Zaključak koji nam svećenici kulta jugoatlantide nameću jest kako nije ni trebalo stvarati svoju državu kad smo ovako lijepo svi poplivali.

0

Svjedočimo najvećoj  prirodnoj katastrofi koju pamti mlađa polovica stanovništva. Poplava je odnijela ljudske živote, deseci tisuća ljudi evakuirani su, a sve žrtve i materijalna šteta moći će se u potpunosti zbrojiti tek nakon što se voda potpuno povuče.

b_140521189

Poplave su uz Slavoniju pogodile i Srbiju  i Bosnu (ne i Hercegovinu čije sve vode teku u Jadran  pa hidrološki predstavlja potpuno drugu priču). U dvije susjedne zemlje stanje je višestruko gore,  mrtvi se broje u desecima, potopljeno je i nekoliko gradova, a posebnu opasnost  predstavljaju poplavljena minska polja. Mine zaosta iz rata koje voda i klizišta raznose naokolo, gotovo je sigurno, u budućnosti će odnijeti nove živote pa će konto žrtava velike poplave iz 2014. nažalost još dugo  biti otvoren.

Poplava je najjača demonstracija onoga što nazivamo “snaga prirode”. Bolno nas podsjeća koliko smo konstitutivno krhka i nezaštićena bića. Čovjek se rađa bez krzna, kandži, slabih je osjetila, mladunče mu, za razliku od većine životinja, dugi niz godina treba skrb roditelja dok ne ojača. U većini dijelova svijeta priroda i je čovjeku nesklona pa mora raditi, ulagati napor da bi osigurao hranu i zaštitio se od hladnoće, vjetra, kiše. “U znoju lica svoga zarađivat ćeš kruh svoj” biblijska je rečenica kojom se označava čovjekova sudbina nakon izgona iz zemaljskog raja u kojem je živio u potpunom skladu s prijateljskom prirodom i imao bez napora sve što mu je trebalo.

Akumulirano znanje i tehnologija stotina generacija doveli su do toga da čovjek danas vjeruje kako “gospodari prirodom”, tj. da uglavnom ne ovisi o hirovima vode, vatre, zemlje i zraka u svom okolišu. Ali, povremeno se dogodi da prirodni tokovi prijeđu okvir ljudske prilagođenosti i probiju ga. Voda dođe tamo gdje ne bi smjela i čovjek odjednom osjeti svoju iskonsku slabost i ranjivost, prisjeti se da ne živi u prijateljskom okolišu, da se oluja, kiša, potres, tsunami, vulkan ne brinu za njegove potrebe i da jedino što nam u toj drami preostaje jest osloniti se jedni na druge.

Teško je intimno prihvatiti neuklonjivu nestabilnost i krhkost, ne samo individualne ljudske egzistencije nego i civilizacije u cjelini. Teorije zavjere, koje sada  kruže i oko ove poplave, očajnički su pokušaj racionalizacije nepojmljivog.  Lakše je povjerovati da su  Amerikanci nekakvim antenama izazvali poplavu nego dubinski prihvatiti da smo i u 21. stoljeću jadna i krhka bića ovisna o slijepim silama prirode. Što smo naučili o samima sebi iz ove poplave? Prvo,  da dobro preteže nad zlom: unatoč tome što već šestu godinu traje ekonomska kriza, ili baš zato, pokazala se golema solidarnost i vitalnost tzv. običnih ljudi.

Hrvatska je na nogama, skuplja se pomoć, volonteri iz svih krajeva zemlje dolaze pomoći u poplavljena područja, brojni ljudi otvorili su svoje domove nepoznatim ljudima dijaspora je još jednom pokazala veličinu, angažirale su se i brojne javne osobe kako bi ohrabrile ljude. Zbijanje redova i solidarnost kakva nije viđena od rata svjedoči da  mi ipak nismo darvinistička  nakupina jedinki koje se bore međusobno za prostor, radno mjesto, parking, položaj, već zajednica dubinski povezana solidarnošću u zajedničkoj ljudskosti.

delije

Ljudi koji su preko noći a izgubili sve materijalno sal čuvali su snagu duha koju li pokazuju i kroz crni humor  na vlastiti račun. Ispred  jedne dopola poplavljene kuće visi natpis “oštar pas”  i slika morskog psa. Posavaljaci tvrde kako se kod njih  živi kao u Beverly Hillsu  a ispred svake kuće je veliki bazen.

U poplavi su isplivale i toliko puta viđene negativne pojave  lešinari koriste situaciju za pljačku, neki trgovci profitiraju prodajući humanitarnu pomoć zato  smo pozvani označavati sve što šaljemo velikim crvenim ( “H”) , neki dežurni moralisti i dušobrižnici koriste tuđu patnju za svoje ideološke, poslovne i personalne obračune  pa mjere i prozivaju koliko je tko dao, kao u seoskim svatovima, čime šire jal i defetizam, što je u biti i osnovna namjera takvog moraliziranja. Poplava je nanijela i ponešto ideološkog mulja. Najljigaviji oblik političkog korištenja poplave u tri susjedne zemlje jeftina je jugonostalgija.Ograničeni jugo šovinistički um ne može shvatiti da se Hrvat, Srbin i Bošnjak mogu do kraja solidarizirati na elementarnoj ljudskoj razini, a ne samo na jugoslavensko  titoističkoj, i da bi svi oni jednako pomogli i Japancu i Kameruncu. Što su očekivali? Da će se u trenutku raspada sistema ljudi početi međusobno gađati snajperima preko granice?

Zaključak koji nam svećenici kulta jugoatlantide nameću jest kako nije ni trebalo stvarati svoju državu kad smo ovako lijepo svi poplivali. Zajednička nesreća često je ujedinjavala tri naroda, najprije Jugoslavija, a potom i poplava, sto činiti kad poplava završi? Prvo, bez atmosfere linča koju neki trenutačno stvaraju i koriste u izbornoj kampanji, analizirati što se dogodilo. Je li se katastrofa mogla, ako ne izbjeći, a ono barem ublažiti. Ako je bilo propusta i kriminala u sustavu obrane od poplave, ustanoviti tko je za njih odgovoran i što treba učiniti da bi se izbjeglo ponavljanje iste priče?

Jer tko nam jamči da se kiša koja je napadala u proljeće 2014. neće ponoviti i 2015.? Što je s nasipima, odvodnim kanalima, civilnom zaštitom, koordinacijom u sličnim situacijama? Koja je u svemu odgovornost države, koja lokalne vlasti, a koja pojedinaca?

Ova golema humanitarna katastrofa s razlogom je privukla pozornost ne samo domaće već i svjetske javnosti. Ali što je s manjim, lokalnim poplavama, poput onih na području Velike Gorice i Siska koje se događaju gotovo svake godine, a koje nikada ne dolaze u fokus jer u njima strada manji broj kuća? Je li vrijeme za razmatranje sveobuhvatnog sustava zaštite od poplave, koji će uključiti i velike javne radove?

Prvi val volontera i selidarnosti će proći, ali što onda? Što će biti s ljudima čije su kuće i imanja uništeni, tko će ih se sjetiti za pola godine, godinu, dvije, kada se “ugase reflektori”, a oni se i dalje budu borili s  teškim posljedicama katastrofe koja ih je pogodila?

Hrvatska je kao društvo položila test, pokazala je visok stupanj solidarnosti i  to je raduje. Ali se ne smije oslanjati samo na solidarnost društva već prije svega, kako bi rekao jedan duboki mislilac, institucije moraju raditi svoj posao. To je banalna pouka cijele priče. Civilizaciju, državu, institucije stvorili smo kako bismo ublažili elementarnu krhkost i ranjivost naše egzlstencile unutar nesklonog okoliša. Ako se skupa škola ove poplave ne iskoristi da se sustav obrane dovede do savršenstva, mogli bismo nažalost za koju godinu ponavljati gradivo.

NinoRaspuduć/VL

facebook komentari