„Zaboravljivi” Milan Kučan

0

Slovenski tjednik „Mladina” posvetio je u naslovnicu i punih osam stranica broja 42 od 18. listopada 2013. proslovu koji sam napisao za prvu knjigu „Prodaja” slovenskih novinara,istraživača, analitičara i pisaca Mateja Šurca i Blaža Zgage iz njihova troknjižja „U ime države”.

Sadržaj tog proslova objavio sam 29. srpnja 2013. na ovom portalu velecasnisudac

kucan1

Naslovnica Mladine broj 42. posvećena je mom proslovu knjizi „Prodaja”

Ključnu tvrdnju iz mog proslova da su se Slovenci sredinom kolovoza 1991., neposredno prije nego će donijeti odluku o prodaji zaplijenjenog oružja iz vojarni JNA Hrvatskoj, sa Srbima dogovorili o svom nesmetanom odcjepljenju od bivše SFRJ, pokušao je, dakako neuspješno, osporiti tadašnji predsjednik Milan Kučan.

Da bih gospodinu Kučanu dokazao kako dogovor iz kolovoza 1991. nije bio jedini njegov dogovor s Miloševićem, uredništvu Mladine uputio sam pismo koje je 25. listopada 2013. objavljeno bez kraćenja. Ovdje ga objavljujem na hrvatskom jeziku:

Što je sve Milan Kučan iz 1991. uspio do danas „zaboraviti” o svojim izravnim i posrednim nagodbama sa Slobodanom Miloševićem

Poštovano uredništvo,

U vašem cijenjenom tjedniku objavili ste vrlo opsežan, informativan, objektivan i zanimljiv osvrt Bože Repe „Slovensko-srpski pakt” na moj proslov „Slovenski i hrvatski trgovci smrću” hrvatskom izdanju knjige „Prodaja” slovenskih novinara,istraživača, analitičara i pisaca Mateja Šurca i Blaža Zgage iz njihova troknjižja „U ime države”.

Uz niz izjava neposrednih sudionika dramatičnih povijesnih događaja iz danas već daleke 1991. (France Bučar, Dimitrij Rupel, Lojze Peterle, Dobrica Ćosić), objavili ste i izjavu tadašnjeg predsjednika Republike Slovenije g. Milana Kučana. U toj izjavi g. Kučan kojeg, usput govoreći, smatram mudrim i velikim slovenskim državnikom i čestitim čovjekom, iznosi tvrdnju kako se sa Slobodanom Miloševićem nikada, ni o čemu, nije dogovarao: ni osobno, ni preko posrednika.

Najvažniji dio te njegove izjave citirat ću u cjelini: „S Miloševićem se nisam nikad dogovarao, niti osobno, niti preko posrednika, tajno najmanje. To su počeli drugi, o čemu bi Letica, kao negdašnji savjetnik predsjednika Tuđmana, morao također nešto znati.”

Gospodin Kučan je u jednom u pravu: ja doista dosta puno znam – iz prve ruke – o tom vremenu.

Znam, prije svega, kako uopće nije točna Kučanova tvrdnja da se s Miloševićem nije „nikad dogovarao, niti osobno, niti preko posrednika, tajno najmanje”.

kucan2a

Jedan od brojnih susreta Milana Kučana i Slobodana Miloševića

Neosporna je povijesna istina da se je g. Kučan s Miloševićem više puta sastajao i dogovarao, izravno, preko posrednika, javno i tajno. Osobno u tome nikad nisam vidio problem: bila su teška vremena i g. Kučan je kao predsjednik Slovenije donosio odluke za koje je smatrao da su najbolje za slovenski narod i Sloveniju.

Međutim, te odluke i postupci iz 1991., ne daju mu pravo da čitateljima Mladine danas sugerira stav kako sam ja izmislio „posrednički” dogovor France Bučara i Dimitrija Rupla koji je potpisan u stanu Dobrice Ćosića u Beogradu 14. kolovoza 1991.

Taj je dogovor – kako su to Mladini potvrdili njegovi protagonisti – naprosto povijesna istina, iako ga njegovi potpisnici različito nazivaju i pamte.

Povijesna je istina da postoji i znatno raniji i to PRVI i IZRAVNI dogovor/sporazum/saopštenje Milošević – Kučan od 24. siječnja 1991. o kojem nisam pisao u proslovu knjizi „Prodaja”.

Taj prvi povijesni sastanak i sporazum Milošević – Kučan (Kučan ga, kako ću pokazati, naziva zajedničkim „saopštenjem”) zbio se 24. siječnja 1991.: baš na dan kad je Predsjedništvo SFRJ pokušavalo legalizirati vojnu intervenciju JNA u Hrvatskoj, poznatoj po pripremi i emitiranju KOS-ova filma o ilegalnom naoružavanju Hrvatske („Slučaj Špegelj”).

Usput valja podsjetiti da je sporazum Milošević – Kučan postignut puna dva mjeseca prije sastanka Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu 25. ožujka 1991.

U filmu „Dogovoreni rat” održavanje sastanka i potpisivanje „saopštenja” potvrđuju i Borislav Jović i Milan Kučan.

Borislav Jović: „Pošto smo mi u Srbiji smatrali da Slovenija može da se odcepi od Jugoslavije, ako je to volja, mirnim putem i da mi nemamo nikakvog, apsolutno, razloga da nju prisiljavao da živi s nama, može lako (da se odcepi), zato što nema nikakvih međunacionalno nerešenih pitanja, kao što je to u Hrvatskoj. Onda smo mi smatrali da nju ne treba da uznemiravamo ako hoće. Neka postupi kako god hoće. Neka ode. Ako zatraži odcepljenje, mi ćemo to odobriti u Saveznoj skupštini.”

Milan Kučan: „I taj je razgovor bio takav u zgradi Predsjedništva u Beogradu. Nakon toga smo usvojili jedno saopštenje u kojem je bila i ta rečenica da Srbija nema ništa protiv želje Slovenaca (za samostalnošću), a ni da mi nemamo ništa protiv da Srbi žive u svojoj državi. Naravno, tu je bio jedan drugi dio rečenice: ne na račun drugih.”

Vrlo je važno napomenuti da je o sadržaju dogovora Milan Kučan govorio i u BBC-ovom dokumentarnom filmu „Smrt Jugoslavije” i u istoimenoj knjizi Laure Silber i Allana Littlea, ali puno preciznije: „Na sastanku je bilo očito da Srbi neće navaljivati da zadrže Slovence u Jugoslaviji … Mi Slovenci rekli smo da želimo pravo na vlastitu državu. Milošević je rekao da i Srbi žele priznanje toga prava, a to je svi Srbi u Jugoslaviji u jednoj državi. Dakako, odgovorio sam da i Srbi imaju to pravo, ali na isti način kao Slovenci, ne kršeći pravo drugih naroda. Milošević je odgovorio: ‘Pa naravno, to je jasno’. I s tim smo odletjeli kući: u Ljubljanu.” (Otokar Keršovani, Rijeka, 1996., str.104.)

Pošto sam u to doba bio osobni savjetnik predsjednika Tuđmana, bio sam vrlo precizno upoznat s tijekom i rezultatima sastanka Kučan-Milošević-Jović koji je održan u Beogradu 24. siječnja 1991. kada je, treba to ponoviti, bio planiran drugi pokušaj vojnog udara JNA na Hrvatsku. Odlazak Milana Kučana u Beograd na tajni dogovor o slobodnom izlasku Slovenije iz Jugoslavije, mi smo shvatili kao izdaju, jer su četiri dana ranije (20. siječnja 1991.) Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkoj obrani u slučaju intervencije JNA na neku od zemalja, u to doba republika SFRJ. „Sporazum o zajedničkoj obrani” potpisali su Martin Špegelj i Josip Boljkovac u ime Hrvatske i Janez Janša i Igor Bavčar u ime Slovenije. Cijeli tekst sporazuma objavljen je u publikaciji Slaven Letica i Mario Nobilo: JNA: Rat protiv Hrvatske, objavljene neposredno nakon tih dramatičnih događaja, 11. veljače 1991.

kucan3a

Jedan od brojnih susreta dr. Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića

Kad je predsjednik Tuđman kasnije često govorio da je Slovencima bilo lako napustiti Jugoslaviju jer su se dogovorili sa Srbima (na sastanku državnog vodstva i svih stranačkih prvaka u Banskim dvorima 26. lipnja 1991. uvečer oko osam sati prvi je put javno za rat JNA protiv Slovenije kazao „To nije naš rat!”: osobno sam znao zašto je to kazao i da je bio u pravu, ali mnogi nisu razumjeli kontekst o kojem sada pišem), bio je izložen zastrašujućim javnim kritikama tadašnje hrvatske oporbe i „neovisnih” umnika, iako je naprosto govorio istinu koja se i danas u Hrvatskoj i, posebice, Sloveniji, prešućuje.

Tu istinu nije poremetila ni naprasna odluka Ante Markovića i generalštaba JNA da povedu desetodnevni „operetni” rat u Sloveniji  (od 27. lipnja do 6. srpnja 1991.) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ratu nevičnim ročnim vojnicima, ušle u sukob s malom slovenskom teritorijalnom obranom kojom je zapovijedao Janez Janša. Proklamirani cilj JNA bilo je „zauzimanje graničnih prijelaza” i „sprječavanje slovenske neovisnosti”.

Taj je „operetni” rat u ljeto 1991. samo osnažio strateški savez Srbije i Slovenije, jer su Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić uvjeravali Slovence da to nije bio rat Srbije, već rat JNA!

Hrvatskoj javnosti uopće nije poznata ni činjenica da je Ante Marković nagovarao Veljka Kadijevića da JNA istodobno uhiti Tuđmana i Miloševića, da je Mesić tom istom Kadijeviću govorio kako je on, Mesić, istinski demokrat, a Tuđman autoritarna ličnost. Iako je Kadijević mrzio svaku pomisao na stvaranje samostalne hrvatske države, a hrvatsku je vlast smatrao ustaškom, nije pristao na uhićenje Tuđmana jer je znao da iza njega stoji preko 90% Hrvata.

Da zaključim. Danas, 22 godine nakon dramatičnih događaja iz siječnja i kolovoza 1991., mislim da slovenska i hrvatska javnost imaju pravo znati punu istinu o hrvatsko-slovenskim i slovensko-srpskim sporazumima i nesporazumima iz te davne prošlosti.

U tom pogledu drago mi je što sam sadašnje tvrdnje g. Milana Kučana mogao osporiti negdašnjim tvrdnjama tog istog čovjeka.

Pismo objavljeno u Mladini: http://www.mladina.si/pisma-bralcev/

kucan4a

Dr. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Tikvešu 15. travnja 1991. (snimio: Hrvoje Šarinić)

Slaven Letica

[ad id=”40551″]

facebook komentari