Vukovarska priča: Političari u Zagrebu ne shvaćaju život u gradu heroju

    4

    Ja mogu sjesti i popiti piće u Borovu selu, jer svi znaju kakav sam, da ću zapucati ako me napadnu, kaže ratni dozapovjednik specijalaca Mladen Leovac Levi , koji je 182 dana proveo u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica. Mi ne možemo prihvatiti mišljenje da smo agresori ako smo branili svoje, kaže načelnik Općine Borovo Selo Zoran Baćanović

    Pune 22 godine nakon što su u njegovoj opsadi ubijene tisuće hrvatskih civila i vojnika, mnogi zaklani i masakrirani do neprepoznatljivosti, stotine žena silovano, veliki broj ranjenika strijeljan po kratkom postupku, a još uvijek se bezuspješno traga za posmrtnim ostacima nestalih, Vukovar je opet grad visoko podignutih tenzija. Stavljanje ćirilice na zgrade službenih institucija razbjesnilo je Hrvate, ali zadovoljilo Srbe.

    Nesumnjivo je da je Vlada time ispunila ustav i zakon, a zamjerila se Vukovarcima, osjetljivim, očekivano, logično i razumljivo, na sve čime se srpskoj nacionalnoj manjini na tom području povećavaju njihova prava. Iako je sama po sebi bezopasna i dio kulturnog nasljeđa i identiteta srpskog naroda, daljnje uvođenje ćirilice u Vukovaru je kap koja prelijeva čašu vukovarskog strpljenja, čašu do vrha punu vukovarskog jada zbog svega nepravednog što je ovaj grad sa svojim stanovnicima preživio.
    Ipak, gradonačelnik Vukovara Željko Sabo, za razliku od Tita koji je rekao da se zakona ne treba držati k’o pijan plota, na tome inzistira.

    Pustite nas na miru

    »Razvoj Vukovara s jedne i suživot Hrvata i Srba s druge strane – to je ono što Vukovaru treba. Rat je gotov, a zakone treba provoditi«, kaže Sabo. Vidi se da je iznerviran posljednjim akcijama Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Ljute ga, ne može ih shvatiti. Slučaj oko ćirilice smatra politiziranim i u režiji HDZ-a. Ukazuje na licemjerstvo HDZ-a koji je sa SDSS-om još 2009. stvorio pretpostavke za uvođenje ćirilice. I zato kratko poentira: »Potpredsjednik GO HDZ Vukovara Ivan Penava protiv je tabli na ćirilici, a kao ravnatelj Ekonomske škole istodobno potpisuje svjedodžbe na ćirilici i to mu očito nimalo ne smeta.«

    [pullquote_left]
    »Napravit će od mene lančić«

    Vilma Vidović, jedna od brojnih žena koje su se našle u akcijama Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, kaže da je u noći nakon mitinga u srijedu dobila uznemirujući anonimni poziv.
    »U 3.58 ujutro s nepoznatog me broja nazvao muškarac koji mi je rekao da će me silovati, da ću zažaliti što sam se rodila, a prije nego me ubije obećao mi je da će mi izvaditi utrobu i od nje napraviti lančić. Rekao mi je da me prati, da me vidio kad sam u ponoć i pol izvela psa u šetnju, znao je što sam imala odjeveno, kao i da sam u 1.30 po noći zatvorila svjetlo i išla spavati. Njih smeta ono što govorim na našim okupljanjima, a to je da se iza svakog slova ćirilice koja se sada nameće čuje jauk silovane žene, ubijenog djeteta i masakriranog branitelja. Srbi iz Vukovara, a još više iz njegove okolice poput Borovog Sela gdje se nalaze najradikalniji, nisu se spremni iskreno ispričati i tražiti oprost za sva zla koja su nam nanijeli. Na svoju djecu, nažalost, prenose svoje frustracije, lažne mitove o velikim pobjedama, a prešućuju sramotu u kojoj su sudjelovali. U Vukovaru i oko Vukovara postoji samo jedna istina«, kaže Vilma Vidović.

    [/pullquote_left]

       Sabo pak ne želi da Vukovar opet bude grad slučaj. Pokušava sve relativizirati. Spušta loptu na zemlju.
    »Ma dajte, po čemu je to Vukovar poseban. Mi samo hoćemo da nas se pusti na miru i da se grad nastavi razvijati«, kaže Sabo, gradonačelnik s nesumnjivo dobrim idejama o međusobnoj toleranciji i poštovanju. Dobro to zvuči kad on, kao čovjek razuma, tako govori. To s uvođenjem ćirilice korektno, moderno, i više nego demokratski, izgleda na papiru, iz zagrebačke perspektive, iz kabineta premijera ili nekog ministra gdje se donose političke odluke koje na terenu, s druge strane, izazivaju neshvaćanje i revolt.

    Opasno mjesto

    Političari u Zagrebu, dojam je mnogih Vukovaraca s kojima smo razgovarali, ne shvaćaju da život u Vukovaru i okolici može biti jako opasan ako se u krivom trenutku nađete na krivom mjestu. Javna je tajna da se kontinuirani sukobi na međunacionalnoj razini prešućuju ili ih policija zbog straha od daljnjih eskalacija minorizira i prikazuje manje značajnim. To je još jedan dokaz da je, barem trenutačno, a posebno s nametanjem ćirilice, suživot bez više ili manje ozbiljnih trzavica gotovo nemoguć.

    Tako je prije osam dana u centru Vukovara otvoren pa nakon samo kojeg sata zatvoren noćni klub. Sukobila se hrvatska sa srpskom mladeži. Letjelo je na sve strane. Morala je intervenirati i policija. Kavgu je zakuhao srpski mladić, poznatiji kao Šeki, isti onaj koji je provocirao samo desetak dana prije toga na Europskom prvenstvu za košarkašice. »Ovo je Srbija; bit će mesa, klat ćemo Hrvate; silovat ćemo Hrvatice i ponoviti Ovčaru; nož, žlica, Srebrenica«, to je samo dio iz repertoara srpskih navijačkih skupina iz Vukovara i, prije svega, njegove okolice poput Borovog Sela. Gradonačelnik Sabo, kad smo s njime o tome razgovarali, problem je sveo na sintagmu – kućni odgoj.

    Tenzije iz prigrada

    Potvrdio je da dobar dio problema u Vukovar dolazi iz okolnih, na taj grad naslonjenih sela s većinskim srpskim stanovništvom koje se – ne treba to negirati i praviti se da takav problem ne postoji – i dalje ne može i ne želi pomiriti da je ovo hrvatski teritorij. Tako vjerojatno misli i jedan Srbin iz Bršadina kod kojeg je prije samo nekoliko dana, prilikom gašenja njegovog svinjca, pronađena respektabilna količina oružja. Naravno da se postavlja pitanje što će mu to oružje: za obranu ili za napad, od koga se misli braniti, ili koga je namjeravao napasti. Samo par dana nakon toga sud u Osijeku na visoke zatvorske kazne osudio je dvojicu Srba iz Dalja koji su ’91. pred ocem silovali njegovu kćer koja je zatrudnila i rodila.

    [pullquote_right]
    Jednonacionalni kafići

    Osim što je jednim dijelom i dalje u okruženju sela s većinskim srpskim stanovništvom, Vukovar je unutar gradskih zidina, barem kad je riječ o ugostiteljskim objektima, podijeljen grad.
    »Točno se zna tko što kontrolira: kafići na Trpinjskoj cesti su naši, kao i oni na Mitnici. Centar grada je pola-pola, dio Sajmišta i Petrove gore kontroliraju oni, a u Borovom Selu i Boboti sve je njihovo«, kaže Mladen Leovac Levi. Problem je i što se političkom odlukom, ali na njihovu štetu, srpska djeca, od vrtića pa preko škole, segregiraju od hrvatske. Umjesto da budu inkorporirana u društvo, djecu se (ne)svjesno izoliralo. I zato se mlade generacije, s različitim pogledima na nedavnu prošlost, sve više sukobljavaju.

    [/pullquote_right]

    Podsjećanje na taj događaj i kazna koja je uslijedila nakon 22 godine opet su podigli tenzije, tim više što brojne silovane žene i dalje čekaju da policija pronađe dokaze protiv njihovih silovatelja. Uglavnom, niz loših događaja, s organiziranim srpskim grupama ili pojedincima u ključnim, negativnim ulogama, sigurno je, na svjesnoj ili nesvjesnoj razini, utjecao i na otpor prema uvođenju ćirilice. U kratkom vremenu koje je prethodilo akcijama Stožera Srbi su, dakle, zakuhali na utakmici, u noćnom klubu, pronađeno im je oružje, nakon 22 godine dvojica su osuđena zbog silovanja i kao nagrada za sve to dolazi im uvođenje ćirilice.

    Zavjet šutnje

    Uz to, i dalje se ne zna gdje su kosti stotine ubijenih hrvatskih građana. Hrvati iz Vukovara i okolice zamjeraju Srbima na njihovom, po tom pitanju, zavjetu šutnje. »Mi njima ćirilicu, a oni nama ni mrtve ne žele isporučiti«, kaže nam jedan Vukovarac, bijesan i ogorčen, ljut i žalostan zbog međunacionalnih odnosa u Vukovaru. I kad se svemu tome pridoda situacija oko Borovog Sela, općine na periferiji Vukovara gdje se i dalje pjevaju srpske, ali i četničke pjesme, rafalima slavi i tuguje, a govorom mržnje i uvredljivim parolama otvoreno prijeti svemu što je hrvatsko, onda je stanje doista alarmantno, kao uvertira u moguću, ne daj Bože, belfastizaciju i(li) beirutizaciju Podunavlja. Zbog svega ovoga svaka bi razumna politika, uzimajući u obzir ove okolnosti, pričekala s ćirilicom. No za načelnika Općine Borovo Selo, koje je većinski srpsko, 36-godišnjeg SDSS-ovca Zorana Baćanovića, oko uvođenja ćirilice nema spora.

    [pullquote_left]
    Trgali su im uši

    Načelnik Baćanović tvrdi da hrvatski redarstvenici nisu masakrirani. Tri puta ranjavani hrvatski branitelj iz Bršadina Đuro Gelenčir, koji je mjesece proveo i u zarobljeništvu srpskih logora, kaže da načelnik Borova Sela Zoran Baćanović o tom događaju laže.
    – Naši su redarstvenici uhvaćeni u zamku, na njih se pucalo s okolnih krovova čim su počeli izlaziti iz autobusa. Nisu se uspjeli ni snaći, a kamoli nekoga odmah likvidirati. Srpski su teroristi ranjenima i uhapšenima, kao i već mrtvima, razbijali lubanje, vadili oči, trgali uši. Znam to pouzdano jer sam vidio leševe kad su dopremljeni na našu stranu. Ono što sam tada vidio i poslije doživio u ratu protiv Srba ne može se riječima opisati«, kaže Gelenčir.

    [/pullquote_left]

       »Ćirilica se ne bi smjela vezati za kontekst prošlih vremena i svega ružnog što se dogodilo. Za to postoje institucije, neka se one time bave. U Vukovaru su se stekli uvjeti za dvojezičnost, i zato treba postaviti table s ćiriličnim natpisima. Oni najradikalniji među većinskim, hrvatskim narodom, protestirajući protiv ćirilice destabliziraju Vukovar, ali i Borovo Selo«, kaže Baćanović. Koliko im je to pismo »važno« uvjerili smo se sami – 90 posto ugostiteljskih objekata, dućana i ostalog ima natpise na latinici! Uglavnom, čim se u razgovoru s načelnikom općine koju se smatra najradikalnijim srpskim uporištem oko Vukovara zagrebe ispod površine, ćirilica se miće u drugi plan, a u prvi se stavlja pravo Vukovaraca na mirne prosvjede, a odmah zatim slijedi relativizacija ratnih zbivanja. Baćanoviću, recimo, još uvijek nije jasno tko je ovdje bio agresor, a tko žrtva. On se i danas pita kako će se to i kojom metodom utvrditi.

     Branili smo svoje

    »Ni danas nema jednoznačnog stava o NOB-u pa je tako za neke Tito heroj, a za neke zločinac. Tako i za zbivanja ’91. kod Srba i Hrvata ne postoji identičan stav. Mi ne možemo prihvatiti mišljenje da smo agresori ako smo branili svoje. S druge strane Hrvati su željeli svoju državu, no srpskoj zajednici tada nisu garantirali pravo na siguran život i bilo kakav oblik autonomije u općinama s većinskim srpskim stanovništvom«, kaže Baćanović, načelnik Općine Borovo Selo u kojem su 2. svibnja 1991. godine pobijena dvanaestorica hrvatskih redarstvenika.

    [pullquote_right]
    Ubili su mi brata

    Ratni dozapovjednik specijalaca Vukovarsko-srijemske županije Stevo Culej Stiv, inače prije rata probni vozač za tenkove JNA, kaže da ne želi da Vukovar opet postane Bejrut.
    »To smo već proživjeli i više to ne želimo. No bojim se da su Srbi u selima oko Vukovara u kojima imaju većinu i dalje poluvojno organizirani, jer nakon provedene abolicije i dalje nisu predali oružje koje su spremili na sigurno. Svoju su mladež zadojili mržnjom. I to se može dokazati. Znate kako? Žalosnom informacijom da je određeni broj srpske djece u tinejdžerskoj dobi svojedobno boravio u Srbiji gdje su se u jednom kampu u poluvojnom režimu družili sa srpskim borcima iz svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije«, kaže Culej kojem je brat jedan od 12-orice masakriranih hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu. Nikada se nije pomirio s činjenicom da mu je brat masakriran i da se ne zna tko je to napravio. Obitelj se nije i neće oporaviti od toga.
    »Imao je 24 godine kad je ubijen. Pogledajte slike i što su mu napravili. I zato im poručujem: ako je Borovo Selo vaše, Vukovar, s ćirilicom, nećemo vam dati«, kaže Culej.

    [/pullquote_right]

       – To su ljudi poginuli u oružanom sukobu. No, prije toga, čim su izašli iz autobusa, a ja sam to kao 14-godišnje dijete gledao s obližnjeg igrališta, hrvatski redarstvenici su likvidirali našeg Vojislava Milića«, kaže Baćanović kojem je sasvim normalno da je taj Milić kao dobrovoljac sa srpske strane tada bio u Borovom Selu. »Iz Srbije je došao braniti nas Srbe u Vukovaru i okolici«, objašnjava Baćanović. Zaboravlja reći da je taj Milić, terorist inače, pripadao odredu »Dušan Silni« i da nije poginuo tako kako on to tvrdi.

    Spomenik teroristi

    S načelnikom Borovog Sela otvorili smo još jednu sramotnu temu, vezanu uz mauzolej na mjesnom groblju podignut za »komandanta odbrane Borovog Sela Vojislava Šoškočanina«. Taj je terorist i švercer oružja kojim je naoružavao i predvodio teroriste još od svibnja ’91. za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj srpskoj skupštini u Belom Manastiru krajem ’91.
    Upravo je Šoškočanin, prema dostupnim informacijama, vodio napad srpskih terorista na 12 hrvatskih redarstvenika. Već u lipnju ’91. je poginuo, kad mu se, navodno, prevrnuo čamac na Dunavu. Mnogi u to ne vjeruju, smatra se da su ga zbog radikalizma i brutalnosti, a možda i zbog novca, likvidirali upravo njegovi. Kako bilo, načelnik Borovog Sela Zoran Baćanović tu osobu, za koju postoji vjerojatnost da bi bila optužena za ratne zločine da nije poginula, smatra velikim komandantom obrane Borovog Sela.
    – To što je u ratu radio mi zovemo obranom, a vi njegovom oružanom pobunom i zločinom. Očito se ne možemo složiti«, kaže Baćanović.

    Podignuta desnica

    Upravo zbog ovakvih stavova službenih osoba srpske vlasti koje falsificiraju povijest i ignoriraju ono što se stvarno događalo, Hrvati iz Vukovara i okolice protive se ćirilici. Naravno, za osudu je i ponašanje grupe mladih Hrvata koji su na ovotjednom proputovanju kroz Borovo Selo zastali kod spomenika 12-orici masakriranih hrvatskih redarstvenika. Slikali su se i sliku s visoko podignutom desnom rukom provokativno objavili na faceboku. Za osudu je i ponašanje grupe također mladih Hrvata koji su prije određenog vremena također zastali kod spomenika te potom u obližnjem kafiću napali sina pravoslavnog svećenika.
    Đuro Gelenčir kaže da su to, nažalost, reakcije na povremene srpske provokacije koje se zasnivaju na pjevanju provokativnih pjesama, isticanju četničkih obilježja i, nerijetko, rafalnim pucanjem u zrak.
    »Naši su ljudi isprovocirani i ponekad se ponašaju kako ne bi trebalo«, kaže Gelenčir.

       Jedan stanovnik Borovog Sela, umirovljeni 56-godišnjak, Srbin po nacionalnosti, govoreći o ratu koji je naravno završio, ali se po njemu i dalje ratuje istinama i lažima oko njega, kaže da svatko ima svoju istinu.
    »Nikada se istina nije ispitala do kraja. Suštinsko je pitanje kako je i tko započeo rat. Mi nismo mogli biti agresori jer ovdje živimo stoljećima«, kaže. Nažalost, ovakvi stavovi pripadnika srpske nacionalne manjine dominantni su u razgovorima na ovu temu.

    Pervezna situacija

    Ratni dozapovjednik specijalaca Vukovarsko-srijemske županije Mladen Leovac Levi, četiri puta teško ranjavan, s metkom i dalje u tijelu neposredno ispod srca, kaže da hrvatskim braniteljima nije pametno u Borovo Selo, gdje se priređuju četnička orgijanja, ići nenaoružan.
    »Ja mogu tamo doći, sjesti i popiti piće jer svi znaju kakav sam, da ću zapucati ako me napadnu kao što su već napadali, kukavički, podmuklo, s leđa. To je selo s većinskim srpskim stanovništvom i dalje uporište velikosrpske politike. Kao običan hrvatski građanin s dresom hrvatske reprezentacije, ako ste sam ili u malobrojnijoj skupini, možete očekivati probleme. I to usred Hrvatske! Oni Hrvatsku trpe, ali ona je njima nužno zlo, srpski policajci u hrvatskim uniformama izbjegavaju nositi kapu sa šahovnicom, jer im se gadi. Situacija je perverzna«, kaže Leovac koji je 182 dana nakon pada Vukovara proveo u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica. U njemu, sam priznaje, zbog svega što se zbivalo i sada se zbiva »vragovi stalno skaču«.

    Golema mržnja

    Umirovljeni brigadir hrvatske vojske Ivan Kovačić, zamjenik Blage Zadre, zapovjednika sa znamenite Trpinjske ceste, bivši logoraš kojeg je u Sremskoj Mitrovici isljeđivao čovjek koji je skoro pa do pada Vukovara bio dio njihovog zapovjedništva, i to očito tako što ga je neprijateljska kontraobavještajna služba uspjela ubaciti i održati dokle god je mogao nesmetano prikupljati informacije, priznaje da je dugo vremena, zbog svega što je prošao, u sebi nosio golemu mržnju.

       »Pokušavam gledati realno na situaciju i kad se sve uzme u obzir, nisam za ćirilicu. Previše su rane svježe. Što da vam kažem kad me, do rata naš veliki kućni prijatelj, u logoru ubijao od batina. Da sam ga pronašao kad sam izašao iz logora, likvidirao bih ga po kratkom postupku. Teškom mukom uspio sam se riješiti mržnje. Kad sam izašao iz logora i poslije došao u Vukovar, stalno sam se okretao oko sebe. Bio sam naoružan. Nakon nekog vremena prestao sam nositi oružje jer je uvijek postojala mogućnost da ga potegnem«, kaže Kovačić. Uvođenjem ćirilice smatra da je porušeno mnogo toga što se dosad napravilo u procesu pokušaja suživota ionako opterećenog provokacijama ponajprije iz Borovog Sela, Bobote, Negoslavaca i Trpinje, i to kroz pjesme, poruke, uvrede i prijetnje. Prema njegovom mišljenju, Srbi će i dalje provocirati, podizati tenzije te kroz to stvarati nezadovoljstvo i međusobno nepovjerenje.
    »Oni se i dalje, 15 godina nakon mirne reintegracije, nisu pomirili s gubitkom rata i teritorija. U Borovom Selu ima mekanih, ali i tvrdih Srba koji ti, za početak, neće oprostiti da u njihovo mjesto dođeš s dresom hrvatske reprezentacije«, kaže Kovačić.

    Autor: Robert Frank

    facebook komentari

    • peppermintt

      to je to, Vukovarce se tjera na nasilni zaborav strahota koje su prošli
      osjećaj nezadovoljene pravde sve je jači i jači i neće nestati onako kako su to zamislili naši plitki politikanti

    • peppermintt

      to je to, Vukovarce se tjera na nasilni zaborav strahota koje su prošli
      osjećaj nezadovoljene pravde sve je jači i jači i neće nestati onako kako su to zamislili naši plitki politikanti

    • VUKovarci kada ga se uz zid prisili je najopasniji. Svi bi trebali ovo imati na umu prije nego ćirilicu stave kao konačno riješenje…

    • VUKovarci kada ga se uz zid prisili je najopasniji. Svi bi trebali ovo imati na umu prije nego ćirilicu stave kao konačno riješenje…