Za šaku dolara

2

za šaku dolaraŠpageti vesterni odavno nisu u modi ali ih se neki još sjećaju. Sadržaj je jednostavan. Banda terorizira grad, šerif je kukavica, građani su miroljubivi, banda sve agresivnija, premlaćuje, siluje, otima, a onda u grad ujaše prašnjavi Clint Eastwood. Jebe se njemu za šerifa i zakon, on sve metkom rješava.

Na Hvaru upravo gledamo špageti vestern. Priča ide ovako. Domaći, čitam na portalima, miroljubivi ugostitelji imaju na Hvaru restoran od stoljeća sedmog. Njihovi susjedi, prodavači kruha, nisu na Hvaru od stoljeća sedmog. “Stranci” nekakvim kašetama zajebavaju storosjedioce. Starosjedioci negoduju. Došljaci naručuju razbijače iz Sinja koji razvaljuju restoran domaćih i šalju jasnu poruku, naše kašete nećemo maknuti sa vašeg puta. Vlasniku restorana lome vilicu.

Građani Hvara navikli da od policije ne treba tražiti pomoć uzimaju stvar u svoje ruke. Organiziraju se, pokušavaju doći do “stranca” i otkinuti mu glavu. Kad… Eto policije. Ubiti nasilnika u pravnoj državi zove se linč. Kordoni boraca za očuvanje pravne države spasili su život naručitelju kordona smrti iz Sinja. Starosjediocima Hvara dali su do znanja da linč neće ući u hvarsku butigu.

Starosjedioci, siti pravne države, blokiraju sve lokale koje drže “stranci”. Ne nazire se kraj priče u kojoj će kriminalci za lovu razvaliti, polomiti ili ubiti onoga na koga prst uperi naručilac. Korumpirane “institucije sistema” držat će im svijeću. U usrane građane utjerat će još veći strah u kosti. Poručit će im, danas smo vam razvalili vilicu, sutra ćemo vam silovati staru mater, ubiti dijete, tko vas jebe, budale.

Onako kako su se osjećali Hvarani kad im je na otok došla horda razbijača i ubojica tako se osjećaju svi pošteni građani Hrvatske svakoga dana u godini. Okruženi smo zločincima. Vlasnici firmi radnicima ne isplaćuju plaću. Bolesni nemaju pravo na liječenje. Djeca ne mogu u vrtić. Stotine tisuća bivših ljudi čeka da se otvore vrata javnih kuhinja. Socijalne sapomoposluge preko medija preklinju “dobrotvore” da im udijele milostinju. Banke su švicarcima pet stotina tisuća građana Hrvatske pretvorile u roblje. Učitelje se tretira poput smeća. Žrtve poplave znaju da se nikad neće vratiti u svoje kuće. Najpametniji od njih ubijaju se da bi ublažili agoniju. Mladi bježe iz Hrvatske koja je za sve nas kuća u plamenu. Istovremeno Todorićima i todorićima i u ovako opljačkanoj zemlji bogatstvo raste iz dana u dan, iz sata u sat.

Priznajem, nisam normalna, umorna sam od užasa u kome živim. Zato me hvarska priča razveselila. Možda vrč ipak ide na vodu dok se ne razbije? Kako je moguće, jebote, kako je moguće da netko jednostavno na otok pozove odred razbojnika? Dakle, siguran je da mu nitko ništa ne može, da kriminalcima, nakon odrađene misije, neće biti problem napustiti mjesto zločina jer je država ta koja će im osigurati miran povratak na suho.

Kad… Možda se varam, prvi put otkako imamo Hrvatsku građani su shvatili u kakvoj zemlji žive i da im nitko ništa ne može kad uzmu pravdu u svoje ruke. Linč? Ne. Samoobrana. I poruka državi. Jebete nas dvadeset godina. Više nećete. I poruka nama koji prestravljeni čučimo u svom kutu. Učinite nešto! Clint neće doći.

Vedrana Rudan

facebook komentari

  • Alan B’Stard

    Jebete nas dvadeset godina! Više nećete!

  • Alan B’Stard

    Jebete nas dvadeset godina! Više nećete!