Pratite nas

Za osam do deset godina završit će se koridor Vc

Objavljeno

na

Prenosimo intervju direktora Ensada Karića za Dnevni list

Ensad Karić, inženjer strojarstva i magistar ekonomskih znanosti, imao je na raspolaganju samo 24 sata da razmisli hoće li sjesti u vruću fotelju prvog čovjeka JP Autoceste FBiH. Naime, 43-godišnjeg Sarajliju kojeg od zvanja doktora dijeli samo obrana rada, ali zbog opsežnog posla nikako da skine taj teret s leđa, prilikom formiranja federalne Vlade pozvao je premijer Nermin Nikšić da zasjedne u fotelju koja zna često biti i klimava. “Prihvatio sam ovu funkciju prvenstveno jer je smatram jednim izazovom kako bih i drugima i sebi pokazao koliko se brzo može graditi autocesta. S druge strane, s ove vremenske distance čovjek se lijepo osjeća kad vidi da se nešto gradi, da nešto ostaje iza njega, što je i svojevrsna vrsta potvrđivanja”, kaže Karić.

5000 radnika

Nema sumnje da je Karić, koji se ne libi izazova, upao u “ogroman posao” jer je prošle godine tvrtka na čijem je čelu značajno investirala, tako da s 472 milijuna maraka investicija drži GDP Federacije BiH u plusu.
“Kod nas trenutačno radi oko 5000 radnika na gradilištima i to je jedan veliki sustav koji je i izazovan, ali zahtijeva i puno mog rada, ali i rada mojih suradnika. JP Autoceste FBiH, zajedno s naplatnim kućicama, ima oko 200 ljudi, od kojih je nekih tridesetak inženjera koji su neprestano na gradilištu, pravne službe koje rade eksproprijaciju, financije, zatim dio za upravljanje i održavanje autocesta. To su sve neki sektori koji su u razvoju jer je tvrtka osnovana 2011. godine, tako da pored zadatka da se gradi, ujedno se formiraju i neke službe i odjeli, stoga sve na neki način treba harmonizirati”, smatra Karić.

U rekapitulaciji urađenog posla Karić kaže da je dosad ukupno potpisano ugovora za posao vrijedan 1,075 milijardi maraka od čega će do konca godine biti finalizirano 102 kilometara autoceste. Do konca godine planirano je puštanje u funkciju dionice od Tarčina do Zenice uključujući tunel “Vijenac”, odnosno “1.mart”, dionice Butile -Vlakovo, sarajevske obilaznice i dionice Vlakvo – Tarčin te na jugu od granice BiH do Međugorja deset kilometara.
U Autocestama FBiH posebno su ponosni što će u subotu obilježiti završetak gradnje druge faze tunela “1. mart” koji rade naše kompanije Euroasfalt i ŽGP.

“Ova faza podrazumijeva završetak građevinskih radova, betonskih i asfaltnih radova, tako da nam prestaje faza u kojoj ćemo ubaciti elektromehaničku opremu, rasvjetu, ventilaciju, vatrodojavu kako bismo uvezali kompletan sigurnosni sustav upravljanja tunelom. U tom razdoblju smo obvezni izvršiti testiranje rada te opreme za što je maksimalno potrebno dva mjeseca, tako da se očekuje da će se spomenuti tunel definitivno u funkciju pustiti krajem šestog mjeseca, zajedno s Centrom za održavanje i kontrolu prometa koji će biti na petlji Zenica – Jug, odakle će se upravljati ne samo ovim tunelom, nego i svim tunelima do Tarčina i svih stotinu kilometara autoceste. Siguran sam da ćemo imati najmoderniji sustav upravljanja tunelima, tako da će u “1. martu” biti led rasvjeta, što je novost na zapadnom Balkanu. Također ćemo imati sigurnosne kamere s automatskom detekcijom incidenta što znači, kad se eventualno i, ne daj Bože, dogodi neki incident, sigurnosne kamere će izbacivati alarm za taj problem tako da će operator tunela automatski moći poduzeti mjere sigurnosti. Montaža te opreme, uključujući ventilaciju i rasvjetu, očekuje se u iduća tri mjeseca, čime će tunel biti kompletiran”, veli Karić.

Tuneli

Tunel “Vijenac”, odnosno “1. mart” i tunel “25. novembar”, koji se radi kod Tarčina duljine s po, otprilike, tri kilometra, su jedni od najdužih tunela u regiji što je veliki građevinski pothvat, ali i veliki pothvat za sigurnosni sustav.
“Pored spomenutih tunela najzahtjevniji su most Studenčica i most Trebižat koji se radi s krletkama. Most Studenčica je visok 90 metara i dugačak 500 metara, tako da je rad na tim visinama zaista zahtjevan pa se ovakvi objekti trenutačno ne rade nigdje na zapadnom Balkanu. Stoga su i svakodnevni posjeti stručnjaka i studenata iz čitave regije koji dolaze vidjeti način gradnje tih mostova”, kaže Karić.

On napominje da se do kraja godine treba  početi s gradnjom autoceste na dionici od Međugorja do Počitelja gdje će biti jedan most dužine kilometar, ali i dio od Zenice Jug do Zenice Sjever gdje je vrijednost investicije koju su pripremili u ovoj godini između 250 i 300 milijuna eura.

Karić kaže da također pripremaju javno-privatno partnerstvo ili koncesiju za gradnju dionice od Žepča do Doboja u dužini od 40 kilometara, a radi se optizimizacija trase od Konjica do Mostara Sjever kako bi pokušali dobiti nešto jeftiniju trasu kroz projekt.
Karić podvlači da je u tijeku eksproprijacija zemljišta na dionici Tarčin – Konjic, tako da je na dionici od Mostara Sjever do Počitelja i dionice između Zenice i Žepča  “stanje radno” pa je osnovna zadaća da se u sljedeće četiri godine  izgradi još 80 kilometara ceste na koridoru Vc, što je neki prosjek da se uradi 20 do 25 kilometara godišnje.

Govoreći o Ivan-sedlu, odnosno o Bradini, Karić kaže da je već napravljen  projekt, tako da će tunel na Bradini biti dug 1, 7 kilometara, a za dionicu  od Tarčina do Konjica već je završen glavni projekt i počela je eksproprijacija terena tako da se spomenuta dionica priprema za gradnju.

“Dionica od Tarčina do Konjica je sigurno teška trasa i sve do Mostara Sjever imamo veliki broj tunela i vijadukata, teren je vrlo nepristupačan i sama ta prepreka planine Ivan, a pogotovo Prenja, je nešto što je veliki i graditeljski i financijski izazov. Nova trasa će ići možda i desetak kilometara od postojeće ceste na desnu stranu ako se gleda iz pravca Sarajeva. Prema ovoj dinamici i ovim intenzitetom gradnje, za osam do deset godina može se završiti gradnja autoceste na koridoru Vc, naravno, shodno financijskim mogućnostima”, kaže Karić.

jpautoceste.ba 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarovićna čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Karl Erjavec očekuje pritisak EU-a zbog Plenkovićeva govora u UN-u

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec izjavio je u nedjelju da očekuje jak pritisak Europske komisije (EK) na Hrvatsku nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u u kojem je optužio Sloveniju za nepoštivanje međunarodnog prava.

Plenković je u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a rekao da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

“Arbitražni sporazum je bio potpisan pod okriljem EU-a. Potptredsjednik EK-a Frans Timmermans je ponudio svoju pomoć ako ne bi došlo do dogovora s Hrvatskom o implementaciji arbitražne presude. Mislim da će naš slijedeći korak biti da ga obavijestimo o tome što se u New Yorku dogodilo”, kazao je Erjavec u razgovoru za RTV Slovenija.

Dodao je da EK ima niz instrumenata kako bi države koje ne poštuju vladavinu prava uvjerila da se ponašaju drukčije.

“Znamo što EU čini u pogledu Poljske zbog pravosudne reforme koju provodi njihova vlada. EU može zamrznuti europska sredstva takvim državama. Ipak mislim da će u slučaju Hrvatske biti dovoljan i poneki oštar poziv u Zagreb”, kazao je Erjavec.

Po njegovim riječima, da bi se arbitražna presuda provela potrebna je suradnja Hrvatske, ali Slovenija “neke stvari može implementirati sama” prihvaćanjem nekih zakona u parlamentu koje je premijer Miro Cerar najavio za ovaj mjesec.

Zbog Plenkovićeva govora Cerar je u četvrtak navečer otkazao dogovoreni susret s hrvatskim premijerom u Zagrebu 27. rujna o rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog prijepora.

Ljubljana smatra da je arbitražna odluka konačno rješenje koje treba primijeniti, a Zagreb traži novo bilateralno rješenje spora koji dvije države opterećuje od raspada bivše Jugoslavije 1990-tih godina.

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

facebook komentari

Nastavi čitati