Zapečaćeni izvori sreće (Pisma mojoj baki)

4

[testimonial image=”http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/02/pavuna.jpg” name=”Davor Pavuna” title=”hrvatski fizičar ” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]Ponekad me dubok tekst itekako nadahne, pa je red da ga svi zajedno podijelimo; eto, provedimo i koji trenutak uz svoju dušu![/testimonial]

Rajmund Kupareo napisao je donjih pet pisama u progonstvu, iz tuđine, u Španjolskoj baki Kristini (Krišti) Beritić rođenoj Dobrovoić. Objavljena su u njegovoj zbirci pjesama Na rijekama, Madrid, 1948., str. 73-80, i pretisnuta u Kolu (Zagreb), CLI (1993.) 9-10, str. 865-869.

[75] Ne znam, jesi li još živa, bako moja, ili si otišla na sastanak s djedom, koji te čeka pod čempresom već trideset godina. Ti ćeš razumjeti moje pismo, iako čitati ne znaš. Pročitat će ti ga moja sestra i nadodati koješta, što ja nisam pisao, samo da te razveseli.

Znam, da misliš na mene, dok bura trese oknima tvojih prozora. Ti si mi pričala, još dok sam bio dijete, da oknima tresu duše sirota, koje su umrle od studeni. O da mi je znati, koliko si puta duboko uzdahnula bojeći se, da sam to ja. Još sam živ, bako moja! A ako umrem prije tebe, onda moja duša ne će doći drmati tvojim oknima. Da! Doći će moje srce, smrznuto kao gruda snijega, da ti razbije okno i da ti kaže, da mu ljudi nisu dali ni mrvicu ljubavi, ni onoliko, koliko ti daješ svakoga jutra vrapcima na pragu tvojega prozora.

Gledam te, kako svake večeri prije počinka umačeš grančicu ružmarina u blagoslovljenu vodu, da njome poškropiš slike naših mrtvih, što vise nad tvojim uzglavljem: djeda, tate, mame, brata, sestre i ostalih. Moja je slika u njihovoj sredini. Živi među mrtvima ili bolje mrtvi među živima. Počni, bako, i mene škropiti, jer sam ja ionako već mrtav za tebe.

Tebe smrt ne rastavlja od tvojih najmilijih. Obitelj je bila tvoja sreća na zemlji, što je ni smrt nije mogla uništiti. Mrtvi pripremaju nama u nebu stan – govorila si – kao što otac priprema kuću svomu sinu. Dok je umirala moja mama, [76] ti si joj – nagnuta sasvim blizu njezina uha – spominjala koga sve u nebu mora pozdraviti. Za tebe nije postojao pakao. On postoji samo za nečastivoga i za njegove sluge.

O bako moja, koliki od nas ne zna, gdje mu je žena, muž ili dijete. Koliki se od nas boji da su sluge nečastivoga ugrabile ono što mu je bilo najdraže na zemlji. Zato smo tužni, neizmjerno tužni, bako moja!

Znam da moliš za mene. Tvojoj molitvi, molitvi djeteta od devedeset i šest godina, zahvaljujem da još nikomu nisam prodao svoju dušu. Ali ne zaboravi moliti i za one za koje nitko ne moli!

Eto, toliko da znaš, da sam živ. A gdje? To nije važno.

II.

Ti si gledala prirodu kao što je gleda dijete. Svemu je tvoja duša ulijevala život. Tvoje je nebo bilo nebo starinskoga zidnoga tapeta, puno krasnih pastira s frulama, sanjarskih djevojaka i bezbrojnih životinja. Oblaci, oni bijeli, skrivali su vile, koje su uzimale od majki gizdave kćeri; a oni crni – ti su bili puni vještica, koje su uništavale vinograde, a ribarima mrsile mreže. Njih je mogla otjerati samo sveta Barbara… A tvoje more! Koliko je morskih vila u njemu pjevalo, sunčalo se na žalima, hvatalo neposlušnu djecu! Ti bi još i danas mogla pokazati duboku rupu, koju je vretenom udubila u „Vlaškoj vali“ srdita vila, jer više nije bilo zločeste djece. Tvoji su putovi u noći bili prepuni „macića“, onih zlih duša, pretvorenih u životinjski lik s kopitima, koji su potezali za haljine noćne skitnice i zaljubljene parove. Sve je odisalo tajanstvenošću; sve je išlo za tim da poljepša srce.

Kako da ne budem tužan, bako moja, kad su se tvoje vještice pretvorile u goleme nemani, koje uništavaju ne samo vinograde [77] nego i oltare same svete Barbare? I kad iz mora ne izranjaju tvoje krasne vile, nego strašila koja ruše i žale i varoši? Koliko je naših mladića poginulo naišavši na minu, podmetnutu u morski pijesak? A tvoji „macići“ ne potežu danas ljude za haljinu. Oni ih svlače i ubijaju.

Što će nam i nebo i more, ako njima ne možemo poljepšati život?

Ti si razgovarala s bosiljkom i s rascvalim karanfilima, dozivala na hridine rakove, domahivala u noći rupčićem preminulima koji su ti se smiješili sa zvijezda.

Kako je tvoj život bio lijep, uza sve njegove križeve!

III.

Tvoja je vjera bila stvarnija od tvoga života. Za tebe se Isus svakoga Božića rađao i svakoga Velikoga Petka umirao. A i slike na našim vrbovačkim oltarima bile su stvarnost. Sveta se Ana morala činiti bar onako stara, kako je prikazana na slici „Porođenja Marijina“, a ja ni danas ne mogu zamisliti, da bi neka primalja mogla biti mršava, jer si mi tumačeći tu sliku govorila, da je ona debela primalja, što drži Malu Gospu na krilu, prava „baba“. Ti si razgovarala sa svetcima kao sa živim osobama. Tebi je sveti Antun nalazio izgubljene predmete, sveta Lucija ti je sačuvala dobar vid, a sveti Blaž je bio tvoj najbolji liječnik. Grančica palme, blagoslovljena na Cvjetnicu, donosila je rod vinogradima i maslinicima.

A tek tvoja molitva! Ti si molila, jer si osjećala potrebu prenijeti se u nebo, odakle silazi dar utjehe. Tvoj je Križni put trajao duže od bilo koje njegove kazališne izvedbe, a tvoja Misa duže od župnikove. Govorila si da je krunica tvoj najbolji odmor.

A mi smo ti, bako moja, umorni od razglabanja. Raščlanjujemo [78] otajstva, da mozgu dokažemo njihovu ispravnost. Učimo dokaze, da postoji Bog, duša, nebo i pakao, u što ti nisi nikad ni posumnjala. Dok gledamo slike na oltarima, tražimo njihove savršenosti i nedostatke, škole i auktore, godine i vjekove. A nerijetko molimo samo zato, jer nam je propisano i samo onda, kad nam je propisano.

Tvoja je molitva bila razgovor s Nebom. Kako su bile spokojne tvoje noći poslije tvoje molitve:

„Ja gren leć u posteju moju

Kao u greb moj…“

Tebe nije strašila ni smrt ni grob. Vjera i molitva raspršavale su njihovu strahotu. Zato će i tvoja smrt biti lijepa.

IV.

Ti nisi rado ostavljala naš „škoj“. Poznavala si svako seoce, svaki potok i uvalu. Ti i danas pogađaš, kakva su imena praunukama tvojih pokojnih prijateljica, čak i na protivnoj strani otoka, jer unuke nose bakino ime. Naš je „škoj“ bio za tebe najljepši na svijetu, ne samo što ima veliku Glavicu svetoga Mikule, nego i Gospu od Zdravlja i onu od Spilje, pa naš Sveti Križ.

Nikada nisam shvaćao, bako moja, zašto si tražila, da se svi rodimo u Vrboskoj, iako su nam roditelji zbog službe bili izvan nje. Ni zašto si preporučivala da svi dođemo tamo umrijeti. Bilo je u tom i nešto otočkoga ponosa, ali još više ljubavi. Pričala si nam, kako djeca lako zaborave majku, ako se rode izvan majčina rodnoga mjesta. Nesretna su, jer ne mogu naći zvijezdu svojega roda, koja prati čovjeka u najtežim njegovim časovima… A mrtvi ne mogu naći počinka u tuđem grobištu. Zato je tvoj pokojni sin [79] Toni toliko puta kucao na tvoja vrata, jer se siromah nije mogao smiriti u dalekoj Srbiji, gdje je poginuo za Svjetskoga rata. Zato treba sačuvati slike članova obitelji, da im se bar slika postavi na zajednički grob, ako tu nisu pokopani…

Zar misliš, bako moja, da mi ne osjećamo, da su nam oči dio toga sunca, ruke dio toga kamenja, srce dio toga neba, suze dio toga mora? Zato smo nesretni. Otjeraše nas ne samo iz otoka i mora, nego i iz zemlje, gdje se govori „po našu“. Ti znaš da je slađi i najskromniji obrok u svojoj kući nego najobilatiji objed u tuđini. A naše patnje postaju neusporedivo teže. Doma smo zajednički trpjeli.

Bako moja, kako je teško trpjeti sam!

V.

Tvoj život nije imao tajnî: otvoren kao pučina. Hrana tvome srcu bio je razgovor s prijateljicama. Pa iako su pomrle gotovo sve tvoje prijateljice, ti još uvijek s njima razgovaraš: molitvom. Shvaćam, bako moja, zašto si govorila da je starost najteži dio života. Ne radi slabosti tijela, nego radi nedostatka utjehe. Nema prijatelja. A bez njih je teško živjeti.

Naslućuješ, zašto ti ovo spominjem. Nikad ne ću zaboraviti tumač kojim si mi objašnjavala sedam bodeža u srcu Majke Božje. I kako nije umrla zbog nijednoga od tih bodeža, premda ju je svaki udaljivao od Isusa. Umrla je od mača ljubavi, koji je raspolovio njezino srce, kad je ono Isus umro pred njezinim očima. Nije mogla živjeti bez Isusa.

Bako moja, ja i svi mi u tuđini, ljubili smo one koji su bili povezani s nama krvlju, osjećajima i vjerom. Raspoloviše nam srce. Tamo je ostao jedan njegov dio. I s krvavom polovicom lutamo svijetom. Našli smo u tuđini drugove s isto tako raspolovljenim srcem. Utješiti jedan drugoga [80] ne možemo. Tako je tomu kriv? Ima novih Židova, koji ubijaju Isusa, koji rastavljaju majku od sina, ženu od muža i djeteta. To su oni, koji uopće nemaju srca. Najstrašnije su to živine, ali i najstrašniju im je kaznu dao Svevišnji: da nemaju srca, a bez njega ni ljubavi, ni ljepote ni mira.

Nemamo prijatelja. Vrata su nam kuća zatvorena, a ako nas prime, to je zato, jer nisu mogli izbjeći našem susretu. A kad nam se nasmiju, to je samo da nas sažale.

Moli, bako, da naše srce što prije zacijeli!

facebook komentari

  • Barbara

    Odličan tekst!!

    • prepri43

      Puno,puno više od toga,- naročito za one koji to imaju pred očima i kad su vjeđe sklopljene.Za one koji čuju to lupanje škura pod udarcima vjetra i to tisuće kilometara dalje od mjesta događanja.

  • prepri43

    Hvala Davore! U meni si probudio vulkan emocija,nemam riječi eto neka slika govori mjesto mene…

    • Lilith

      Drago mi je da sam ovo pročitao! Moram priznati da mi je žao što nisam imao prilike u zimske dane biti na nekom od otoka barem koji tjedan! Onako baš za napunit dušu