Pratite nas

Povijesnice

Zaljev hrvatskih svetaca

Objavljeno

na

Boka Kotorska s gradom Budvom – Zaljev hrvatskih svetaca, jedan od najljepših europskih zaljeva smješten u južnoj Dalmaciji, danas u sastavu Crne Gore, do 1945. u sastavu hrvatskih državnih uređenja

bo3

Bokeljski Hrvati su pripadnici najjužnije hrvatske etničke skupine. Nastanjeni su na području Boke Kotorske koja danas spada pod Crnu Goru (od 1945. godine), a podrijetlo vuku od Dukljana, najjužnijeg plemena Crvenih Hrvata. Crvena Hrvatska je stari povijesni naziv za hrvatsko područje od rijeke Cetine do Valone. Hrvatsko Kraljevstvo za kralja Tomislava I. Trpimirovića (krunjen 925.-e godine) se prostiralo od Jadrana do rijeke Drine i od Drave do Bojane (današnja granica Crne Gore i Albanije). Za kralja Stjepana III. Dobroslava (1030. – 1056.) Hrvatsko Kraljevstvo se protezalo do rijeke Drim (današnja Albanija), Drine, Dunava i Mure, što potvrđuje starohrvatski karakter bokokotorskog zaljeva i okolnih prostora tj. Crvene Hrvatske. Dr. Ivo Pilar je stajališta da se Dukljansko kraljevstvo iz 10. stoljeća razvilo iz Crvene Hrvatske, koju čine “današnja Hercegovina i Crna Gora” a “koja je prvotno hrvatska naseobina”.

Boka je smještena jugoistočno od Dubrovnika, duž obale od Herceg Novog, pa do blizu Bara, a svoje ime dobiva po gradu Kotoru i tal. riječi‚ ‘boca, u značenju ušće’. Godine 1945. odvojena je od Hrvatske i pripojena Crnoj Gori, a kroz povijest pripadala je području Crvene Hrvatske tj. Duklje te hrvatske regije Dalmacije. Boka Kotorska se smatra jednim od najljepših europskih zaljeva. Boka Kotorska se često naziva i Zaljevom hrvatskih svetaca. Gradovi (općine) u bokokotorskom zaljevu su Herceg-Novi, Tivat i Kotor. Grad Budva te tvrđave Sušćepan i Petrovac izlaze iz geografskog okvira Boke kotorske, ali je ovaj kraj upravnom podjelom i prošlošću tijesno vezan s Bokom Kotorskom te se uvijek spominje uz Boku. Etničko-religijska struktura napose se počela mijenjati nakon 1991. godine.

Iako su danas brojčano u manjini, važnost Bokeljskih Hrvata za Boku Kotorsku ne ogleda se u njihovoj brojnosti, već u doprinosu kulturnoj baštini Boke, koji je nesrazmjerno veći od današnjeg etničkog udjela Hrvata. Bokeljski Hrvati i danas ostaju kao baštinici blistave i bogate kulture, prožete kršćanskim moralnim vrijednostima i estetskim nazorima. Nigdje u Hrvatskoj to nije tako vidljivo kao u Boki kotorskoj.

Hrvatski je osjećaj u Boki Kotorskoj uvijek bio živ kod onih, koji su glavni predstavnici bokeljske kulture. Fra Andrija Kačić Miošić nazivao je Boku »dikom od Hrvata«. Ruski je putopisac P. A. Tolstoj g. 1698. zapisao, da su gore Boke Kotorske »naseljene Hrvatima«. I u drugih pisaca sačuvala su se jednaka svjedočanstva (npr. kod Nikole Nalješkovića, Mara Drage, Andrije Zmajevića, Krste Mazarovića, Andrije Balovića). Veze Kotorana s Petrom Zrinskim su također dokaz hrvatskog osjećaja Boke. Stoljećima baštinio se taj osjećaj s majčinim mlijekom, da Boka postane u novije doba, u razdoblju hrvatskog narodnog preporoda, žarište pokreta za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Simbol toga pokreta bila je hrvatska trobojnica, koja se vijala na bokeljskim brodovima u drugoj polovici 19. st., kad se bokeljsko brodovlje na jedra bilo još jednom podiglo, noseći i hrvatska narodna imena u potkrijepu ovih težnja.

Nad Bokeljskim Hrvatima od 1918. počelo se provoditi etničko čišćenje. Prema popisu iz 1910. tamo ih ima 13,500, da bi im broj 1991. spao na svega 4,910. Istovremeno naglo raste broj nehrvatskog pučanstva, od 33,400 (1910.) na 61,400 (1991.). Hrvati iseljavaju, pod pritiskom. Bokeljsko ime od etnonima postaje naziv za stanovništvo a Hrvati se proglašavaju Srbohrvatima (karta “Velike Srbije”), ili se moraju izjašnjavati kao Jugoslaveni.

Iz Boke Kotorske potječu hrvatski svetci i blaženici sv. Leopold Bogdan Mandić, bl. Ozana Kotorska, bl. Gracija iz Mula. Zaštitnik grada Kotora je Sveti Tripun te je njegovo štovanje rašireno diljem Boke Kotorske.

Bokeljska mornarica je stara hrvatska zadruga iz Boke Kotorske, koja ima pisani statut iz 1463. godine te zauzima izuzetno važnu ulogu u društvenom životu Bokeljskih Hrvata. Znatan je događaj u povijesti bokeljskog hrvatskog brodarstva put oko svijeta, koji je izvršio kapetan Ivan Visin iz Prčanja od 1852. do 1859. svojim brikom od jedva 300 tona nosivosti uz najveće teškoće i oskudicu hrane i vode.

Željko Stanić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

Premijerno prikazan “Boj za Novi Farkašić”

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

facebook komentari

Nastavi čitati