Zaposlili su se oni koji su podobni, odnosno slijepo poslušni

1

Zašto je nestao duh zajedništva? To je pitanje koje zahtijeva znanstveno multidisciplinarno istraživanje i iscrpnu analizu i jezgrovito jasnu  sintezu, da bi se s potpunom sigurnošću eksplicitno i točno na njega moglo odgovoriti. Činjenica je da je duh zajedništva u našoj domovini (državi), onaj duh s kojim smo se obranili u ratu i s kojim smo udarili temelje suverene, samostalne i nezavisne  države  malo-pomalo, sukcesivno godinama bivao sve manji, da bi konačno nestao, što je vidljivo u svim područjima života i rada i u svim njihovim  segmentima.

https://i1.wp.com/www.braniteljski-portal.hr/var/ezflow_site/storage/images/novosti/svijet/papa-franjo-zeli-osnaziti-duh-zajednistva/14799-1-cro-HR/Papa-Franjo-zeli-osnaziti-duh-zajednistva_article.jpg?resize=595%2C286

Od borbenosti, entuzijazma, naglašenog domoljublja, iskrenog rodoljublja, dotad neviđenog elana,svestranog entuzijazma, spremnosti na patnju i odricanje, s dostojanstvom i ponosom išli smo naprijed i vjerovali u konačnu pobjedu, sretni i zadovoljni, unatoč ogromnim gubicima u ljudstvu, zarobljavanju, porobljavanju, ekonomskim teškoćama, socijalnim previranjima, raseljavanju i iseljavanju svi zajedno, svaki na svoj najbolji način, prema mogućnostima doprinosili smo  svakodnevno, na razne načine,ostvarenju jedinstvenog svetog  cilja – stvaranja svoje neovisne države  Hrvatske, vjekovima sanjane, dušom hranjene, srcem željene, pjesnicima opjevane, stoljećima porobljavane, zatirane i pustošene.

Puno je vremena proteklo od tada. Puno se toga promijenilo, izmijenilo i dovelo nas u stanje potpune  rezignacije, teške  apatije, opće depresije, „baš me briga“ filozofije, međusobno nas podijelilo, posvađalo i otuđilo.

Sad više nema srpskog terora, milicije i jugo-armije, koje bi okrivljavali za sve naše nedaće. Sad smo svoji na svome, ne sanjamo više o “hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu”, a siromašniji smo i jadniji nego što smo ikada bili. Ne pripisujte mi odmah nikakav žal za prošlom državom i prošlim vremenima, jer toga u meni, kao i u mnogih Hrvata i ostalih žitelja lijepe naše nema, niti u natruhama. Treba biti realan i realno sagledati cijelu situaciju. Većina građana teško živi, jedva spaja kraj s krajem, čak i oni koji rade po cijele dane. Što je tek s onima koji su ostali bez posla ili se unatoč, visokoj stručnoj spremi, dokazanoj stručnosti, respektabilnom  znanju, različitim sposobnostima i zavidnim vještinama,  nisu nigdje  mogli zaposliti, pa ih uzdržavaju roditelji ili djedovi i bake, sa svojom mizernom mirovinom.

S druge pak strane evidentno je i svakim danom sve više prikazivano i dokazivano kako su se u isto vrijeme zaposlili  neki drugi, s manjim kompetencijama i kompeticijama, drugim riječima rečeno: Zaposlili su se oni koji su podobni, odnosno slijepo poslušni. Apsolutno nema veze kad se to dogodilo. To se događalo i događa se stalno, bez obzira koja  politička opcija, odnosno koalicija je na vlasti, pogotovo kad su to neprincipijelne koalicije, kojima su prioritetni zadaci doći na vlast i zadržati je što dulje. Pri tom je najmanje važna politička ideologija. Većini ljudi je sasvim svejedno, kao i u naprednim, suvremenim državama, tko je na vlasti, glavno da se dobro živi, da svi imaju jednaka prava pred zakonom, da se poštuje dostojanstvo svakog čovjeka, da se cijeni znanje i da se teži izvrsnosti.

Možda to nekome izgleda kao utopija, ali to je realna mogućnost ukoliko to hoćemo, tome težimo i tako smo se opredijelili. Nije bitno ni važno tko se kako zove, tko su mu roditelji, gdje je kada bio, kako izgleda, kojoj političkoj stranci pripada, ako taj pojedinac svojim radom doprinosi na bilo koji način boljitku ove države, ako je čuva i brani, ako poštuje njenu materijalnu i nematerijalnu baštinu, ako ne dira u njezin integritet, čuva nacionalni identitet, ako je ne dovodi u bilo kakvu ovisnost onih „velikih i moćnih“, ako poznaje i poštuje  njenu povijest, ako se njome ponosi i ako mu je domovina u srcu.

https://i2.wp.com/www.grreporter.info/en/sites/default/files/Taxes.png?resize=598%2C283

Domovina se ne brani i nije se branila samo na prvoj crti bojišnice i u rovovima, već uvijek i svuda. Ljubav prema domovini se ne iskazuje kroz mahanje zastavama, isticanjem raznih simbola, izvikivanjem parola, mržnjom prema unutarnjim i vanjskim „neprijateljima“ i svima onima koji drugačije misle, prebrojavanjem krvnih zrnaca, predbacivanjem djedovskih grijeha na unuke, naglašavanjem djedovskih zasluga za unuke, već osobnim radom, poštenjem, pravednošću, istinom, pravdom i jednakosti i jednakopravnosti za sve građane.

To nam je nužno potrebno. To će ponovno uspostaviti prijeko potreban duh zajedništva. Ne može se stvarati i razvijati  takav duh, ni u kojem društvu, dok u istoj državi jedni nemaju što jesti, a drugi se besprizorno bogate. Nema duha zajedništva dok sve veći broj kopa po kontenjerima, a oni koji su prvi milijun stekli za vrijeme rata i poraća, na ne baš čist i pošten način, što se zna, se i dalje besramno bogate, postaju silni i moćni i stvaraju društvenu elitu, koja proizvodi sirotinju, njome upravlja i vlada.

Nitko više nikome ne vjeruje. Svi oni gore, bilo gdje za većinu, postaju jednaki i isti, što naravno nije točno. Običan čovjek ima osjećaj da je nemoćan, suvišan, nepotreban i kao takav se isključuje iz svega, jer ima osjećaj da unatoč proklamiranoj i verbalnoj demokraciji, koje su svima puna usta, ni o čemu, nikada i nigdje ne može uistinu sudjelovati, a kamoli odlučivati. To se posebno odnosi na umirovljenike, koji su svedeni na čisti broj i gole brojeve, ali to je jedna druga priča, koju bi trebalo početi pričati. Ljudima bi što prije trebalo vratiti vjeru, nadu, samopouzdanje, vjerodostojnost, pokazati odgovornost i ono najvažnije zorno predočiti kako je svakome na vlasti u ovoj državi stalo do svakog pojedinog  čovjeka, bez obzira gdje se taj čovjek nalazi, što radi, koliko doprinosi zajednici i kome politički ili vjerski pripada.

Taj običan, „mali čovjek“ je iznevjeren, prevaren, podcijenjen, svjesno i nesvjesno, mnogo puta i od mnogih, pa i onih „njegovih“ tko god oni kada i gdje bili. Dosta je bilo „naših i vaših“, „mojih i tvojih“ ustaša i partizana, fašista i antifašista, vjernika, ateista, agnostika,…, kralja Tomislava, bana Jelačića, Pavelića, Tite, Tuđmana, Mesića, Sanadera, Jadranke, Josipovića, Zorana, Kolinde, i ikoga drugoga, čime i s kim bi se zamagljivala utilitarna dnevna politika, svađao i dijelio puk, raslojavalo društvo, stvarale određene tenzije, stjecali politički poeni, obmanjivalo građanstvo, zatomljivalo domoljublje, otvarale još nezacijeljene rane, stvarao nekontrolirani kaos, opći nered,totalna pomutnja koji će do kraja zatrti još onaj minimalni duh zajedništva nužno potreban za opstanak.

Bilo bi  za sve nas dobro, poželjno, učinkovito, pošteno i pravedno, da našu dalju i bližu povijest, jednom za svagda prepustimo znalcima, znanstvenicima – povjesničarima, kao i da odgoj i obrazovanje djece i mladeži prepustimo stručnjacima, koji će donijeti opće i posebne kurikulume tako da vrijede  barem četiri godine, na osnovi kojih bi se radili nastavni planovi i programi i pisali novi udžbenici ili napravili digitalni udžbenici, za stvarne potrebe, a ne za profit podobnih autora i „državnih“ izdavača.

Ankica Benček

facebook komentari

  • peppermintt

    dobar tekst, mali ljudi su gurnuti na margine života, uništava im se dostojanstvo života..
    strašan grijeh vladajuće elite je strah kojim sustavno opterećuju svakog čovjeka…