Za crvene postoje oni, a ostali su gadovi, budale i luđaci

0

H.Hitrec: Hrvatske Kronike – Prema svršetku veljače 2015.

Tugaljivo korizmeno vrijeme, s nešto sunca, nešto kiše i nešto hladnoće, sve u umjerenim količinama. Vrijeme posta. Za mnoge naše ljude post u korizmeno doba i nije dragovoljna odluka jer poste cijele godine zahvaljujući idiotima na vlasti koji su Hrvatsku doveli ne na rub nego preko ruba granice siromaštva. Sada i oni koji su slijegali ramenima kada sam prije dvije i pol godine tražio prijevremene izbore – govore o njima s velikom strašću, na žalost zakašnjelom. Moj je argument bio, da podsjetim, sljedeći: bilo kojih tridesetak ljudi koje pokupite na ulici i date im izvršnu vlast, vladat će bolje od ove protuhrvatske klateži kojoj je od samoga početka bio cilj osiromašiti ljude i uništavati hrvatsku državu, piše Hrvoje Hitrec za portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća.

U pretvaranju srednjega sloja u bistričke bokce potpuno su uspjeli, u konačnom uništenju hrvatske države imali su stanovitih problema od kojih su dva, paradoksalno, proizvedena u Haagu. Oslobađanje hrvatskih generala, hrvatskoga vojnog i političkog vrha iz devedesetih optuženih za izmišljen, ali opako sročen „zajednički zločinački pothvat” bio je strahovit udarac komunističkim jugofilima i srbofilima uvjerenim u presudu koja će u udžbenike upisati zločinački karakter ove kao i svake druge moguće i nemoguće hrvatske države te će politički projekt balkanskih integracija nakon svega biti malji kašalj, stvar tehnike. I drugi, za crvene fatalni udarac, došao je iz Haaga, iz drugoga suda, koji doduše nije nije osudio Srbiju za genocid jer Srbi nisu poubijali dovoljnu količinu Hrvata, ali je istodobno odbio i pomisao o ravnoteži krivnje te jasno dao do znanja (izbjegavajući riječ – agresija) da je Srbija zaslužna za zločine u Hrvatskoj na čiji se teritorij htjela proširiti stvarajući veliku Srbiju.

Te su dvije presude izbezumile crvenu vlast u Hrvatskoj koja je učinila sve da hrvatska tužba padne, uz angažiranje Londona koji je pravi pisac „propale hrvatske tužbe”. Stavljam u navodnike, jer tužba nije propala usprkos engleskim naporima, nego obrazloženje odbijanja upravo jest potvrda zločinačkih postupanja Srbije te bi neka vlast u Hrvatskoj koja je hrvatska, a ne protuhrvatska kao ova, mogla graditi nove tužbe i zahtijevanja. Ovako su crveni progutali još jednu knedlu jer su se uplašili da će morati nešto poduzeti protiv svojih istočnih ljubimaca, pa uz pomoć režimskih medija pošli smanjivati štetu i kroz to saniranje vraćati stare floskule i laži. I naravno opet uz pomoć Srbije iz koje Vučić dolazi na inauguraciju predsjednice pa laže na sva usta, po običaju (D. Ćosić: „Srbi lažu….uvijek, u svim prilikama). Zadnja, očajnička i očajno priglupa izjava dolazi od Vesne Pusić koja haaško obrazloženje nije čitala niti ju zanima – kaže ona da se Hrvatska mora ispričati Srbiji zbog Glavaša, a Srbija Hrvatskoj zbog Šešelja. Tako crveni nastavljaju gurati svoju tezu o izjednačavanju krivnje agresora i branitelja.

Prijevremeni izbori

Tzv. lijeva (protuhrvatska, jugoslavenska) opcija u ovom je trenutku u potpunom rasulu. Vlast se opet valja po ulici i samo ju treba pokupiti. SDP-HNS je na koljenima, laburisti nestaju, Mirelin projekt je još samo hollogram, Živi zid amaterski udara o zid, Čačićevi reformisti početnički lutaju i grebu se oko HDZ-a, Josipović, Gabrić i Prgomet jednostavno više nemaju vremena za suvislo djelovanje. Desna opcija (hrvatska) treba odmah preuzeti vlast i posegnuti za jedinom ispravnom, političkom eutanazijom nesretne, arhaičnim jugoslavenskim snovima obuzete tzv. ljevice. U optjecaju su četiri datuma, od toga dva prijevremena i dva redovita (donekle). Prvi je svibanj, što bi bilo najbolje, drugi rujan, što je manje dobro, treći prosinac što je odurno i četvrti siječanj 2016. što je drsko i užasno. Ja sam za svibanj, ali svibanj 2013. – kao što tada rekoh.

Savska cesta u subotu

Savska prsvjedNije se ništa dramatično dogodilo, ali se moglo dogoditi, a ja sam bio baš tako raspoložen da nekomu razbijem gubicu, valjda zbog južine i niskoga tlaka, ali eto… Došao sam na Savsku cestu oko tri popodne posve nepozvan i posve na vrijeme, puhao je jak jugo, Savska bez prometa automobila i tramvaja, ali inače vrlo prometna u pješačkom, ljudskom smislu – najmanje dvije tisuće ljudi okupilo se za obranu Šatora i najtežih vojnih invalida iz Domovinskoga rata. Pozdravljam Đuru Glogoškog koji je pred Šatorom u sredini prvoga reda ljudi u kolicima, tik uz tramvajsku prugu.

Nepoznati (meni) i poznati branitelji i ne samo branitelji, bilo je i podosta žena ali i mladih koji su se rodili u vrijeme kada su branitelji iz Savske stradali, koliko vidim svi Zagrepčani. Ni njih nije nitko pozvao, saznali iz medija pa došli, nego što.Vrlo narogušeni i vrlo odlučni da drskoj stoci koja se bližila s druge strane ne dopuste dolazak do Šatora (Stj. Radić: „Sa stokom kao sa stokom”). Taktika je bila vrlo dobra – polovica nazočnih ostaju kod Šatora, polovica u kojoj sam i ja ide naprijed prema raskrižju Savske i Ulice grada Vukovara, posve naprijed Klemm u sivoj trenirci pogodnoj za vježbanje.

Jasno nam je da stoka nema nikakve šanse, pa pušimo i zafrkavamo se. Isto je tako jasno da će vlast koja je i organizirala stoku – izvesti predstavu za publikum i zadržati zvjerinjak prije raskrižja, što je i učinila. U međuvremenu se razmičemo, branitelji u kolicima dolaze naprijed. I nadalje su im lica smrknuta, ne vjeruju da se događa što nekada davno nisu mogli ni u snu slutiti, da će se naći u Hrvatskoj smeće koje kreće protiv njih koji nemaju noge i ruke, ostavljene u temeljima hrvatske države.

Antibraniteljski prosvjedTko je bio s druge strane, nisam tada vidio jer je Savska cesta ravničarska a i ono s druge strane zbivalo se podosta daleko. Tek poslije na ekranima vidjeh tu bijednu skupinu koja je bila počela rovariti na Trgu bana Jelačića pa se onda uputila u Savsku. Anonimna skupina, jer su se organizatori skrivali po zakutcima, očito skupina plaćenika koji su za vjerojatno 100 eura pristali pokazati se kamerama, a isplaćeni su iz državnog proračuna putem tzv. „nevladinih udruga” koje režim drži na koncu i plaći kao slobodne strijelce. Iz izjava je također očito da se radi o potpunim amaterima koji nisu znali dobro izgovoriti naručene tekstove.

Poslije čujem da je među njima bio Branko Vukšić koji svakako ne spada u rečene organizatore, ali je to valjda jedan od laburističkih mozgova u povlačenju s javne scene. A bilo je valjda i građana kojima je Fred napunio uši „ogromnim mirovinama” vojnih invalida ne raščlanjujući što je mirovina, što opskrbnina, što novac za pomoć osobi koja 24 sata mora pomagati ljudima bez udova, što… ali eto, ljudi teško žive i nemaju novaca pa su dobar materijal za takvo Fredovo zamatanje.

Stoka se razilazi ili vraća otkuda je došla, velim ljudima da bi se stoka mogla vratiti drugim putem, no to je već svima jasno i ostat će mnogi, za svaki slučaj.

Balkansa AljazeraTko stoji iza stoke, osim režima? Svi oni koji u medijima godinama i godinama kriminaliziraju hrvatske branitelje iz stupaca medija i ekrana, prljavi mali labradori koji su lajali i laju jer su imali ili imaju zaštitnike i istomišljenike u većem Labradoru koji je donedavno okupirao Pantovčak, a još drži Banske dvore. „Occupy Croatia” samo je vrh sante koji se pokazao na Savskoj. Occupy iliti u izgovoru Okupaj Hrvatska ujedno je ipak samo sitni ostatak militanata kojih je 1991. bilo puno više a njihovi ciljevi su se mogli isto tako (uz tada poznate) naći u sloganu „Okupaj Hrvatsku… u krvi”. Što su tada i učinili.

No, pustimo stoku. Da režim pomalo njiše Šator, bilo je jasno već poslije Nove godine. Isprva je njihao sam, bez uspjeha, sada njiše uz pomoć plaćenika – također bez uspjeha. I blesavi se, valjda u predizbornoj kampanji, nastojeći što poraznije izgubiti izbore. Nakon subote i savskih događaja, vrh policije dao se u potragu za organizatorima – ali ne Okupaj družbe nego prosvjeda vojnih invalida iz Domovinskog rata. Policajac o tome daje izjavu – komu? Čak ni HTV-u, nego Al Jazeeri koju onda prenosi HTV. Ta Al Jazzera zove se punim imenom Al Jazeera Balkans, jedna od filijala poluotočne katarske Al Jazeere.

Tako smo došli do vrhunca idiosinkrazije režima prema (makar samo imenom) hrvatskim medijima, kao u vrijeme kada je zagrebačka „Borba” (u kojoj sam zbog Rankovića dobio otkaz 1964.) prenosila beogradsku „Borbu” i slično. Zagrebački policajac šalje poruku preko katarsko-balkanske televizije da već dugo radi na otkrivanju organizatora Šatora. O „Okupaj Hrvatsku” režimska policija ni riječi, organizatore ne traži jer i ne treba, valjda ih sve zna, a da zna dokaz je da su uhićeni samo amateri „sa strane”, koji nisu pripadali okupaj-družini. Navodno.

Medijski su komentari bili predvidljivi. Isti oni koji su trljali ruke što će doći do „Majdana”, sada plaču nad „podijeljenom Hrvatskom” (jugokomunistička novinarka Jelena Lovrić) premda ni tu nikakvih podjela nije bilo – s jedne se strane nalazila Hrvatska, a s druge šaka militantnog jugokomunističkoga jada s parolama o „ustašama”, a bilo je, kažu, i povika „Ovo je Srbija”. Sve vrlo razvidno.

O, mia, patria

Finci su osudili dva svoja Finca za davanje mita. Mito su dali, ali primatelji u Hrvatskoj ostaju nepoznati. Čak ni Mesić nije primatelj, premda je publici sve jasno. DORH je primio na znanje finske presude, no nema spoznaje o primateljima, tj. patriotima u Hrvatskoj. Kada je to DORH sve detaljno istražio i dobio „saznanja” da nitko u Hrvatskoj ne prima? Prije nekoliko godina kada se o tome počelo šuškati. Što je sada poduzeo? Ništa. Finci se čudom čude što iz Hrvatske nitko nije tražio dokumente koji su ondje predočavani na sudu i po kojima su donijete presude Fincima. Zašto nitko nije tražio? Ma zato što u Hrvatskoj nitko ne prima. Ni dokumente. Mi smo zemlja davatelja (dokumenata), običaja instaliranog u vrijeme Mesićeva predsjednikovanja.

Tako Mesić uz udarnu pomoć HTV-a daje iz Moskve (!) izjavu da ga gadovi hoće umočiti. Isti gospodin naziva budalama one koji su zviždali njemu i Josipoviću na Kolindinom ustoličenju. Isti taj bivši Josipović nazvao je pak luđacima ljude iz Etičkoga suda koji (s njim u svezi) govore o veleizdaji. Ranko Ostojić šalje u ludnicu ljude koji mu oponiraju, a u policijsku postaju one koji ne znaju tko je on.

Znači, za crvene postoje samo oni, lijepi i pametni, a svi su ostali gadovi, budale i luđaci. Kada ja (i to navodno) kažem za jednoga od njih nešto slično – digne se na noge Kazneni sud, hitro me osudi, moja se žalba žurno odbije. Pravna država funkcionira kada je u pitanju verbalni delikt protiv predstavnika režima, pa čak i navodni verbalni delikt. Ne progoni se jedino primatelje. O, mia Patria! No, postoje stanoviti presedani u europskoj sudskoj praksi, pa ćemo se ondje naći. Ne u Moskvi.

Bista

Nevino bijela Titova bista koči se na Pantovčaku uz tamne biste Stepinca, Radića, Starčevića… Sva je prilika da se sada ukloni, a bilo je predvidljivo tko će zabrinuto skočiti na noge i urlikati. Da će se rečenima pridružiti Milan Ivkošić, nije bilo predviđeno, a njegova je argumentacija na staklenim nogama i vrlo arhaična – iz onoga olovnog doba alkohola i cigareta u stanovima depresivnih Hrvata koji su u magli pokušavali nazrijeti „više poslanje” „Hrvata” Tita koji zapravo lukavo druka za Hrvatsku i Hrvate, ali eto ne može jadan previše učiniti, zna se zašto. Ta je bajka prežvakana i ni djeca ju više ne bi progutala. A da se djeci, ne daj Bože, ispriča prava priča prije spavanja – nikada ne bi zaspala.

Opći sabor Hrvatske demokratske zajednice

To jest obljetnica I. Općeg sabora HDZ-a bit će obilježena u utorak, 24. veljače. U Lisinskom, na istome mjestu. Još nas ima živih koji smo ponešto odigrali prije četvrt stoljeća. Možda smo nešto stariji, ali nismo za odbaciti. Bolje nego mlađi razumijemo da 2015. nije drugo do 1990., pa s tim i ova obljetnica postaje aktualnim općim saborom a ne samo prigodnom svečanosti.

Tada smo imali vrlo skromne zahtjeve, da se naime Jugoslavija i komunizam bace u smeće. Komunizam smo ubrzo bacili, Jugoslaviju s više muke, ali uspješno, ali su komunisti i Jugoslaveni ostali živi i netaknuti, pa smo ih morali još jednom maknuti sa scene, no oni su se još jednom vratili. Tu neozbiljnu pjesmicu „Po lojtrici gor, po lojtrici dol” treba sada zauvijek prekinuti. Hrvatska ima previše teškoća da bismo se bavili idiotima i izdajnicima. Oni moraju zauvijek otići s političke scene da bi Hrvatska živjela.

Ovrha

Nije nov pojam. Iz nekih razloga proučavam u zadnje vrijeme zaključke Hrvatskoga sabora iz sredine 17. stoljeća, iz vremena bana Nikole Zrinskog. U zaključcima se spominje ovrha, ali i globa za onoga nad kojim se obavlja – jedna ugarska forinta. Nije to bila mala svota: hrvatski konjanici koji su sudjelovali u Tridesetgodišnjem ratu dobivali su mjesečno između tri i pet forinta. I to neredovito. Ali su redovito pogibali u boju prije isplate. A njihove se obitelji našle pod ovrhom. O skrbi za ratne invalide nigdje ni riječi.

Listajući tako listine, naišao sam i na prilično velike globe – onim plemenitašima koji se nisu pojavljivali na hrvatskim saborima. Eto, ni to nije novo.

[ad id=”40551″]

Hrvoje Hitrec

facebook komentari