Zašto Hrvatska još nema stav o Ukrajini?

0

Iako se brzi ali i uglavnom površni mediji uglavnom bave dilemom hoće li u Ukrajini zapucati neka nervozna puška i tako započeti veliki sukob s potencijalom, i tko se to od naoružanih vojnika šeće Krimom, kriza u Ukrajini  pokazala nam je puno toga.

[dropcap]P[/dropcap]okazala nam je kakvi su trenutni odnosi snaga u međunarodnim odnosima, ali prije svega koliko je dramatično i teško Zapad pogriješio u tretiranju prijatelja na svojim istočnim granicama. Ali da se ni jedan međunarodni problem više ne može rješavati bez Rusije.  Stoga je logično zapitati se kako sada, kada je sve više onih koji smatraju da je prekasno, Zapad može pomoći Ukrajini. Ili će to učiniti Rusi?

Kada je srušen berlinski zid te davne 1989. ,u Europi su se karte počele drugačije miješati: Postalo je  jasno kako će odluka Europske Unije i NATO –a da se prošire na europski istok  izazvati bijes Rusije. No, vremena su bila drugačija; oduševljenje padom komunističkih diktatura bilo je nepobjedivo, val slobode rušio je sve pred sobom. No ima još jedna stvar- Rusija je bila slaba, uronjena u vrtlog privatizacijske spirale divljeg prelaska na tržišno gospodarstvo, imala je slabog i oklijevajućeg predsjednika sklonog alkoholnim zabavama i prpošnim tajnicama.

Danas dvadeset godina poslije situacija se promijenila. Rusija ima snažnog predsjednika, država ekonomski napreduje, a stihiju je zamijenila disciplina. Na drugoj strani imamo oklijevajućeg američkog predsjednika i Europsku uniju čije ponašanje podsjeća na gledatelja na teniskom meču. U napetom srazu pogledava čas na jednu , čas na drugu stranu, a budući da je napeto, od uzbuđenja i nemoći ne uspijeva činiti ništa drugo nego samo promatrati i pokoji put uzviknuti. Zato i ovih dana čelnici Europske unije samo glasno viču. Načelna  potpora „ demokratskoj oporbi“ pokazala se također nedovoljnom; brzo su se rascjepkali u različite grupacije, a onda u nevjerojatnom „ saltu mortale“ pozvali i čečenske teroriste na zajedničku borbu protiv  Rusa. Američki predsjednik Barack Obama prvo je zaprijetio, a onda također zastao.

Sve to trenutno nimalo ne pomaže Ukrajini.  Ukrajinci i dalje sanjaju demokraciju a umjesto nje dobili su prvo ekonomsko i političko propadanje, i sada  na kraju opasno bezvlašće. Što se u međuvremenu dogodilo?

Pojednostavljeno rečeno, čarolija EU proširenja temeljena na priči o „ ponudi europske perspektive“ svima potrošila se podosta već puno prije Ukrajinske granice. No, ne stoga što bi izgubila svoju vrijednost, nego zato što je Bruxelles, ali i Washington nisu ispunili pravim sadržajem. Kada se retorika iscrpila, od konkretnih koraka i rješavanja ukrajinskih problema nije bilo ničega. Ponudio ih je Vladimir Putin. Zato Ukrajinci danas imaju puno pravo biti ljuti na Bruxelles i to na obje adrese.

Vježba zvana Ukrajina zvono je na uzbunu za zapadne saveznike. Prije svega za službeni Washington. Naravno da u Putinovoj „ krimskoj avanturi“  ima posvemašnje drskosti, brutalne odlučnosti koja sada zvuči jako hladnoratovski, no nije riječ o operaciji pokazivanja mišića. Te mišiće je već pokazao u Siriji. Sada provodi kirurški precizno zacrtanu politiku- ostvaruje utjecaj na prostoru na kojim mora imati kontrolu. U geopolitičkom promišljanju u Rusiji proaktivnost je uvijek bila značajna osobina. Ruski stratezi su smatrali kako je širenje utjecaja ( ranije u povijesti i teritorija) jedini način da se obrani tako veliki , u osnovi neobranjiv teritorij. Zapadne granice oduvijek su bile posebno važne.

Vladimir Putin sasvim sigurno neće započeti veliki rat s Ukrajinom, no niti će SAD , a još manje NATO učiniti bilo kakav vojni potez. Za takvo što nemaju zajedničko stajalište, ali još uvijek niti formalnog razloga. Ruska strana je na šahovskoj ploči Ukrajine pomno proučila svaki potez.  Zapadni saveznici su se odlučili napraviti pauzu, a kad su se vratili našli su se u čudu. I još se čude. Kao kad su u Gruziju nepovratno izgubili jer su se u svojoj površnosti i lijenosti kladili na problematičnog Shakasvilija. Barack Obama, za kojeg biste skoro na početku mandata mogli povjerovati da je sposoban hodati po vodi, u Siriji je „ zaboravio „ u višetjednom promišljanju hoće li napasti Assada ili ne, da ni tu odluku neće moći donijeti bez predsjednika čija zemlja u Siriji ima strateške baze. U velikim planovima Zapada nikad nije bilo puno mjesta za „ fini rad „. Temeljni pristup bio je podijeliti strane na „ good guys i bad guys“ demokrate i one totalitarne , ekstremne , desne. Upravo zato im se dogodilo da su im demokratske snage u Ukrajini pozvale na terorizam, a prošloga tjedna objavljena je vijest da su oporbeni borci koji kane svrgnuti diktatora Assada kamenovali do smrti trinaestogodišnju djevojčicu jer je na Facebooku otvorila profil. Zato je prvi dogovor s ruskim predsjednikom o slanju OESS-ovih promatrača u Ukrajinu postigla njemačka kancelarka Angela Merkel.

No, kako zaista  pomoći Ukrajini ?

Prije svega Ukrajini treba legitimna i legalna vlada. Privremeno vodstvo koje je instalirala Rada, Ukrajinski parlament, okruženo je problematičnim likovima, o čemu ne govore samo Rusi. Izbori u svibnju trebaju biti organizirani na najkvalitetniji mogući način, kako se ne bi ponovio scenarij iz prošlosti; nakon narančaste revolucije iz 2004.  dogodila se, umjesto jačanja  demokracije, samo smjena elita, nažalost jednako korumpiranih.

Sasvim je logično da u tom poslu treba maksimalno angažirati OESS,  organizaciju koja je u svojem članstvu ima  i Rusiju, ali i SAD pa će Europljanima kroz taj multilateralni model biti jednostavnije voditi proces organiziranja izbora danas, ali i monitoring poštivanja međunarodnih normi. Angažman OESS –a je povratak na scenu te već pomalo zaboravljene organizacije, ali i pokušaj obnove dobrano oronule multilateralnosti u međunarodnim odnosima.

Ukrajini naravno  treba i novac. Teško je zamisliti da će Putin sada poslati 15 milijardi dolara koje je obećao Janukoviću u prosincu. Ukrajini je potrebno 25 milijardi kako bi držala glavu iznad vode a dio tog novca trebao bi doći MMF-ovim aranžmanom. No, kao što je poznato, MMF ne šalje novac bezuvjetno, a jedan od ključnih bit će i čišćenje „Augijevih štala“ korupcije.

No, da ne bi bilo zabune, to se neće moći učiniti kao što je to po legendi učinio Heraklo u jednome danu preusmjerivši dvije rijeke prema štalama. Tko god da dobije izbore morat će se suočiti s problemima na svakom koraku. U zadnje vrijeme Januković, a prije i demokrati podrivali su sudove poigravali se ustavom, maltretirali medije. I naravno, bili korumpirani. Zato se među ostalima na izbore na može vise kandidirati Julija Timošenko. Jedni su bili miljenici zapada, a ovaj potonji Putinov.

Zato na kraju ispada kako je najbolje što bi se Ukrajini trebalo dogoditi je poštena i sposobna vlada. To moraju učiniti sami Ukrajinci. Takav scenario ih jedino može odvratiti od pomisli da je korumpirani paternalizam najbolje što mogu i da se ne može živjeti bez kleptokrata. To neće biti lagan niti brzi put. Napokon, dokaz su gotovo sve tranzicijske zemlje u Europi uključujući i Hrvatsku.

U diplomatskom srazu koji tek slijedi kada se svi povuku u vojarne, ruski predsjednik ima priliku dokazati da je dosljedan, da mu je stalo do načela i međunarodnog prava ( snagu je već pokazao),  a Zapad da je još uvijek “sila dobra“.

Na kraju, kako možemo u sve to uklopiti Hrvatsku njen vanjskopolitički interes?

Nažalost još uvijek ne znamo što o problemu Ukrajine misli službena vanjska politika, a svaka opravdanja po kojima stav nemamo jer smo sada unutar EU-a ne mogu stajati. Prema diplomatskim izvorima upravo su Amerikanci tražili od Hrvatske da unutar EU-a artikulira plan po kojem bi se kreirala suvisla i operativna politika prema BiH. Takav plan pomogao bi svima; Hrvatskoj da smanji nestabilnost u zemlji s kojom graniči, a i zapadnim saveznicima čija se podjela na good guys i bad guys u Siriji i Ukrajini pokazala tako nedostatnom, a u BiH na one koji su siromašni i bogate političare, karikaturalno površnom.

Hrvatska ima bogato iskustvo u rješavanju postkonfliktnih situacija i crisis managementu, izgradnji demokratskog društva, pa bi bilo logično pomisliti da će u vremenu pregovora koje neumitno u Ukrajini dolazi, moći iskoristiti svoje potencijale. Tako to pametne vanjske politike naime rade. Napokon, ima i neke druge komparativne prednosti; članica je NATO –a i Europske unije, a u dobrim je odnosima s Rusijom. To je prilika koju ne bi trebalo propustiti.

vecernji.hr

facebook komentari