Connect with us

Pregled

Zapadni Balkan u Dubrovniku

Published

on

Polovica srpnja

Zar već polovica srpnja? Nije moguće. Ljeto samo što nije počelo… i samo što nije završilo. Ako po tradiciji druga polovica kolovoza bude ponešto kišovita, ostaje znači samomjesec dana za punu turističku sezonu.

Turizam je i dalje bez strategije: hoćemo li juvenalni s “elektronskom” glazbom, masovni ili starijedobni, za dubok ili za plitki džep, eksluzivan ili inkluzivan, hotelski, motelski, hostelski, goli (ne otok), oskudno odjeveni, bučni ili tiši, decibelni ili na druge načine imbecilni, tjelesni ili duhovni, privatni ili javni, kulturni ili nekulturni, kruzerski ili jahtanski, jednomjesečni ili durchgodišnji…e pa kvaka je i dalje u potonjoj dvojbi: ili ćemo se rastegnuti na cijelu godinu ili ostati sezonci.

Ako se dobro rastegnemo i zagrijemo hotele u kasnu jesen i zimu, s bazenima punjenim morskom vodom, ako jedna dobna skupina ne bude skakala po glavi i ušima druge, ako svatko može doći na svoje (s tim da mi ostanemo svoji na svome), onda nas čeka dobra turistička budućnost.

Zagreb pun turista

Dva su aktualna fenomenalna turistička fenomena, a da nitko ne može sa sigurnošću reći kako se to dogodilo – valjda je išlo od uha do uha, što je i nadalje najbolja promidžba.

Gricki top Zagreb

Prvo je turistički eksplodirao Split, što je toliko uplašilo Splićane da su izbjegli iz svojih stanova i prepustili ih turistima. Zatim je eksplodirao Zagreb koji je do sada čamio u kontinentalnoj osami i nije ni sam sebe uspio otkriti, a nekmoli da to prepusti turistima. No stvari se mijenjaju.

Neki sam se dan popeo na Grič ili Gradec iliti Gornji grad negdje oko pet popodne, kadli se iz pravca Trga sv. Marka prema meni dolazećem s Katarinskog trga (na kojemu su dvojezične ploče) stuštilo nekoliko stotina Japanaca i Japanka, od kojih ni jedna nije imala japanke. Budući da sam po prirodi plašljiv, stisnuo sam se uza zid i panično zvao Ministarstvo obrane, saborski odbor za sigurnost i neke telefonske brojeve pod nadzorom, ali mi se nitko nije javljao. Jedan me Japanac koso pogledao, što me je potpuno paraliziralo. Banzai! Od sada se pouzdajem samo u grički top.

Hoće Grič, ali hoće i Kaptol

Da kazalište u Zagrebu ne zamre – nakon što u sezoni (kazališnoj) umire u novim čitanjima klasika, fizikalnom, naprednom isvakom drugom teatru – pobrinuli su se Histrioni koji tvrdoglavo ostaju na Opatovini tijekom ljeta, glume, zafrkavaju se, pjevaju i prostare na onaj pučki, kajkavski, baš zagrebečeki način na koji se svašta erotično može priopćiti pa i glagoli povezani s općenjem, a da ne bude štokavski vulgarno nego šarmantno sklisko.

histrioni-opatovina

Opatovinski histrionski festival otvoren je u subotu, komadom “Gospodin doktor vinski opatovinski” koji se oslanja na Molierea. Vrlo dobro. Reći ćete da sada sam sebi skačem u usta jer se i tu radi o “novom čitanju klasika”, ali ne, radi se tradiciji frančezarija i Gerićevoj zagrebačkoj interpretaciji komedije na rubu farse i farse na rubu kabareta gdje se ekstemporira na zabavan način. Vrlo lijepe i vrlo dobre glumice, a u muškom dijelu ansambla otac i sin Kerekeš naravno blistaju, s tim da je sin pokupio (u najboljem smislu) one neponovljive kretnje tijela (dakle ipak ponovljive). Redatelj: Ferenčina. Producent: Vitez. Na otvaranju se svirala hrvatska himna. Samo desetak nas držalo je ruku na srcu. E, moji Zagrepčanci…

A hoće i Dubrovnik

Kazališno natjecanje u Dubrovniku: Dolenčić kontra Vesne Pusić. Potonja otvorila Croatia forum “EU integracija Zapadnoga Balkana: trenutna situacija”, a Dolenčić Dubrovačke ljetne igre.

Na zapadnobalkanski idiotski festival nije stigao nitko značajan za eurointegracije, a ni inače, skupilo se tu sablasno društvo kojemu su u mislima jugoslavenske integracije, a na riječima floskule, uz žaljenje V. Pusić što “stara Europa” nema sluha za daljnja proširenja jer se opekla na nedavnima i ne tako davnima. No, “Hrvatska” u likovima nehrvatskim i dalje zdušno navija za Srbiju, kao i uvijek, osim što se Milanović više zainteresirao za BiH i to mu je (svojedobni odlazak u Mostar u vrijeme velike gužve koju su raščistili dečki sa Širokog Brijega), jedini plus u grozno neuspješnoj i užasno infantilnoj karijeri predsjednika Vlade.

No, da vidimo tko je ipak došao na zapadnobalkanski kabaret u Dubrovniku? Tko je bio moderator panela? Tim Judah (“The Economist”) autor jugosfere, a doletio je i lešinar Carl Bildt, nesuđena persona non grata, onaj koji je već otvarao šampanjac u društvu Miloševića kada su zajedno čekali da padne Bihać i proglase konačnu srbijansku pobjedu nad Bosnom.

Premda su mediji riječima ublažavali karakter sastanka te govorilo o jugoistočnoj Europi, u Dubrovniku se kočio transparent na kojemu je pisalo Zapadni Balkan, velikim zapadnim slovom. To je za Europu i svijet naziv za regiju u kojoj je i Hrvatska. Pa, prvi potez nove hrvatske vlasti na međunarodnom planu bio bi uvjeravanje da mi tu regiju ne želimo ni pod tim ni pod bilo kojim drugim nazivom, da Hrvatska pripada srednjoeuropskom i jadranskom krugu i da se više ne damo zajebavati prozirnim tendencijama.

U suptilnijem stilu Ljetni zapadnobalkanski festival nastavlja se sastankom pokreta Brdo-Brijuni, pa tek treba vidjeli što se iza brda valja. A po Brijunima se valja Šerbedžija, kojega Profirije nije spomenuo pa je sada tužan i posvetio se svojim tužnim kazališnim proizvodima, garniranim zagrebačkim novcem i SDP-ovim trabantima.

Što je rekao Dačić

Kako se hrvatsku javnost pokušava napraviti blesavom, svjedoče interpretacije navodne Dačićeve isprike za razaranje Dubrovnika.

Ta izjava je po V. Pusić znak “dramatičnih promjena”, a medije “značajan iskorak”. Pa što je to rekao Dačić? Usporedio sam napise o tome u dva dnevna lista i vidio da se ni u čemu ne razlikuju. On je, naime, rekao da je “Dubrovnik bio metom bombardiranja i uništavanja, što Srbija naravno osuđuje.” Nigdje u toj izjavi nema ni Beograda ni Srbije ni Srba ni Crnogoraca, ne zna se tko je to uništavao Dubrovnik. Samo se zna da razaranje osuđuje Srbija, naravno. Kao neutralni promatrač 1991., valjda.

Ali, V. Pusić i V. mediji u Hrvatskoj projiciraju svoje ljubavne žudnje, pa im u tome ni krivotvorenje nije strano.Ona druga Dačićeva izjava dana u Zagrebu za vrijeme ustoličenja Porfirija, bliža je istini. Pojavio se pred kamerom vrlo ozlojeđen što stalno mora nazočiti razgovorima u kojima se poteže pitanje tko je koga prvi napao i slično, od čega je jako umoran i već mu sve gadi. Okrenimo se budućnosti!, veli on. A budućnost je u integraciji koja se zove “zapadni Balkan”, bila to EU-integracija ili bez nje. Glavno da se nekako integriramo, a onda…

Slično ili isto

Budućnosti se okreće i zagrebačko-ljubljanski Profirije u crkvi na Cvjetnom trgu, koju su ustaše do temelja srušili, a zatim i Zagrepčani u vrijeme Domovinskog rata (naći će se i takvih povjesničara, zašto ne?). Ustoličio ga je Irinej koji je u zadnjih nekoliko mjeseci dao niz protuhrvatskih izjava, to jest velikosrpskih – ali se u Zagrebu u nedjelju suzdržavao do sljedeće prilike. Porfirije je govorio ekumenski, ali se zapleo u nekoliko detalja posve pjesničkih, kako bi u svojoj prozirnoj mostogradnji na kraju i on ispao krivotvoriteljem.

Porfirije

Prvo: jedan veliki hrvatski pjesnik, Petar Preradović (a i lijepo, to jest liepo piše na spomeniku ispred spomenute crkve – hrvatski piesnik) proglašen je i hrvatskim i srpskim, što je skandalozno jer sin vlaškoga graničara i zapadne Slavonije nikada ni o kakvom srpstvu nije govorio, to jest svojem, priklonio se katolicizmu, postao pobočnikom bana Jelačića i tako dalje.

Ako jest pripadnik (po književnom radu) dvaju kultura, one nisu hrvatska i srpska nego hrvatska i njemačka (austrijska) jerbo je pjesme svoje pisati počeo na njemačkom prije negoli je postao hrvatskim pjesnikom i kodifikatorom hrvatskoga jezika. Tako je to, moj Profirije. Drugi pjesnik i “hrvatski i srpski” po njemu je Arsen Dedić, no o tome neka se izjasni sam Arsen, budući da je živ.

Treća kvaka koju ushićeni hrvatski novinski komentatori nisu razumjeli, a ja jesam jer sam jako zloban, jest igrica s “belim Zagrebom gradom”. Za tim je stihovima posegnuo Porfirije da dade do znanja kako i Zagrepčani, eto, govore maltene srpski, a svakako ekavski, te je hrvatsku kajkavsku ekavicu zlorabio na način vrlo neugodan. Toliko o pesništvu.

O SPC-u i dalje treba razmišljati u dimenzijama čvrstoga zagrljaja srbijanske države i njezine crkve, te o smislu njezina postojanja u Hrvatskoj, jer se tu ne radi o vjeri nego o vrlo prizemnim stvarima. A da smo i mi i oni kršćani, pa to znamo, ne moraju nam tumačiti. Jedino što me pomalo zaustavlja da ne kažem što bih rekao, jest svjedočanstvo biskupa Košića da je Porfirije čovjek u redu. Možda, ali sada i on mora puhati u Irinejev rog.

Sisak

U vrijeme ustoličenja Profirija, ja sam bio baš u Sisku i izmolio toliko Očenaša koliko inače u mjesec dana. Povod je bila obljetnica smrti Đure Bordarca te bijasmo na njegovu grobu na Viktorovcu, ali i na grobu Janka Bobetka i na grobu prvoga poginulog sisačkog branitelja Dubravka Pukšeca, molili se kod velikog križa za sve branitelje, molili se u crkvi, na misi za Brodarca.

A zatim govorili na okruglom stolu o Đuri. Bilo je puno generala na čelu s Markačem i jedan admiral (naravno Lošo), gradski i županijski HDZ, a meni je – ne znam zašto – pripala čast da budem maltene glavni govornik. To jest, na kraju sam saznao da je u Sisku dobro primljen moj svojedobni opis televizijskog nastupa Đure Brodarca u vrijeme najtežih srpskih napada. A što sam u nedjelju rekao u Sisku, možete naći na drugom mjestu Portala HKV-a.

U razgovoru s braniteljima Siska, netko od gostiju pita od čega sada ljudi žive u Sisku, kad proizvodnje uglavnom nema. “To nitko ne zna”, odgovaraju tmurno.

Materinski jezik

Ministar Varga uspio je izjaviti, premda ga nitko nije pitao, da slabije poznaje “materinji jezik”. Prvo: ne kaže se materinji, nego materinski, i drugo: taj jezik ima svoje ime i zove se hrvatski.

Ministar Varga

Treće:nitko ne može postati ministrom niti biti na bilo kojoj javnoj dužnosti, ako ne zna hrvatski. S Vargom to i nije slučaj, hrvatski govori posve dobro, možda slabije piše. No otkud mu ideja o takvom istrčavanju s neba u rebra? U Zagreb se vratio 1983. godine, i imao je dosta vremena naučiti hrvatski, perfektno. Što bi rekla mala dječica rođena 1983. koja sada imaju tridesetak godina – da ne znaju hrvatski jer su došla u Hrvatsku (došla na svijet) tek 1983.?

No otvara se drugo pitanje: trebaju li javni dužnosnici prije nastupa položiti ispit iz hrvatskoga? Da, morali bi. U sadašnjoj Vladi više od polovice ministara ne bi znalo navesti hrvatska imena mjeseci u godini, primjerice. Položiti, da, makar na nižoj razini. Ovi iz aktualne Vlade su ionako na niskoj razini.

Bitka za Trešnju

Netko je sebi utuvio u glavu, pa sada pokušava i drugima, da za ravnatelja Gradskoga kazališta Trešnja mora doći sadašnji suvlasnik (ili što već) privatnoga kazališta Mala scena.

Kazaliste Tresnja

Ansambl Trešnje je listom protiv te zamisli. I Kazališno vijeće Trešnje izjasnilo se protiv te ideje. Ali! Odbor za imenovanje Gradske skupštine Grada Zagreba pod uplivom dekreta iz Vukovarske ne daje zeleno svjetlo sadašnjoj v.d. ravnateljici Trešnje, koja se natječe za mjesto ravnateljice – nasilni potez koji do sada nije viđen jer su se odluke kazališnog vijeća uvijek poštovale. Odlučit će na kraju Gradska skupština koja se sastaje u četvrtak. Pa je na vijećnicima sada hoće li postati pijuni strahovlade ili slobodni ljudi, izabrani da glasuju po savjesti i poštuju proceduru.

Nije to prvi put da privatna Mala scena koja se obilno koristi i gradskim novcem, pokušava ofenzivu na Trešnju. Pokušala je to i prije kojih dvanaest godina u atmosferi kulturne revolucije, ali je naišla na žestok otpor ansambla pa je stvar pala u vodu. Sada je u tijeku druga neprijateljska ofenziva. Povijest se ponavlja.

Nego, da budem izravan: nisam ja gradio novu zgradu Kazališta Trešnja za privatne kazališne nepodopštine nekih ljudi, nego za zagrebačku i ne samo zagrebačku djecu. Gradio sam ga da bude javno kazalište u vlasništvu Grada Zagreba, da bude HNK za djecu – što je u najsretnijem razdoblju i postalo. Čije se to privatne interese sada gura na račun javnih?

Ivan Bakmaz

Koliko sam pratio, smrt hrvatskoga dramatičara Ivana Bakmaza nije bila neka vijest za Dnevnik HTV-a. Priopćena je javnosti samo u Vijestima o kulturi, što je lijepo, ali ne i dovoljno.

Ivan Bakmaz

Ivan Bakmaz je od svršetka šezdesetih do kraja devedesetih napisao dvadestak drama, od kojih se mnoge temelje na biblijskim motivima. Je li to razlog da ga se prešućuje? Ili možda njegova drama “Stepinac – glas u pustinji”?

Što o njemu kaže “Leksikon hrvatskih pisaca”? Da je “njegova dramaturgija ukorijenjena u hrvatsku povijest, stvarnost i umjetničku tradiciju”, da je njegovo dramsko pismo minimalističko, a dijalog često biblijski metaforičan. Točno piše. Drame Ivana Bakmaza koje raskrinkavaju totalitarne sustave, spadaju u sam vrh hrvatske dramske produkcije i zato je životu i smrti Ivana Bakmaza trebalo posvetiti dostojnu pozornost.

Hrvoje Hitrec/hkv

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Pregled

Putin iznenadio: “Mogu otkriti malu tajnu razgovora s hrvatskom predsjednicom…”

Published

on

By

Ruski predsjednik Vladimir Putin u petak je na susretu sa sudionicima svjetskog susreta studentske mladeži u Sočiju rekao da je Rusija spremna sudjelovati u plinofikaciji hrvatskih regija, čime bi se poboljšala kvaliteta zraka.

Kako izvještavaju ruski portali, Putin je odgovarajući na neformalnom susretu na pitanje jednoga hrvatskog studenta o sadržaju razgovora s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, odgovorio kako može otkriti “malu tajnu razgovora”, o kojoj nije službeno izvještavano.

“Kada smo načeli temu o lošoj ekološkoj situaciji u pojedinim hrvatskim regijama, rekao sam predsjednici da Rusija može plinoficirati kompletne hrvatske regije, naravno ako je Hrvatska za to zainteresirana”, rekao je Putin.

Ruski je čelnik, izvještavaju portali, dodao da radi pročišćavanja zraka Rusija može kreditirati program plinofikacije ili isporučiti dodatne količine plina.

Kako je objasnio, to bi oslobodilo neke regije Hrvatske od prekomjerne potrošnje ugljena, što šteti ekologiji.

Ruski utjecaj na kvalitetu zraka u Hrvatskoj uglavnom se veže uz emisije štetnih plinova iz rafinerije nafte u Brodu u Bosni i Hercegovini, u vlasništvu ruskog Zarubežnjefta, zbog čega trpe stanovnici Slavonskog Broda i okolice.

Vlada je u listopadu prihvatila protokol kojim se predviđa priključenje te rafinerije na plinsko-transportni sustav Republike Hrvatske, čijom bi realizacjiom kvaliteta zraka u Slavonskom Brodu i okolici trebala biti znatno bolja, a zdravstveni rizici smanjeni.

Plin za pogon rafinerije dopremio bi se iz Hrvatske, prenamjenom sadašnjeg produktovoda Slobodnica-Brod u izravni plinovod.

facebook komentari

Continue Reading

Pregled

Glasnović: Doprinos hrvatske dijaspore je ogroman, no Hrvati izvan domovine potpuno su izolirani

Published

on

By

Sabor raspravlja o Godišnjem izvješću o provedbi strategije i zakona o odnosima Hrvatske s Hrvatima izvan domovine u kojem se, među ostalim, navodi i da je Hrvatska lani financirala s više od 40 milijuna kuna brojne infrastrukturne, obrazovne, kulturne i druge važne projekte hrvatskih institucija i udruga u cijelom svijetu.

Saborska sjednica počela je stankom. Zatražili su je Željko Glasnović zbog hrvatske dijaspore, Ivan Lovrinović koji želi govoriti pretvaranju građana u dužničke robove, a Mislav Šimić iz Mosta tražio je stanku na temu aktualne političke situacije, jednako kao i HDZ

Željko Glasnović rekao je da je doprinos hrvatske dijaspore ogroman, no da su Hrvati izvan domovine potpouno izolirani.

Iz iseljeništva u Hrvatsku stiže oko 16 milijardi kuna i milijardu eura, što je velik dio BDP-a. No, hrvatski iseljenici i dalje se susreću s preprekama kad se žele vratiti u Hrvatsku.

Imate socijalističku birokraciju, treba tri godine za državljanstvo, dvije godine za domovnicu, svakih šest mjeseci dizati rodni list.

To je namjerna sabotaža od nekih kadrova, možda su oni u MUP-u. Zadnji stop je Črnomerec.

Nema dopisnog glasovanja. Ti ljudi imaju formalno pravo glasa, ali ustvari on mora letjeti šest sati iz Vancouvera da glasuje tamo u Torontu, Ottawi.

U isto vrijeme vraćamo četnike u Hrvatsku koji su vršili agresiju. Ima 31.000 zahtjeva za povratak ljudi koji su tu bili kad je vršena agresija na Hrvatsku. A ovi naši vani, koji daju lovu, koji doprinose, su isključeni iz društvenog i ekonomskog razvoja.

Začuđujuće, 20 godina nakon rata mi još nemamo cenzus i točnu sliku, statistički okvir koliko ljudi imamo vani.

Koje su njihove sposobnosti, kako su podijeljeni, kako se osjećaju. Ima skoro tri milijuna ljudi vani, minimum tri milijuna. A nema konzulata u Novom Zelandu i tako dalje – rekao je Glasnović.

Kako kaže, zna za ljude iz Južne Amerike koji bi se vratili u Hrvatsku, ali njihovi ‘dosjei stoje u ladicama godinama’.

Imate 5000 dosjea koji nisu procesuirani. I to je, ja bih rekao, rak rana hrvatske države, ta hrvatska diplomacija,  gdje sjede bivši kadrovi Udbe, Partije, čiji jedini interes je njihova stražnjica.

Glasnović je poručio da se ljudi neće vratiti dok se u Hrvatskoj ne popravi ta ‘pravna kaljuža’ te kako smatra da iseljenici ovdje nisu poželjni, a ‘doći će 200 sirijskih izbjeglica’

facebook komentari

Continue Reading