DOK VUKOVAR KRVARI, STANIMIROVIĆ KADROVIRA

0
Zorica Gregurić razbija 'ćiriličnu ploču'

Nakon ćirilice u Vukovaru nužna promjena Ustava RH

Vukovar živa rana hrvatskog bića. Grad Heroj koji bi trebao biti primjer uspješnog gospodarskog središta zahvaljujući svom geostrateškom položaju, bogatoj povijesnoj kulturi i iskustvu i dalje zahvaljujući  tzv. političkoj eliti koja se nastoji domoći ili zadržati pozicije krvari. Rane ne zacijeljuju, nego se otvaraju nove. Stasale su nam nove generacije odgojene na mržnji aveti koje su razarale, palile ubijale, prolijevale hrvatsku krv. I te nove generacije nastavljaju stopama zločinaca koji raniše ovaj grad, a službena politika šuti ili marginalizira i minorizira nabujali srpski radikalizam, uporno „okrećući pilu“ i progoneći one koji su se zauzeli i po cijenu osobne žrtve zaštitili hrvatski sustav i Ustav.

Prošlo je godinu dana kako sam osuđena zbog razbijanja ćirilične ploče. Bio je to sudski postupak održan u rekordno kratkom vremenskom roku u kojem se razbijanje ćirilične ploče okarakteriziralo kao teško kazneno djelo, a čak mi je imputirana i kvalifikacija nacionalne netrpeljivosti odnosno mržnje prema Srbima. S lakoćom sam srušila takvu monstruoznu konstrukciju i laž državnog tužitelja. Ne čude ove titoističko-staljinističke metode kada nam u svim porama državnih institucija sjede strukture tzv. SAO Krajine (ne zaboravimo kako još uvijek egzistira vlada SAO Krajine u izgnanstvu, koja zdušno podupire politiku Milorada Pupovca i kako se taj Pupovac nikada nije javno ogradio od njihova postojanja i potpore)  duboko implementirane i integrirane u hrvatski sustav. Stoga ne čudi bjesomučni progon i pogrom hrvatskih branitelja koji su uvijek i u svakom trenutku spremni zaštiti hrvatske nacionalne interese od onih koji bi se tako rado domogli vlasti i teritorija kao i devedesetih godina. Kako vidimo vlasti su se domogli, sada ostaje još teritorij. No ipak im ostaje jedna velika prepreka, a to su hrvatski branitelji. Gospodo koliko god nas progonili, stigmatizirali, obespravljali, marginalizirali, oduzimali pravo na egzistenciju, progonili iz državnih i javnih institucija mi smo ipak tu, ne možete nas zatrti, jer nitko ne može zatrti istinsku ljubav, a mi ju nosimo, mi ju dišemo i pokazujemo djelom, ne riječima ili praznim floskulama poput vas i to samo u vrijeme izbora.

Svjedočimo kako Stanimirović protiv kojega postoji nz kaznenih prijava za ratni zločin i to od još uvijek živih svjedoka,  slobodno šeće, radi, dapače postavlja uvjete i slaže novu Vladu. Istini za volju  participirao je taj isti Stanimirović u hrvatskoj vlasti, ali budimo koliko je to moguće objektivni i sagledajmo tadašnji povijesno-politički kontekst u kojem se nalazila naša mlada država. Je li se moglo drugačije, je li se moglo bolje? Lako je sada iz ovog vremenskog odmaka biti general poslije bitke, no tada u tom trenutku kada Republika Hrvatska nije bila u blistavom političkom položaju na međunarodnom planu, Erdutski sporazum i model mirne reintegracije okupiranih teritorija činilo se kao najbolje i najprihvatljivije rješenje.  Hrvatska je pokušala zaštiti najveću dragocjenost koju ima  – život hrvatskog muškarca, žene i djeteta.

Danas kada nas Erdutski sporazum više ne obvezuje, kada razni Pupovci, Stanimirovići, Pusići, Teršelićke i Mesići podižu tenzije i traže kruha preko pogače, kada otvoreno prijete hrvatskoj javnosti i to iz Hrvatskog sabora, začuđuje zašto se ne ponište učinci i ne prestane primjenjivati sporazum koji Hrvatsku više ne obvezuje. Kada bi četiri čovjeka terorizirala njih 90, rekli bismo kako ovih devedeset baš i nisu naročito pametni, zar ne? Ali kada to čini Pupovac ostatku hrvatskog bića onda se priča drugačije postavlja i u Hrvatskoj i u svijetu. Tada se ovih devedeset koji mirno trpe udarce, porugu, laži i insinuacije predstavlja kao one koji teroriziraju, koji su potencijalna opasnost, koji šire mržnju i nasilje. Koja zamjena teza.  Do kada će manjine terorizirati većinu? Sva prava i ustavna zaštita nisu im dovoljni. Možda je vrijeme za Hrvatsku Hrvata, jer politički model podjela na nacionalne manjine neuspjeli su eksperiment. Ponosna sam na etničke zajednice u Hrvatskoj koje njeguju svoju kulturnu baštinu. Ponosna sam i zahvalna na različitost koja je našla mjesta u mojoj prelijepoj Hrvatskoj, ali nisam ponosna kada 4% stanovnika predvođenih Pupovcem, Stanimirovićem i sličnima ucjenjuje, prijeti, uvjetuje, nameće i traži privilegije kojima nema mjesta u modernim demokracijama.

Danas je godišnjica kako sam osuđena zbog čina koji je bio jedini mogući u tom trenutku kako bih se suprostavila kako sam navela tijekom sudskog postupka, kršenju  1) odredbi, svrhe i smisla Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina kao i svrhe, smisla i odredbi međunarodnih sporazuma sukladnih Ustavu RH; 2) Ustava RH koji jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu; 3) Odluke i obrazloženja Ustavnog suda RH br. U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014. godine u kojoj vrlo jasno, nedvosmisleno  i izričito stoji „ .. da u razdoblju do donošenja izmjena i dopuna Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina (“Narodne novine” broj 51/00. i 56/00. – ispr.) nadležna državna tijela neće provoditi taj zakon na području Grada Vukovara uporabom prisilnih mjera.“

 Suđenjima koja se odnose na ćirilične ploče na državnim institucijama u Gradu Vukovaru nije se sudilo državnim dužnosnicima koji su prekršili zakone i Ustav Republike Hrvatske i ugrozili vladavinu prava u Republici Hrvatskoj, nego se u Vukovaru – Gradu heroju, na Općinskome sudu u Vukovaru, sudilo i sudi hrvatskim domoljubima i braniteljima  koji su se suprotstavili kršenju i zlouporabi zakona Republike Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i nelegalnih političkih interesa. Osudilo  se nas koji smo bili prisiljeni  suprotstaviti se tadašnjoj vlasti  Zorana Milanovića, kako bi zaštitili ustavnopravni poredak, svjesni kako stavljamo na kocku i vlastitu slobodu, svjesni političkog progona i osuda što smo na kraju i doživjeli. Oni koji su postavili dvojezične ploče prekršili su zakon i moraju biti procesuirani, odgovarati i biti osuđeni. To je propust pravosudnih tijela RH koji se nije smio dogoditi i koji se mora ispraviti.

No pravo pitanje jest – Je li ovo nasilje državnih institucija trebalo hrvatskom narodu? Ja sam samo jedna žena s malim kamenom čiji je udarac nadaleko odjeknuo. Ne govori o mržnji nego upozorava na suludo nasilje države prema neistomišljenicima i onima koji se suprostavljaju kršenju i zlouporabi zakona Republike Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i nelegalnih političkih interesa. Da, za to vrijedi prolaziti sve ono što sam prolazila tada, kao i ovo što trenutno prolazim. I ako je to jedini način da se čuje i shvati, opet bih ga ponovila bez razmišljanja. Vukovar i Vukovarci moraju prestati biti poligon za bildanje političkih mišica. U Vukovaru se nisu stekli uvjeti za primjenu Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, a odnose se na postavljanje ploča s dvojezičnim natpisima na državnim institucijama. Sva ostala prava Srbi u Vukovaru već koriste…. godinama. I zato Vukovar i Vukovarci zaslužuju duboko poštovanje i posebni pijetet za ubijene od srbočetničkog agresora. Ne zaslužuju da im isti orgijaju po grobovima razmišljajući hoće li na Ovčaru staviti ćirilicu ili ne.

 U ovom trenutku Hrvatska je u poziciji da joj buduću vlast kroji Vojislav Stanimirović bivši gradonačelnik okupiranog Vukovara, bivši ministar u vladi tzv. SAO Krajine, osoba prijavljena za počinjenje ratnog zločina. Smijemo li mi koji smo glas onih kojih više nema šutjeti na ove perverzije? Ne, nemamo to pravo, pa čak i po cijenu ponovnog progona, suđenja, osuda, oduzimanja slobode ili i puno više. Nemamo pravo šutjeti dok slušamo krikove naših najmilijih. Kao hrvatska dragovoljka i braniteljica bila sam spremna dati život za zastavu, grb, čast, ugled, život i slobodu Republike Hrvatske i svog hrvatskog naroda. Bez razmišljanja učinila bih isto kada bi se moj narod našao u opasnosti. Sada se moramo zaštiti od onih koji su se vješto implementirali u naše državne i javne strukture, a bijahu pripadnici i pomagači srpsko-crnogorskog agresora. Dovoljno je dodati samo nekoliko redaka u Ustav Republike Hrvatske, nekoliko riječi koje će spriječiti daljnju devastaciju hrvatskog zakonodavstva i omogućavanja bujanja srpskog radikalizma u Hrvatskoj. Podržimo ideju da se u Ustav RH doda članak koji glasi: “Nitko tko se priključio pobuni ili agresiji na Republiku Hrvatsku, ili pružao pomoć i podršku neprijateljima neće biti zastupnik u Hrvatskom državnom saboru ili Predsjednik ili potpredsjednik Republike Hrvatske, Vlade RH ili Hrvatskog državnog sabora; ili biti u javnoj ili državnoj službi, civilnoj ili vojnoj, u Republici Hrvatskoj ili izvan nje”

Na taj način Hrvatska više nikada neće biti u situaciji da joj Vladu kadroviraju abolirani četnici ili aktivni podržavatelji velikosrpske politike. Hrvatska to zaslužuje, a hrvatski narod ima snagu, ali i alate to provesti u djelo.

Zorica Gregurić

facebook komentari