Pratite nas

Za 12 masakriranih hrvatskih redarstvenika nije odgovarao nitko, a hrvatske branitelje se i dalje progoni. 

Objavljeno

na

Svake godine, pa tako i ove, s dubokim pijetetom prisjetit ćemo se pogibije dvanaestorice hrvatskih redarstvenika i tragičnog događaja koji se dogodio u Borovom Selu nedaleko Vukovara, 2. svibnja 1991. Toga su dana srpski četnici, poglavito dio ekstremnih pobunjenih mještana ovoga mjesta masakrirali i na gotovo zvjerski način ubili nevine hrvatske branitelje, pripadnike Specijalne policije: Stipana Bošnjak (1955.), Antuna Grbavca (1961.), Josipa Culeja (1966.), Mladena Šarića (1965.), Zdenka Pericu (1965.), Zorana Grašića (1969.), Ivicu Vučića (1961.), Luku Crnkovića (1970.)., Marinka Petrušića (1966.), Janka Čovića (1965.), Željka Hralu (1968.) i Mladena Čatića (1971.).

Tom prigodom ranjen je i 21 hrvatski policajac. Ovo je jedan od najvažnijih događaja u povijesti hrvatske policije, ali i hrvatskog Domovinskoga rata.

borovo_selo_policijaVeliki broj hrvatskih branitelja, a osobito pripadnika Specijalne policije toga se dana okupljaju u Borovom Selu, te podno spomen obilježja polažu vijence i pale svijeće u znak sjećanja i štovanja na Junake hrvatskog Domovinskoga rata, po kojima bi mnoge kulturne i ine ustanove, ulice i trgovi trebale nositi njihova imena. Ali, ne samo da ih se i u tom pogledu marginalizira, veliko je pitanje, prije svega, Državnom odvjetništvu RH, koliko će još proteći vode Dunavom i Dravom dok se ne privedu pravdi oni koji su učinili ovaj strašni zločin?

O ovim junacima ne pišu se knjige, ne snimaju se filmovi, a još manje razni frljići i oni okupljeni oko nekakve “Documente” spremni su prikazati i neku kazališnu predstavu. O njima i njihovu junaštvu  se ne uči u školama, a razni pupovci također šute i prelaze kao spužvom preko ploče kad je ovaj strašni događaj u pitanju.

Na dan njihove smrti, dakle, 2. svibnja, očekujemo u Borovu Selu da će se okupiti i cijeli državni politički vrh, a da se ne će dogoditi da sami branitelji i članovi njihovih obitelji jedino budu nazočni odavanju počasti.

Spomenik 12-torici poginulih hrvatskih redarstvenika se nalazi u središtu Borova Sela. Otkriven je 2002. godine, kad je ministar policije bio Šime Lučin. Do tada smo počast ovim poginulim junacima uglavnom odavali na ulazu u ovo selo, gdje su branitelji posadili 12 čempresa. Međutim, na inicijativu tadašnje Koordinacije udruga proizašlih iz Domovinskoga rata Vukovarsko-srijemske županije, koju je vodio Ivan Čačić, a u koju se uključila i moja malenkost, kao predsjednika Udruge UBIUDR Podravke, počeli smo razmišljati o postavljanju spomen obilježja.

Moja je ideja bila da mi iz Koprivnice dostavimo spomen ploču, a da branitelji iz Vukovara i Vinkovaca doslovce preko noći postave postolje, pa da na taj način odamo zasluženo priznanje ovim junacima, kad do tada država po tom pitnju nije ništa uradila. Čačić je tu umnogome podmetnuo leđa zajedno sa svojim suborcima. Ali, kad je ministar policije saznao za našu namjeru stvari su se počele odvijati užurbanim tempom. Obzirom da je te godine preostalo malo vremena do 2. svibnja, dakle do obljetnice, a naše su namjere bile vrlo ozbiljne, gotovo preko noći počelo se i na razini Vukovarsko-srijemske županije i Grada Vukovara o tome ozbiljno razmišljati.12redarstvenika

Negdje mjesec ili dva prije same obljetnice osobno me nazvao tadašnji ministar policije i rekao da su uputili dopis Općini Borovo Selo da im odobre lokaciju (naša je želja bila da se spomenik postavi na stvarnom mjestu njihove pogibelji) te da im zbog kratkoće vremena nedostaje financijskih sredstava, pa ukoliko sam ja u mogućnosti sa svojom Udrugom u tome pomoći bili bi iznimno zahvalni. Kako sam tada bio zaposlen u Podravki kao novinar prvo sam se obratio svom šefu, nekadašnjem voditelju Dnevnika TV Zagreb do početka devedesetih, Srbinu Drenislavu Žekiću.

Rekao sam mu da se njegovo selo nalazi nedaleko Borova Sela, te da bi bila lijepa gesta da on kao Srbin da svoj doprinos, nagovorivši Upravu Podravke da za ovaj spomenik osigura barem pola prijeko potrebnih financijskih sredstava. Čovjek je to od prve prihvatio, založio se, sredstva smo dobili i uplatili, a njegov je jedini uvjet bio da ga ne spominjemo. Tako je na otvaranju ovog spomenika poglavito od Čačića, ali i drugih odana zahvalnost UBIUDR Podravka i mojoj malenkosti, što nam je bila čast da smo mogli dati svoj skromni doprinos.

Na svečano otkrivanje došli su mnogi visoki uzvanici, no ostali smo iznenađeni da su na spomeniku pisala samo imena 12-torice redarstvenika, ali ne i zbog čega i od čije su ruke ubijeni (masakrirani). Nismo bili zadovoljni mjestom postavljanja spomenika, pokraj partizanskog, usred sela, ali tu se ništa nije moglo promijeniti. Tek pred dvije godine, brat jednog od ubijenih redarstvenika Stevo Culej, također jedan od Junaka Domovinskog rata, ispod ploče ovog spomen obilježja postavio je dodatnu ploču na kojoj je pisalo: “Dana 2. svibnja 1991. godine u Borovu Selu srpski teroristi podmuklo su iz zasjede izvršili masakr i ratni zločin nad ranjenim i zarobljenim pripadnicima Specijalne policije RH”. Sviđalo se to nekome ili ne, ali to je bila istina.

Svake godine neki srpski vandali sprejem nastoje uništiti ovo spomen obilježje, pa čak razbacuju vijence i lampione, kad ih se postavi. To navodno rade ljudi iz ovoga sela, koji se još ne mogu pomiriti s hrvatskom državom. Tu i tamo se nekog od tih vandala  i uhiti, ali tamošnji Srbi obično kažu da to rade – djeca. A na dan obilježavanja, 2. svibnja, svi Srbi koji žive u ovom selu, obično spuštaju rolete na svojim prozorima, da ne gledaju one koji dolaze s hrvatskim zastavama odati počast ubijenim hrvatskim redarstvenicima, pa im obiteljske kuće izgledaju kao “uklete”. Nikada se nitko od njih nije ispričao, pomolio ili zatražio oprost. No, veća je i žalosnija stvar što je navodno tek jedan srpski zločinac procesuiran (dobio je smiješnih 3,5 godine zatvora). Desetoro osuđenih na 20 godina zatvora (u odsutnosti) je pomilovano Zakonom o općem oprostu, koji je donesen kako bi se abolirali Srbi koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Hrvatske. Vojno tužiteljstvo u Osijeku je 1992. podiglo optužnicu protiv 51 osobe za ratni zločin, ali njihovi su postupci obustavljeni, osuđenici pušteni…

To je nama naša borba dala!

Drugim riječima, knjiga spomena na 12 poginulih hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu i dalje ostaje otvorena. Dokle?

To tim prije što se i neprestano veliki broj hrvatskih branitelja uhićuje, osuđuje, ( tobože i za nešto što nema veze s ratom, a i te kako ima!), pa čak i u Srbiji i Republici Srpskoj, koje su bile agresori na Republiku Hrvatsku.

Ova još jedna skorašnja obljetnica možda će potaknuti hrvatske organe gonjenja da se ipak prvo trebaju pozabaviti agresorima a ne žrtvama, odnosno da je njihov “igrokaz” već dobro poznat, a on glasi – malo sudimo jednima, malo drugima, pa da svi pupovci, stanimirovići, pusići i ostali budu zadovoljni.

Naime, dosta nam je “optužnica i istraga”, (nakon kojih se ništa ne događa), nad srpskim zlotvorima iz vremena Domovinskog rata, vrijeme je, gospodo i drugovi da se – krene!

A sve one koji su krivi što se još ni 23 godine od početka srpske agresije nisu procesuirali srpski zločinci, koji sve više uzdižu glave, pa čak i prijete, treba staviti na optuženičku klupu, (kakva amnestija!), jer je očito da nisu željeli (po čijem nalogu) istinski voditi istrage i suditi onima koji su ubijali, rušili i klali diljem Hrvatske.

– Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!

Tko se još sjeća ovog “zbora” srpskih četnika koji je ulicama okupiranog Vukovara pjevao te i takve pjesme? Ne, njih se “nitko” ne sjeća, pa čak ni novokomponirani Srbi, kojima je Srbin “zanimanje”, ala Pupovac koji samo kad čuju da je netko napisao ili viknuo “Za dom” tresu im se gaće i bezrazložno optužuju Hrvate kao genocidni, ustaški, pa čak i fašistički narod!

Mladen Pavković/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati