Zaključimo Josipovićev slučaj

1

Što je čovjek! Svašta. I ζᾦον πολιτικόν(društvena životinja), i ζᾦον λόγον ἔχον(razumna životinja), i τοῦ Θεοῦ τέκνον (dijete Božje), i homo faber (obrtnik), i homo ludens (igrač), i ens symbolicum (znakovnjak), i ens mendax (lažljivo biće) i animal rerum novarum studens (prevratno živinče). Pa i kochendes Wesen (biće koje kuha), kako ga je pronicljivo nazvao barun Münchhausen.

Da, da, sve to i štošta drugo. – Iš! – pokušao sam poplašiti napasnu misao na to drugo, ali ona se nije dala. I, kako je bila puno jača, opet me je, kao obično, sa šetnje perivojem filozofske antropologije gurnula u – koprografiju.

– Ah, jadan čovjek! – reći ćete. – Bavi se ružnom umjetnošću! – Hvala na sućuti. Ali posve ste u krivu. Sve su naime umjetnosti – beaux arts (lijepe umjetnosti)! Drugo je motiv! Kao što je znanosti predmet samo predmet, tako je umjetnosti motiv samo motiv. A moja koprografija nije uvijek čista umjetnost. O, ne! Ona često prijeđe u pravu koprologiju. A tu je, priznajem, katkad doista mučno, zbog njuha. Ali nos se, kako god tankoćutan bio, hvala Stvoritelju, nakon nekog vremena obično privikne.

Što se pak tiče misli o koječemu drugomu, nije ta misao, kad se pomnije razmotri, posve luda, iako je sinula iz skučena osobnog iskustva. Gotovo sam pet godina iz petnih žila nastojao proniknuti u državničku mudrost Ive Josipovića. Slušao sam i gledao. Riječi mi bile znane, ali ne vidjeh smisla. Uvijek mi se činilo da taj čovjek bunca. Dugo sam, primjerice, glodao onaj njegov poziv: „Zacrvenimo Hrvatsku!“ Domišljao sam se: Odakle beskrvnu gospodinu tako kričav bojni poklič? Najprije pomislih: Iz hrvatskoga državnog znakovlja! U njemu prevladava crvena boja. Podjednako u grbu i u zastavi. Crvena je boja simbol krvi i ljubavi. Ali – brus! –zaskoči me ona crvena zvijezda petokraka iz ličkoga Srba: A, ne, umjetniče! To je naša crvena boja – simbol krvi i mržnje! Bože moj, mislio sam, takve ludosti više nema nigdje u Europi. Komu treba obnova užasa koji je sam sebe požderao?! Na to bi se dovezalo obeščašćivanje mučeničkog Vukovara. Tamo je hrvatski predsjednik Ivo Josipović iz ruku srpskoga predsjednika Borisa Tadića svečano primio povelju Ljubomira Micića o podrijetlu hrvatske kulture. „Hrvatska kultura je“, veli Micić, „vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige.“ Gnusno.

Ali nije uvijek daleko od istine. Na primjer, kada hrvatski predsjednik ode u Banju Luku i tamo, kao kakav lutajući muzikant, svira na dvoru Milorada Dodika! Je li ijedan drugi državni poglavar, izuzev srpskoga, svojim posjetom Banjoj Luci blagoslovio srpski genocid u Bosni i Hercegovini nad Hrvatima i Bošnjacima? Otišao je Josipović i u Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Tamo je za sve zlo koje je tu zemlju snašlo na izmaku XX. stoljeća optužio i – Hrvate i Hrvatsku! To je opovrgnuo pokojni Sulejman Tihić rekavši da bi zlo bilo puno gore da nije bilo Hrvatske. A kada je vrli hrvatski predsjednik u izraelskom Knessetu pokrenuo hajku na „ustašku guju“ u Hrvatskoj, u Izraelu se, na žalost, nije našao vere Israelita koji bi visokoga gosta upitao za njegovo duševno zdravlje.

Kako sve to razumjeti? Kako povrh toga razumjeti besramno zauzimanje za zločin u slučajevima Boljkovac i Perković? Čini se da je doista posrijedi bolest. No, bila ili ne bila bolest, dobar je uvid u okolnosti toga duševnog stanja stekao onaj hrvatski psihijatar koji je nedavno izjavio: Da je godina 1945. duže potrajala, ne bi bilo godine 1991. Što je time mislio? Vrag će ga znati! Psihijatrija je okultna znanost. Ona katkad govori mračnije od „mračnog“ Heraklita. A Heraklit veli: „Granice duše idući ne ćeš pronaći makar svaki prehodao put: tako dubok logos ima“ (Fr. B 45).

Za Josipovićev slučaj mjerodavnija je ipak politologija. Ona je u Hrvatskoj institucijski zbrinuta god. 1962. na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu. U početku je u akademskoj mladeži uživala slab ugled. Govorilo se: „Zbor, kreteni, dijele se diplome!“ Ali „nauke“ su se u međuvremenu razvile u „znanost“, pa je u skladu s time preimenovan i fakultet. A njegov engleski izobraženi redoviti profesor i glavni politički savjetnik predsjednika Josipovića Dejan Jović fakultetu je u rujnu prošle godine priskrbio najviši ugled u znanstvenom svijetu. Gospodin je profesor jugoslavenski orijentiran. A u fakultetskom je časopisu „Politička misao“ na škotskom primjeru skovao novi politološki aksiom: „Samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti – ne.“ Time je razotkrio znanstvenu podlogu Josipovićeve „ideologije razvaline“.

Zato je krajnji čas da u nedjelju na izborima zaključimo Josipovićev slučaj i promijenimo smjer hrvatske državne politike.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Kako je udba operirala i Špijunirala!

    Mislio sam da će se lik moći otvoriti. Ne zna zašto se nije otvorio. Molim Administratora ako može staviti da se ovaj link može otvoriti, bilo bi dobro, jer tu ima mnogo zanimljivosti.