Pratite nas

Kultura

Zaboravljeni običaji: Gonjanje

Objavljeno

na

Stara ljubavna igra bila je uobičajena u ruralnim sredinama Like, Dalmatinske zagore, zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne

Neobičan fenomen, običaj naših starih, posve skriven, s obzirom na to da se o njemu šutjelo ili se znanstvenici (etnolozi, povjesničari svakodnevice itd.) njime nisu bavili, tiče se igre zavođenja tjelesnim dodirima zvanim gonjanje, piše Večernji list

Riječ je o staroj ljubavnoj igri između mladića i djevojaka koji je bio uobičajen u ruralnim sredinama Like, Dalmatinske zagore, zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne.

Taj se običaj u raznim inačicama u tim sredinama zadržao sve do 70-ih godina prošloga stoljeća. Pod utjecajem modernizacije, radija, filma i televizije, običaj je iščezao. Zanimljivo je da se hrvatska etnologija relativno kasno počela baviti ovim drevnim “običajem”.

Što je “gonjanje”, možda je najbolje objasnio don Franjo Dobretić, župnik Župe Grabovica nedaleko od Tomislavgrada, koji je 14. svibnja 1889. napisao pismo preuzvišenom biskupu mostarsko-duvanjskom fra Paškalu Buconjiću u kojem, uz ostalo, piše: “Preuzvišeni Gospodine, ako ove godine po krizmu dodjete u ove župe, vrlo je potrebito da u ovoj župi govorite proti Psovki, Gonjanja, Uskakanja, Nevođenja diece k misi i nemolenja.

Gonjanje jim je ovo, momak curu najnepoštenije stojećke, sjedećke, ili ležećke drpulja na sami (na osami, na. a.), ili vidimice (pred očima znatiželjnika, nap. a.) i očito na svakom miestu, prid svakom vrstom čeljadi, to kod njih niti je griešno, ni sramotno, ni zamirito (nitko im na tome ne zamjera, nap. a) , već momku i divojki kano potrebito, i dično.

Muškići dok se ne zamomče, ni ženskice dok se ne zacure, dakle dok se ne započnu zamirat, neidu k misi. Ovi župljani vrlo malo mare za molitvu. Psuju obćenito osim Boga i Gospe sve što znaju.

Bilo bi vrlo spasonosno da onda udesite Vaš govor u svrhu tih najnovijih pomanjkanja, neka baš iz Vaših usta pastirskih čuju grdobu njihovih zlih običaja”. Tako je svome biskupu, “Preuzvišenosti”, pisao “sluga pokorni Franjo Dobretić, župnik”.

Don Ilija Drmić njegovo je pismo od 14. svibnja 1989. objavio u svojoj knjizi Župa Grabovica kroz 150 godina (1831.-1981.), objavljenoj 1981. Župnika Dobretića, osim psovki, mučili su ljubavni običaji gonjanja i ženidbeni običaji uskakanja njegovih župljana.

Gonjanje kao ljubavna igra nije podrazumijevalo sam seksualni čin koji se, ako dođe do njega, zapravo osuđivao. Gonjanja nije bilo niti je smjelo biti bez dopuštenja djevojke. Ako se mladić nije mogao kontrolirati, čekale su ga osude.

Djevojke su, naime, same izazivale gonjanje i sve je zapravo bila njihova igra. One bi tobože hinile da “bježe” od mladića i da se “otimaju”, ali su jedva čekale “drpuljenje”. Crkva se, očito, borila protiv toga običaja, ali uzalud.

Gonjanje se događalo samo vani, izvan kuće, na poljani, na brijegu dok su se napasale ovce i goveda, tijekom radova u polju i slično. Međutim, samo gonjanje nije bio najgori običaj u smislu predigre u ljubovanju. To je u našim dinarskim krajevima bilo liganje. Mladić i djevojka ligali bi ispod pokrivača, biljca, bez obzira na to bi li se to događalo u kući ili u pojati (štali) na sijenu. Pa ipak, ni u slučaju liganja nije smjelo doći do koitusa.

U svakom slučaju, hrvatsko je selo tijekom stoljeća, unatoč kršćanskim zabranama, u erotskoj igri bilo sačuvalo neku vrstu moguće seksualne slobode. Je li riječ o magijskim igrama plodnosti koja ima svoje korijene u našim pretkršćanskim običajima, možemo nagađati.

Ako je tijekom gonjanja i liganja mladež “izgubila” kontrolu u smislu da je “dvoje leglo, a troje se ustalo”, ako je dakle došlo do neželjene trudnoće, djevojka je praktički mogla birati oca djetetu jer se gonjala i/ili ligala s više mladića.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

Svaki kamen jeca, plače i sinove svoje zove

Objavljeno

na

Objavio

Godine su mnoge prošle
od kad odoh iz svog sela
kad se sjetim tad niz lice
kanu gorka suza vrela.

Mislila sam u tuđini
ja ću ostat ljeto, dva
srce pati, kosa sijedi
prođe mnogo godina.

Često sanjam kako pijem
hladnu vodu sa bunara
ispred kuće nježnim glasom
doziva me majka stara.

Staru izbu i ognjište
i molitve nježne zvuke
na kamenu svakom vidim
svoga oca vrijedne ruke.

I ograde sanjam često
klanac, lozu kraj solara
svakog dana u tuđini
meni fali kuća stara.

Stari orah ispred kuće
jednu tužnu priču piše
u toj kući sada nitko
niti živi, niti diše.

Samo laste svoja gnijezda
savijaju ispod krova
zraka sunca pozdravlja je
kada sviću jutra nova.

Svaki kamen jeca, plače
i sinove svoje zove
da se vrate, zapjevaju
kući staroj pjesme nove.

Ljiljana Tolj / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

HERCEGOVCI

Objavljeno

na

Objavio

Hercegovina zemlja svjetlosti

Kada pružiš pogled u daljinu
Ili gore prema nebu u visinu
Stavi svoju ruku na srce
I pozdravi drage Hercegovce

To su oni koji čekaju te
Kada pređeš granicu iz tuđine
Oni koji vole te,bez obzira
Od čije si loze

Oj moji dragi Hercegovci
Jeste li još uvijek veliki radnici
Ima li još duhana i smilja
Nije li zar stara loza presušila

Ima li još lijepih djevojaka
I poštenih,mladih momaka
Ili se to sve u grad skrilo
Da slučajno na selu ne bi bilo

Je li živa stara majka
Dal’ još svoga sina traži
Je li otac mi posjedio
I sa svojim bratom pomirio

Sviću li još najljepše zore tu
U mom dragom rodnom kraju
Grije li još zlatno sunce
Miluje li moje drage Hercegovce

Ponekad se svega ovog sjetim
Naviru suze i uspomene
Nema sreće u ovoj tuđini
U Hercegovini je pola mene
Duša mi za domom vene

Stihovi: Marija Glavinić

(Hercegovina zemlja svjetlosti)

facebook komentari

Nastavi čitati