Zašto Dubrovčani nisu i ne mogu biti Srbi

0

 

Na pisanje ovog teksta potaknule su me tri stvari. Ključna je bila konstatacija jednog komentatora mojeg bloga u kojoj je kao argument iznio tezu da su Dubrovčani Srbi, piše ‘večernjakov’ bloger Danijel Tatić.

Druga je pak ta što još uvijek među pojedinim hrvatskim povjesničarima egzistira teza prema kojoj su Hrvati 1918. godine dobrovoljno ušli u državnu tvorevinu s Kraljevinom Srbijom. Tu tezu osporava već i samo zdravorazumsko promišljanje o brojnim hrvatskim žrtvama u Prvome svjetskom ratu za čije je obitelji takvo udruživanje zacijelo ostavilo teško opisivu gorčinu. Treća stvar koja me je potaknula na ovo pisanje jest teza o potlačenosti hrvatskoga naroda u Austro-Ugarskoj koja se često prezentira izvan njezinog povijesnog konteksta.

stare_razglednice

Sve tri teze, zapravo, idu u prilog nastojanju opravdanja širenja srpske krune na hrvatske zemlje, iako uopće ne dvojim oko toga da su Hrvati u Austro-Ugarskoj težili većim političkim slobodama, što je samo po sebi u potpunosti razumljivo i opravdano. No, carevina je tu mogućnost, postepenim jačanjem i razvijanjem demokratizacijskih procesa, nudila i unutar svojih granica! Izbori za narodne predstavnike u Carevinskom vijeću ili pokrajinskim saborima, iako nisu uvijek polučivali rezultate koji bi Hrvatima išli na ruku, ipak su bili dijelom demokratske utakmice unutar povijesnog konteksta. Postepena demokratizacija austrougarske političke scene predstavljala je odgovor multinacionalne carevine na trend stvaranja nacionalnih država i traženja političkog dijaloga s njezinim podanicima. Ne smijemo ispustiti iz vida ni mađarske nacionalne težnje, kao ni oprečnost nacionalnih težnji i povijesnih prava. Bila je to mješavina težnji koje je bilo vrlo teško izmiriti. Kako bi shvatili svu kompleksnost prilika, ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da se dio Hrvata još uvijek zanosio romantičarskom južnoslavenskom idejom koja je išla u prilog podjeli i slabljenju hrvatske političke scene.

Kao primjer uzeti ću proslavu otkrića spomenika Ivana Gundulića u Dubrovniku 1893. godine, čiji primjer ne svjedoči u prilog trima gore navedenim tezama, ali daje dobar uvid u stanje i složenost hrvatske političke scene i nacionalnih težnji na prijelazu stoljeća, za koji vjerujem da će pridonijeti boljem poznavanju kompleksnosti problematike hrvatsko-srpskih odnosa. Proslava otkrića Gundulićeva spomenika u Dubrovniku bila je jedan od brojnih nacionalno-integracijskih skupova, kojima se nastojalo odaslati jasne poruke o jedinstvu hrvatske političke misli tijekom druge polovice 19. stoljeća. S obzirom na političke prilike u Dalmaciji i Dubrovniku, ovu manifestaciju bez dvojbe možemo svrstati među zahtjevnije i nacionalno-integracijski osjetljivije poduhvate druge polovice19. stoljeća.

1928-01-Dubrovnik6Pjesniku Ivanu Gunduliću pripada istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti. Njegovo plodno stvaralaštvo tijekom 17. stoljeća pobuđivalo je veliki interes tijekom 19. stoljeća te je bilo predmetom nacionalnog nadahnuća hrvatskih preporoditelja. Gundulićeva djela pronašla su svoju svrhu i u političkim borbama Hrvata protiv autonomaša, talijanaša u Dalmaciji. U svojim nastojanjima da održe talijanski jezik službenim u Dalmaciji, talijanaši su svoje nastojanje pravdali tvrdnjama o nerazvijenosti i neizgrađenosti hrvatskog jezika. Tim su tvrdnjama nastojali hrvatski jezik prikazati nepodobnim i neprikladnim za uporabu unutar službene komunikacije. Od ovih tvrdnji dalmatinski Hrvati, narodnjaci, branili su hrvatski jezik podsjećanjem na bogatu hrvatsku književnu baštinu, kao dokaz razvijenosti hrvatskog jezičnog izričaja. U tom smislu i Gundulićev stvaralački opus poslužio je kao oružje u rukama narodnjaka te je s djelima ostalih hrvatskih književnika predstavljao čvrsti temelj na kojemu je počivala obrana hrvatskog jezika pred autonomaškim napadima.

Politička scena onodobnog Dubrovnika odlikovala se vrlo konfliktnim političkim odnosima. Malaksalost hrvatske Narodne stranke vješto je iskoristila Srpska stranka, koja je na izborima za Dalmatinski sabor 1889. za zastupnika u kuriji gradova, za grad Dubrovnik, uspjela postići pobjedu svog kandidata, Frane Gondole, srbokatoličke orijentacije. Iduće godine, ponovno u koaliciji s talijanskim autonomašima, Srpska stranka na općinskim izborima ostvaruje uspjeh u dubrovačkoj općini te postavlja Frana Gondolu za njena načelnika. Dubrovački Hrvati, poglavito pravaši grupirani oko Frana Supila, jer tada još nije postojala dalmatinska Stranka prava, nisu se mirili s postojećim stanjem. Smatrali su nedopustivim da vlast nad Dubrovnikom imaju protivnici hrvatske političke misli, pristaše Srpske i Autonomaške stranke.

Jedno od glavnih onodobnih sredstava političke borbe bile su novine. Stoga pravaši i narodnjaci 1891. pokreću list Crvena Hrvatska, dok sljedeće godine Srbi i srbokatolici pokreću list Dubrovnik, čime se zahuktala dubrovačka politička scena. Obje strane nastojale su za svoje političke ciljeve iskoristiti svečanost otkrića Gundulićeva spomenika. Promišljanja o potrebitosti podizanja Gundulićeva spomenika potekla su od dubrovačkih narodnjaka krajem sedamdesetih godina 19. stoljeća. Narodnjaci su inicijativu o podizanju Gundulićeva spomenika pripisali dubrovačkoj omladini jer su smatrali najprikladnijim da prvi glas za podizanje Gundulićeva spomenika bude podignut od strane dubrovačke omladine. Općinsko vijeće u Dubrovniku nalazilo se u rukama srpsko-autonomaške koalicije pa je samim time i Odbor bio odabran po mjeri tog vijeća.

Srpsko-autonomaška koalicija bila je stvorena u želji za borbom protiv hrvatske političke misli. Koliko je silna bila ta želja, najbolje nam govori činjenica da ih u toj želji nisu priječile ni međusobne nepomirljive oprečnosti Autonomaške i Srpske stranke koje su se očitovale u autonomaškom zagovaranju Velike Italije, proširene prema istočnim obalama Jadrana i u srpskom zagovaranju Velike Srbije, koja bi također u svom proširenom opsegu zahvaćala i istočne obale Jadrana. U Dubrovniku je 1892. počeo izlaziti list pristaša Srpske stranke, tjednik Dubrovnik, u kojemu su otvoreno izražavane velikosrpske ideje u okviru kojih se Dubrovnik nastojao prikazati srpskim gradom, a dubrovačka književnost srpskom. Bitno je također uputiti na činjenicu da se u ono vrijeme Gundulić slavio i kao srpski pisac na temelju iskonstruirane manipulacije srpskim imenom u njegovom Osmanu.

S obzirom na kompleksnost problematike, hrvatski su domoljubi morali postići trostruki cilj. U prvom redu bilo je potrebno obraniti Dubrovnik od autonomaških i velikosrpskih posizanja dajući proslavi nedvosmislen hrvatski pečat, kako bi ona uopće mogla ispuniti svoju nacionalno-integracijsku ulogu koja joj je bila namijenjena davno prije dolaska srpsko-autonomaške koalicije na vlast. Pored toga, bilo je prijeko potrebno izvršiti utjecaj na Hrvate u okolnim mjestima, podižući im nacionalnu svijest i dajući im snagu međusobnim zbližavanjem. Potonje je svoje ispunjenje dočekalo u organiziranim putovanjima kroz Dalmaciju. U tu je svrhu u Zagrebu oformljen Odbor za putovanje u Dalmaciju, sa zadaćom organizacije putovanja.

Dubrovački Odbor za podignuće Gundulićeva spomenika uputio je javni poziv na svečanost. Premda se u proglasu očitovao pomirujući ton, kojim se poziva u “bratsko kolo”, Odbor je u duhu tog bratstva namjerno izostavio okarakterizirati Gundulića hrvatskim epitetom, vješto navodeći: “da se svi u bratsko kolo okupimo oko svog spomenika, koji zajednički podignusmo.” Jasno je da su Hrvati u proglasu čitali “hrvatskog”, a Srbi “srpskog” spomenika. Budući da su se Hrvati najmasovnije odazvali prilozima za podignuće spomenika, Odbor je javno nastojao biti stranački neutralan, a prešućivanjem nacionalne određenosti Dubrovnika i Gundulića, te s obzirom da je bio sastavljen od tadašnjeg srpsko-autonomaškog Općinskog vijeća, njegovo antihrvatsko stajalište bilo je više nego jasno.

Podjela se zorno očitovala i u kićenju grada. Dana 25. lipnja 1893. Dubrovnik je osvanuo svečano okićen hrvatskim, dubrovačkim, ali i srpskim zastavama. Toga se dana očekivao dolazak izletnika iz Hrvatske i Srbije te dalmatinskog namjesnika, podmaršala Emila Davida s pratnjom, a Dubrovnik je tih dana očekivao ukupno 20 000 posjetitelja. Hrvatski izletnici, na svom putu prema Dubrovniku, nisu bili dobro dočekani u Zadru. Na zadarskoj rivi talijanaši su organizirali protuhrvatske demonstracije, a ostali su zabilježeni i manji izgredi. No, hrvatske izletnike to nije omelo da u grušku luku uplove pjevajući hrvatsku himnu, dok ih je nebrojeno mnoštvo s obale pozdravljalo klicanjem: “živili Hrvati! živila ujedinjena Hrvatska!” Tog je dana u gruškoj luci zavladala neviđena gužva. Bilo je usidreno osam velikih i više malih parobroda, kao i veći broj jedrenjaka.

Sutradan su glazbe zorom svirale budnice, a u grad se slilo oko 5000 Hrvata iz dubrovačke okolice koji su stigli okićeni hrvatskim zastavama. Bokokotorski Srbi iz općine Grbalj došli su u Dubrovnik s dugim i debelim čibucima u rukama, koji su osim za pušenje mogli poslužiti i kao prikladne toljage. Kako bi se u vrlo napetim političkim prilikama izbjegli mogući incidenti, gradske vlasti su na dan proslave zabranile nošenje oružja. Nakon svečane mise, uslijedilo je polaganje vijenaca pred Gundulićev spomenik, koji je otkriven uz 101 hitac topova s obližnje tvrđave Minčete. Pod spomenikom je bilo položeno 150 vijenaca iz svih hrvatskih krajeva, a svečanosti je prisustvovala cijela Dalmacija, Hercegovina, Hrvatska i Slavonija, Bosna, Istra i slavenske zemlje, ali i posjetitelji iz Kraljevine Srbije i Kneževine Crne Gore.

Posebnu pomutnju izazvao je vijenac kojega je na svečanost poslao srpski kralj Aleksandar Obrenović. Taj čin nije prošao neopaženo od austrougarskih vlasti, pa je dalmatinski namjesnik po hitnom nalogu iz Beča upućen iz Zadra u Dubrovnik na postavljanje vijenca u carsko ime. Jasno je da je Beč, s obzirom na trenutnu dalmatinsku političku scenu, u vijencu srpskoga kralja prepoznao određenu političku opasnost.

Na dubrovačkim kućama bili su, pored latiničnih natpisa, izvješeni i ćirilični natpisi, dok je u kazalištu na svakom sjedalu i sa svake lože visila velika pjesma Jovana Sandedića “Pozdrav gostima”, napisana na ćirilici i latinici jer se i tim činom nastojalo Srbe i Hrvate pozvati u kolo sloge i pomirbe. Pomirbeni natpisi u kojima se zagovarala sloga bili su izvješeni i po dubrovačkim ulicama. Zagovaratelji sloge bili su nekolicina dubrovačkih narodnjaka, koji su u nastojanju suzbijanja hrvatsko-srpskih sukoba pokušali nametnuti osjećaj zajedništva, pozivajući se na anakronističko postrenesansno spominjanje slovinstva u Dubrovniku. U tu su svrhu pokrenuli i časopis Slovinac. Slovinstvo se zapravo očitovalo kao izraz političkog romantizma i kao podvala usmjerena protiv hrvatske politike.

Premda je svečanost obilježena u vrlo izoštrenim nacionalno-političkim odnosima, zabilježeni su bili tek manji ispadi. Tisak je ovu činjenicu pripisivao prisustvu brojčano minorne srpske manjine koja se nije usudila otvorenije suprotstaviti hrvatskoj većini. Iako su tijekom otkrića spomenika zabilježeni provokativni povici: “Slava srbskomu pjesniku!”; tome nije pridavan veći značaj jer, kako je izvijestio dopisnik Vienca: “no to se izgubi u oduševljenom klicanju iz tisuće hrvatskih grla: “Slava hrvatskom pjesniku Gunduliću!”, ”Živio hrvatski umjetnik Rendić” i “Slava Mažuraniću!”. Komičnim se pokazalo dovođenje glazbenog sastava “Cigani iz Banata” od strane srpskih organizatora koji su po Dubrovniku izvodili srpske pjesme. A tisak nije ništa manje komičnima prikazao ni Srbe dovedene u Dubrovnik kako bi ulicama paradirali u muzejskim odorama srpskih junaka.

Vijest o otkriću spomenika prenijele su gotovo sve hrvatske i mnoge strane novine. Tog je dana hrvatski tisak izlazio s naslovnicama ukrašenim hrvatskom trobojnicom, a bila je  objavljena i “Himna hrvatskih pjevača – U slavu Ivanu Gunduliću”. Himnu je spjevao August Harambašić, a bila je namijenski napisana i uglazbljena za pjevače iz zagrebačkih i drugih pjevačkih društava koji su je izvodili tijekom otkrića Gundulićeva spomenika.

Upravo protivno nastojanjima dubrovačkog Odbora, cijelo slavlje ispalo je sjajnom manifestacijom hrvatske misli. Slavlje je nastavljeno i pri povratku izletnika diljem Dalmacije gdje su bili srdačno dočekivani od strane domoljuba. Kotorani su izletnike dočekali ushićenim uzvicima “Živila Hrvatska!” O susretu s Kotoranima u Našoj Slogi čitamo: “Na obali bio je sakupljen, uz mnoštvo naroda, cvijet gradjana i gradjankah kotorskih, s kojimi smo u čas bili kao znanci i znanke, prijatelji i prijateljice, braća i sestre.” Nakon što su im pokazali znamenitosti svog grada i ugostili ih u obližnjoj kavani, izletnici su bili ispraćeni pjesmom i povicima “Živila Hrvatska i njena prava! Živio Starčević prvak stranke prava!” Nakon Boke Kotorske izletnici su nastavili putovanje prema Lokrumu, gdje su bili srdačno dočekani od dominikanaca koji su im pokazali znamenitosti ovog malog i osebujnog otoka.

U Splitu ih je dočekalo mnoštvo naroda uz slavlje i glazbu, a dobrodošlicu su im zaželjele i općinske vlasti, koje su za domoljubne posjetitelje oraganizirale razgledavanje gradskih znamenitosti. Dopisnik Naše Sloge je zabilježio: “U cielom Spljetu nismo opazili ništa talijanskoga. Čuli smo samo hrvatske glasove. Uvjerili smo se, da se u njem hrvatski ćuti, i da je Spljet, za Zagrebom, najznamenitiji hrvatski grad.“

Trogirani su izletnike dočekali svečanim pucanjem i glazbom, a Kaštelani su ostali neugodno iznenađeni činjenicom da su izletnici zaobišli njihovo mjesto u kojem su im priredili svečani doček. Vrijedilo je to odmah ispraviti. O dočeku svjedoči isti dopisnik: “čim smo ugledali Kaštela, počelo je iz svih sedam grmiti, u svih zvoniti. Svi su bili ukrašeni zastavami. Na svih obalah vidjelo se je mnoštvo ljudi, koji su nas najoduševljenije pozdravljali i kojim smo mi najsrdačnije odzdravljali. Svuda, kuda smo išli diralo je duboko u srce, kad se je pjevalo našu narodnu himnu “Lijepa naša domovina”…Brodice bile su urešene vienci ruža i hrvatskimi zastavami; ljudi u svečanom odielu, a radost njim se kriesila iz lica, iz očiju i izražavala se uzklici, pjevanjem, pucanjem. Jedna oveća ladja bila je puna pjevača, druga tamburaša. Koga da to ne uznese.” Gostoljubivi Kaštelani izletnicima su donijeli stotinu boca izvrsnog vina, obavitih vrpcama u bojama hrvatske trobojnice. Svaka je boca bila posvećena jednom hrvatskom velikanu kome je bila posvećena i pjesma napisana na boci. Svojim su se dimenzijama od ostalih isticale dvije boce, jedna je bila posvećena Anti Starčeviću, a druga biskupu Josipu Jurju Strossmayeru.

Ništa manje svečan nije bio ni doček u Šibeniku, o kojemu je ostalo zapisano svjedočanstvo: “Na cieloj obali može se reći, da je stajao čovjek do čovjeka, skoro sva je bila prekrivena crven-kapami, tim obljubljenim pokrivalom svih Dalmatinaca, a imenito Šibenčana. Sve što je moglo na noguh stajati, muško i žensko, staro i mlado, bogato i siromašno, bijaše tuj.” Cijelim Šibenikom odzvanjalo je svečano klicanje i pjesma, a izletnici su se tek u kasnim večernjim satima zaputili prema Rijeci. Upornost i odlučnost domoljuba u ustrajnosti oko hrvatske ideje polučila je rezultate. Bila je to prilika kojom se pokazalo da hrvatska svijest u Dalmaciji i Dubrovniku nije zamrla. Proslava otkrića Gundulićevog spomenika naveliko je potaknula novinska pisanja o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom na temelju hrvatskoga državnoga prava te je time pridonijela jačanju narodne svijesti o nužnosti integracije hrvatskih zemalja.

Vjerujem da su vas dijelovi ove priče potaknuli i na promišljanje o današnjim političkim prilikama i podijeljenosti hrvatske političke scene. No, nemojte zaboraviti da, koliko god postojale određene podudarnosti, one su samo znak demokratke političke borbe. One političke borbe koja nam je dobrim dijelom bila uskraćena u razdoblju između ta dva povijesna trenutka.

Piše:Danijel Tatić/blog.vecernji.hr

[ad id=”40551″]

facebook komentari