Žalbena rasprava 1. dan – Jadranko Prlić

0

U dogovoru s odvjetnikom Karnavasom, a po odobrenju predsjednika žalbenog vijeća, prvi je s iznošenjem argumenata počeo Jadranko Prlić osobno. Prlić je govorio o propustima raspravnog vijeća, dakle o mnoštvu stvari, dokumenata, događaja, svjedočenja koje je raspravno vijeće propustili uvrstiti u prvostupanjsku presudu, i propustilo se njima poslužiti prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, a što je onda samo po sebi dovelo do do krivo utvrđenog činjeničnog stanja.

Ova bilješka je “na prvu ruku”, dakle nije konačna, iz razloga što je Prlić (zbog nedostatka vremena) govorio brže nego što smo mi stigli zapisivati, pa nismo stigli zapisati sve njegove teze, i stoga ćemo, kad izađe transkript, ili još bolje, ako je to izlaganje snimljeno pa bude stavljeno na you tube, cijelu stvar u mjesecima koji dolaze vama prikazati do zadnjeg detalja, uključujući i sve moguće reference na koje se Prlić pozivao u svom izlaganju. Za sada ćemo navesti dio teza koje je Prlić izložio a koje nam se čine vrlo bitnim.

– Kod donošenja teze o UZP-u, većina u raspravnom vijeću (u daljnjem tekstu: “vijeće”) priklonilo se argumentima tužiteljstva, a koji se odnose na selektivno odabrane rečenice iz predsjedničkih transkripata (radi se naravno o Predsjedniku Tuđmanu i transkriptima koje je Mesić nezakonito proslijedio u Haag) i napise iz novinskih članaka. Odmah ćemo vam postaviti primjer s obzirom da je istu stvar u kasnijem izlaganju ponovio i odvjetnik Karnavas u svezi s čuvenim transkriptom od 27. prosinca 1991. godine. Karnavas je rekao kako je “odabrano par rečenica koje idu u prilog tezema tužiteljstva, a transkript ima 125 stranica, a oni odaberu par fraza istrgunutih iz konteksta”. Mi smo to već najavili, i ovdje vam je primjer kako su ne iz drugih, nego iz istih ulomaka govora Predsjednika Tuđmana na tom sastanku s vodstvom HZ HB trgani djelovi koji odgovaraju tezama tužiteljstva, a potpuno ignorirani djelovi iz istog ulomka koji idu u prilog tezama obrane: https://www.facebook.com/notes/šes…

Prlić je zatim naveo cijeli niz propusta koje je napravilo vijeće, a mi izdvajamo: – od osnutka HZ HB najmanje 6 mjeseci nje donesena nikakva odluka od strane HZ HB, sve do 8. travnja 1992. i donošenja odluke o osnivanju HVO-a

– Zahtjev za međunarodno priznanje BiH koje su još 1991. međunarodnoj zajednici uz muslimanske dostavili i hrvatski predstavnici u vlasti BiH, a na temelju toga je sačinjen nacrt Cutilleirovog plana kojeg su potpisale sve tri strane u BiH

– Svi dokumenti HDZ-a BiH govore o samostalnoj BiH

– da je 1991. s teritorija BiH vršena agresija na RH, bez ikakve intervencije i reakcije od strane Predsjedništva BiH

– da je vijeće zanemarilo da je Jadranko Prlić dogovorom obiju strana od 18. svibnja 1993 (Međugorski sporazum) imenovan Predsjednikom Vlade BiH, odnosno, negdje u pola onog što tužiteljstvo naziva “realizacijom UZP-a”, Predsjednik Tuđman i Predsjednik Predsjedništva BiH Izetbegović, uz posredstvo predstavnika međunarodne zajednice dogovaraju da ovdje prvoosumnjičeni Prlić postane Predsjednikom Vlade BiH. Druga je stvar što je Izetbegović 20-ak dana kasnije derogirao taj sporazum, kad je Predsjednik Tuđman otišao u službeni posjet NR Kini, a Izetbegović zapovjedio napad A BiH na Travnik.

– da je HVO bio jedina multi-etnička vojska na teritoriju ex-yu, da je u pojedinim postrojbama HVO-a znalo biti i do 35% Muslimana, a da je prosjek u cijelom HVO-u iznosio 16% Muslimana

– da je Mate Boban, kao uostalom i Prlić, pozvao Muslimane da uđu u vladajuće strukture HZ HB, i da su im nudili participaciju u vlasti koje je u pojedinim općinama bila i do 65%, a u općinama poput Mostara i Travnika 50%

– da su sve mjere koje je donosio HVO HZ HB, kao i ostale strukture vlasti HZ HB bile privremene a ne trajne mjere, i da je sama HZ HB bila privremena mjera čija je glavna zadaća bila osiguranje obrane od velikosrpske agresije, ali i funkcioniranja najvitalnijih sustava, a koji su bili skroz u blokadi jer središnja vlast u Sarajevu nije funkcionirala, odnosno nije mogla imati nikakav utjecaj na tom prostoru.

– da je u svim dokumentima HZ HB na prvom mjestu “Republika Bosna i Hercegovina”, na zaglavlju svakog službenog dokumenta, a tek ispod toga HZ HB, ili kasnije HR HB

– da je vijeće potpuno zanemarilo da je prvi put nakon 100 godina uspostavljena državna granica između BiH i RH, na teritoriju koje je kontrolirao HVO, odnosno na teritoriju HZ HB, dakle između HZ HB i RH. Kad nešto želiš pripojiti, ne udaraš tu državnu granicu.

– da se HR HB nikad nije proglasila državom i da nikad nije donijela nikakav akt odcjepljenja od BiH, kao i to da nikad nije tražila međunarodno priznanje

Sve ovo gore, i još cijeli niz argumenata Prlić je izrekao u svezi pobijanja “zajedničkog cilja”, odnosno navoda iz paragrafa 43. i 44. svezka 4. nepravomoćne presude. Nakon toga, Prlić se prebacio na pobijanje navoda iz paragrafa 106. svezak 4. i negirao svoju povezanost s zapovjednim lancem vojne komponente HVO-a. Taj dio je prilično problematičan na više razina. Prlića se naime optužuje da je 15. siječnja (ovaj datum je ključan u cijeloj priči i danas se najviše puta spominjao) izdao zapovjed koja znači ultimatum, i da je na temelju tog “ultimatuma” HVO 18. siječnja izveo napad na području Uskoplja/Gornjeg Vakufa, a što je po tužiteljstvu “početak realizacije UZP-a”. A ta teza tužiteljstva je drska, bjeda i bezočna laž, koja se na žalost našla u prvostupanjskoj presudi. A prava istina je puno složenija od ove bjedne priče koju je sastavilo tužiteljstvo, a usvojilo vijeće. Vijeće je pritom propustilo:

– Sagledati širi kontekst događaja, odnosno da se sve događa u trenutku dok politički predstavnici svih triju naroda u Ženevi vode pregovore u svezi Vance-Owen plana.

– navesti neoborivu činjenicu da su područje Uskoplja/Gornjeg Vakufa napali Muslimani 11. siječnja 1993. dakle tjedan dana prije onog što tužiteljstvo naziva “početkom realizacije UZP-a”

– da je ultimatum o kojem je riječ bio lokalnog karaktera kojeg je izdao lokalni zapovjednik Andrić i nema nikakve veze s Prlićevom odlukom od 15. siječnja.
– da sama odluka od 15. siječnja nije zapravo stupila na snagu
– da je Prlićeva odluka od 15. siječnja temeljena ne samo na Zagrebačkom sporazumu, nego i na onom što je dogovoreno Vance-Owen planom u Ženevi, i da je isto potvrdio i sam lord Owen, a vijeće je to jednostavno propustilo navesti
– da odluka od 15. siječnja zapravo znači pokušaj formiranja zajedničkog zapovjedništva u borbi protiv velikosrpskog agresora
– da je odlukla od 15. siječnja bila u funkciji smirivanja sukoba kod Uskoplja/Gornjeg Vakufa kojeg su počeli Muslimani 11. siječnja, a ne u funkciji raspirivanja i eskalacije sukoba kako je tvrdilo tužiteljstvo, a potpuno pogrešno prihvatilo vijeće
Prlić je naveo još dosta bitnih činjenica od kojih ćemo izdvojiti tek dvije:
– Vijeće je zanemarilo činjenicu da je u “inkriminiranom” prostoru u siječnju 1993. godine, dakle u vremenu kojeg tužiteljstvo smatra “početkom realizacije UZP-a” HVO pod kontrolom držao 88% teritorija, a da je već u kolovozu te iste 1993. godine, nakon što je po tužitljstvu “proveo dobar dio strategije UZP-a” HVO na tom istom području pod kontrolom imao svega 50% prostora. Ovom nikakav daljni komentar nije potreban.
– Vijeće je ignorialo kako postoji cijelo mnoštvo dokumenata Armije BiH u kojima se zapovjeda napad na snage HVO-a, dok s druge strane ne postoji nijedan dokument HVO-a kojim se zapovjeda napad na Armiju BiH u “inkriminiranom” vremenu.
Nakon Prlića svoje izlaganje počeo je odvjetnik Karnavas.
On je govorio o pogrešnoj primjeni prava koje su počinila dvojica sudaca raspravnog vijeća.
Odmah je naveo kako ključne odluke vijeća nisu obrazložene po standardima koje traži bilo koji sudski postupak. Umjesto obrazloženja vijeće je nudilo samo mantre tužiteljstva, a pritom uopće nije uzimalo u obzir argumnte obrane. Kao primjer, Karnavas je naveo jedan zapravo rasistički postupak većine članova vijeća po kojem su svi iskazi Hrvata pred sudom odbačeni a kao razlog se navodi – nevjerodostojnost. Karnavas je upozorio kako se vijeće služilo tezom “ako je svjedok Hrvat to znači da laže, da je lažljivac” a da uopće nije ni pokušalo utvrditi,. iako je za to imalo 26 mjeseci, kakpo se i mogu li se teze koje su iznijeli svjedoci, koji su po nacionalnosti Hrvati, uklopiti u jednu ili drugu stranu priče.

Pa je kao primjer naveo svjedočenje Zorana Buntića koji je suvereno pobio teze Cirila Ribičića, ali je vijeće bez obrazloženja odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno, iako je Buntić (danas na žalost pokojni) svjedočio punih 9 dana. Niti jedna njegova teza nije uzeta u obzir prilikom donošenja odluke o prvostupanjskoj presudi, a to je najobičnija povreda jednakopravnosti oružja u postupku, kad uzmeš sve Ribičićeve teze, a odbaciš sve Buntićeve. I kao razlog navedeš nacionalnost. To je tako rasistički, tako šovinistički… Karnavas je naveo i još jedan primjer, svjedočenje Mirka Zelenike, koji je bio žrtva muslimanskog zuluma kao logoraš, i koji je kasnije postao predsjednikom udruge logoraša. On je svjedočio puna 4 dana, a vijeće niti jednu jedinu tezu iz njegovog svjedočenja nije uzelo u obzir. A nije jer, kako tvrdi Karnavas, to im se ne uklapa u scenarij koji im je zadalo tužiteljstvo. Oni su jednostavno išli lakšim putem, crtom manjeg otpora, i sve što se nije uklapalo u tu shemu oni su odbacivali. A time su doveli u pitanje pravičnost samog postupka.

S druge strane, vijeće je u potpunosti uzelo u obzir izvješće i svjedočenje prilikom glavnog ispitivanja Williama Tomljanovicha, a koji da “nije pristran” i “nije nevjerodostojan” a isti radi u tužiteljstvu, radi za tužiteljstvo, i riječ je o istom onom Tomljanovichu koji je na suđenju novinarima Ivici Marijačiću i Markici Rebiću (zbog odavanja identiteta zaštićenog svjedoka, a što je opet posebna farsa od procesa) priznao da mu je Mesić dao na uvid 666 transkripata iz ureda Predsjednika Tuđmana. To je dakle isti onaj William Tomljanovich koji je 14. travnja 2000. godine čekao ui niskom startu ispred Pantovčaka da Račanova većina u Saboru donese Deklaraciju kojom će biti omogućena veleizdaja bez presedana u hrvatskoj povijesti. Dakle, to izvješće koje je vijeće usvojilo, Tomljanovich je pisao za svog šefa, za gazdu, dakle za haško tužiteljstvo. Međutim, Karnavas je u protuispitivanju uništio tog svjedoka. Pa ipak, većina članova vijeća odlučila je ne uvrstiti u presudu niti jedan navod iz Karnavasovog protuispitivanja. A imali su za to 26 mjeseci vremena.

Karnavas je također spomenuo kako je vijeće uzelo u obzir Manolićevu tezu da “HZ HB možda i nije bila država, ali da je osnutkom HR HB to definitvno postala” čime se potkrepljuje provođenje namjere UZP-a, a potpuno je izuzelo neoborivu i elementarnu činjenicu da je to bila samo implementacija onoga što je stajalo u Owen-Stoltenberg planu. Dakle, potpuno je izmaknut kontekst, zatajen je Owen-Stoltenberg plan, kao i činjenica da su na temelju tog plana i Muslimani osnovali svoju Republiku, a koja je primjerice sa srpskom Republikom ugovorila i onaj čuveni ugovor od 16. rujna 1993. koji je poznat kao sporazum Izetbegović-Krajišnik.

Karnavas je dodao i kako je potpuno zatajen muslimansko-hrvatski sporazum o prijateljstvu i suradnji kojeg su u srpnju 1992. godine potpisali Tuđman i Izetbegović.

Karnavas je također dodao da vijeće nigdje nije utvrdilo kako Hrvati nisu imali ni plan ni mapu koja zaokružuje teritorij.

Zatim se Karnavas s pravom obrušio na slovenskog ultra-komunista Cirila Ribičića i njegovu “ekspertizu”. Ribičića je spomenuo u uvodu svog izlaganja kad je spominjao čuveni Tuđmanov transkript od 27. prosinca 1991. godine i kad je rekao da je optužba za UZP montirana tako da su riječi iz rečenice trgane iz konteksta, i da je iz transkripta koji ima 125 stranica izvučeno nekoliko teza koje se mogu protumačiti na način da idu u korist tezama tužiteljstva, a da pritom uopće nije naveden ni širi kontekst u kojem se taj sastanak Tuđmana s vodstvom HZ HB događa, onda uzmu par svjedoka, kako reče Karnavas posprdno “od kojih je jedan ´ekspert, Slovenac Ribičić” kako bi se ponovo crtom manjeg otpora izašlo u susret tezama tužiteljstva, bez čitanja cijelog transkripta, i bez sagledavanja konteksta u kojem je transkript nastao. Ciril Ribičić je kao što smo rekli, slovenski komunist, koji na ovim suđenjima u Haagu ne čini ništa drugo nego štiti interese slovenske komunističke partije i šefa mu Milana Kučana, istog onog Kučana koji je skupa sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu 24. siječnja 1991. godine potpisao slovensko-srpski sporazum koji je zapravo nulta točka rata na prostoru ex-yu. S tim u svezi dat ćemo vam dvije poveznice na tekstove u kojima smo do detalja već obradili tu temu ( 1, dio http://www.hrsvijet.net/index.php?o… 2. dio http://www.hrsvijet.net/index.php?o… ) Dakle, Karnavas je spomenuo Ribičića i činjenicu kako je on napravio tu svoju “ekspertizu” za potrebe tužiteljstva u predmetu “Kordić-Čerkez”, pa je kasnije to pretvorio u knjigu (“Geneza jedne zablude” a za koju je prof. dr. Miroslav Tuđman s pravom ustvrdio da bi joj puno bolje pristajao naslov “Zabluda jedne geneze”) i kao ključan trenutak u toj svojoj “ekspertizi” naveo isječke iz transkripta od 27. prosinca 1991. a bez da su mu predočeni ostali navodi iz predmetnog transkripta, ali o ostalih transkripata i dokaza koji potvrđuju suprotno i suočilo ga s tim. Naravno, obrana je taj posao odradila, ali vijeće uopće nije uzimalo u obzir argumente obrane.

Karnavas je govorio i o Mladićevim dnevnicima. Taj dio je bio posebno zanimljiv. Kako je Karnavas taksativno naveo, najprije je završio postupak izvođenja dokaza, da bi nakon toga tužiteljstvo podneskom zatražilo da se postupak uvrštenja novih dokaza a to je bio Mladićev dnevnik, ponovo otvori. Karnavas je izrazio sumnju u autentičnost tog dnevnika, kao i vrlo čudne okolnosti pod kojima je taj dnevnik misteriozno “pronađen” a u vrijeme dok je Mladić bio u bijegu i “nitko nije znao gdje se skriva” (Karnavas se uopće nije trudio prikrivati popriličnu dozu cinizma dok je opisivao cijelu tu travestiju). Kad je vijeće konačno odobrilo uporabu tog krajnje sumnjivog dokumenta, kojeg je navodno pisao (ako je uopće pisao) bolesni sociopat, patološki lažljivac i notorni ratni zločinac Ratko Mladić, tim “dokazom” moglo se služiti samo tužiteljstvo, dok obrani to nije dopušteno. Karnavas je to pravno zlosilje opisao na slijedeći način: “Mladić navodno piše kako mu je Praljak navodno rekao da će biti granice Banovine. Mi smo htjeli pozvati Praljka za svjedoka ali dva člana vijeća (Treschell i Prandler prim. š-hb) to nisu dopustila. A radi se o svjedoku koji je u tom dnevniku izrijekom prozvanom, i ja ne znam što bi bilo suvislije i pravičnije nego čuti i njegovu stranu priče. Umjesto toga, dva člana raspracvnog vijeća odlučuju da o tome trebam,o govoriti mi odvjetnici u završnoj riječi. Pazite sad, jedan od ta dva suca (Treschell prim. š-hb) je profesor međunarodog prava koji se bavio ljudskim pravima, čak je izdao i knjigu ´ljudska prava u kaznenom postupku´, a bio je i predsjednik Europskog odbora za ljudska prava, a ne zna da odvjetnik ne može svjedočiti u postupku, jer ovo što ja sad govorim nije svjedočenje, ja kao odvjetnik ne mogu svjedočiti, moje riječi u vaganju argumenata nemaju nikakvu težinu. A s druge strane, umjesto da se sasluša Praljka, taj Mladićev dnevnik se uvodi kao dokaz, iako nismo mogli izvršiti protuispitivanje Mladića, jer on nije ni mogao svjedočiti, pa je posrijedi prepričavanje i iskaz iz druge ruke. A nama se nije dopustilo kao svjedoka izvesti Praljka koji je tu svjedok iz prve ruke” (Napomena: ovo nije transkript, napisano je po natuknicama i sjećanju, ali bit je tu. Mi se obvezujemo da čim izađe transkript, stavit ćemo potpuno precizan prijevod ovog dijela Karnavasovog izlaganja, jer se radi o nečemu vrlo bitnom). Karnavas je spomenuo i pukovnika Željka Šiljega. Naime, tužiteljstvo je ispitalo Šiljega u istrazi koja je prethodila optužnici, a nije ga pozvalo za svjedoka tijekom postupka, pa ga obrana nije mogla protu-ispitati. A onda su neke opet istrgnute teze iz njegovog iskaza istražiteljima, kao i neki njegovi dokumenti, uvedeni u presudu raspravnog vijeća. Netko će se pitati zašto ga obrana nije zvala za svjedoka. Broj svjedoka obrane bio je ograničen, i obrane su ionako morale višekratno reducirati popis svojih svjedoka, a nitko nije mogao unaprijed znati što će pisati u presudi. Dakle, tu nema nikakvog krimena na obrani, ali ni na Šiljegu, već je tu riječ o perverzijama tužiteljstva koje su prihvatila dva člana vijeća, i time ponovno povrijedili pravila postupka.

Karnavas je još govorio o razlic između pojmova “moguće” i “vjerojatno”, ali o toj naoko nebitnoj a zapravo vrlo bitnoj razlici u nekoj od idućih bilješki.

Nakon toga na scenu je stupilo tužiteljstvo. Prvi je nastupio Stringer koji je doslovno ponovio navode iz optužnice i presude, niti ne pokušavajući osporiti argumente koje su iznijeli Prlić i Kranavas. Zato ćemo i mi njega preskočiti, a ako se nekome ponovo čita optužnica ima je na stranicama haškog suda.

Nakon njega nastupila je Gustaffson. Ona je krenula kao da će osporavati argumente koje je iznio Prlić, ali to je činila vrlo loše i neuvjerljivo. Jedine reference na koje se pozivala bile su paragarafi iz prvostupanjske presude što je samo po sebi apsurdno, zatim na Petera Galbraitha, i na dva Tuđmanova transkripta, ili bolje rečeno, na ono što je istrgnula iz konteksta iz tih transkripata. Prvi je onaj od 27. prosinca 1991. u svezi kojeg smo ostavili poveznicu na našu bilješku a unutar koje imate i cijeli sadržaj tog transkripta, a drugi je transkript od 17. rujna 1992. godine na koji postavljamo poveznicu ovdje: http://www.slobodanpraljak.com/MATE…

Dakle, ni tu se nam što obarati. Nakon toga Gustaffsonka je potrošila najveći dio svog vremena da bi “dokazala” kako je jedna granata, koja je pogodila jednu kuću u selu Duša ubila 7 civila, i da je HVO to učinio namjerno, a onda je iz toga nekom sumanutom logikom izvukla zaključak kako je to dio plana kojim je otpočela realizacija UZP-a. Pritom je navela kao činjenicu i napad na još tri sela, Uzričje, Hrasnica i Ždrimci, i nije joj bilo čudno kako u ta tri sela nitko nije ubijen. Ona se radije usmjerila na objekte koji su u tim operacijama uništeni, a nikako joj u prilog nije išla činjenica da su sva 4 sela bila vojno branjena, a samim time i legalna meta onog što oni zovu “napad HVO-a” a mi i zdrav razum i činjenice to smatramo protunapadom HVO-a. Ona je drvila o tome koliko je ta kuća u Duši u kojoj je poginulo 7 civila od jedne granate bila udaljena od položaja muslimanskih snaga, a čak se usudila reći kako činjenica da je ta kuća bila u vlasništvu lokalnog muslimanskog zapovjednika Kemala Šljive nije dovoljna da se može govoriti o legitimnom vojnom cilju. Pritom se pozvala ne predmet Popović. A mi se možemo pozvati ne predmet Gotovina u kojem je utvrđeno da je stan Milana Martića bio legitimna vojna meta, što je potvrdio čak i Mile Mrkšić, iako je bio u djelu Knina koji je bio gusto naseljen civilima. Doduše, Gustaffson se pozvala na nekakvo izvješće obavještajnih službi HVO-a koji da su “znali da Šljivo nije kod kuće”. Pritom je dala referencu na taj dokument koju smo mi odmah provjerili, i utvrdili da se radi o netočnoj referenci (3D00257) a koja nas je dovela do nekakve 2D liste svjedoka Jovana Rajkova i dostupna je samo na engleskom jeziku. Nismo uopće skidali taj dokument iz e-courta jer je jasno da se tu ne radi o izvješću obavještajne službe HVO-a.

U principu, cijelo njeno izlaganje je vrlo tanko i vrlo slabo, a bitan je samo jedan detalj, na kojeg se osvrnuo i Karnavas koji je je razbio u sitne djeliće, što bi rekli Srbi – u paramparčad! Radi se o dokumentu, odluci Jadranka Prlića od 15. siječnja 1993. Ona tvrdi da time počinje realizacija UZP-a, i da se time vidi kako je ta Prlićeva zapovjed spuštana naniže. Međutim, to je ponovno uvreda zdravom razumu. Mi idemo vidjeti o čemu se zapravo radi. Gustaffson je “konačno” pogodila navesti jednu točnu referencu, riječ je o dokumentu pod brojem P1146. Mi smo skinuli taj dokument i sad ćemo ga hostati na internet. Evo tog “strašnog dokaza”: http://www.solidfiles.com/v/jeB37pW…

Ako pažljivo pogledate ovaj dokument, koji je krucijalan u cijeloj današnjoj raspravi u Haagu, vidjet ćete da tu nema ni govora o stanju svijesti za počinjenje UZP-a. To kao prvo nije zapovjed nego odluka koja nije obvezujuća ni za koga, dakle više kao preporuka, a koja jeizdana upravo s ciljem da se zaustave sukobi koj su počeli 11.-og siječnja, a što tužiteljstvo uporno ignorira, kao i dvojica sudaca raspravnog vijeća. Osim toga vidjet ćete da je to u skladu s onim što je u svom izlaganju rekao Prlić, a dio čega smo mi naveli gore u tekstu.

Karnavas je u svojih dodatnih pola sata doslovno razvalio ovu tezu neborivim argumentima. Prvo je naveo kontekst, i datum 10. siječnja kad se već definira sporazum iz Ženeve poznat kao Vance-Owen plan. A onda je izvukao referencu koja objašnjava kako je uistinu započeo sukob u Gornjem Vakufu. Riječ je o referenci pod brojem 4D10235, odnoso i priopćenju u ime 3, korpusa Armije BiH kojeg potpisuje ratni zločinac Enver Hadžihasanović. To je najobičnije odbijanje dogovorenog u Ženevi, i najobičniji pritisak na politički vrh Muslimana da se “ne dozvoli podjela BiH na etničkom ni bilo kom drugom principu” jer da “je krv boraca uzalud prolivena bla bla..” Da se mi sad ne lažemo ovdje, upravo zbog ovoga je KOS i infiltrirao Hadžihasanovića u vrh Armije BiH. I on je ovim minirao mirovne pregovore, ali i de facto izvršio pritisak koji je rezultirao napadom Armije BiH na HVO na području Uskoplja 11. siječnja 1993. godine. Tako je počeo sukob na području Uskoplja/Gornjeg Vakufa, a sve ostalo su priče za malu djecu. Ovo je taj Hadžihasanovićev dokument o kojem je govorio Karnavas: http://www.solidfiles.com/v/VvLGpGZ…

Dakle, tu je sve jasno, kao što je jasno da Petković u dokumentu od 13. siječnja (P0115) čini sve na zaustavljanju sukoba, kao što Mate Boban 15. siječnja (P01158) savjetuje HVO-u čak i koncesije i ustupke ako je potrebno samo da se sukobi smire i tako bliže i tako dalje. A tužiteljstvo i dva člana raspravnog vijeća i dalje se prave mutavi i tvrde kako su sukobi počeli 18. siječnja napadom HVO-a na području Gornjeg Vakufa. A mi tvrdimo da će se žalbeno vijeće morati pravo jako mutavi, jako slijepo i jako gluho da bi potvrdilo teze tužiteljstva i dvojice članova raspravnog vijeća. Ima tu još puno stvari kojih se nismo dotakli jer jednostavno nemamo vremena. Bar ne danas. Ali, ima dana pred nama, ovo je problem koji neće nestati pometanjem pod tepih, a mi ćemo sastaviti još dosta ovakvih bilješki koji će vam približiti pravo stanje stvari. Za kraj, možemo reći kako je Prlić, nakon što je suvereno razvalio sve teze tužiteljstva i vijeća reducirao njegov doprinos UZP-u na “dva sela u općini Jablanica”. A u ta dva sela, omjer snaga je bio 2500 vojnika Armije BiH naspram 300 vojnika HVO-a. Pa s tim omjerom koji je veći nego 1:8 HVO je navodno u travnju 1993. krenuo u napad i realizaciju UZP-a na području Jablanice!!??

Izgleda, oni ne samo da žele osuditi naše potpuno nevine POLITIČKE uznike, nego nas sve skupa žele praviti i budalama!
E još ćemo vidjeti tko će ne kraju ove priče ispasti budala. Jer kao i uvijek, na kraju puta, na onom pravom kraju puta, zadnju riječ imat će samo dragi Bog! I nitko više!!
HBŠestorka / Kamenjar

facebook komentari