Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

ZAPISNICI SA NJUJORŠKOG PROCESA HRVATSKOJ (10) DESETORKI

Objavljeno

na

ZAPISNICI SA NJUJORŠKOG PROCESA HRVATSKOJ (10) DESETORKI  (od 16 .2 . do 15 . 5 . 1982.)

(U nastavcima ću iznositi na stranici: Otporaš – Iz Otporaševe Torbe izvještaje sa suda u New York-u Hrvatima i članovima Hrvatskog Narodonog Otpora, HNO. Većim djelom ovi izvještaji su izlazili u hrvatskoj iseljenčkoj novini Hrvatski Tjednik iz Australije. Sve izvještaje ću u cijelosti prepisivati, sve izvore vjerno označiti tako da se ovu vrlo ozboljnu povijestnu stvar hrvatske političke emigravije nebi izvrglo ruglu i nekim sumnjama zbog nedostatka izvor. Gdje god se ukaže potreba za bolje razumijevanje samih izvještaja, ja ću nastojati dopuniti taj nedostatak mojim sjećanjima i informacijama, jer sam bio jedan od tih desetorice Hrvata. Na sudu sam iz sata u sat vodio neku vrstu zapisnika/dnevnika, te ću se po potrbi tim tekama/bilježnicama poslužiti u opisima ovih nastavaka. Bit će ih mnogo. Ja ću biti strpljiv ovo prepisivati, a vas milim budite strpljivi ovo čitati. Iz ovih sudskih izvještaja po prvi puta poslije tri desetljeća Hrvati će imati priliku saznati ZAŠTO JE UOPĆE DOŠLO DO NJUJORŠKOG PROCESA ČLANOVIMA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO. Otporaš.)

ZAVRŠNA RIJEČ ANTE LJUBASA NA SUDU U NEW YORK-u, srijeda 30 lipnja 1982. (dio (1)

(Na stranicama ovog Foruma i na zahtijev nekih mojih prijatelja, pa i onih koji se ne smatraju mojim prijateljima, ali bi svakako željeli znati kako je i zašto došlo do njujorškog procesa Hrvatskoj Desetorki (10), članovima Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO.; počet ću iznositi SUDSKE ZAPISNIKE OVE HRVATSKE DESETORKE. Zapisnik il zapisnici neće biti kronološki opisivani, ali ću zato donositi sve moguće izvore, kako ne bi došlo do neke zabune. Ja sam bio taj koji sam od prvog dana kada sam ušao u utorak 16 veljače 1982. godine u jednu veliku i prostranu sudsku dvoranu, odmah odlučio voditi jednu vrstu zapisnika ili dnevnika.

Kao povijestni dio ovog suda za hrvatski narod, nastojat ću opisati izgled sudske dvorane:

Ulazi se na dupla vrata. Vrata su bila na polovini dvorane, tj. zida. Na lijevu i na desnu stranu poredane su klupe na koja su mogla sjesti desetak osoba. Sredinom je bio prolaz širok meter i nešto, kojim se je išlo do mjesta sudije. Bilo je nekih desetak redova klupa. Pred zadnjim redom je bio jedna drveni zid, ograda, visine nekih meter i 20 cm., što je bio znak da nitko ne može proći dalje od te ograde. Tu na dnu tog prolaza je bila kapija kroz koju su mogli proći do sudnice samo Sudac, sudsko osoblje, tižitelji, porota, sudski zapisničar, FBI, dvojica tumači, optužena hrvatska (10) desetorka, njihovi odsvjetnici. Porota je bila na desnu stranu i sastojala se je od 12 porotnika, u dva reda po šest, i zadnji red od šest kao pomoćnici. Na desnu stranu za jednu stepenicu se diže je stolica za svjedočenje. Pred svjedokom je stol i mikrofon da ga se bolje čuje kada govori. Pred svjedočanskom klupom je stol za javnog tužitelja odakle on govori i optužuje. Na desnu strana svjedoka je Sudac koji vedri i oblači. Nadam se da sam prikazao položaj sudske dvorane najbolje kako sam znao.

U sažtim crticama sam zapisivao svakog svjedoka, ime i prezime, što je i o čemu je svjedočio/govorio, koliko dugo, itd. Imam nekoliko tih teka ispisanih. Jedne pralike sudac Constance Motley me je pozvala preko mojeg odvjetnika Dennis Roberts-a da joj pokažem šta sve pišem. Kada sam joj rekao da ja sve ovo pišem za našu hrvatsku povijest, jer za mene je ovaj proces povijestnog značenja, te da ću ja jednog dana o ovome pisati. Kada joj je moj odvjetnik sve lijepo pojasnio, odobrila je moje pisanje, tako da nikada više nisam bio ometan mojim pisanjem.

Prenosim iz Hrvatskog Tjednika iz Australije, br. 244 od 27 srpnja 1982., strana 6 završnu riječ Ante Ljubasa na engleskom jeziku. Kako sam bio jedan od te HRVATSKE DESETORKE (10) na njujorškom sudu od prvog do zadnjeg dana, mnoge su mi stvari poznate, a i zapisnik sam u sažetom smislu vodio. Sud u New York-u toj Hrvatskoj Desetorki (10) je počeo u utorak 16 veljače 1982. a završio u subotu 15 svibnja 1982. Taj dan sud je pronašao šestoricu Hrvata krivima a četvoricu je oslobodio svih optužbih. Šest optuženih Hrvata: Ante Ljubas, Mile Markić, Milan Bagarić, (iz Chicaga) Ranko Primorac, (Los Angeles) Vinko Logarušić, (Cleveland) i Drago Sudar (Toronto, Kanada) su pronađeni krivima i dobili 180 godina zatovra SAMO I JEDINO ZATO ŠTO SU NEIZMJERNO VOLJELI HRVATSKU. Sud je taj dan – 15 svibnja – zakazao za 30 lipnja 1982. godine sastanak svih odvjetnika, optuženika za izricanje kazne. Sudnica je bila dupkom puna Hrvata iz njujorške zaseobine. Ja sam za taj dan došao iz San Francisca u New York na sud kako bih mogao dijeliti i tugu i veselje mojih suboraca, koje skoro nikada više nisam imao priliku vidjeti.

Kako sam već rekao da je sudnica bila dupkom puna, ponajviše Hrvata a bilo je i novinara i raznih izvjestitelja sa kamerama za razne izvijestiteljske mreže. Sudija, žena, Constance Motley je pred sobom na stolu imala šest (6) ovećih žutih omotnica. Uzme prvu omotnicu na kojoj je ime optuženika, prozove ga i dadne mu priliku da sada može u svoju korist i svoju obranu reći što god hoće. Tako se je to redalo do zadnjeg Vinka Logarušića. Sudac Constance Motley je rekla Vinku Logarušiću da može reći sada sve što želi u svoju korist. Vinko ju je samo zapitao: Slavni sude hoće li moj govor utjecati na moju već pripremljenu osudu ili ne. Sudac Constance Motley je s ponosom dogovorila DA NE. Onda je Vinko Logarušić njoj odgovorio: DA ON U TOM SLUČAJU NEMA ŠTA REĆI. Na svako i pojedinačno izricanje osude i dugogodišnje robije, nas nekoliko Hrvata u sudnicu počeli smo gangu pjevati. Tek tada su se kamere počele prema nama “gangarima” okrećati, našto je sudija bila ogorčena i sudskim auktoritetom nam zabranila pjevanje i bilo kakav između nas razgovor.

Sada prepisujem u cijelosti završnu riječ Ante Ljubasa. Mogao bih ja to prevesti i na hrvatski, ali za sada neću. Neću zato što bih želio da i moja djeca, moji prijatelji i njihovi prijatelji ovo pročitaju na engleskom i da se tako upoznaju kako su i zašto Hrvati dobili 180 godine robije u slodoljubljivoj zemlji Ameriki. Poslije ovoga ću iznijeti i završnu riječ drugog optuženog Ranka Pimorca. Mile Boban, Otporaš.)

FINAL WORD OF ANTE LJUBAS IN NEW YORK COURT

30. 6. 1982.

Your Honour!

My address to the court will be made up of facts which the indictment, and the United States Attorney faild to mention. Eight years before his death the French philosopher Rousseau put forward his definition of Justice; that one man may receive a gold medal and the other the death penalty for the same actions.

In 1980. the German news-magazine “Der Špiegel” carried a report of its interview with Lybian President Kaddaffi touched upon the same issue. Kaddaffi replied to a question concerning the assassination of Lybian dissidents in exile by referring to the assassinations carried out by Yugoslavia’s UDBA agents in Germany and United States. Those who would even dare to express vocal opposition to the regime of terror that controls my country Croatia, were targets. Personal friends of my one, boyhood companions, were singled out and cruelly cut down.

America did not cry stop! Nor did the United States Attorney who paraded various fitness’ before this court. No! As Kaddffi correctly indicated, Tito’s reputation in the West did not suffer. Because at the time in question, it suited sections of United States Government to cozy up to Tito. It is as a result of such political manipulations that I am before this court today.

I stand here innocent of wrongdoing. I know deep in my heart, deep in my conscience that I have done no wrong. Croatian Cardinal Stepinac was judged as a traitor by the Jugoslavian regime; denounced as a “terrorist to the highest degree”. Many good and loyal communists come forward and revealed to the court his traitorous plots against the State and his people. Well, the court assured the safety of the “people” by convicting this criminal Cardinal and placed him in remote confinement, where his “terrorism” could not continue. The court sang out its mercy by sentencing Cardinal Stepinac to only sixteen years of imprisonment. It proclaimed its magnanimity by indicating how in other countries the Cardinal would have been executed immediately. The three most prominent Cardinals in the Eastern Block: Polish Cardinal Wishinsky, Hungarian Cardinal Myncenty, and Croatian Cardinal Stepinac, during the 1950s were all sentenced to long terms of inprisonment for theirs terroristic and treasonable activities: loving their countries and freedom. Their convictions were assured by perjured testimony. My conviction has been produced by similar means, and for similar reasons.

No, Your Honour! Truth and love of liberty does not change. Political alliances do. Politicians make strange bedfellows, and it is because of such an alliance that I have been placed before this court, to face charges.

In recent years 56 Croatian dissidents have been murdered by UDBA throughout the so called Democratic countries of the West, some of those seats have taken place here in the United States. But not one assassin has been broth before an American Court. Ask yourself why! Is it because the United States investigative agencies are unaware of the perpetrators? Or, is it because America is attempting to woo Yugoslavia to some degree from under Soviet influence?

I do not ask this question in a flippant way. I humbly search for a true answer. I ask this question out of a feeling of a great wrong having been committed in this-court-room, under the flags which hung when I took the Oath of Allegiance. For, this Court, in the name of American people, has found us guilty, and I know that this decision is wrong. We have been convicted not by the testimony od innocent and impartial witnesses, but by the perjured testimony of a self confessed murdere, and other people who have admitted to terrible crimes. We have been accused of false charges, and convicted with false evidence, of the very crimes carried out by those who accused us and bore witness against us.

When I took my oath of allegiance to become an American citizen I walked away from that ceremony feeling that I had a wonderful opportunity – and responsibility – in front of me; that of upholding the constitution of the United States to the letter. I was jubilant and excited for I felt as if I had achieved a marvelous dream; that of becoming a citizen in a true democracy.

When I made the journey from Europe to this country, my mind was still vibrating from the horrors of WWII and the experience by my own family at the reemergence of Yugoslavia. I did not come to this country out of any sense of adventure, or to seek any great wealth. I choose to come to the USA to experience for myself the meaning of freedom, democracy and equal rights. I was fully prepared to uphold my oath of allegiance I made to this country. I have kept my promise to America and her people. Why has Amerika broken her promise to me, and found me guilty of a crime which I heve not committed?

In many ways this trial has put the American legal system on trial, and twelve people have brought in a misguided verdict of guilty. The US Attorney has managed to convince twelve civilians that we should be convicted, and they pronounced their verdict. I do not condemn those twelve people, I do not look to them with hate in my heart, nor do I say this to mitigate your predetermined prison sentence. I am ready to go to prison and serve any sentence this court imposes upon me without malice. But, I will have this court-room knowing that I have committed no crime. I shall serve my sentence in the true knowledge that I am punished only because of my love for Croatia and her people.

I must borrow the words from Dr. Martin Luther King. He once said: “I believe that unarmed truth and unconditional love will have the final word. That is why the right, temporarily defeated, is stronger than evil triumphant” (end quote). I again emphasize that I am not guilty of the crimes for which I have been charged. America will not protect her own freedom by sacrificing the freedom of others.

I believe, that we, the accused, have not been tried as individual, but rather, we have been herded, into the position we have found ourselves in, by sinister forces that do not seek justice but instead political expediency. The aim of this trial was to destroy and injecting fear into every Croatian who dares to oppose the State Department policy of salvaging Yugoslavia. For supporting that fear and confusion in Croatian communities through USA, US Assistant Attorney Sturat J. Baskin made public list of so-called co-conspirators or co-racketeers. One man from that list Mr. Nikola Stedul wrote one letter to Mr. Baskin asking him about WHY his name has been on that list.

FOR THIS COURT AND HONORABLE JUDGE CONSTANCE MOTLEY I AM INTRODUCING MR. N. STEDUL LETTER:

(Tog istog Nikolu Štedula je predsjednice RH Kolinda Grabar Kitarović nedavno primila u svoj ured, dala mu odlikovanje za sve njegove zasluge koje je on sa svojim suborcima u hrvatskoj političkoj emigraciji učino za promicanje hrvatskog imena i u borbi za oslobođenje Hrvatske od Jugoslavije i za Obnovu Hrvatske Države. Mile Boban, Otporaš.)

3rd Oct., 1981.
Stuart J. Baskin,
Assistant United States Attorney,
One St. Andrew’s Plaza,
New York, New York 10007.

Re: Indictment – SS 81 Cr. 402 (CBM)

Sir,

Today I have received (trough a friend) a copy of a list of names issued by you on the 26th August, 1981. together with your statement accusing those listed, on behalf of your government, of being agents, servants, employees, co-conspirators and / or co-tacketeers”, associated with the indictment SS 81 Cr. 402 (CBM).

It is indeed a very black day for me to learn that a person’s name can be added to such a list without it being necessary for your office to at least have the dignity to let such a person know he is being named on an indictment. I am absolutely appalled to think that I am being accused of a crime by your office and yet I have had to rely on the good graces of a friend to let me know. How does the law operate in the United States of America?

The purpose of this letter is to ask you to clarify my position. I have been named publicly by your office as some kind of “racketeer”. I would therefore ask you to either arrange a hearing which it will be possible for me to attend in order to defend myself, or else take my name from the List. And since the List has become public knowledge, I would ask you to be kind enough to publicly renounce your accusation unless you intend to go through with it.

I wonder if your are fully aware, Mr. Baskin, of the implications and seriousness of these lists you and your government are so freely distributing? I happen to come from a police state (meaning Yugoslavia, mo. Otporaš.) where almost every person is on some kind of a list or another. Is America truly embarking upon the idea of a police state? I would have though your profession would have been the bulwark against the advance of the police state, instead of actually speeding up the process by allowing yourselfs to be used to prepare senseless accusations which are the hallmark of the police state or the middle-age which-hunts.

In your Statement your are conveniently hiding behind the law and your government by saying that your government receives the right to “modify, constrict or expand upon its proof as new evidence is developed”. Such an ambiguous and open-ended clause is not only designed to give you “legal” protection against libel and false accusation, but also allows the charges to be perpetually on an “order book” for your government’s future use whenever Yugoslavia falls into another new crisis. Let’s face the facts, Mr. baskin. You are spreading your irresponsible Lists and accusations in the name of the Law; Hitler, Stalin and the likes were also conveniently hiding behind the Law.

But the multiplicities of laws to suit the occasion did not begin with the U.S.A., Stalin or Hitler. The problem was baffling Cornelius Tacitus, a first century Roman politician and historian, when he said: “When the state is most corrupt, then the Laws are most multiplied”.

You have one of the most powerful government in history and the law of that government behind you, Mr. Baskin; I have mu conscience which I would not trade for anything. Lyndon B. Johnoson had the following thoughts on conscience: “One man alone with his conscience – whether in the laboratory, or the classroom, or on the street corner – is to be jealously guarded from the thousand who, believing him wrong, would deny his right to search and his right to speak the truth. On that fact we have built a free and great and diverse country.”

Are the foundations of this “free and great diverse country” now crumbling under the laws which are juggled to safeguard dictatorships around the world?

Yours sincerely,
Nikola Stedul.

May the conflicts among the countries and smog the people be destroyed and may love and the awareness of universal brotherhood arise among all people.

Long live true freedom and justice!
Long live to Croatian people!

Ante Ljubas.

(Nastavlja se. Idući opis je završna riječ Ranka Primorca na hrvatskom jeziku.GOBOR PRIJE PRESUDE

Prepisao Otporaš.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

BRUNO BUŠIĆ: ZAŠTO SAM OTIŠAO IZ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suverena sociologija je ustanovila da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojemu je postala svjesna sama sebe. Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svoga naroda, kroz taj ritam on se oslobadja straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo.

Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više i nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam ići. naravno, ilegalno. O odlasku u emigraciju razmišljao sam još o Starog gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osudjenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave, slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i kavanama.

Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali odkuda ta iznenadna promjena, te poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je “hrabra” jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali šta izgubiti.

Na “slobodi” je bilo drugačije. Ljudi se nastoj prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost medju ljudima daleko, čak i neuporedivo veća nego prijašnjih godina. Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlaska na “slobodu” hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonuli. Sada toga više nema, a to je njabitnije. Bez medjusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode.

U domovini više nisam mnogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s ledja snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset.

Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju uopće odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije. naime, privatni sudski postupak se može voditi tek kad javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio.

Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao razpoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od godine 1945. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest hrvatske u tom vremenskom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Građanskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike gradskog komiteta od 1945-1966. (Naravno da Bruno tada kada je ovo pisao 1975. godine nije mogao iznijeti ime osobe koja mu je sve te podatke dao, ali se danas za sigurno zna da je to bio sada pok. dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.) Naravno, na svemu tome treba još mnogo raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je takodjer bio jedan od važnih razloga radi kojega sam se odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga načiniti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina (danas još više, mo.) hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi moji nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. (Svakako bi trebalo s ovim opisom Brune Bušića usporediti neke (i mnoge izvadke) iz knjige Rudolfa Arapovića “TOP SECRET – DL 2295O3 – HB PRESS . Washington, D.C. Za bolje razumijevanje ovog opisa Brune Bušića, ja ću iznijeti s korice naslovne strane samo ovaj uvod u spomenutu knjigu:

“Ova knjiga sadrži tajna izvješća suradnika, ustvari doušnika UDB-e u zemlji i inozemstvu, dojave jugoslavenskih ambasada u Beču, Buenos Airesu, Washingtonu, D.C, konzulata u Chicagu, dojave i neke elaborate savezne UDb-e u Beogradu te “operativni dnevnik za obradu” iz Dosija ličnosti (DL) 229503, što su nastali koncem šesdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća. Izvješća ne “obrađuju” samo “lice” pod brojem dosjea 229503, nego, dapače, daju određeni presje događaja, osoba i organizacija toga vremena u hrvatskom pokretu otpora protiv jednog zločinačkog i terorističkog režima i njegove tvorevine, što taj materijal čini zanimljivim za širu publiku. U ovoj će knjizi, zato, “svatko” naći ponešto za sebe ili o sebi. Knjiga, ipak, najvećma govori o karakteru UDB-e i njenih suradnika (doušnika)…”
Moja opaska, Otporaš.) Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze hrvatska glasila: “Hrvatska Revija” i “Nova Hrvatsa”. Još dok sam bio u parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio “Republiku Hrvatsku”, “Hrvatski Glas”, “Hravtsku Državu” i druga hrvatska glasila u inozemstvu i u svima njima sam nalazio vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus

Hrvatska je emigracija potpuno jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez medjusobnih svadja, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. medjutim, čim se intezivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te medjusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivosti i sumnjičenja nestaju.

Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na medjusobne svadje, jer se moraju nekako osloboditi viška vlastite snage i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost. Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će emigrantske svadje, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost.

Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kad smo se mi Hrvati zbog vlastitih, počesto tako teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojišta. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao potčiniti, ako on to nije sam sobom učinio. Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. (Točno Bruno! Ugledajmo se na sve ono što se je reklo o onim Hrvatima koji su svoje živote dali za obranu Hrvatske Države, a njihove žrtve i živote omalovažavalo, klevetalo, ocrnjivalo do tolike mjere da i danas ima takozvanih Hrvata kojima se koža ježi čim se njihova imena, znakovlje, pozdrav i odore spomenu. Mo. Otporaš.) Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju.

Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobodjena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve uskladniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobadjao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestali antagonizmi i padale stare opreke unutar hrvatskog nacionalnog bića, a da bi to moglo promaknuti neprijateljima hrvatske državnosti i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karadjordjeva. Zbog istog čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave države Hrvatske – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam godine 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, zato što sam te godine, zajedno s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije; sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunista i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tudjmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku. To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslava Krleža i generala armije Ivana Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. kao dokazni materijal protiv Tudjmana čitani su dugi odlomci iz “Hravtskih razgovora o slobodi”, (novina, mo.)  “Obrane”, “Republike Hrvatske”, “Hravtske revije”. Htjelo se dokazati duhovna veza izmedju emigracije i domovine.

Zapravo u tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenje da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišaso sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran sam: ne zauvijek!

Neka ovaj opis bude:

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA!

Prepisao Mile Boban, Otporaš za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati