Pratite nas

Reagiranja

Zaposlili su se oni koji su podobni, odnosno slijepo poslušni

Objavljeno

na

Zašto je nestao duh zajedništva? To je pitanje koje zahtijeva znanstveno multidisciplinarno istraživanje i iscrpnu analizu i jezgrovito jasnu  sintezu, da bi se s potpunom sigurnošću eksplicitno i točno na njega moglo odgovoriti. Činjenica je da je duh zajedništva u našoj domovini (državi), onaj duh s kojim smo se obranili u ratu i s kojim smo udarili temelje suverene, samostalne i nezavisne  države  malo-pomalo, sukcesivno godinama bivao sve manji, da bi konačno nestao, što je vidljivo u svim područjima života i rada i u svim njihovim  segmentima.

https://i1.wp.com/www.braniteljski-portal.hr/var/ezflow_site/storage/images/novosti/svijet/papa-franjo-zeli-osnaziti-duh-zajednistva/14799-1-cro-HR/Papa-Franjo-zeli-osnaziti-duh-zajednistva_article.jpg?resize=595%2C286

Od borbenosti, entuzijazma, naglašenog domoljublja, iskrenog rodoljublja, dotad neviđenog elana,svestranog entuzijazma, spremnosti na patnju i odricanje, s dostojanstvom i ponosom išli smo naprijed i vjerovali u konačnu pobjedu, sretni i zadovoljni, unatoč ogromnim gubicima u ljudstvu, zarobljavanju, porobljavanju, ekonomskim teškoćama, socijalnim previranjima, raseljavanju i iseljavanju svi zajedno, svaki na svoj najbolji način, prema mogućnostima doprinosili smo  svakodnevno, na razne načine,ostvarenju jedinstvenog svetog  cilja – stvaranja svoje neovisne države  Hrvatske, vjekovima sanjane, dušom hranjene, srcem željene, pjesnicima opjevane, stoljećima porobljavane, zatirane i pustošene.

Puno je vremena proteklo od tada. Puno se toga promijenilo, izmijenilo i dovelo nas u stanje potpune  rezignacije, teške  apatije, opće depresije, „baš me briga“ filozofije, međusobno nas podijelilo, posvađalo i otuđilo.

Sad više nema srpskog terora, milicije i jugo-armije, koje bi okrivljavali za sve naše nedaće. Sad smo svoji na svome, ne sanjamo više o “hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu”, a siromašniji smo i jadniji nego što smo ikada bili. Ne pripisujte mi odmah nikakav žal za prošlom državom i prošlim vremenima, jer toga u meni, kao i u mnogih Hrvata i ostalih žitelja lijepe naše nema, niti u natruhama. Treba biti realan i realno sagledati cijelu situaciju. Većina građana teško živi, jedva spaja kraj s krajem, čak i oni koji rade po cijele dane. Što je tek s onima koji su ostali bez posla ili se unatoč, visokoj stručnoj spremi, dokazanoj stručnosti, respektabilnom  znanju, različitim sposobnostima i zavidnim vještinama,  nisu nigdje  mogli zaposliti, pa ih uzdržavaju roditelji ili djedovi i bake, sa svojom mizernom mirovinom.

S druge pak strane evidentno je i svakim danom sve više prikazivano i dokazivano kako su se u isto vrijeme zaposlili  neki drugi, s manjim kompetencijama i kompeticijama, drugim riječima rečeno: Zaposlili su se oni koji su podobni, odnosno slijepo poslušni. Apsolutno nema veze kad se to dogodilo. To se događalo i događa se stalno, bez obzira koja  politička opcija, odnosno koalicija je na vlasti, pogotovo kad su to neprincipijelne koalicije, kojima su prioritetni zadaci doći na vlast i zadržati je što dulje. Pri tom je najmanje važna politička ideologija. Većini ljudi je sasvim svejedno, kao i u naprednim, suvremenim državama, tko je na vlasti, glavno da se dobro živi, da svi imaju jednaka prava pred zakonom, da se poštuje dostojanstvo svakog čovjeka, da se cijeni znanje i da se teži izvrsnosti.

Možda to nekome izgleda kao utopija, ali to je realna mogućnost ukoliko to hoćemo, tome težimo i tako smo se opredijelili. Nije bitno ni važno tko se kako zove, tko su mu roditelji, gdje je kada bio, kako izgleda, kojoj političkoj stranci pripada, ako taj pojedinac svojim radom doprinosi na bilo koji način boljitku ove države, ako je čuva i brani, ako poštuje njenu materijalnu i nematerijalnu baštinu, ako ne dira u njezin integritet, čuva nacionalni identitet, ako je ne dovodi u bilo kakvu ovisnost onih „velikih i moćnih“, ako poznaje i poštuje  njenu povijest, ako se njome ponosi i ako mu je domovina u srcu.

https://i2.wp.com/www.grreporter.info/en/sites/default/files/Taxes.png?resize=598%2C283

Domovina se ne brani i nije se branila samo na prvoj crti bojišnice i u rovovima, već uvijek i svuda. Ljubav prema domovini se ne iskazuje kroz mahanje zastavama, isticanjem raznih simbola, izvikivanjem parola, mržnjom prema unutarnjim i vanjskim „neprijateljima“ i svima onima koji drugačije misle, prebrojavanjem krvnih zrnaca, predbacivanjem djedovskih grijeha na unuke, naglašavanjem djedovskih zasluga za unuke, već osobnim radom, poštenjem, pravednošću, istinom, pravdom i jednakosti i jednakopravnosti za sve građane.

To nam je nužno potrebno. To će ponovno uspostaviti prijeko potreban duh zajedništva. Ne može se stvarati i razvijati  takav duh, ni u kojem društvu, dok u istoj državi jedni nemaju što jesti, a drugi se besprizorno bogate. Nema duha zajedništva dok sve veći broj kopa po kontenjerima, a oni koji su prvi milijun stekli za vrijeme rata i poraća, na ne baš čist i pošten način, što se zna, se i dalje besramno bogate, postaju silni i moćni i stvaraju društvenu elitu, koja proizvodi sirotinju, njome upravlja i vlada.

Nitko više nikome ne vjeruje. Svi oni gore, bilo gdje za većinu, postaju jednaki i isti, što naravno nije točno. Običan čovjek ima osjećaj da je nemoćan, suvišan, nepotreban i kao takav se isključuje iz svega, jer ima osjećaj da unatoč proklamiranoj i verbalnoj demokraciji, koje su svima puna usta, ni o čemu, nikada i nigdje ne može uistinu sudjelovati, a kamoli odlučivati. To se posebno odnosi na umirovljenike, koji su svedeni na čisti broj i gole brojeve, ali to je jedna druga priča, koju bi trebalo početi pričati. Ljudima bi što prije trebalo vratiti vjeru, nadu, samopouzdanje, vjerodostojnost, pokazati odgovornost i ono najvažnije zorno predočiti kako je svakome na vlasti u ovoj državi stalo do svakog pojedinog  čovjeka, bez obzira gdje se taj čovjek nalazi, što radi, koliko doprinosi zajednici i kome politički ili vjerski pripada.

Taj običan, „mali čovjek“ je iznevjeren, prevaren, podcijenjen, svjesno i nesvjesno, mnogo puta i od mnogih, pa i onih „njegovih“ tko god oni kada i gdje bili. Dosta je bilo „naših i vaših“, „mojih i tvojih“ ustaša i partizana, fašista i antifašista, vjernika, ateista, agnostika,…, kralja Tomislava, bana Jelačića, Pavelića, Tite, Tuđmana, Mesića, Sanadera, Jadranke, Josipovića, Zorana, Kolinde, i ikoga drugoga, čime i s kim bi se zamagljivala utilitarna dnevna politika, svađao i dijelio puk, raslojavalo društvo, stvarale određene tenzije, stjecali politički poeni, obmanjivalo građanstvo, zatomljivalo domoljublje, otvarale još nezacijeljene rane, stvarao nekontrolirani kaos, opći nered,totalna pomutnja koji će do kraja zatrti još onaj minimalni duh zajedništva nužno potreban za opstanak.

Bilo bi  za sve nas dobro, poželjno, učinkovito, pošteno i pravedno, da našu dalju i bližu povijest, jednom za svagda prepustimo znalcima, znanstvenicima – povjesničarima, kao i da odgoj i obrazovanje djece i mladeži prepustimo stručnjacima, koji će donijeti opće i posebne kurikulume tako da vrijede  barem četiri godine, na osnovi kojih bi se radili nastavni planovi i programi i pisali novi udžbenici ili napravili digitalni udžbenici, za stvarne potrebe, a ne za profit podobnih autora i „državnih“ izdavača.

Ankica Benček

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: U Pazinu su hrvatsku Predsjednicu dočekali i ispratili partizanskim pjesmama

Objavljeno

na

Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović nije se nadala da će na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije u Pazinu (25. rujna 2017.) doživjeti zvižduk za zviždukom.

I to od koga? Od onih koji Hrvatskoj drže lekcije o antifašizmu! Sram ih može biti!

Zviždali su Predsjednici samo na spomen katoličkog svećenstva i Katoličke crkve u Hrvata. Oni priznaju za „Boga“ samo Tita, partiju i komunizam. I dalje se ponašaju „crno bijelo“. Partizani, Tito i komunisti uvijek su bili dobri i pošteni, a svi drugi, a najviše Hrvati, – „ovce za klanje“! E, stanite malo vi koji nikada niste trpjeli Hrvate i Hrvatsku (svaka čast iznimkama), kojima je „svetinja“ Josipović, Mesić i Rade Šerbedžija, osvježite se  hladnom vodom i pogledajte gdje živite? Još ste uvijek u Hrvatskoj, iako neprestano težite nekakvoj imaginarnoj Republici, na čelu s nekakvim Jakovčićem.

U svom govoru, Predsjednica je bila vrlo korektna, ali što to vrijedi kad je došla među ljude koji jedva čekaju da iskale svoj bijes na Hrvate i Hrvatsku, na sve ono što nema veze s bivšom, propalom Jugoslavijom. Pljeskali su samo kad se u dvorani spomenulo Titovo ime. Čak su i skandirali jednom od najvećih komunističkih zločinaca. Istina, Tito je bio na čelu pobjedničke vojske do 1945., ali je isto tako, od završetka II. svjetskog rata, bio na čelu komunističkih krvnika koji su pobili na stotine tisuća nevinih Hrvata, među kojima je bio i veliki broj svećenika.

Na tom skupu ekstremnih ljevičara, komunista i Jugoslavena (svaka čast iznimkama) govorili su i Stjepan Mesić, Franjo Habulin, Valter Flego i drugi. Flego je, među ostalim „podučio“ i Predsjednicu da je „povijest učiteljica života“, ali da „neki još uvijek nisu ništa naučili iz nje i da je zato potrebno prisjećati se, ponavljati istinu, njegovati i baštiniti antifašizam“.

Tamošnji borci „iz 1941.“ nikako ne mogu gospođi Kolindi Grabar Kitarović oprostiti što im je tita iz svoje radne sobe poslala u ropotarnicu, ali to nije razlog da se i na ovakvim mjestima ponašaju bezobrazno i nekorektno, jer ipak je ona došla na njihov poziv i bila njihov gost. Stoga ne stoji, kako smo čuli, da su danas u Hrvatskoj u opasnosti i antifašisti i demokracija, a još manje da će, kako su rekli, „val revizionizma ustaštva potopiti sve ono što je Hrvatsku činilo kulturnom, razvijenom, civiliziranom i europskom državom“.

S obzirom da u Hrvatskoj nema niti je bilo ustaša nakon II. svjetskog rata, oni su ti koji preokreću povijest samo da ih nitko ne pita: o Golim Otocima, suđenjima bez suđenja, masovnim grobnicama od Vardara pa do Triglava, ali i gdje su bili u vrijeme srbijanske i ine agresije? (Svaka čast iznimkama.)

Dobro je da je predsjednica RH vidjela kako se ponašaju ti ljudi, da je „antifašista“ svakim danom sve više i da su sve glasniji u dozivanju onoga za što smo mislili da smo u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu pobijedili!

Spomenimo još da hrvatsku Predsjednicu nisu ispratili domoljubnim pjesmama, već onima koje dobro znaju, a koje su se pjevale maršalu, kao što je: „Druže Tito mi ti se kunemo!“

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Đakić: Vučić je smiješan. Što on ima sa zakonom?

Objavljeno

na

Objavio

Kada se već činilo da će dugo očekivani Zakon o pravima hrvatskih branitelja, koji je ovih dana aklamacijom prihvaćen od svih političkih opcija u saborskom Odboru za veterane, biti naposljetku donesen konsenzsom i mirno, svoje primjedbe na zakon javno su iznijeli Milorad Pupovac i Aleksandar Vučić.

Ovaj potonji, srpski predsjednik, o Zakonu se referirao na marginama zasjedanja Opće skupštine UN-a u New Yorku.

– U tom zakonu, u jednom članku govori se o agresiji Srbije i dijela stanovnika Hrvatske. Takva definicija i unošenje u zakone… to je za nas izuzetno teško – kazao je Vučić u izjavi za Radio televiziju Srbije (RTS).

Istodobno, Pupovac je o zakonu govorio za Radio Beograd. – Predloženi zakon za nas nije prihvatljiv jer se stvari koje su bile dio ratnih propagandi nastoje sada ozakoniti u pogledu odnosa prema Srbiji i u pogledu odnosa prema BiH i Crnoj Gori – naveo je Pupovac dodajući kako “ne može biti dobro da se Hrvatska neprestano vraća, održava i zaoštrava ratnu priču”.

Za Večernji list je najprije komentirao ministar branitelja Tomo Medved koji je kratko poručio kako su “odredbe novog zakona temeljene na Deklaraciji o Domovinskom ratu”. No novi prijedlog zakona kroz formulaciju “agresiju na RH izvršile su Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne postrojbe iz BiH uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH”, preciznije i šire imenuje sve agresore, s naglaskom na “veliki broj” Srba, dok Deklaracija ne spominje BiH te navodi oružanu pobunu tek “dijela srpskog pučanstva”, što je Pupovca i Vučića potaknulo na reakciju.

– Vučić je smiješan, što on ima sa Zakonom o hrvatskim braniteljima? Očito se boji naknade štete koju će Srbija prije ili kasnije morati platiti, koja se navodi u jednoj od pet pristupnih točaka Srbije u EU – kaže Josip Đakić (HDZ), predsjednik saborskog Odbora za ratne veterane.

– Što se tiče formulacije o “dijelu” ili “velikom dijelu” Srba koji su sudjelovali u agresiji i koja je za njih sporna, može se lako usporediti broj Srba koji je tada živio u Hrvatskoj i onaj koji se protiv nje borio. No činjenica je da je taj broj bio velik – kaže Đakić.

Član Odbora Zdravko Ronko (SDP) kaže pak kako podržava većinu članaka ovog zakona, no kako bi bilo točnije napisati da je dio srpske nacionalne manjine sudjelovao u agresiji, a ne “veliki broj” jer je dio Srba branio Hrvatsku.

Zastupnik Mosta Miro Bulj ima nedvosmislenu poruku za Vučića. – Je li broj bio velik ili nije, to Vučić najbolje zna, kao jedan od vođa pobune i pripadnik četničkih odreda. Bolje bi mu bilo da kaže gdje su naši nestali i da se bavi ratnom odštetom Hrvatskoj koja će ga koštati 40 milijardi eura. Sramota je da Vučić uopće komentira naš zakon, a da mu Pupovac suflira – zaključio je Miro Bulj. Dodao je i kako činjenica da su Srbi 90-ih okupirali trećinu Hrvatske dovoljno govori sama za sebe.

facebook komentari

Nastavi čitati