Pratite nas

Priče

Zapečaćeni izvori sreće (Pisma mojoj baki)

Objavljeno

na

[testimonial image=”http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/02/pavuna.jpg” name=”Davor Pavuna” title=”hrvatski fizičar ” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]Ponekad me dubok tekst itekako nadahne, pa je red da ga svi zajedno podijelimo; eto, provedimo i koji trenutak uz svoju dušu![/testimonial]

Rajmund Kupareo napisao je donjih pet pisama u progonstvu, iz tuđine, u Španjolskoj baki Kristini (Krišti) Beritić rođenoj Dobrovoić. Objavljena su u njegovoj zbirci pjesama Na rijekama, Madrid, 1948., str. 73-80, i pretisnuta u Kolu (Zagreb), CLI (1993.) 9-10, str. 865-869.

[75] Ne znam, jesi li još živa, bako moja, ili si otišla na sastanak s djedom, koji te čeka pod čempresom već trideset godina. Ti ćeš razumjeti moje pismo, iako čitati ne znaš. Pročitat će ti ga moja sestra i nadodati koješta, što ja nisam pisao, samo da te razveseli.

Znam, da misliš na mene, dok bura trese oknima tvojih prozora. Ti si mi pričala, još dok sam bio dijete, da oknima tresu duše sirota, koje su umrle od studeni. O da mi je znati, koliko si puta duboko uzdahnula bojeći se, da sam to ja. Još sam živ, bako moja! A ako umrem prije tebe, onda moja duša ne će doći drmati tvojim oknima. Da! Doći će moje srce, smrznuto kao gruda snijega, da ti razbije okno i da ti kaže, da mu ljudi nisu dali ni mrvicu ljubavi, ni onoliko, koliko ti daješ svakoga jutra vrapcima na pragu tvojega prozora.

Gledam te, kako svake večeri prije počinka umačeš grančicu ružmarina u blagoslovljenu vodu, da njome poškropiš slike naših mrtvih, što vise nad tvojim uzglavljem: djeda, tate, mame, brata, sestre i ostalih. Moja je slika u njihovoj sredini. Živi među mrtvima ili bolje mrtvi među živima. Počni, bako, i mene škropiti, jer sam ja ionako već mrtav za tebe.

Tebe smrt ne rastavlja od tvojih najmilijih. Obitelj je bila tvoja sreća na zemlji, što je ni smrt nije mogla uništiti. Mrtvi pripremaju nama u nebu stan – govorila si – kao što otac priprema kuću svomu sinu. Dok je umirala moja mama, [76] ti si joj – nagnuta sasvim blizu njezina uha – spominjala koga sve u nebu mora pozdraviti. Za tebe nije postojao pakao. On postoji samo za nečastivoga i za njegove sluge.

O bako moja, koliki od nas ne zna, gdje mu je žena, muž ili dijete. Koliki se od nas boji da su sluge nečastivoga ugrabile ono što mu je bilo najdraže na zemlji. Zato smo tužni, neizmjerno tužni, bako moja!

Znam da moliš za mene. Tvojoj molitvi, molitvi djeteta od devedeset i šest godina, zahvaljujem da još nikomu nisam prodao svoju dušu. Ali ne zaboravi moliti i za one za koje nitko ne moli!

Eto, toliko da znaš, da sam živ. A gdje? To nije važno.

II.

Ti si gledala prirodu kao što je gleda dijete. Svemu je tvoja duša ulijevala život. Tvoje je nebo bilo nebo starinskoga zidnoga tapeta, puno krasnih pastira s frulama, sanjarskih djevojaka i bezbrojnih životinja. Oblaci, oni bijeli, skrivali su vile, koje su uzimale od majki gizdave kćeri; a oni crni – ti su bili puni vještica, koje su uništavale vinograde, a ribarima mrsile mreže. Njih je mogla otjerati samo sveta Barbara… A tvoje more! Koliko je morskih vila u njemu pjevalo, sunčalo se na žalima, hvatalo neposlušnu djecu! Ti bi još i danas mogla pokazati duboku rupu, koju je vretenom udubila u „Vlaškoj vali“ srdita vila, jer više nije bilo zločeste djece. Tvoji su putovi u noći bili prepuni „macića“, onih zlih duša, pretvorenih u životinjski lik s kopitima, koji su potezali za haljine noćne skitnice i zaljubljene parove. Sve je odisalo tajanstvenošću; sve je išlo za tim da poljepša srce.

Kako da ne budem tužan, bako moja, kad su se tvoje vještice pretvorile u goleme nemani, koje uništavaju ne samo vinograde [77] nego i oltare same svete Barbare? I kad iz mora ne izranjaju tvoje krasne vile, nego strašila koja ruše i žale i varoši? Koliko je naših mladića poginulo naišavši na minu, podmetnutu u morski pijesak? A tvoji „macići“ ne potežu danas ljude za haljinu. Oni ih svlače i ubijaju.

Što će nam i nebo i more, ako njima ne možemo poljepšati život?

Ti si razgovarala s bosiljkom i s rascvalim karanfilima, dozivala na hridine rakove, domahivala u noći rupčićem preminulima koji su ti se smiješili sa zvijezda.

Kako je tvoj život bio lijep, uza sve njegove križeve!

III.

Tvoja je vjera bila stvarnija od tvoga života. Za tebe se Isus svakoga Božića rađao i svakoga Velikoga Petka umirao. A i slike na našim vrbovačkim oltarima bile su stvarnost. Sveta se Ana morala činiti bar onako stara, kako je prikazana na slici „Porođenja Marijina“, a ja ni danas ne mogu zamisliti, da bi neka primalja mogla biti mršava, jer si mi tumačeći tu sliku govorila, da je ona debela primalja, što drži Malu Gospu na krilu, prava „baba“. Ti si razgovarala sa svetcima kao sa živim osobama. Tebi je sveti Antun nalazio izgubljene predmete, sveta Lucija ti je sačuvala dobar vid, a sveti Blaž je bio tvoj najbolji liječnik. Grančica palme, blagoslovljena na Cvjetnicu, donosila je rod vinogradima i maslinicima.

A tek tvoja molitva! Ti si molila, jer si osjećala potrebu prenijeti se u nebo, odakle silazi dar utjehe. Tvoj je Križni put trajao duže od bilo koje njegove kazališne izvedbe, a tvoja Misa duže od župnikove. Govorila si da je krunica tvoj najbolji odmor.

A mi smo ti, bako moja, umorni od razglabanja. Raščlanjujemo [78] otajstva, da mozgu dokažemo njihovu ispravnost. Učimo dokaze, da postoji Bog, duša, nebo i pakao, u što ti nisi nikad ni posumnjala. Dok gledamo slike na oltarima, tražimo njihove savršenosti i nedostatke, škole i auktore, godine i vjekove. A nerijetko molimo samo zato, jer nam je propisano i samo onda, kad nam je propisano.

Tvoja je molitva bila razgovor s Nebom. Kako su bile spokojne tvoje noći poslije tvoje molitve:

„Ja gren leć u posteju moju

Kao u greb moj…“

Tebe nije strašila ni smrt ni grob. Vjera i molitva raspršavale su njihovu strahotu. Zato će i tvoja smrt biti lijepa.

IV.

Ti nisi rado ostavljala naš „škoj“. Poznavala si svako seoce, svaki potok i uvalu. Ti i danas pogađaš, kakva su imena praunukama tvojih pokojnih prijateljica, čak i na protivnoj strani otoka, jer unuke nose bakino ime. Naš je „škoj“ bio za tebe najljepši na svijetu, ne samo što ima veliku Glavicu svetoga Mikule, nego i Gospu od Zdravlja i onu od Spilje, pa naš Sveti Križ.

Nikada nisam shvaćao, bako moja, zašto si tražila, da se svi rodimo u Vrboskoj, iako su nam roditelji zbog službe bili izvan nje. Ni zašto si preporučivala da svi dođemo tamo umrijeti. Bilo je u tom i nešto otočkoga ponosa, ali još više ljubavi. Pričala si nam, kako djeca lako zaborave majku, ako se rode izvan majčina rodnoga mjesta. Nesretna su, jer ne mogu naći zvijezdu svojega roda, koja prati čovjeka u najtežim njegovim časovima… A mrtvi ne mogu naći počinka u tuđem grobištu. Zato je tvoj pokojni sin [79] Toni toliko puta kucao na tvoja vrata, jer se siromah nije mogao smiriti u dalekoj Srbiji, gdje je poginuo za Svjetskoga rata. Zato treba sačuvati slike članova obitelji, da im se bar slika postavi na zajednički grob, ako tu nisu pokopani…

Zar misliš, bako moja, da mi ne osjećamo, da su nam oči dio toga sunca, ruke dio toga kamenja, srce dio toga neba, suze dio toga mora? Zato smo nesretni. Otjeraše nas ne samo iz otoka i mora, nego i iz zemlje, gdje se govori „po našu“. Ti znaš da je slađi i najskromniji obrok u svojoj kući nego najobilatiji objed u tuđini. A naše patnje postaju neusporedivo teže. Doma smo zajednički trpjeli.

Bako moja, kako je teško trpjeti sam!

V.

Tvoj život nije imao tajnî: otvoren kao pučina. Hrana tvome srcu bio je razgovor s prijateljicama. Pa iako su pomrle gotovo sve tvoje prijateljice, ti još uvijek s njima razgovaraš: molitvom. Shvaćam, bako moja, zašto si govorila da je starost najteži dio života. Ne radi slabosti tijela, nego radi nedostatka utjehe. Nema prijatelja. A bez njih je teško živjeti.

Naslućuješ, zašto ti ovo spominjem. Nikad ne ću zaboraviti tumač kojim si mi objašnjavala sedam bodeža u srcu Majke Božje. I kako nije umrla zbog nijednoga od tih bodeža, premda ju je svaki udaljivao od Isusa. Umrla je od mača ljubavi, koji je raspolovio njezino srce, kad je ono Isus umro pred njezinim očima. Nije mogla živjeti bez Isusa.

Bako moja, ja i svi mi u tuđini, ljubili smo one koji su bili povezani s nama krvlju, osjećajima i vjerom. Raspoloviše nam srce. Tamo je ostao jedan njegov dio. I s krvavom polovicom lutamo svijetom. Našli smo u tuđini drugove s isto tako raspolovljenim srcem. Utješiti jedan drugoga [80] ne možemo. Tako je tomu kriv? Ima novih Židova, koji ubijaju Isusa, koji rastavljaju majku od sina, ženu od muža i djeteta. To su oni, koji uopće nemaju srca. Najstrašnije su to živine, ali i najstrašniju im je kaznu dao Svevišnji: da nemaju srca, a bez njega ni ljubavi, ni ljepote ni mira.

Nemamo prijatelja. Vrata su nam kuća zatvorena, a ako nas prime, to je zato, jer nisu mogli izbjeći našem susretu. A kad nam se nasmiju, to je samo da nas sažale.

Moli, bako, da naše srce što prije zacijeli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Svjedočanstvo logoraša: “Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri..”

Objavljeno

na

Objavio

Šandor je mjesecima čekao kad će se vratiti kući iz pakla. U stravičnim logorima je proveo ukupno 117 dana

“Mi smo bili baranjska obitelj koja se deklarirala kao mađarska manjina, ali kada je došao rat, nas tri brata nismo dvojili oko stupanja u obranu svoje domovine i svog sela”, kaže Šandor Šilješ (48) iz Bilja, branitelj, dragovoljac, zatočenik, danas vojni umirovljenik, piše 24sata.

Već nakon događaja u Borovu selu, pristupio sam rezervnom sastavu policije, a braća u ZNG. Imao sam 22 godine, a oni su bili po šest godina stariji. Ujutro 3. kolovoza 1991.počeo je strašan napad na Baranju. Taj dan je bio neopisiv. Granate odsvakud, meci frcaju, ne znaš odakle što dolazi. Od života i smrti dijele te vrata. Mi smo u kući, a četnik sa druge strane. Dijeli vas 20 cm, ako te otkrije, gotov si – priča Šilješ.

Nakon pada Bilja četnici su uhitili mene i braću. Kako sam bio pripadnik rezervnog sastava policije, odvojili su me i odvezli u Beli Manastir, a onda u Srbiju, u Sombor. Vozili su nas policijskom maricom. Nas par. U Somboru smo dobili prve batine. Već nakon par sati ponovo su nas ugurali u maricu i vozili za Bubanj potok. Tamo je bio neki obučni centar za Arkanovce. Izlazimo iz marice, dolaze neki ljudi, tuku nas. Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri. Bio sam šokiran, kao u nekom polusvijetu sam ulazio i izlazio iz te marice, tamo i vamo.

Istuku te i šalju dalje – priča Šandor kojega su u Bubanj potoku neprestano ispitivali o tome koliko je ljudi ubio, koliko žena silovao. Svako ispitivanje trajalo je satima, za svaku minutu šutnje dobivao je silovite udarce u glavu, bubrege, među rebra, u trbuh.

– Njih desetak vojnika bilo je u sobi. Kapetan me je probudio i rekao mi da se ništa ne bojim jer me neće ubiti, ali će me tući dok ne umrem. Počeo mi je glavom udarati o rešetke na krevetu. Obila me krv, uhvatila me nesvjestica. Probudio sam se u krevetu sav u krvi. Ponovo su me izvukli, polili vodom i opet počeli tući. Stavljali su mi pištolj u grlo, urlali da kleknem i molim za život.

Privatna arhiva HDLSKL

Svaki put to je trajalo pola sata i onda prekid od par sati, pa opet zlostavljanje. Vrijeme tu prolazi a da ga uopće nisi svjestan. A onda su nas odjednom opet strpali u maricu i rekli da idem u Topčider – priča Šandor otkrivajući da je sedam dana zatočeništva u Topčideru bilo najgorih sedam dana u njegovih 117 dana zatočeništva.

– Dočekali su me vojnici JNA. Ubacili su me u mračnu ćeliju. Pomislio sam, ajd’ bar nešto dobro. Sam sam, a i ovo su vojnici, a ne četnici. Oni nisu agresivni prema Hrvatima zarobljenicima. Taj dan, i narednih sedam, neću zaboraviti dok sam živ. To je najgorih sedam dana u mom životu. Svaki od tih dana molio sam se za smrt – rekao je Šilješ kome su gasili cigarete po nogama i rukama, lomili mu rebra, udarali po glavi.

– Šamarali me toliko da sam pljuvao komade zubi. Oni su se svemu smijali. Svako novo ispitivanje bilo je drugačije. Sadržavalo je nove torture. Gušili su me žicom, bockali iglama po tijelu. Opet se gubim u vremenu i nesvjestici. Budim se u svojoj ćeliji, u kojoj sam bio sam. Čujem druge zatvorenike kako jauču, mole ih da ih puste na miru.

Meni ulaze petorica. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače. Špagom su mi svezali mošnje i vuku me po sobi. Viču: “Šta je ustašo, dereš se, plačeš, boli”. Pa, kako neću plakati, boli- tiho priča Šandor sjedeći u svom dvorištu u Bilju, odakle su ga i odveli u zatočeništvo. Suze mu se i sad slijevaju niz lice. Njegova supruga je pored njega. Iskolačenih očiju i otvorenih usta od užasa gleda suze svoga supruga. On hvata dah.

– Pao sam u nesvijest jer to je nezamisliva bol. Polili su me kantom vode da me probude. Nakon nekog vremena dolazi nekakva

komisija u ćeliju i čitaju mi presudu. Osuđen sam na 20 godina zatvora u Beogradu. Teretili su me i da sam kao Mađar došao u Hrvatsku ubijati Srbe – rekao je Šilješ. A onda su ih 6. listopada 1991. potrpali u autobuse i odvezli u logor u Begejce. Ubrzo nakon njihova dolaska pao je Vukovar i u taj logor dovezeno je 500-tinjak novih zarobljenika, hrvatskih branitelja i civila.

– Smiješno će zvučati, ali naspram Topčidera, Begejci su bili “mila majka”. Nakon dolaska Vukovaraca, uglavnom su se iživljavali na njima. Nadao sam se da ću tu pronaći braću, ali ubrzo sam shvatio da se uzalud nadam, da su vjerojatno ubijeni. Nadao sam se samo da nisu prošli torture kakve sam ja prošao, kada se metak u čelo čini kao dobitak na lutriji – kaže Šandor, koji je razmijenjen 10. prosinca 1991. zatočeništva u srbijanskim logorima dočekuje razmjenu 10.12. 1991. u Slavonskom Šamcu piše 24sata.

14. kolovoza Dan logoraša sjećanje na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata

 

facebook komentari

Nastavi čitati