Zakoni Hrvatskog kraljevstva traju kroz stoljeća

0

U RH se još uvijek koristi iskrivljena komunistička jugoslavenska povijest, koja je krivotvorena u korist jedna države, čija je povijest potpuno izmišljena (akad. Dobrica Ćosić), a sve na štetu hrvatskog naroda.

Krivotvoritelji su nastojali razbiti jedinstvo hrvatskog naroda i zato su nametnuli obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi, da postoji muslimanska nacija i da su samo katolici na ovom području Hrvati. Na ovaj način RH sada ima 56 000 km2 teritorij i 4,2 mln. stanovnika – 70 godina prije teritorij je bio 103 000 km2, a stanovništvo – 6,62 mln.

U RH skoro pa nitko ne zna da su Hrvati pravoslavci oduvijek dio hrvatskog naroda. Svi YU-povjesničari su vrlo precizni kod istraživanju naziva HPC – prva crkva u povijesti pod ovim imenom je ona u doba NDH, ali bez bilo kakve preciznosti i osnove govore da je SPC „oduvijek” u Hrvatskoj.

Prije par mjeseci povodom dolaska turskog predsjednika veličanstveno je proslavljena stota obljetnica zakonitog djelovanja Islamske zajednice u Hrvatskoj, čije djelovanje je svjetski primjer međureligijske tolerancije koja je sastavni dio svjetonazora hrvatskog naroda. Dobro je da RH priznaje zakon kojeg je donio sabor Hrvatskog kraljevstva (službeno: Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija).

Postoje još neki zakoni od tog doba, koji dokazuju da je u stvari HPC povijesna pravoslavna crkva u Hrvatskoj, a SPC je nametnuta nekanonski i protuzakonito.

U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv Pravoslavna (tad: grčko-iztočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve, naziv na kojeg najviše ima pravo upravo ona sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima i upravnim teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva. Osnovao ju je katolički hrvatsko-ugarski kralj Leopold I. za pravoslavce na hrvatskom teritoriju.

Ne smije se zaboraviti da su Srijemski Karlovci zajedno s istočnim Srijemom i Zemunom sve do 1946. u sklopu hrvatske države, gotovo cijelih proteklih tisućljeće i pol.

U sborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudži Carigradskog patriarha Karlovačka arhiepiskopija, autokefalna pravoslavna crkva koja djeluje na teritoriju Hrvatskog kraljevstva ima redni broj 7 na popisu autokefalnih crkava. (Na ovom popisu nema nikakve srpske crkve).

U Beču je 3. ožujka 1707. održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara austrougarskih i hrvatskih pravoslavaca ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop.

U Austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. iz 1848. ugarski sabor svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod državnim nadzorom. Člankom XXX. ugarskoga sabora iz 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”.

Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887.

U okviгu ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona”.

U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojednom hrvatskom kraljevstvu nije bilo moguće postojanje neke strane crkve – suprotno bi značilo da je Hrvatska bila srpski vazal. U stvari je Srbija stotine godine bila Hrvatski (hrvatsko-ugarski) vazal (sve do 1896 ), a nikad obrnuto.

Ukazom prijestolonasljednika Aleksandra od 17. lipnja 1920. donesena je odluka o stvaranju „Autokefalne ujedinjene srpske (!??) PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca“. Carigradski patrijarh Meletij ІV. 19. veljače 1922. potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države – Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanje novostvorenoj crkvi.

Da bi osigurala potpis ovog Tomosa, vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijarhiji. To je po crkvenim pravilima velik prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29. i dr.)., to jest stvaranje ove nove crkve proturječi crkvenim kanonima.

U travnju 1942. donesena je odluka o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve, uz prethodno pribavljenu suglasnost i priznanje od Carigradske patrijarhije i Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Naknadno, priznaju je i Rumunjska pravoslavna crkva i Bugarska pravoslavna crkva.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u noći s 29. na 30. svibnja 1945., ubijeni su u od komunista Patrijarh Germogen i svo svećenstvo HPC te zakopani negdje u Zagrebu. Napominjemo da nitko nije niti bio optužen za neki ratni zločin, nego svi su osuđeni „zbog pokušaja razbijanja jedinstva srpskog naroda u Hrvatskoj”. Mnoštvo hrvatskih pravoslavnih vjernika nastradalo je na Bleiburgu i Križnom putu.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu. HPC je jedina crkva u svjetskoj povijesti koja je potpuno uništena ubijanjem cijelog klera i više vjernika.

1. kolovoza 1947. u FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji crkva pod tim imenom.

Samo oni koji su zaboravili da Jugoslavije više nema mogu smatrati da je SPC povijesna crkva u Republici Hrvatskoj. U prosincu 2002. Ivica Račan u ime Vlade RH podpisuje ugovor od zajedničkog interesa sa SPC, koji jer je podpisan s nepostojećom pravnom osobom, je u stvari act inexistant, to jest, akt koji ne postoji. Na temelju tog nepostojećeg ugovora SPC-u dodjeljeno je više od 500 000 000 kuna i sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj (popis sadrži 30 stranica).

Zanimljivo je da Hrvatski kraljevski zakon  od 27. travnja 1916. o islamskoj zajednici nikomu ne smeta. Hrvatskoj islamskoj zajednici temeljem tog zakona omogućeno je slobodno otvaranje škola u skladu s pozitivnim pravom. Današnji bosanski muslimani su uglavnom islamizirano hrvatsko katoličko stanovništvo Bosne (oni su „poturčeni”), isto kao što su dobar dio današnjih pravoslavaca na teritoriju RH i BiH pravoslavni bugarski Vlasi i Hrvati, pa bi i za tu vjersku manjinsku skupinu trebao važiti jednaki obrazac. Bez obzira što je baš turski predsjednik Erdogan bio prisutan povodom svečane proslave stote obljetnice tog zakona, nikomu ne pada na pamet da po postojećim obrazcima proglasi islamske škole u Hrvatskoj turskim školama i da zahtjeva da se u njima edukacija vodi na turskom jeziku, uz učenje turske interpretacije povijesti, a moglo bi jer po toj šabloni muslimani su turci. Isto tako bio bi red da se u Hrvatskoj prema potrebi i u skladu s povijesnim odlukama Hrvatskog sabora, mogu osnivati pravoslavne škole, na hrvatskom jeziku i u kojima će se učiti hrvatska povijest, a ne na stranom jeziku u kojima će se učiti strana, hrvatskoj neprijateljska interpretacija povijesti.

Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijestni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija. Na temelju nametnutog obrazca su svi pravoslavci navodno Srbi pa je zato i crkva „srpska“ kao što su i škole „srpske“ uz srpski jezik i maštovitu srpsku interpretaciju povijesti podržanu pomno razrađenim sustavom krivotvorbe činjenica.

Navedenih sveukupno devet saborskih odluka i zakona koje su donesene u doba Trojedine kraljevine moramo prevesti s hrvatskog jezika na hrvatski jezik. U okviгu ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona”. Na hrvatskom to znači da u Trojedinoj kraljevini postoji pravoslavna crkva, koja je Hrvatska i njoj je dozvoljeno otvaranje vjerskih škola, to jest pravoslavnih škola po hrvatskom zakonu, uz hrvatski jezik i hrvatsku povijest, jer su one namjenjene hrvatskim državljanima i nemaju ništa s bilo kojom stranom državom ili stranom crkvom, kao što nisu imale ni u to doba u Trojedinoj kraljevini. Srbija tad još nije ni postojala (Smederevački sandžak bio je sastavni dio Turske, crkveni ustroj na teritoriju te turske oblasti dio je Carigradske patrijarhije, a cjelokupno svećenstvo su Grci fanarioti).

Kad je RH odnosno Islamska zajednica prihvatila zakonodavstvo iz Trojedine kraljevine stvoren je zakonski temelj međureligijske tolerancije te raznovjerske i interkulturalne nacionalne integracije koju je Otac Domovine uglavio u temelje slobodarske hrvatske nacionalne misli.

Pozivamo hrvatske državne institucije da pročitaju saborske odluke iz doba kraljevine odnosno Hrvatske pravoslavne crkve i da ih prihvate kao što su prihvatili zakon o Islamskoj zajednici, što   je vrlo pozitivni presedan i njegovom djelovanju divi se cijeli svijet.

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar/HPC/Croative.net

facebook komentari