti

Objavljeno

na

Vjerovali ili ne, redovna sjednica “skupštine Republike Srpske Krajine (RSK) u progonstvu”, održana  je u Beogradu 17. prosinca 2016.  O njihovu radu stidljivo ali konstantno izvještavaju srpski mediji.  Sjednicu ne bi mogli održati da ih ne podupire srbijanska vlast. U Hrvatskoj o tome ni riječi.

Markovine se tome raduju pa nemaju potrebu pisati o slučaju, Pupovcima je takva pojava ionako sastavni dio dugoročnog plana, stoga šute.

Hrvatska službena politika glumi indoletnog mužeka – ne bi se štela mešati. Politiku glavnih TV kuća u Hrvatskoj odavno vode Maje i Aleksandri  koji vole preskočiti ovakove teme.

Tijekom veljače 2017., u Beogradu je svečano predstavljeno monumentalno (ne)djelo  Ratka Ličine, prijeratnog zastupnika u Hrvatskom Saboru. Zbornik je sastavljen od 10 tomova i više od 7000 stranica. Ime (ne)djela je slikovito:

„Republika Srpska Krajina – državna dokumenta“ 

Projekt je financijski, organizacijski i logistički obilato pomogla Republika Srbija.  Na predstavljanju je govorio i predstavnik Instituta za suvremenu povijest Republike Srbije (Institut za savremenu historiju Srbije), prof. Nikola Žutić. Profesor je pohvalio doprinos  zbornika za rasvjetljavanje svih srpskih agresija, koje nazivaju ratom „zapadnih srpskih zemalja.“

U međuvremenu se, opet u  Beogradu, potiho sastaje, radi, piše međunarodnoj zajednici, pa čak i Hrvatskoj predsjednicivlada RSK u progonstvu. Hrvatska prešućuje i ovaj izravni udar i prijetnju nacionalnoj sigurnosti, dok iz Republike Srbije pljušte optužbe, povijesne krivotvorine i direktno posezanje za hrvatskim teritorijem.

Predstavnici vlade RSK koju podržava Republika Srbija, otvoreno prijete Hrvatskoj, javno izjavljujući da su oni političko tijelo, kojemu je cilj očuvati državni kontinuitet do nekog povoljnog geopolitičkog trenutka. Vjeruju pri tome da će to biti podpomognuto „ruskom braćom.“

Ratko Ličina, član u Hrvatskoj zabranjene SDS, koju je naslijedila Pupovčeva SDSS-a,  ministar u vladi RS Krajine u progonstvu, po dobrom bizanstkom običaju slika velikosrpsku stvarnost, te izjavljuje da je iz Hrvatske “proterano 800 000 Srba.

Popis stanovništva iz 1981., nasuprot njegovim tvrdnjama bilježi  531 532 stanovnika srpske narodnosti u Hrvatskoj. Ovaj primjer svjedoči kakvim se bjesomučnim lažima služe danas, kad se svaka informacija može provjeriti u kratkom roku. Što su sve lagali u vremenima kad je protok i dostupnost informacija bila u rukama njihovih snaga, a bez današnje tehnološke razine, može se samo pretpostaviti.

Nadasve su zanimljive formulacije koje mnogi povezani s radom ovih institucija koriste pri opisu Hrvatske. Ratko Ličina poentira: „….ovo je trajni spomenik najzapadnijoj srpskoj državi.“

Eto nešto malo sličica iz susjedstva za sve one koji tvrde kako je velikosrpska prošlost davno umrla. Dok u Srbiji intenzivno rade na realizaciji ciljeva postavljenih u Memorandumu 2 SANU, dok Dodik otvoreno najavljuje kapitalizaciju „historijskog prelaska preko Drine“, dok u Beogradu opstoji i djeluje antihrvatsko, terorističko, agresivno tijelo, mi trošimo silnu energiju u natjecanju tko će više podilaziti Pupovcu i njegovu jedva prikrivenom velikosrpstvu.

Ž.M.-Zenga/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati