ZADNJA PORUKA VOJSKOVOĐE SLAVKA KVATERNIKA

2

Moja zadnja poruka (zadnja izjava hrvatskog vojskovode Slavka Kvaternika)

Ja sam već toliko izmučen, da ne vjerujem, da ću biti kadar ovo dugo izdržati. Osim toga, po svemu izgleda, da neću biti više ni izveden pred sud. Vjerojatno ću biti ubijen u tamnici. Truju me s raznim medikamentima, a govore, da me liječe. Molio sam, da mi omoguće sastanak s nadbiskupom Stepincem, ali su ovi zato tražili od mene nedostojne izjave i stavljali uvjete, kakove samo mogu stavljati u srži pokvareni i zaostali bijednici. Naravno, da sam s indignacijom i prezirom to sve odbio. Tražio sam ispovijednika. Prvi put su mi doveli vrlo sumnjivu osobu kao svećenika. Na moja pitanja opće naravi o glavnim zasadama Crkve, nije mi znao odgovoriti, pa sam odustao od ispovijedi. To je bio (očito) jedan njihov agent, koji je mislio sve od mene doznati. Drugi put su mi doveli jednu osobu, obučenu kao oca franjevca, ali kad sam ga molio za križ, rekao je, da ga on nikada ne nosi, a nije imao ni štolu. Ja sam ga molio za jedan molitvenik, da se pripremim za ispovijedanje, pa mi je rekao, da to nije potrebno. Odbio sam i toga. Poslije sam vidio, da sam dobro uradio, jer se je ovaj prema tome i ponio kao pravi prostak, a ne kao redovnik. Bog će mi oprostiti, jer ja sam najbolje htio. Zadnji put sam se ispovijedio pred našim dragim svećenikom i junakom Vilimom Ceceljom, pa mi je to zadnja utjeha na odlasku iz ovoga pakla. Molim se Bogu svaki dan za naš mučenički narod i za našu ispaćenu Hrvatsku, za koju će ici i zadnja moja molitva! Pred tri dana došao je u moju ćeliju oko pola noći neki crnomanjasti čovjek, ovisok, surova izgleda i počeo je puniti nabojima jedan vojnički samokres. Pred vratima ga je čekala neka pratnja. Rekao mi je, da je došao, da me ustrijeli i da li imam kakove želje prije toga. Rekoh mu, da nemam nikakove i da je to samo milost Božja odredila, da u mojim rukama bude već jednom konac i kraj. Na to je isti napustio ovu ćeliju uz pogrdne psovke i uz jednu gadnu kletw. Zadnja moja molba bila je, da se dopusti meni i generalima Perčeviću i Navratilu, da nosimo kao vojnici hrvatske vojničke odore, pa makar i bez ikakvih oznaka, ali rni ni ta molba nije bila odobrena, jer da takovih odora nema. Uostalom, da to nije tako ni važno. Ja sam se pozvao na ratno pravo i medunarodnu konvenciju, ali ni to nije pomoglo. Ne dadu nam ni da umremo kao Hrvati.

Mučenje a ne liječenje

kvaternikTrpim mnogo od groznice i omaglice. Daju mi neke pilule i neke injekcije, poslije kojih se još gore osjećam. Tako sam poslije toga povraćao i još se gore osjećao. Ne dadu mi ni spavati. Svaki čas, čim zadrijemam, bude me, pa me tresu i drmaju. Očito sam trovan. Tražio sam, da mi se pošalju dva liječnika mojega povjerenja, ali su i to odbili. Moj mi je prijatelj poručio, da više ništa ne tražim, jer bi ih to moglo potaknuti da me prije likvidiraju. Moram neprestano podpisivati neke zapisnike: tobože o mojem pregledu i druge, a da uopće ne znam njihova sadržaja, ali na žalost nemam ni volje ni smisla, da išta više ispitujem. Posve sam apatičan. Moji su prijatelji htjeli, da bježim. Stvar je bila dobro pripremljena, ali sam ja odustao, jer bi to moglo stajati nekoliko mladih hrvatskih života, a Hrvatska treba nove mlade radnike i borce. Osim toga bi i većina mojih prijatelja izgubila život, jer ovi podlaci i kukavice ne prezaju pred ničim, kad se sa prošlošću može naći povod za novo klanje. Ja sam i tako jedan iscrpljeni starac, koji sam već sve dao za Domovinu što sam mogao. Osim toga ne bi rado ostavio ni moje drugove Perčevića i Navratila. Biti ću sretan, kad na onome svijetu susretnern one hrvatske časnike i generale, koji su preklani smaknuti kao hrvatski mučenici u Beogradu. Neka naša krv bude zalog nove sreće i ,lobode napaćene i izmučene Hrvatske!!!

Gubim snagu. Moje djelovanje

Osjećam, da gubim snagu i bojim se, da ću skoro klonuti, pa zato evo Šaljem Vama, moji mili i dragi, moj zadnji pozdrav! Sve moje djelovanje bilo je upereno za slohodu moga naroda i moje Domovine. Ja sam i danas ~Vijestan svoga čina, kad sarn preuzeo vlast i proglasio hrvatsku državnu samostalnost. Ja to nisam učinio iz vlastite pobude, niti na nagovor i uz pornoć stranaca. Tko to tvrdi, taj nije razumio neodoljive čežnje hrvatskog naroda, da bude slobodan i svoj na svome. Hrvatima je prije svega – njihova sloboda!!!

Neodoljiva čežnja hrvatskog naroda za slobodom i samostalnosti

Već je pobuna hrvatske vojske u Karlovcu u jesen 1939. bila jasan znak, da se narodni val neće moći zadržati, a kamo li skrenuti u velikosrpske vode. Trebalo je računati, da je onoga dana, kada hrvatski vojnik dobije pušku i naboje, zapečaćena sudbina absolutističke proširene Srbije, zvane Jugoslavija. Od 5. do 10. travnja 1941. proveden je najtočniji i najveličanstveniji plebiscit hrvatskog naroda u njegovoj povijesti. Nitko to nama Hrvatima ne smije i ne može zamjeriti, jer je dvadesettrogodišnje robstvo dalo nama pravo da sve i u svako doba poduzeti možemo i moramo, da svoj narod oslobodimo. Inače ne bi bili narod, koji zaslužuje svoju slobodu. Ni naši veliki prijatelji to neće učiniti, kad znadu, koliko smo trpjeli i koliko svoju Domovinu volimo. Nama je bilo žao, da se je to moralo provesti u jeku jednoga rata, kojega mi nismo ni izazivali niti smo ga želili, a napose nismo htjeli u njega biti upleteni. Za sve to nose odgovornost oni, koji su nam oduzeli slobodu i koji su nas 23 godine mučili, vješali i ubijali sa sudorn i bez suda i u crkvenim ophodima i sprovodima, pa čak i onda kad je hrvatski narod stupio pred izborne žare, da vrši sveto pravo svoga suvereniteta. Siguran sam, da su najumniji političari zapadnih demokracija to sve predvidali i predvidati morali, a to mi je čak jedan umni Englez poslije umorstva blagopokojnog Stjepana Radića i sam priznao. Savezne Države Sjedinjene Amerike onda nisu bile još ni u rat upletene, pa smo računali uvelike sa moralnom pomoći ove velike i slobodne nacije i najjače sile na svijetu, koja je dala kruha tolikim Hrvatima.

Istočni grijeh osovine

Mi nismo imali razloga ulaziti u obračune velikih naroda u minulom ratu, pa je svaka insinuacija u tom pogledu infamna objeda. Jedno priznajem, da sam već na početku ovoga rata u jesen 1939. vidio, da je napadaj Njemačke na Poljsku bio najveća pogreška, jer je time bila srušena brana Zapada prema Sovjetskoj Rusiji. U tom činu ležao je njemački neuspjeh.

Zapadni grijeh osovine

Druga kobna pogreška osovine bio je njezin postupak prema Hrvatskoj i Sloveniji, a napose neopravdani zahtjev Italije ili bolje rečeno talijanskih fašista za našom Dalmacijom. S tolikom ograničenošću istih, da će posegnuti za najhrvatskijim i najkulturnijim pokrajinama Hrvatske, nisam nikada računao. iJ tom sam vidio najveće i najopasnije zlo, koje nam se je moglo dogoditi i koje je temeljito kompromitiralo sposobnost osovine, da razborito i pošteno uredi svijet. Ja sam sve poduzeo što sam mogao, da spriječim ovo kao i druga zla, koja su nas bila snašla. Komu sam mogao, tome sam pomogao, a koga sam mogao zaštititi, toga sam zaštitio. Svaki onaj koji je pratio moj rad, to dobro znade, a od svih to najbolje znade dragi Bog, koji mi je najbolji svjedok!!! I danas po mom mišljenju živi još nekoliko mojih suradnika i prijatelja, kojima sam sve to bio povjeravao. Usprkos svega toga i usprkos pritisaka osovinskih sila da se i kod nas, umjesto po demokratskim principima, vlada po propisima osovinskih sila, nismo nikada mogli ni smijeli prestati raditi na našem konačnom oslobadanju Mislio sam, da ćemo i mi po uzoru Danske i drugih, naći svoje mjesto mira u torn ratnom vrtlogu. Šteta je da Nemačka nije mogla sačuvati svoje velike snage za obračun sa Sovjetskim Imperijalizmom. Boli me duša, kad vidim koga se sve smatra za ratnog zločinca, a za minuli rat nemalo je isto toliko kriva Sovjetska Rusija, koja je bila prvi saveznik Njemačke s kojim je raskomadala Poljsku! Priznajem, da samm pristao, da se hrvatska dobrovoljačka vojska bori protiv Sovjeta, pa da i ona doprinese svoj obol za oslobadanje čovječanstva od jedne velike azijatske laži i najvećeg terora i robstva, koji su do sada ikada i igdje postojali.

Hrvatski je narod prožet demokratskim načelima

Ja sam vojnik i ne bi rado o politici više govorio, ali još moram jednu svoju reći. Hrvatski je narod u svojoj biti bio uvijek demokratskih načela. Najveći njegovi sinovi i najsvijetliji umovi, bili su prožeti demokratskim principima u davnini, pa sve do naših dana. Od Ante Starčevića do Stjepana Radića i onih mladih, koji i danas rade na spasu Hrvatske. Svaki je Hrvat svjestan da je demokracija prvi uvjet njegova mira, sreće i slobode. Pokojni Radić je znao sa par riječi u Hrvatskom Saboru izreći ono, što tako duboko leži u duši narodnoj.

Kako smo mi hrvatski časnici za vrijeme Prvog svjetskog rata i prije znali uživati i biti ponosni, kad je on svaki svoj govor u Saboru znao započeti riječima: “Visoki državni sabore!” Bog mu dušu pomilovao, možda ću već za nekoliko dana biti s njime! Sve što sam radio, radio sam u najboljoj vjeri, da to činim za dobro naroda i Domovine. Duboko sam uvjeren, da će hrvatski narod, kad opet dode do svoje slobode, stvoriti na svom području najsigurniju tvrdavu mira i napredka. Dao Bog, da to naskoro bude! Neka hrvatski narod iz ove najveće katastrofe svih vijekova izade sačuvan! Neka nikada ne dozvoli neprijatelju da mu zavlada! Neka više nikome ne vjeruje, jer su nas Srbi najpodlije prevarili i varali do zadnjega časa, pa i sad kao eksponati boljševizma žele rasplesti svoju otrovnu mrežu i tako uništiti našu Hrvatsku! Moj zadnji pozdrav svima mojima, počam od moje djece, mojih prijatelja i suradnika, mojih časničkih drugova i svih hrvatskih vojnika, pa sve do onog najmladeg hrvatskog vojnika, koji će do zadnje kapi svoje krvi i uvijek izdržati na mrtvoj straži – Vječne Hrvatske!

BOG I HRVATI !!!

Slavko Kvaternik

Tamnica, Veliki Tjedan, 1947.

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Slava Vojskovođi Vojskovođa Slavki Kvaterniku!!!

  • TizeN0

    https://www.youtube.com/watch?v=2Dw2TtthvAk Ovdje govori jedan prezivjeli Hrvatski vojnik NDH kako je bilo u vrijeme rata..preporucam za pogledati, ima 3 dijela.