Zaboraviše hrvatsku šutnju, Karađorđevo, Vicu Vukova, nestašice, par-nepar, bonove…

4

Od vremena kad se telekomska „T“ guja presvlačila iz light smeđe u ljubičastu i odbacivala mrsko „H“ iz imena, nije bilo takvog medijskog pritiska, medijskog totalizma („tarizam“ dolazi malo kasnije) kao što ga je HRT upriličio za seriju „Crno bijeli svijet“. Ma nisi mogao podići kamen, a da te ne zaskoči „črn bel“ svijet. Logično, serija je tempirana predizborno. Igrani je to nastavak Mirković-Grlićeva „Sretnog djeteta“. Onda se za izbore, ako se ne varam, malo zakasnilo, pa se ne ponavlja istu grješku. Mnogi su to pročitali čim je krenula hatevejska predigra i „peračina“ moždina, a nakon prvog nastavka nestala je svaka sumnja. S tog stajališta seriju bi se moglo zaboraviti već na početku, recimo da ju pomete vjetar i prekrije šaš uz citat jednog forumaša s e-VL-a: „Najskuplji SDP-ov predizborni spot“. Dodao bih – jedna „fina medija“ koja se ne progoni, već se za nju dobivaju nagrade i odlikovanja.  Toliko za one koji nemaju ni volje ni strpljenja za podulji tekst, a ja ću još malo o temi.

https://i2.wp.com/www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/4092012/bpictures/karadjordjevo1.jpg?resize=640%2C335

Farbanje prošlosti

Hatevej nas dakle vraća u osamdesete – u djetinjstvo i mladost brojnoga, povećeg biračkog tijela. Draška ga po nostalgiji za mladošću i s pjesmom i električnom tamburom, golim ženama i golim muškarcem (jednim) a nada se pridobiti još i nešto mladih i mlađih. Lukavo, nema što, pa pogledajmo onda što su i kakve bile te godine. Osamdesetih godina širi se zadah raspada „imperija“ znanog kao  Jugoslavija. Inflacija, nestašice, redovi za kavu, detergente…, uostalom za sve s uvoznom „komponentom“. Kilometarski redovi („zmije“) za benzin, desetak litara, pa kad stigneš na red za nekoliko sati a ono više nema ni kapi. „Nema benzina!“. Onda još restrikcija „par- nepar“ (prema registracijskom broju). Imućniji su ju brzo preskočili kupnjom još jednoga auta i uz malo mita odgovarajućeg registracijskog broja (komunizam, prema potrebi!). Nešto više je trebalo dati za bržu nabavku auta. Kad su se uveli bonovi bilo je puno lakše – moglo ih se nabaviti, količinski više nego benzina i da se pojavio talentirani inovator ložili bi se auti na bonove – benzina ne bi ni trebalo.

Ilustracija je ovo za rascvalu korupciju, raspojasala se toliko da nije postojao nitko tko u njoj na neki način nije sudjelovao – vladala je svojevrsna „demokracija“ korupcije. Samo se o tome moralo šutjeti. U zatvor se nije išlo zbog korupcije, kad je o njoj riječ, već zbog priče o tome da ona postoji. Carevao je tzv. „verbalni delikt“. Nezaposlenost je rasla, BDP padao, tekla je stota stabilizacija, provodile su se restrikcije potrošnje električne energije, grijanja… Kasna jesen Jugoslavije, kasna osamdeset i neka jesen. Nema struje, grijanje isključeno, rano se smrkava, u gradskoj četvrti koja je na redu svijetle svijeće, u stanovima hladno, napolju je ispod nule. Imaš deku pa se zamotavaj. Skuhaj čaj ili juhu iz vrećice na ruskom alkoholnom kuhalu kupljenom od Poljaka na Jakuševcu kad su se ljetos vraćali s mora, „našeg mora“ i rasprodavali opremu za kampiranje.

Lako za čovjeka, ali što s pticom? Mislite, ima perje – ima, ali ova je iz toplih krajeva pa joj ono služi više za hlađenje nego za grijanje. Ništa, nego i papigicu pod deku, kužila je i ona restrikcije, najradije  boraveći u ruci – samo je jadna za njena trajanja stalno kihala. Onda  je 1981. krenula prva „buna“ na Kosovu. Uredovale su sve republičke milicije i vojska-JNA; zavedeno izvanredno stanje… U Hrvatskoj su od 1972. na vlasti nelegitimne marionetske garniture. Uz sve ona je dodatno te godine, šutećki, bilježila desetu godišnjicu šutnje, tzv. „hrvatske šutnje“ koja se nastavila sve do 1989. I samo što četničke „antibirokratske“ marširajuće bande, koje su krenule iz Kosova Polja, nisu umarširale u Zagreb. Da nisu naumile u Zagreb preko Ljubljane, tko zna… Dakle, ako je išta sedamdesete i osamdesete godine obilježilo recimo u Zagrebu – onda je to šutnja, jezik za zubima. Čista destilirana šutnja, a Hatvej sada tvrdi kako je to bila pjesma, bučna, vesela i vedra – novi val pjesme i električnih tambura, revolucionarna pjesma, ha raznih sloboda, golih žena i muškaraca (jedan golman – Milan Šarović).

https://i2.wp.com/zkahlina.ca/cro/wp-content/uploads/2010/08/vice_vukov4.jpg?resize=380%2C297

Vice Vukov simbol šutnje

Kad je već pjesma u igri eto baš na njenom „terenu“ je pravi živući simbol šutnje, u Zagrebu osamdesetih šutio u Izdavačkom zavodu Matice hrvatske koja je još na samom početku 1972. bila zabranjena. Šutio je sve do 1989. I možda ga je u šutnji samo zid dijelio od prostorije  SUP-a (milicije) u Matičinoj. Vice Vukov. Kako to da se HTV nikako nije mogao dosjetiti i uzeti Vicu kao temu ili možda lajtmotiv za seriju? Za ovaj „val“ iz osamdesetih Vice je bio i ostat će – veleval. To je tim čudnije jer je devedesetih, izlazeći iz šutnje skoro stubokom promijenio stranu, pa je i umro kao zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru. Kakav predložak, kakva biografija, osobna, ali i hrvatskog naroda  i „naroda i narodnosti“ i „radnih ljudi i građana“ od sedamdesetih do devedesetih, a o pjesmama da i ne govorim.

Jedna njegova, Drage Britvića i ostalih, kao sto novovalnih. Bili su partijci obećali kako će njegovu „To je tvoja zemlja“ uzeti za partijsku himnu, ali ništa od toga – ipak su se izgleda vratili Internacionali. Zašto se Hatvej nije mogao dosjetiti Vice, zapravo je potpuno jasno – morao bi taknuti u 1971. O njoj se pak na Hateveju šuti, šuti se temeljitije ili se o njoj fabriciraju neistine, nego što se o njoj šutjelo na TV Zagrebu 1972. Jer, takneš li u Vicu nema druge već doći do istine kako je Jugoslavija početkom prosinca 1971. u Karađorđevu doživjela „moždani udar“. Od tada je živjela na aparatima. Pitanje je bilo samo kada i naročito kako će otići. Ili iz Vicine biografije bolje bi se vidjele osamdesete. Tko bi od onih kojima se1972. vratila i sve njeno s njom to htio priznati.

„Karanfil se u pakao sprema – i pjeva“

Zato hajmo s neba pa u rebra, u osamdesete, ako ništa barem se dobro pjevalo i slikalo („fotkalo“) gole curice, što je pak rock, punk, novi val…, ma čista kulturna i ina revolucija. Recimo ona Johnnyjeva „Duda, Duda, Dudica“ ona je stoljeće ispred one: „Sjedila sam za mašinom /šila sama/ pitali me oficiri/ čija sam…“, kad je već o oficirima riječ. Kad se Jugoslavija konačno raspala Johnny se naljutio i eno ga u Nizozemskoj (možda Holandiji, ne znam!) prevodi Homera, koliko sam čitao valjda na srpski. Ne znam je li prijevod završio, no kako bilo, trud mu je uzaludan jer Srbi em imaju svojega Homera – Filipa Višnjića, em su i onoga uglavnom preveli. A imaju i Boru, njegove su pjesme onako čista čačanska prepečenica. Četnik? Četnik, četnik, barem je pravi nepremazan nikakvim jugomastima.

https://i1.wp.com/www.zaslike.com/files/g07zbe308514qykfoep.jpg?resize=551%2C217

Ili ona dvojica Crnogoraca, Milisav Mio Vesović i golman Šarović, koji su s golim k…em htjeli pokušali spasiti Jugoslaviju, samo ostarjeli borci neizlječeni od „partizanskog ludila“ (ima i lik u seriji) to nisu razumjeli, pa su mušku golotinju zabranili. Zabrana u ono vrijeme, a da te ne zatvori – nikad bolje reklame. Pored pjesme i golotinje bilo je to vrijeme kad se Jugoslaviju spašavalo i tzv. „miješanim brakovima“. Ima i u seriji jedan, usput najbolja gluma Beograđanke. Pjevalo se: „vozovi, vlakovi/ naši mešani brakovi“, pucajući na etnički „gemišt“ od „materijala“ naroda i narodnosti. I što bi? Uskoro nit „vozova“ nit „vlakova“ – dugo nisu „vozili“, prometovali. Razorila ih JNA, kao i većinu drugih komunikacija, uspostavljajući jedino onu preko topovskih i puščanih cijevi. „Naša“  „narodna“ armija i njezini oficiri. Ništa ni od „miješanih“ brakova – danas su „nemiješani“„in“.Uskoro će i Srbijanci pokleknuti, Slovenci su već „pali“. Bogme se karanfil, oprostite, pedofil na put sprema i „bračnu pjeva“

[ad id=”40551″]

Mato Dretvić Filakov

facebook komentari