Zakoni za jednog čovjeka

2

Stranačko-prijateljsko kadroviranje, koje se još zove i klijentelizmom, jedan je od ključnih razloga razvojnog zaostajanja i propadanja. Njegove su upravo razorne posljedice za ekonomsko-socijalno stanje zemlje. Nove vodeće strukture u ključnim kompanijama dolaze obično kao padobranci, neupućeni u poslove kojima bi trebali rukovoditi. Smišljena je teorija kako je država nužno loš gospodar. Točno je, međutim, samo to da su naši državnici loši i neodgovorni gospodari države

U saborsku su proceduru upućena dva nova zakonska prijedloga koji na svoj način govore o privatizaciji politike, ili o korištenju trenutne političke moći za postizanje nekih sasvim specifičnih, stranačkih ili osobnih interesa.

Prvi se prijedlog odnosi na promjenu Zakona o stečajevima u kojega bi se ugradio izmijenjeni Zakon o predstečajnoj nagodbi, koji bi kao takav bio time poništen. Zakon o predstečajnoj nagodbi, zbog čije je zloporabe, navodno, pao bivši ministar Slavko Linić, živio je i bio selektivno primjenjivan svega godinu dana, taman toliko da se riješe problemi samo nekih ljudi i samo nekih poduzeća koja i nisu bila od neke opće društvene važnosti. Upravo to je i na takav način već ranije najavio premjer Zoran Milanović. Najveći dužnik, obično država, odlučivao je u ime ostalih dužnika na neki način eksproprirajući njihova potraživanja. Na nepravednost i neustavnost ovoga zakona, čijim je ukidanjem sada priznata njegova štetnost za koju nitko neće odgovarati, prvi je i jedini svojedobno upozoravao sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Mislav Kolakušić, kojemu je zbog toga zaprijetio izgon iz pravosuđa.

U proceduri je sada novi zakon kojega je pripremio ministar poduzetništva Gordan Maras, a koji govori o Hrvatskoj gospodarskoj komori. Kao razlog donošenja novog zakona navodi se ukidanje obveze poduzeća o uplaćivanju članarine za ovu instituciju, a zapravo je pravi razlog – dovođenje ljudi odanih vlastima na čelna mjesta. Usvajanjem novog zakona, naime, automatski bi se raspustila sva tijela HGK-a (Skupština, Nadzorni odbor, itd.) a umjesto predsjednika bio bi imenovan Vladin povjerenik.

Nakon skandaloznog Nadana Vidoševića koji je s mjesta predsjednika odveden u Remetinec, odakle je začudo brzo pušten čekajući eventualnu optužnicu i suđenje na slobodi i poslujući sumnjivo stečenom imovinom i unatoč njezinoj blokadi, na čelo Komore došao je posve demokratski izabran Luka Burilović, koji je izabran između sedamnaest kandidata na mandat od 1914. do 1918. godine, ali kraj mandata očito neće dočekati. U dosadašnjem kratkom angažmanu uspio je za nekoliko desetaka milijuna smanjiti troškove, ali njegov je istočni grijeh članstvo u HDZ-u. Što o njemu misle u Vladi dovoljno kazuje činjenica da ga sa sobom u gospodarskoj delegaciji nije vodio premijer Milanović u posjet SAD-u, gdje je ovaj putovao baš na poziv američke istovrsne komore.

S pravom je Burilović ovu inicijativu nazvao zakonom protiv ili za jednog čovjeka. Ali zakonske diverzije nisu poduzete prvi put. Tako je ova ista Kukuriku-koalicija donijela novi Zakon o HTV-u kako bi razvlastila Nadzorni odbor, Programsko vijeće i Upravu te kuće. Umjesto javnog medijskog servisa koji je bio na oputu stvarne neovisnosti, profesionalizma i materijalne konsolidacije, dobili smo svemoćnog Gorana Radmana, posljednjeg jugoslavenskog direktora Zagrebačke radio televizije i nasljednika Veljka Kneževića, produženu ruku Ive Josipovića, što se najbolje vidi kroz predsjednikovu predizbornu kampanju koja upravo traje. I nitko više ne pita za masovne smjene urednika, za pad gledanosti, za očitu cenzuru, za negledljivi program, za sve veće gubitke. Još je grotesknije bilo nastojanje Andreje Zlatar Violić da donese zakon o kazalištima, specijalno o zagrebačkom HNK-u, kako bi usuprot mišljenjima Kazališnog vijeća, tamo postavila najprije Velimira Viskovića za intendanta, što ipak nije prošlo zbog neslaganja s gradskim vlastima, ali je uspjela inaugurirati Dubravku Vrgoč, gospođu sebi bliskih estetskih i političkih svjetonazora.

Tamo gdje nije trebalo mijenjati zakone, rukovodeći su se kadrovi smjenjivali kao na tekućoj vrpci. Osvojivši vlast, novi su vlastodršci hitro prisvojili sva važna javna poduzeća, nešto sasvim nalik na feudalni sustav. Kraljevi su razdijelili zemlju na feude ili lena povjerivši ih na upravljanje feudalnim gospodarima koji imaju obvezu plaćati desetinu svojim gazdama. Taj je sustav, poznato je, do granica krajnjeg apsurda razradio bivši premijer, da prostote, Ivo Sanader. Tako je to i sada. Nakon što su dogovoreni stranački resori, neke su kompanije šaptom pripale SDP-u, a neke HNS-u. U Inu i Croatia Airlines poslan je osobni Milanovićev prijatelj Siniša Petrović, u HEP Čačićev čovjek Zlatko Koračević, a nakon njega Perica Jukić, u Janaf haenesovci Dragan Kovačević i Jakša Marasović, HAC su podijelili kadrovi obiju stranka međusobno se svađajući i rovareći, neki od njih bijahu Linićevi prijatelji s kartanja, u Hrvatsku su lutriju i u Hrvatske vode dovedeni “riječki kadrovi”, u Nadzornom odboru Podravke su prokušani stari kadrovi, članovi Cekaja Ivo Družić i Mato Crkvenac, dok je predsjednik Uprave Zvonimir Mršić, mladi, ambiciozni partijski kadar bez odgovarajuće škole. U HPB-u smijenjen je predsjednik uprave Čedo Maletić i to unatoč tome što je ova banka počela pozitivno poslovati ili baš zbog toga. Doveden je bankar iz Erste banke, koja bi ovu jedinu preostalu državnu banku trebala kupiti. Isti scenarij primijenjen je ne samo na vrhovima društvene i gospodarske piramide, nego sve dalje u nedogled. Ni kamen na kamenu nije ostao netaknut. Formirane su brojne agencije pri ministarstvima u kojima gledamo sve neke mlade cure, valjda ministarske miljenice, koje djeluju kao da su pale s Marsa. U MUP-u nije ostao ni jedan načelnik policijske postaje. Promijenjeni su ravnatelji bolnica, domova zdravlja i brojnih kulturnih ustanova, a i diplomatska predstavništva osvježena su povjerljivim kadrovima. Još je za Ivice Račana na sveučilištima zaposleno 400 novaka na društvenim fakultetima, čija se politička opredjeljenja danas na javnoj sceni itekako osjećaju.

Ovakvo je stranačko-prijateljsko kadroviranje, koje se još zove i klijentelizmom, jedan od ključnih razloga razvojnog zaostajanja i propadanja. Njegove su upravo razorne posljedice za ekonomsko-socijalno stanje zemlje. Nove vodeće strukture u ključnim kompanijama dolaze obično kao padobranci, neupućeni u poslove kojima bi trebali rukovoditi. Smišljena je teorija kako je država nužno loš gospodar. Točno je, međutim, samo to da su naši državnici loši i neodgovorni gospodari države.

I procesi privatizacije odvijali su se protekla dva i pol desetljeća i po babu i po stričevima, i po korupciji i po nepotizmu, po bliskosti s političkim vrhovima, ponekad po sudbi, a ponekad bogme i po Udbi. Junacima prisvajanja velike imovine postali su prividno ni od kuda došli tipovi kao Anđelko Leko, Jako Andabak, Miroslav Kutle, Ante Vlahović, Bruno Orešar, Emil Tedeschi, Mislav Ježić, Ivica Mudrinić, Franjo Luković, Ivica Todorić, et cet. Neki su, istine radi, nastavili dobro poslovati, ali većina njih su svoja carstva stjecali i novce zgrtali na zgarištima nekad uspješnih firmi i preko leđa zaposlenika koji su ostajali bez posla.

Autor: Josip Jović/dnevno.hr

facebook komentari

  • Mirko Pizent

    Zoran Milanović je potpuno nesposobna, nekompetentna osoba, tipični partijski kadrovik,
    koji ne može izaći iz svog titoistički formiranog mentalnog sklopa. Iako relativno mlad, on
    je čovjek prošlosti. Njegova demagogija ( Plan 21 ) je prozirna, a nesposobnost bezgranična.
    Temeljnu motivaciju bavljenja politikom vidi u lagodnom životu bez rada i truda, a ne u
    ekonomskom prosperitetu Republike Hrvatske.
    Inače, trenutno vladajuća struktura pretvorila je Hrvatsku, kako je to više puta rekao
    general Željko Glasnović, u Cro-slaviju i Udba-land!

    • tvigu

      Slazem se Pizent. Najpogubnija vlast za Hrvatsku je ova trenutna.