Žalbena rasprava 3. dan – Slobodan Praljak

0

Danas je izlaganje u ime obrane generala Praljka počela njegova odvjetnica Nataša Faveau-Ivanović.

Odmah se bacila na pitanje međunardnog sukoba i okupacije.

Rekla je da uvjet za primjenu članka 2. Statuta MKSJ postojanje međunarodnog sukoba ili stanja okupcije. Stanje okupacije pak podrazumjeva ili međunarodni sukob ili invaziju. Invazije nije bilo. Da bi se donio zaključak o okupaciji potrebno je stoga ili stanje međunarodnog sukoba il njegov prestanak nakon kojeg bi srana sila postavila vlast koja bi smjenila onu prehodnu. Ništa od toga nije se dogodilo. Apsurd teza o okupaciji najbolje ilustrir primjer općine Prozor. Tamo je na izborima 1990. pobjedila HDZ BiH, i ta legalna vlast je nastavila obnašati vlast i nakon „okupacije“ pa ipak je to proglašeno „okupacijom“. Dodala je i kako HVO ne može biti okupacijska sila iz razloga koje smo jučer naveli, jer je riječ o domicilnoj vojsci, a ne stranoj sili.

U svezi međunarodnog sukoba, Faveau-Ivanović je ustvrdila kako, unatoč velikom trudu, raspravno vijeće nije utvrdilo nazočnost HV-a u sukobu. Riječ je o pojedinim pripadnicima HV-a, ali isto tako, pojedini pripadnici HV-a su bili i u Armiji BiH, a pojedini pripadnici HV-a bili su i pripadnici HVO-a i Armije BiH, pa i sam general Praljak. (dokument 3D3510). Dakle, direktna intervencija, kao jedan od dva uvjeta za proglašenje međunarodnog sukoba otpada.
Nakon toga, Faveau Ivanović se prebacila na drugi uvjet za proglašenje međunarodnog sukoba, a to je sveobuhvatna ili globalna kontrola. S tim u svezi, raspravno vijeće nije utvrdilo ni planiranje, pripremu, koordinaciju i provođenje vojnih operacija HVO-a od strane političkog ili vojnog vrha Republike Hrvatske.

RH nije sudjelovala u tom ratu, ali su predstavnici međunarodne zajednice stalno i uporno od predstavnika Rh-a, prije svih Predsjednika Tuđmana, tražili sudjelovanje u pregovorima, ne samo u međunarodnim pregovorima nego i u pregovorim s muslimanskom stranom s ciljem smirivanja sukoba. Ali, kad su hrvatske vlasti i Predsjenik Tuđman pristali sudjelovati u takvm pregovorima, nije se smjelo od strane vijeća dogoditi da se to tumači kao uplitanje u sukob i mehanizam sveobuhvatne kontrole.

Faveau-Ivanović na kraju ovog djela svog izlaganja dodala je kako stalni međunarodni kazneni sud (ICRC) uopće ne primjenjuje test sveobuhvatne kontrole, dok ga ovaj sud primjenjuje, a ta činjenica može imati vrlo loše posljedice po međunarodno pravo u cjelini.
U svezi s rušenjem starog mosta u Mostaru, Faveau-Ivanović navela je kako je došlo do povrede prava optuženika i kako je počinjena pravna greška jer nije uzeto u obzir svjedočenje Vinka Marića, koje je većina članova vijeća proglasilo nevjerodostojnim, a zato jer ruši teze tužiteljstva kojima se priklonila većina u vijeću. Ona je rekla kako vijeće, unatoč širokom diskrecijskom pravu prilikom vaganja dokaza, ne može dati prednost nedokazanoj teoriji tužiteljstva u odnosu na svjedočenje ovog svjedoka.

Što se tiče rušenja džamija u Mostaru, dokazano je da je 8 džamija djelomično ili potpuno uništeno od strane Srba još 1992. godine. kao i da je vijeće utvrdilo da su početkom siječnja 1993. svega dvije džamije ostale neoštećene, ali vijeće nije utvrdilo što se kasnije dogodilo s te dvije džamije. Pa ipak, vijeće je totalno krivo utvrdilo da je HVO kriv za djelomično ili potpuno uništenje svih 10 džamija.

Što se tiče zločina provođenja terora on nije utvrđen jer za takvu kvalifikaciju treba dokazati da je teror bio cilj provođenja takve strategije, ali vijeće to nije utvrdilo.
Faveau-Ivanović zatim je prešla na pitanje UZP-a.

UZP nije postojao, kao ni zajednički zločinački plan. Neutvrđivanje cilja UZP-a, odnosno krivo utvrđivanje, dakle zaključak glavna je greška raspravnog vijeća. S tim u svezi obrana generala Praljka u potpunosti podržava izlaganja obrana Prlića i Stojića o ovom pitanju.
Vijeće je iskonstruiralo teoriju o zajedničkom cilju koristeći se tezama optužbe, a to pak nisu dokazi.

Zaključci vijeća o UZP-u su konfuzni.

Vijeće nije utvrdilo od kojeg trenutka Praljak postaje članom navodnog UZP-a
Podjela BiH nije Tuđmanova izmišljotina već j podjelu kao koncept na stol stavila međunarodna zajednica.

Ma kakvi bili, motivi ili političke procjene Predsjednika Tuđmana jednostavno nisu bitni u kaznenom postupku. Ono što je jedino bitno su djela i namjere, a u slučaju Predsjednika Tuđmana one pokazuju upravo suprotno od onog što tvrdi većina u vijeću.
Tuđman odbio Alijinu ponudu o podjeli BiH na način da „uzme zapadnu Hercegovinu“. Sve teze vjeća u svezi s Banovinom potpuno krivo utvrđene.

Do travnja 1992. Godine BiH nije bila neovisna država, niti se moglo znati da će ona to biti, i s tim u svezi teze iz transkripta od 27. 12. kao i ostale teze valja promatrati u kontekstu te činjenice.

Vijeće proglašava Tuđmana kao vođu delegacije BiH-Hrvata a što on nije bio. Međunarodna zajednica sama je zvala Tuđmana na mirovne pregovore, i sama činjenica da je Tuđman u tim pregovorima sudjelovao ne implicira da je on bio vođa delegacije Hrvata iz BiH.
Sud ima mandat za gonjeje zločina, ali ne i za procjenu politika i političkih ciljeva
Tužiteljstvo i većina u vijeću tvrde da je Praljak sudjelovanjem na sastancima hrvatskog vodstva 1992. godine sudjelovao u kreiranju „zločinačkog plana“ kroz tezu da je sami sudjelovanjem na tim sastancima bio dio UZP-a. Međutim, u zadnje dvije rečenice paragrafa 44. svezak 4. presude stoji i ovo: „Dakle, po mišljenju vijeća, dokazi potvrđuju da je za potrebe ostvarivanja političkog cilja najkasnije sredinom siječnja 1993. uspostavljen UZP, kao što će biti izloženo u nastavku. Dokazi ne daju osnovu da se utvrdi da je prije tog datuma postojao bilo kakav dogovor o zajedničkom zločinačkom planu.“
S tim u svezi, kakve veze ima sudjelovanje Praljka na sastancima 1992. kad nema osnove u dokazima da je bilo kakav dogovor o zajedničkom zločinačkom planu postojao prije siječnja 1993.?

Isto tako, u paragrafu 525. svezak 4. navodi se kako je Praljak ostvarivao zajednički zločinački cilj kao predstavnik Hrvatske na mirovnim pregovorima, a to se potkrijepljuje izvadcima iz Mladićevih dnevnika. Datumi koji se navode u Mladićevim dnevnicima na koje se referira napisano u ovom paragrafu, a što i stoji u samom paragrafu su 5 listopada 1992. i 26. listopada 1992. S obzirom na činjenicu da u paragrafu 44. stoji da je realizacija zločinačkog cilja počela u siječnju 1993. kao i da nema osnove u dokazima da je prije tog datuma bilo dogovora o UZP-u, kako je onda Praljak mogao djelovati u smjeru zločinačkog cilja 1992. godine, „5. i 26. oktobra“ kako stoji u Mladićevim dnevnicima? Faveau-Ivanović ponovo je poentirala u korist svoje teze o konfuznosti zaključaka većine u raspravnom vijeću u svezi s UZP-om.

Na kraju dodala je i najvažnije u cijeloj priči, a riječ je o sad već famoznom i ključnom „ultimatumu“ od 15. siječnja. Naime, u paragrafu 475. svezak 4. vijeće je prihvatilo teze iz svjedočenja samog generala Praljka, a tamo stoji da taj dokument od 15. siječnja sastavljen 13. i 14. siječnja u hotelu Esplanade u Zagrebu uz nazočnost i suglasnost Alije Izetbegovića, Gojka Šuška, Mate Bobana, Cyrusa Vancea i Davida Owena.

Faveau-Ivanović završila je svoje izlaganje općim zaključkom da je vijeće odbacilo činjenice koje ne idu u prilog konstrukciji tužiteljstva na temelju koje je sazdana prvostupanjska presuda, da je pogrešno primjenjeno pravo, da je bilo puno činjeničnih greška i da je netočno utvrđeno činjenično stanje.

Nakon Faveau-Ivanović svoje izlaganje otpočela je druga Praljkova odvjetnica Nika Pinter.
Ona je na početku svog izlaganja ustvrdila da Praljak nije imao pošteno suđenje.
U svezi događaja u selu Duša, rekla je kako nije utvrđeno da su u spornoj Šljivnoj kući bili civili, odnosno da Praljak to nije mogao znati na temelju onih izvješća koja su mu tad bila dostupna. Štoviše, dokumenti HVO-a ih tog vremena ukazuju da je u blizini Šljivine kuće bila zemunica iz koje je „pucano po našim snagama“. Zaključak o tome da je i HV sudjelovala u napadu na selo Duša u općini Gornji Vakuf/Uskoplje, (a što nema veze s mozgom) vijeće je donijelo na temelju iskaza jednog svjedoka, Muslimana, koji je rekao da su ti vojnici govorili, pazite sad ovo – hrvatskim jezikom!!?? Nika Pinter je obrazlagala žalbenom vijeću zašto ova teza ne stoji, a mi mislimo da tu zaista nije potrebno ništa obrazlagati vama jer vam je sve jasno, jer ste odavde pa znate.

Nika Pinter ja odbacila tezu da je napad na to selo, kao i na djelove općine Gornji vakuf/Uskoplje bio početak realizacije UZP-a u vojnom smislu, iz nekoliko razloga: – HVO je tad mogao vojno zauzeti cjelu općinu a nije, jer je akcija bila ograničenog karaktera
. akcija je bila lokalnog karaktera i nije se tad širila dalje.

. nakon smirivanja stanja na području G. Vakufa/Uskoplja iza 20. siječnja nije bilo borbi, sve dok muslmanske snage mjesecima kasnije nisu krenule u ofenzivu i na tom području, niti su se borbe širle na druga područja, gdje su nastavljene tek u travnju. Praljkova obrana zapravo tvrdi da je pravi rat na području kojeg pokriva optužnica (dakle bez Lašvanske doline) s eskalacijom počeo u lipnju 1993. ofenzivom A BiH na Travnik, Bugojno i ostala mjesta u srednjoj Bosni, te u rujnu 1993. napadom ABiHu dolini Neretve.
-Da je nakon prestanka borbi na području G. Vakufa nakon 20. Siječnja formirana mješovita muslimansko-hrvatska komisija s ciljem smirivanja stanja i utvrđivanja činjenica
A sve to se ne uklapa o tezu o „početku realizacije UZP-a“

Praljkova obrana također odbacuje tezu kojom vijeće snage Armije BiH u Duši naziva „braniocima sela“. Da se radi o pripadnicima A BiH dokaz su 23 zarobljena pripadnika A BiH u selu. Praljkova obrana odbacuje i tezu da su muslimanske snage u Duši bile slabašne, jer da je tome tako ne bi HVO-u trebalo dva dana za osvajanje sela, nego bi ga osvojili isti dan, u par sati. Praljak ne može biti kriv za namjeru počinjenja ubojstva u selu Duša po UZP-u prvog vida, jer vijeće nikad nije utvrdilo da je Praljak znao da se u Šljivinoj kući nalaze civili, a budući da nije bilo saznanja ne može biti ni namjere.

Nika Pinter je dodala kako u jednom dokumentu HVO-a stoji da je po Šljivinoj kući pucano iz BST-a (bestrzajni top) te da se u istom dokumentu tvrdi kako „mi tamo nismo imali BST“.
Nakon toga Nika Pinter prešla je na pitanje Stupnog dola. Tu je zatražila zatvaranje sjednice jer je morala navoditi neke reference koje su „pod ključem“, dakle tajne. Time je i završilo njeno izlaganje.

Inače, ovaj termin „pod ključem“ pojavljuje se vezano uz čitavu masu referenci u presudi. I, mi sad možemo razumjeti da u konkretnoj priči o konkretnom zločinu kakav je bio onaj u Stupnom Dolu može biti zaštićenih svjedoka i dokumenata. Međutim, kad se radi poglavito o međunarodnom sukobu, a posljedično tome i UZP-u kojem je na čelu vodstvo druge države, onda takvim zaštitnim mjerama, po našem mišljenju, ne može biti mjesta. Ne može se tvrditi da su dvije države bile u ratu, i da je de facto jedna država izvršila agresiju na drugu državu na temelju iskaza tajnih svjedoka i na temelju dokumenata koje nitko nije vidio. To je jednostavno nečuveno!

Nakon pauze došlo je do jedne male zapetljancije, tipične za haški sud. Članovi žalbenog vijeća trebali su neko vrijeme dok se dogovore kome će dati riječ, Praljku ili pustiti Niku Pinter da nastavi izlaganje, da bi se na koncu odlučili dati riječ Praljku.
Praljak je govorio isključivo o „ultimatumu“ od 15. Siječnja. Ponovio je sve svoje teze koje stoje u paragrafu 475. svezka 4. a koje smo mi gore naveli.

Praljak je dodao da je smisao tog dokumenta bila u formiranju zajedničkog zapovjedništva.
Rekao je kako je HVO bila jedna od legitimnih sastavnica oružanih snaga BiH, jednako kao i Armija BiH i da shodno tome ne može jedna komponenta imati prednost nad drugom. I to je glavna teza u korist osnivanja zajedničkog zapovjedništva. Praljak je rekao kako je dugo izučavao rat kao pojavu, od Tukitida do Clauswitza, samu prirodu i narav rata, njegove zakonitosti i pojave itd. S tim u svezi rekao je da je postojanje zajedničkog zapovjedništva tamo gdje postoje dvije vojske nužnost a ne nečiji hir. Nepostojanje zajedničkog zapovjedništva dviju vojski vodi sukobu između tih vojski kao i do slabljenja u odnosu na zajedničkog neprijatelja, što su u ovom slučaju bili Srbi. Zajedničko zapovjedništvo, rekao je Praljak, je „sine qua non, aksiom, nužnost dviju savezničkih vojski“ (nakon čega nabraja cijeli niz činjenica zbog kojih je to tako. (rađanje nepovjeernja, koje rađa strah, a koji nije dobar saveznik itd) Kao negativan primjer, dakle nepostojanje zajedničkog zapovjedništva istakao je pad Jajca 1992. godine. Kao pozitivan primjer gdje je postojalo zajedničko zapovjedništvo (USA i GB) spomenuo je iskrcavanje u Normandiji 1944.

Kad je Praljak 15. siječnja donio u Mostar dokument o zajedničkom zapovjedništvu (a ne ultimatum) isti je trebao biti dostavljen i u Sarajevo, na postupanje po prethodnom dogovoru koji je imao suglasnost i Alije Izetbegovića. Ali, to je od strane Sarajeva odbijeno. Praljak zaključuje: Odbijanje zajedničkog zapovjedništva od strane Muslimana bio je najbolji znak da oni ne žele savezništvo s Hrvatima, i da se pro-futuro sspremaju za napad na Hrvate, dakle dojučerašnje saveznike, i na taj način, napadom na Hrvate, pokušati nadoknaditi teritorij koji su izgubili od Srba. Jednostavno, muslimansko vojno i političko vodstvo procjenilo je da se ne može suprotstaviti VRS-u pa su se odlučili za napad na HVO, a o toj činjenici svjedoči čitava hrpa dokumenata u sudskom spisu. Praljak je još dodao i toliko puta ponavljane priče o dostavi oružja, logističkoj pomoći, liječenju ranjenika, osnivanju, pripremanju, obučavanju, naoružavanju i opremanju čitavih postrojbi A BiH na području RH, itd. Time je i završio svojih 10 minuta izlaganja.

Nakon toga, predsjednik žalbenog vijeća Agius dao je riječ tužiteljstvo. Prvi je izlagao Stringer, a njegovo izlaganje možemo svesti na fusnotu, kao ono što tužiteljstvo stalno čini u ovoj žalbenoj raspravi. Stringer uopće ne polemizira sa stavovima Praljkove obrane nego se opet i ponovno poziva na navode iz optužnice, na one djelove nepravomoćne presude koje tužiteljstvo idu u prilog, te na svjedočenja Galbraitha i Okuna (pročitajte naše 4 bilješke o Okunovom svjedočenju kako bi shvatili o čemu je riječ), te na Mladićeve dnevnike. Danas se više ni na Ribičića ne pozivaju. Uzgred, još se nijednom nisu tijekom žalbene rasprave pozvali na Manolića, vjerojatno su i oni shvatili da se na tog sociopatskog lažljivca ne isplati pozivati.
Umjesto da odgovara na teze Praljkove obrane, Stringer je u jednom trenutku krenuo u polemiku s argumentima Stojićeve obrane, a na što je odvjetnik Kahn odmah poskočio iz sjedalice i uložio prigovor žalbenom vijeću, jer ako mu žalbeno vijeće dopusti da to nastavi, onda moraju dati Stojićevoj obrani pravo da odgovori na to. Agius je rekao da želi čuti što Stringer misli o tome. Stringer je rekao da je prigovor odvjetnika Kahna na mjestu, i da se on slaže da bi žalbeno vijeće njemu trebalo dati priliku za odgovor. Tad je Agius to presjekao rječima „Ne! Ja vama zabranjujem da o tome govorite dalje, prijeđite na iduću točku svog izlaganja!“

Nakon Stringera u ime tužiteljstva nastupila je Sarah Finnin, još jedna iz Soroseve galerije klonova. Prvo je drvila o Stupnom Dolu i Varešu, ali nije rekla ništa novo. Ona u svom izlaganju nije pobila niti teze koje smo mi naveli u ovoj bilješci:

A kamoli da je pobila iste ove teze, ali naravno, proširenije i potkrijepljenije, a koje se nalaze u Praljkovom žalbenom podnesku.
Nakon toga opet drvljenje o Dretelju i Gabeli i opet ništa novo. Praljku se stavlja na teret da nije poboljšao uvjete u tim detenacijskim centrima. Tu je i usporedba s Omarskom. Ali mi opet nismo čuli ništa, nikakav argument koji bi povezao Praljka s tim, neosporno nehumanim postupanjem u ta dva detenacijska centra.

Budući da je Agius svojim nesnalaženjem proizveo pravu konfuziju u rasporedu (a nama se čini da stalno krade vrijeme obrani, i na to ćemo idućih dana posebno obratiti pozornost) umjesto odgovora na izlaganje tužitelja, Nika Pinter je nastavila s prezentacijom. Za to joj je Agius dao 5 minuta, + još 20 za odgovor, iako je prije naznačeno da će se za odgovor dobivati 30 minuta.

Od tih 25 minuta Pinter je iskoristila po našem mjerenju 19 minuta za završetak prezentacije koja je prekinuta prvo puazom, a zatim i Praljkovim istupom, iako je zahtjev Praljkove obrane bi jasan, da mu se da 10 minuta ili po završetku Pinteričine prezentacije, ili u vremenu predviđenom za odgovor, ali svakako nakon završetka prezentacje Nike Pinter.
Bilo kako bilo, u tih 19 minuta Pinter je rekla među ostalim i ovo:

-Praljak je svoje odluke donosio u vremenu najveće ofenzive Armije BiH na HVO i stvari treba promatrati u tom kontekstu, a većina u raspravnom vijeću to nije učinila.
-Sudsko vijeće počinilo je čitav niz proceduralnh pogrešaka
-Narušeno pravo na obrazloženi stav vijeća, narušeno pravo na jednakost strana u postupku, narušeno pravo na presumpciju nevinosti itd. a sve to skupa je narušilo pravo generala Praljka na pošteno suđenje. (sve potkrijepljeno čitavim nizom referenci).
Reduciranje činjenica, to je ono što je učinila većina u vijeću, a redukcja činjenica nužno dovodi do pogrešnih zaključak i krivo utvrđenog činjeničnog stanja
Mladićevi dnevnici – uvedeni u spis nepropisno provedenom procedurom a na temelju njh vijeće izvodi zaključak o elementu namjere (mens rea) kod Slobodana Praljka za počinjenje UZP-a, a da se Praljku nije dopušteno o tome očitovati. I to je jedan vid povrede prava na pošteno suđenje.

Odbijanje znatnog dijela dokumenata obrane

Odbijanje uvrštenja pisanih podnesaka u spis po pravilu 92.bis (dakle isto ono pravilo po kojem je pisana izjava Kermala Šljive uvrštena u spis) u svezi mudžahedina, uz obrazloženje da oni nisu relevantni. Tako je većina u vijeću propustila dopustit uvrštenje u spis Ali-Ahmada, koji je o tome pisanu izjavu dao kao svjedok insider, koji je bio unutar mudžahedinske skupine. Nike Pinter je u svezi s tim navela kako je u optužnici optuženicima stavljano na teret da su poticali iseljavanje Hrvata između ostalog i na način da su ih „strašili mudžahedinima“ a da „ta opasnost nije bila postojeća i realna“.

U svezi s tim mi smo već odavno sačinili jednu bilješku, i o tome možete više pročitati ovdje:

Nika Pinter još je dodala kako u presudu nije uvršten iskaz Vlade Šakića, uz obrazloženje kako je on djelatnik instituta „Ivo Pilar“, a da je taj institut „direktno povezan s Vladom RH i obavještajnim službama RH“. A činjenica je da ni Vlada RH ni obavještajne službe RH nisu strane u ovom postupku. S druge strane, činjenica je da tužiteljstvo jest jedna od strana u ovom postupku, ali unatoč tome njihovom članu, Williamu Tomljanovichu priznato je svjedočenje i njegove teze su uvedene u nepravomoćnu presudu, i opet odlukom većine, a taj iskaz je utjecao na presudu. Podsjetimo, Prlićev odvjetnik Karnavas kao i neki drugi odvjetnici u ovom predmetu, protu-ispitali su Tomljanovicha i uzdrmali i oborili njegovo svjedočenje, ali ništa od toga se nije našlo u presudi.

Zbog svega navedenog, a i zbog još puno toga što mi ovdje jednostavno fizički nismo stigli navesti, a rečeno je u sudnici, Nika Pinter zatražila je oslobađajuću presudu za generala Praljka, ili alternativno, a to jedino Praljkova obrana od svih šest obrana traži, da se zbog ogromnog broja proceduralnh grešaka i krive primjene prava nepravomoćna presuda u potpunosti ukine i predmet vrati na ponovno suđenje!

Time je završeno izlaganje Nike Pinter i po našoj računici ostalo joj je još 6 minuta za odgovor, a onda opet konfuzija u sudnici. Pitala je Agiusa koliko joj je vremena ostalo, a on je rekao još 3 minute, a mi smo štopali, ostalo joj je 6 minuta osim ako ima neka nova matematika po kojoj 25-19 nije 6 nego 3. To je valjda haška matematika, nije ni čudo onda kakve se odluke tamo donose. Nika Pinter je krenula odgovoriti na neka od pitanja koje su spomenuli Stringer i Fannin, a u tom trenutku Stringer ustaje i kaže da je Pinter produžila izlaganje i da on traži kao odgovor svoje tri minute natrag jer je ranije završio i ostale su mu tri minute, ali to nije istina, jer ne postoji njegovo vrijeme nego vrijeme tužiteljstva i njega je Finnin iskoristila do zadnje sekunde. Međutim, Agius mu daje tri minute i kaže mu da počne govoriti, ali ustaje Pinter i počinje govoriti. Agius je pušta. Ona govori dvije minute. U te dvije minute je rekla kako je sudac Treschell u svom izdvojenom mišljenju u svezku 5. presude u točki 12. naveo:

„Ne može se nekom stavljati na teret da nije učinio ono što nije imao obvezu učiniti“
U svezi s tim, Pinter je navela kako Praljak nije imao ni ovlasti ni obveze poboljšavati uvjete boravka u detenacijskim centrima Dretelj i Gabela.

I to je trajalo dvije minute. A onda j Pinter rekla: Dajte sad te tri minute Stringeru pa ću ja njemu odgovoriti u ovoj još jednoj minuti koja mi je ostala. Agius daje Stringeru tri minute a ovaj laje bar 5 minuta i opet ne kaže ništa. Odnosno, sve što je rekao nema smisla, uključujući i niži argument u svezi Mladićevih dnevnika od onog što je prvi dan žalbene rasprave rekao Karnavas. Stringer je naime tvrdio da je Praljak imao prilike odgovoriti na optužbe vezane uz Mladićeve dnevnike u svojoj završnoj riječi, ali Karnavas je prvi dan razumno objasnio zašto taj argument ne pije vodu. Uostalom, Praljak je u svojoj završnoj riječi koja je trajala pola sata naveo da mu nje dopušteno svjedočiti o Mladićevim dnevnicima. A završna riječ nije svjedočenje. Vjerojatno je Karnavas ustao sa stolice i zatražio riječ kako bi to ponovio, ali ga je Agius srezao u startu. Nastala je kakofonija zvukova u sudnici, i samo se čulo Agiusa kad je rekao „nemate pravo, gotovi smo za danas, zaključujemo sjednicu, nastavljamo sutra u 9 i 30.“

Kompletno žalbeno vijeće uputilo se prema izlasku iz sudnice, a tonski prijenos je i dalje išao, i moglo se čuti prevoditeljicu koja kaže: „Nataša Faveau-Ivanović: Ali časni sude, imamo još minutu…“

HBŠestorka / Kamenjar

facebook komentari