Pratite nas

ZAMLAĆIVANJE TOMISLAVA NIKOLIĆA: Apsolutni hit koji plastično svedoči o vrtoglavim zaokretima četničkog vojvode

Objavljeno

na

[quote]“Nisam završio fakultet jer nije valjao Zakon o univerzitetu”, „Život je kratak, a ja to znam najbolje, radio sam na groblju“, „Nikada neće biti dosta podela na patriote i izdajnike“, „Svake noći sanjam Veliku Srbiju“, samo su neki od citata i izjava koje je Tomislav Nikolić davao tijekom svoje karijere, a koje plastično svjedoče o vrtoglavim zaokretima četničkog vojvode koji je prije točno godinu dana izabran za predsjednika Srbije. Ovo „blago“ skupio je beogradski novinar Slaviša Lekić, a njegova knjiga “ZAMLAĆIVANJE – politička ’autobiografija’ Tomislava Nikolića” postala je apsolutni hit među ljubiteljima publicističko-političkog štiva[/quote]

Za samo sedam dana, koliko se nalazi u prodaji, knjiga “ZAMLAĆIVANJE – politička ’autobiografija’ Tomislava Nikolića” postala je apsolutni hit među ljubiteljima publicističko-političkog štiva. Sastavljena od nekoliko stotina kronološki poredanih citata i izjava koje je Tomislav Nikolić davao tijekom svog dvaipodecenijskog bavljenja politikom, sa datumom i izvorima, ova knjiga plastično svjedoči o vrtoglavim zaokretima u političkoj karijeri četničkog vojvode koji je prije točno godinu dana izabran za predsednika Srbije.

„O spomenicima, makar i živim, rijetko tko vodi brigu. Spomenici se ruše. Što smo dalje od njih, oni su sve manji, dok ne nestanu. Sa ljudima je obrnuto: njihova veličina se smanjuje, što im se više približavamo. Moja sekundarna namjera kad sam priređivao ovoj rukopis bila je da predsjedniku Srbije za života osiguram pisani spomenik. Primarna je: da predsjednika Srbije približim onima koji su ga birali“, kaže Slaviša Lekić, beogradski novinar koji potpisuje ovu knjigu.

U desetak poglavlja (O sebi, O SRS, O štrajku „gladjom i žeđom“, O Kosovu, O Zapadu, O Evropskoj uniji , O zločinima i izvinjenjima… i posebno zanimljivom odeljku gde su pod zbirnim naslovom KALERIJA LIKOVA sakupljene kontradiktorne Nikolićeve „misli“ o Zoranu Đinđiću, Milu Đukanoviću, Vojislavu Koštunici, Slobodanu Miloševiću, Borisu Tadiću, Vojislavu Šešelju i ostalim političkim suparnicima ili suradnicima) dano je dovoljno argumenata kojim se potkrepljuje tvrdnja autora knjige da je Tomislav Nikolić “živi spomenik postojanju jedne osobe sa više škola mišljenja o istoj stvari, i to toliko različitih mišljenja da ih je nemoguće organski povezati, logično spakirati ili aritmetički zbrojiti”.

Lekić, inače, gotovo od početka mandata novog predsjednika Srbije, na Twitteru odbrojava njegove dane. Na dan promocije knjige, na Twitteru je napisao: “Osvanuo je 365. dan a ja se još uvijek pitam: kako je Srbija izabrala ovakvu zamlatu!”

Slaviša Lekić (FOTO: Privatno)

Dragoljub Petrović, kolumnista Danas-a i jedan od recezenata ove knjige uz opasku da još jedan kolega trenutno sprema sličnu knjigu o karijeri Tomislava Nikolića koja se zove „Krvava bajka“ kaže: “Mislim da je to precizniji naziv koji opisuje političko djelovanje trenutnog predsjednika Srbije u posljednjih dvadesetak godina. Međutim, naslov Lekićeve knjige ‘Zamlaćivanje’ jeste šarmantniji i možda pravi opis za politiku čoveka koji se prvih 18 godina karijere bavio crtanjem granica Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica, pa naglo postao europejac, koji se sada kao predsjednik ističe uglavnom podjelom ordena poput kralja Nikole u onoj drami Stevana Koprivice koja se slučajno zove ‘Dugo putovanje u Evropu’. Druga stvar po kojoj je poznat Nikolić kao predsjednik jeste proizvodnja tomovače, jerbo je te rakije sve više po raznim srpskim vinsko-rakijskim manifestacijama, ima je u ogromnim količinama i očigledno da je to prvi predsjednik Srbije koji ima vremena i da peče rakiju i da se bavi državničkim poslovima”.

Pažljivom čitatelju ovog lako čitljivog štiva po sklapanju korica biće jako teško razlučiti koji je Nikolić onaj pravi: onaj, recimo, koji domaćinski peče srpsku šljivovicu, ili onaj koji u “gluvim sobama” diplomatski nazdravlja “Jack Danielsom”; onaj koji je Miloševića nazivao “ratnim huškačem” (“Ja sam pošao u rat, jer je on pozvao u rat”) ili onaj koji je i sam huškao (“Mi smo socijaliste naučili patriotizmu. Za nama su pošli u ovaj rat”); onaj koji seksistički proziva svoje skupštinske koleginice (“Njene tesne farmerice pokazuju neke kvalitete koji uopšte nisu bitni za narodnog poslanika” – Aleksandri Jerkov) ili onaj koji prijeti (”Ko mi pipne ženu Dragicu, slatku ću mu nanicu”); onaj koji se, po vlastitom priznanju, trudi protivnika razoružati “blagošću u govoru” ili onaj koji 17 dana prije atentata poručuje Zoranu Đinđiću “da je i Tito pred smrt imao probleme s nogom”; onaj kome je narod, uvijek, bitniji od stranačkog rejtinga ili onaj koji je, uoči bombardiranja, dok su se građani Srbije, iz svojih stanova spuštali u podrume, iz podruma useljavao u stan od cirka 160 kvadrata preko noći dobiven od Vlade Srbije; onaj kome je prioritet biti obračun sa kriminalom ili onaj koji je sekundirao Vojislavu Šešelju u njegovim šahovskim obračunima sa Dušanom Spasojevićem, jednim od organizatora ubojstva Zorana Đinđića; onaj koji je od građana na izborima za predsednika Srbije tražio podršku “kako bi natjerao policiju i pravosuđe da rade u interesu građana” ili onaj koji je istoj kampanji najavljivao  da će provjeriti jesu li Legija i pripadnici “zemunskog klana” krivi; onaj koji se 500 dana kleo da “radikali neće sarađivati ni sa DS ni sa DSS” ili onaj koji je mesecima preklinjao Koštunicu da prihvati pruženu mu ruku; onaj koji Tadića otvoreno naziva “ustašom” ili onaj koji se u potaji konzultira s njim; onaj koji kliče “Srbija über alles” ili onaj koji u Skupštini najavljuje da će brzo doći dan kad će se u Srbiji često slušati ruska himna; onaj koji zapjeva o srpskom putu “I na Istok i na Zapad…” ili onaj kome je jedno oko upereno ka Rusiji, a drugo – slijepo; onaj iz hrvatskog Antina ili onaj iz Brisela; onaj koji Srbiju vidi na granicama Karlovac, Karlobag, Ogulin, Viroviticu ili onaj koji lobira za Srbiju u granicama Europske unije; onaj koji namiguje europskim činovnicima ili onaj koji inaugurira i odlikuje Lukašenka; onaj koji je pravio razliku između prava Srba da žive zajedno i prava ostalih da žive bilo kako

“Tomislav Nikolić se od kad je javno progovorio, držao devize da se baš ne mora misliti da bi se govorilo, ali da se pričati mora da bi izgledalo da se i misli. Važi to za sve njegove inkarnacije: od četničkog vojvode do pokajnika, od radikala sa redenicima do europejca sa istim takvim principima, od skupštinskog kabadahije do proizvođača rakije”, kaže Zoran Pavić, drugi recenzent “Zamlaćivanja”.

Iako je izdavač imao određenih problema osigurati  adekvatan prostor za predstavljanje knjige (na kraju je promovirana u Centru za kulturnu dekontaminaciju, “oazu slobode” iz vremena Slobodana Miloševića) “ZAMLAĆIVANJE – politička ‘autobiografija Tomislava Nikolića” nesmetano se prodaje u vise u od 300 knjižara širom Srbije, a može se naručiti na ovom linku.

Sutra.ba

Predsjednik o sebi

PRAZNIK: „Rođen sam na Sretenje, veliki ljudi se rađaju na velike crkvene praznike.“ („Kurir“, 16. februar 2008)

PEH: “Imao sam nesrećno detinjstvo, a i u školu sam morao da idem.”

(“Nije srpski lupati”, 2007.)

WIKITOMA: “Čitao sam po ceo dan, čak i za druge koje je mrzelo da čitaju lektiru. Bio sam živa enciklopedija. Upisao sam Pravni fakultet, išla mi je škola. ”

(Press, 3. januar 2011.)

SUROVE BAJKE: “Nekako sam bio tužan dok sam čitao bajke. Čitao sam Ivicu i Maricu, Palčića, i nikako da dočekam srećan kraj. Suviše prepreka ima u tim bajkama. Uvek se nekome zabode led u srce.”

(“Evropa”, jun 2004.)

PEH, DRUGI: “Nisam završio fakultet jer nije valjao Zakon o univerzitetu.”

(Blic, 31. decembar 1998.)

USPOMENE: „To što radi Ronaldinjo, to je neponovljivo. Kao da gledam sebe kad sam se kao dečak igrao na livadi.“ („Nije srpski lupati“, 2007)

DU JU SPIK…?: „Engleski govorim, ali nerado. Ne mogu da govorim engleskim kad ne mogu da sastavim misao.“ („Velika Srbija“, oktobar 2008)

FILOZOF: „Život je kratak, a ja to znam najbolje, radio sam na groblju.“ (Narodna skupština Srbije, 7. oktobar 1993)

DOSLEDAN: „U SRS ću ostati do kraja bavljenja politikom.“ („Standard“, 9. novembar 2007)

ISKREN: „Nikada neće biti dosta podela na patriote i izdajnike.“ („Večernje novosti“, 4. septembar 2004)

SKROMAN: „Ja sam jedini spas za Srbiju.“ („Kurir“, 25. maj 2004)

ŽELJA: „Iskreno se nadam da ću obići i Karlobag, i Ogulin, i Viroviticu. To mi je velika želja.“ („Kurir“, 24. jun 2004)

SAN: „Svake noći sanjam Veliku Srbiju.“ (TV Politika, 17. jun 2004)

BRŽI OD GOSPODA: “Bog je stvarao svet šest dana, a ja sam ga uzdrmao za dva. ” (“FoNet”, 13. maj 2007.)

 
Lupiga.Com/Kamenjar.info

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Karl Erjavec očekuje pritisak EU-a zbog Plenkovićeva govora u UN-u

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec izjavio je u nedjelju da očekuje jak pritisak Europske komisije (EK) na Hrvatsku nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u u kojem je optužio Sloveniju za nepoštivanje međunarodnog prava.

Plenković je u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a rekao da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

“Arbitražni sporazum je bio potpisan pod okriljem EU-a. Potptredsjednik EK-a Frans Timmermans je ponudio svoju pomoć ako ne bi došlo do dogovora s Hrvatskom o implementaciji arbitražne presude. Mislim da će naš slijedeći korak biti da ga obavijestimo o tome što se u New Yorku dogodilo”, kazao je Erjavec u razgovoru za RTV Slovenija.

Dodao je da EK ima niz instrumenata kako bi države koje ne poštuju vladavinu prava uvjerila da se ponašaju drukčije.

“Znamo što EU čini u pogledu Poljske zbog pravosudne reforme koju provodi njihova vlada. EU može zamrznuti europska sredstva takvim državama. Ipak mislim da će u slučaju Hrvatske biti dovoljan i poneki oštar poziv u Zagreb”, kazao je Erjavec.

Po njegovim riječima, da bi se arbitražna presuda provela potrebna je suradnja Hrvatske, ali Slovenija “neke stvari može implementirati sama” prihvaćanjem nekih zakona u parlamentu koje je premijer Miro Cerar najavio za ovaj mjesec.

Zbog Plenkovićeva govora Cerar je u četvrtak navečer otkazao dogovoreni susret s hrvatskim premijerom u Zagrebu 27. rujna o rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog prijepora.

Ljubljana smatra da je arbitražna odluka konačno rješenje koje treba primijeniti, a Zagreb traži novo bilateralno rješenje spora koji dvije države opterećuje od raspada bivše Jugoslavije 1990-tih godina.

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

facebook komentari

Nastavi čitati