Pratite nas

Kolumne

Zašto država financira (srpsko) krivotvorenje novije hrvatske povijesti

Objavljeno

na

Centar za napredne studije djeluje na Sveučilištu u Rijeci. Na otvaranju tog centra, uz tadašnjeg ministra znanosti i obrazovanja Željka Jovanovića, bili su još Vesna Pusić, Stipe Mesić, Rade Šerbedžija, Dejan Jović, Vojko Obersnel, rektor Sveučilišta u Rijeci Pero Lučin, te još nekoliko znanstvenika iz Francuske, Italije, Slovenije, Srbije…

[ad id=”93788″]

Ništa to ne bi bilo čudno da jedan od ravnatelja Centra za napredne studije nije dr. Petar Bojanić, čovjek koji je zajedno s Radovanom Karadžićem objavljivao u publikacijama u kojima su autori opravdavali srbijansku agresiju i ratne zločine počinjene na prostoru BiH i Hrvatske i to u vrijeme kad je psihijatar s Pala već bio lice s međunarodnih potjernica.

Posebnu težinu Centru za napredne studije daje prvo ime Savjetodavnog odbora. Riječ je o dr. Jovanu Babiću iz Beograda, čovjeku koji je u jednoj svojoj studiji doveo u pitanje mogućnost da postoje ratni zločini. U najmanju ruku doveo je pod veliki znak pitanja pravo da se stranu koja je ratu poražena optužuje za ratni zločin. Zbornik radova u kojem su uz Milovana Milutinovića, jednog od najbližih suradnika Ratka Mladića, objavljivali Karadžić, Bojanić i Babić, nosi vrlo zanimljiv naziv. „Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana“ je publikacija koja je objedinila radove s teološko-filozofskog skupa održanog na Cetinju 24. svibnja 1996. godine. Urednik tog zbornika radova je tadašnji jeromonah, a današnji episkop pakrački Jovan Ćulibrk.

Cijeli taj skup održan je kako bi se opravdala uloga Srpske pravoslavne crkve u agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH. Tako se kaže u predgovoru „mitropolita crnogorsko-primorskog, zetsko-brdskog i skenderijskog i čuvara sveštenog trona pećkog“ Amfilohija Radovića, da primjer svetog Petra Cetinjskog opravdava to da episkop postane ratnik.

Zašto sam se ovoga dohvatio?

Centar za napredne studije koji djeluje pri Sveučilištu u Rijeci treba obrazovati i kroz život usmjeravati mlade ljude. Možda bih bio tolerantan prema njihovom radu, jer neka svatko daje svoj doprinos, pa mladi neka izaberu jače argumente i ono što im se više sviđa, da nije nekih događaja koji svjedoče o militantom pokušaju sprječavanja drugačijeg pogleda od onoga koji nam nude Babić, Bojanić i njihovi istomišljenici s Centra za napredne studije.

U Hrvatskoj djeluje cijeli niz medija, uglavnom portala čiji rad je obilno financiran iz državnog proračuna. Autori okupljeni oko njih s pravom su se svojevremeno obračunavali s hrvatskim političarima koji su tvrdili da u obrambenom ratu nije bilo moguće počiniti ratni zločin. Međutim, kad je prije dvije godine svečanim skupom svoj rad započeo Centar za napredne studije, nitko od tih autora se nije oglasio i primjetio da je prvo ime savjetodavnog odbora dr. Jovan Babić, suradnik Radovana Karadžića i čovjek koji tvrdi da ratni zločin praktično nije moguć, a posebno nije moguće da su ga počinili pripadnici poražene strane.

Međutim, jedan od tih portala, onaj koji, reklo bi se na prvi pogled, prednjači u pokušajima zataškavanja ratnih zločina, čak do te mjere da otvoreno i danas iskazuje svoje neslaganje s oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, pokrenuo je pravi javni linč na osobu koju niti jedno tužiteljstvo nije optužilo, i niti jedan sud je nije osudio za bilo kakvo kršenje zakona, a kamoli za ratne zločine. Ta osoba ima samo dva grijeha. Njezin prvi grijeh je što je, kao braniteljica Vukovara i umirovljena časnica Hrvatske vojske napisala nagrađivani (anti)ratni roman o okupaciji Vukovara i zločinima koji su tamo počinjeni pod nazivom Crni kaput.

Počinila ih je ona na koncu poražena strana za koju čelnici Centra za napredne studije tvrde kako nije moguće da ih poraženi počine. Ovčara, Velepromet, Borovo-commerce i brojna druga stratišta svjedoče da je ipak moguće, pa što god pisali i filozofirali čelnici Centra za napredne studije na Sveučilištu u Rijeci. Drugi grijeh nagrađivane književnice Tanje Belobrajdić je u tome što je dan uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara javno iskritizirala čovjeka koji je na društvenim mrežama počeo pozivati posjetitelje grada mučenika da ne odlaze u lokale kojima su vlasnici navodno Srbi. Tanja Belobrajdić je glasno ustala protiv takvog izljeva mržnje. Sutradan se našla razapeta na portalu H-alter, optužena za nešto što nije počinila, ali uz nju su optuženi i ravnatelji škola u kojima je ona predstavljala svoj roman.

Očito je da u ovoj državi postoji dobro organizirana mreža osoba i institucija kojima je cilj mladim ljudima davati lažne informacije o našoj bližoj prošlosti i bez imalo ustezanja sprječavati u njihovom radu sve one koji žele pisati i govoriti istinu. Na vlastitoj koži sam se uvjerio u spregu političkog obavještajnog podzemlja, sumnjivih branitelja i kriminalnih pojedinaca nakon što mi je u izdanju Večernjeg lista objavljena uspješnica, knjiga „Oluja koju nismo mogli izbjeći“. Čestitam na maštovitosti i upornosti onima koji me pokušavaju diskreditirati sve ovo vrijeme. Moj grijeh je također u tome što mi na predstavljanja knjige dolazi puno učenika i studenata i što razgovaramo o pravim razlozima raspada bivše Jugoslavije i agresije na Hrvatsku.

Da, ja sad opet govorim o agresiji na Hrvatsku. Tanja Belobrajdić je također u svom romanu pisala o agresorima koji su razorili Vukovar. A Centar za mirovne studije svečano su otvarali ljudi koji nikad nisu prestali žaliti za Jugoslavijom i koji su čak tvrdili da nije bilo agresije nego da je sve to bio građanski rat. Stipe Mesić je u prvim godinama svog mandata odbijao doći u Knin na proslavu Oluje tvrdeći da se tamo slave zločini. Vesna Pusić kao ministrica vanjskih poslova nikad nije primjereno odgovorila beogradskim kolegama na njihove optužbe o navodno 250.000 protjerani Srba i na usporedbe Republike Hrvatske s NDH. Vojko Obersnel se kao gradonačelnik Rijeke nikad nije očitovao o tome što je na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti zastava na riječkom HNK bila spuštena na pola koplja.

Kakvu budućnost ima ova država kad na jednoj sveučilišnoj ustanovi djeluje Centar za napredne studije čiji čelni ljudi dokazano krivotvore povijest? Kakvu budućnost ima Hrvatska kad evidento u državi djeluje mreža pojedinaca i institucija koji se ne susprežu niti od vrlo militantnog ponašanja samo kako bi spriječili neistomišljenike u njihovom pravu da pišu i govore istinu o nastanku države?

„Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).“ Ovo je napomena koja stoji ispod teksta u kojem je ni kriva ni dužna razapeta nagrađivana hrvatska književnica, žena koju se naziva ratnim zločincem, samo zato da bi se zaplašili svi ravnatelji škola koji su je htjeli pustiti u svoje prostorije da djeci ispriča istinitu priču o zločinima koji su se događali. Žalosno, ali istinito. Republika Hrvatska financira očitu netoleranciju, očiti govor mržnje i očitu spregu djelatnosti kojima je cilj spriječiti istinu o našoj bližoj prošlosti. Na jednoj strani Milanovićeva Vlada je davala novac iz proračuna za ovakvo grubo kršenje ljudskih prava kakvo provodi portal H-alter, a na drugoj se daje novac za rad Centra za napredne studije kojeg vode ljudi koji su relativizirali ratne zločine počinjene u srpskoj agresiji na BiH i Hrvatsku. Može li gore?

Ante Gugo/Politikaplus

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati