Zapadni Balkan u Berlinu

0

Hrvoje Hitrec, Hrvatske Kronike: Svršetkom kolovoza 2014.

Vodena godina traje, Vlada vodenih konja opstaje, voda do koljena na sve strane, voda do grla. Ako se ovako nastavi samo još koji mjesec, Hrvatska će biti dana u koncesiju najboljem ponuđaču.

Autocesta A 1

Hrvatski ponos, najljepša autocesta u Europi za koju bi strancima trebalo naplaćivati ne samo cestarinu nego i razgledavanje fascinantnih krajolika. U povojima zvana Autocesta kralja Tomislava, zatim Croatica, pa Dalmatina. Sjećam se prvoga zemljovida s ucrtanom trasom u drugoj polovici devedesetih – jednoga amaterski nacrtanoga pravca koji je bačen na stol zastupnicima Hrvatskog sabora. Sjećam se i prilično ozbiljnog zagovaranja trase dolinom Une, preko Bihaća, znači preko teritorija BiH. Na kraju je nacrtana karta i trasa kojom se danas vozimo od Karlovca do Ploča, u cijelosti na teritoriju RH, a ucrtana je 1999. i futuristička trasa od Opuzena do Dubrovnika s jednom jedinom sustavnom grješkom – da iznad Neuma prolazi kroz taj nesretni koridor u vlasništvu BiH.

Autocesta A 1, uz tu službenu oznaku, nosi još ime (uz sva navedena) – autocesta Zagreb-Dubrovnik, što znači da mora stići do Dubrovnika, to jest u blizinu Dubrovnika, i da treba biti izgrađena na hrvatskome tlu. Da bi se to moglo učiniti, prvo treba izgraditi Pelješki most i autocestu A1 nastaviti tlom Pelješca te nakon trećine duljine poluotoka krenuti prema Dubrovniku, ali ne ući na Stradun nego prije skrenuti prema Osojniku te se podići uz samu granicu i potom izaći u Konavle, nastaviti do Cavtata.

Govorim o autocesti A 1. Ona naravno ima i te kakve veze s Jadransko-jonskom autocestom, ali samo do Neretve. To jest, A1 je po prirodi stvari hrvatska dionica Jadransko-jonske autoceste do visine Ploča, a potom isključivo i samo hrvatska A 1 koja preko Pelješkog mosta spaja hrvatski teritorij. I treba ju izgraditi do kraja, makar kao suvremenu poluatocestu, ali treba, a svi prigovori o težini terena i uskom hrvatskom teritoriju na jugu samo su floskule i hajdašenje.

Nadam se da jasno govorim: A 1 je hrvatska autocesta, a Jadransko-jonska međunarodna cesta s vrlo dugom, vrlo lijepom i u skoroj budućnosti vrlo profitabilnom hrvatskom dionicom koja dominira u cijelom projektu i za kojom su se pomamili koncesionari ne samo iz Europe, a kako znaju da u Hrvatskoj trenutačno vladaju idioti, već se zadovoljno smješkaju.

Nastavak Jadransko-jonske autoceste preko BiH, Crne Gore i Albanije do Grčke – ukoliko sagradimo A1 do Dubrovnika i Cavtata preko Pelješkog mosta – uopće ne treba nikoga zabrinjavati, to više što je iz objektivnoga kuta predložena trasa najbolja, ne ugrožava primorje od Neretve do Cavtata, donosi korist (i) Hrvatima u Hercegovini, a moglo bi biti sjajnih građevinskih poslova za naše tvrtke, znači i zapošljavanja.

Jedna bizarnost: o autocesti se izvolio izjasniti i Josipović, a zašto i ne bi: on se o svemu mora izjasniti, tako da sve ostaje nejasno. Vrlo je simptomatično njegovo priopćenje – u terminološkom smislu. Ne govori se u njemu o autocesti nego o autoputu. Gdje je taj autoput? Bio je doduše onaj bratstva i jedinstva u vrijeme kada je Josipovićev otac progonio proljećare, bio i više ga nema. O tome je sve svima poznato, osim Josipoviću koji broji zadnje dane na Pantovčaku.

Berlinski kongres

Tresla su se brda, rodio se miš. U jednom sam trenutku pomislio da se ojačana Angela Merkel koja je u ovom trenutku doista gazdarica Europe – odlučila napraviti reda u BiH, osmisliti i provesti plan o novom unutarnjem ustrojstvu i pokazati zube ofucanom, nesretnom Daytonu…ali to se nije dogodilo. Koja je onda bila svrha toga nepostojećeg Berlinskog kongresa? Nije teško pretpostaviti da je Njemačka dobila zadaću blagoga poticanja zagonetne “regije” u trenutku kada istočno od nje bukti nekoliko ratova, pa bure baruta na Balkanu treba polijevati hladnom vodom i toplim izgledima.

Na kraju se sve svelo na uglavnom prometne projekte, valjda u okviru romantične pretpostavke da ceste spajaju narode. Milanović je ondje visio kao luster i po običaju bljezgario, a jedina slika prenesena hrvatskoj javnosti bila je ona s Angelom Merkel i srbijanskim po(četnikom) koji je gospođi Merkel nešto pokazivao na nekoj karti, a Milanović stručno asistirao. Na pitanje što je to bilo, Milanović je rekao da su razgovarali o Jadransko-jonskoj autocesti, što nije istina jer srbijanski početnik nema što razgovarati o toj cesti, a karta koju je pokazivao njemačkoj kancelarki bila je srbijanska karta s nekoliko prometnih projekata u samoj Srbiji (te spoj na Prištinu koja nije u Srbiji, kako znamo).

Zapadni Balkan BerlinI to je sve što se dogodilo u Berlinu, koji je poslije imao potrebu reći da nije bankomat. Jedan vrlo prometni Berlinski kongres, pomalo besmislen i ponešto okrenut prema Srbiji s tezom – bolje da su u Berlinu nego u Moskvi. Za to vrijeme je Putin potpisivao darovnicu Srbiji u obliku opreme za migove. Tako Srbiju sada tapšu po ramenu iz Berlina i iz Moskve (s tim da je Moskva konkretna) – u Berlinu ju proglašavaju liderom balkanskih zemalja kojima tek predstoji europski unijski raj, u Moskvi cijene njezinu odanost Putinu i stamenu nevoljkost da sudjeluje u sankcijama.

Hrvatskoj pak tepaju iz Berlina da je liderica cijeloga projekta uvlačenja Balkana u Uniju, kao njezina članica, to jest liderica širenja Unije na cijeli jugoistok Europe. Tako je Hrvatska opet jednom sudbinski povezana sa Srbijom – devedesetih je uz krvave žrtve spriječila širenje Srbije na teritorij Hrvatske, a sada treba zdušno pomagati širenje Unije na Srbiju (i ostale koji su nam ostali u lijepom sjećanju, kao što je Crna Gora).

I uoči i za vrijeme propaloga Berlinskog kongresa, igralo se skrivača s hrvatskom publikom koja dobiva osip od naziva “Zapadni Balkan”. Neki su mediji pisali i govorili da su se ondje sastali premijeri (ili tko već) Hrvatske, Slovenije i – zapadnog Balkana. Drugi su sve strpali pod zapadni Balkan, pa i Hrvatsku. Čini mi se da je tako postupio i Informativni biro Hrvatske televizije pod nadzorom dvojca JJ s Pantovčaka, koji plaču za još jednim (jednom) državom koja je počimala istim slovom.

Nekako usporedo je u samoj Srbiji na način kojemu su Srbijanci vični, počeo mahniti medijski obračun sa svima u Hrvatskoj koji se usude izjaviti da Hrvatska ne će baš tako, bez ikakvih uvjeta, zdušno pomagati ulazak Srbije u Uniju, štoviše da nije u pitanju samo pitanje nestalih Hrvata u koncentracijskim logorima u Srbiji, nije samo pitanje povratka kulturnoga blaga, nego i pitanje srbijanskoga genocida u hrvatskom Podunavlju (o čemu se razmatra tužba na mjerodavnom međunarodnom sudu), nije samo pitanje ratne odštete, nego i pitanje hrvatskoga teritorija s onu stranu Dunava. Beogradski su se mediji, potaknuti četničkom politikom a i sami od sebe – digli na stražnje noge, o čemu u Zagrebu ljudi malo znaju.

A kada smo kod nestalih hrvatskih branitelja i civila – nisu oni “nestali” samo u srbijanskim logorima kroz koje je prošlo trideset tisuća njih, a mnogi ondje i ostavili kosti, ne, velik broj njih je “nestao” na hrvatskom području koje je okupirala Srbija i njezina JNA. Pa kada Predrag Matić veli da bi nam trebali reći gdje su Hrvati pokopani i jesu li uopće pokopani, očito je da misli samo na srbijanski dio Srba, a ne kaže (barem ne jasno) da pitati treba i amnestirane Srbe koji su ostali živjeti u Hrvatskoj i šeću se Vukovarom. I ne samo Vukovarom, i ne samo Zagrebom, i ne samo Saborom. U ovoj je rubrici tko zna koliko puta postavljeno pitanje: gdje su posmrtni ostatci dr. Šretera. Gdje su gospodo Đakula, Pupovac, Stanimirović? Barem dvojica od vas znaju gdje su.

Azimutska Hrvatska

Čitatelji koji prate ovu rubriku, znaju da se godinama i godinama u okviru svojih mogućnosti, štono riječ, borim protiv buke i dokazujem da nema razlike između te i drugih vrsta zagađivanja. Ne može se reći da Hrvatska nema Zakon o buci, ali se može reći da ga se nitko ne pridržava i da ni za kojega zagađivača nema ozbiljnih sankcija. To jest nikakvih.

Ovoga ljeta koje je na izmaku, o buci se napokon bučno progovorilo. Azimutski slučaj u Šibeniku skenuo je pozornost na mnoge srdite vapaje onih koji godinama trpe maltretiranje bukom iz kavana i noćnih terasa, a država ih ne štiti, što više – lokalna uprava se u dobrom dijelu slučajeva slizala s bukačima, sanitarni inspektori valjda dobivaju proviziju da šute i ne larmaju, Ministarstvo zdravlja ne vidi u buci problem… A jest problem koji ljudima ne samo da zagorčava život, nego i izravno prijeti njihovu životu i zdravlju.

Mnogi naši mediji pokazali su u šibenskom slučaju na čijoj su strani, na strani zagađivača bukom (i ne samo bukom) koji zbog profita teroriziraju građane. A kako je slučaj povezan s veličanstvenom Katedralom sv. Jakova i biskupom Ivasom, naši (“naši”!) mediji su se vođeni komunističkim Pavlovljevim refleksom odmah okrenuli protiv biskupa i Crkve u cjelini, pa buku stavili u drugi, nevažan, plan a počeli udarati po Ivasu, to više što se navodno biskup potužio u korist građana ne samo s oltara nego i Karamarku. Nisu pitali Ministarstvo zdravstva, nisu pitali sanitarne inspektore, pitali su za navodno nedopuštene radove u katedrali. Za taj građevinski slučaj znalo se mjesecima, ali je izvučen baš u vrijeme slučaja “Azimut”.

O azimutu smo učili u školi, to je onaj kut između sjevera i predmeta, a služi kao orijentir kada nema drugih načina da se čovjek orijentira. Toliko sam zapamtio, možda je čak i točno. Tako i ti bučni lokalni mafijaši po obali i otocima nemaju prave orijentire, njihovo je ponašanje duboko asocijalno, amoralno i naravno protuzakonito, ali kao što bi i lopovi krali sve i svašta u svako doba dana kada bi znali da država na to blagonaklono gleda, tako i oni nastavljaju s terorom jer su shvatili da državu vodi slična klatež, toli primtiivna da joj se buka može prodati pod buđenje zaspalih turističkih odredišta, i slično.

Buka2No, vrč ide na vodu dok se ne razbije. Pa i mediji pomalo shvaćaju o čemu se tu zapravo radi. Čitam naslov u “Večernjem”: Umjetnost na udaru vike pijanih hordi”, a riječ je o Dubrovniku gdje znamenite Igre dobivaju po ušima od buke s razglasa restorana i kavana, pa Grad doista sve dublje tone u provincijalizam. Televizija ili tko već, govori o slučaju zagađivanja bukom u nekom mjestu na Jadranu, o juvenalnoj invaziji pijanih i drogiranih turista. Govori se o tome već bez cinizma, pomalo raste svijest da buka nije glazba, da tu nešto gadno ne štima i da je višak decibela manjak obične pristojnosti i obzira prema “drugima i drukčijima” (da i ja upotrijebim te riječi iz druge sfere).

Ili, kako bi rekli biskupi koji su ustali u obranu Ivasa, to jest ne Ivasa nego Šibenika, to jest ne Šibenika nego svih žrtava, hrvatskih i stranih, zločinačkoga terora decibelima, naime da “se ne radi o općem dobru, nego o privatnim interesima.” A tko se treba brinuti za opće dobro? Pa, država. A zašto se ne brine? Pa zato što je nesposobna (to jest vlast) u svemu, pa i u tomu. Zato što, između ostalog, nema strategije turističkoga razvitka Hrvatske, zato što glavinja i prepušta ugostiteljskim sadistima (uz časne iznimke) da zagađivanje bukom proglašuju razbuđivanjem turizma. Sve dok turisti ne pobjegnu glavom bez obzira.

LikvaTako je ljeti svugdje, na Hvaru, na Braču…Ne pjevaju na noćnim terasama dalmatinske klape, tek tu i tamo čuje se jazz, ugostitelji se nadmeću po načelu tko ima većega, naime tko ima jači razglas, a s razglasa se čuje gotovo isključivo techno i razlijeva smrtonosna buka morem i kopnom. I disco glazba koja je odavno prekinula vezu s glazbom, pa pravi glazbenici i sami bježe, zajedno s turistima.

Događa se to i u pitomom Sutivanu, u čuvenoj uvali Likva gdje vlasnik noćne terase bez dozvole sam produljuje “radno vrijeme” do sitnih sati i nepodnošljivom bukom godinama uništava život u naseljenoj uvali. Upravo tako. Sanitarni inspektor koji se preziva kao jedan veliki naš pokojni književnik, stoluje u Supetru i godinama nema vremena pogledati što se to događa u Sutivanu. Nakon radnog vremena ipak dolazi u Sutivan, jer ondje živi! Tu ne radi posao, jer tu, velim, živi. Pa ne će se valjda zamjerati svojima…

Baš dok pišem, vidim otvorene novine i članak o bizarnom slučaju koji je povezan i s Reljom Bašićem, kao što je sutivanski povezan sa mnom, na neki način. Naime, Relja ima nesreću da mu je ljetna utvrda baš u turističkom gradiću (ili selu) gdje neka gospođa drži pijetlove, a pijetlovi nisu obični nego vrište dan i noć, te su već uspjeli rastjerati mnoge turiste. Slučaj na granici komičnog, ali ne za one kojima ta glazba pokvari odmor. No, što je taj pijetlovski teror prema sutivanskom, ljudskom. To jest, neljudskom.

Hrvoje Hitrec/Hkv.hr

facebook komentari