Zašto hrvatska vlast zaboravlja na Sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SRJ, odnosno Srbije?

    1

    Srbija je prije više od pola godine na međuvladinoj konferenciji u Bruxellesu postala kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji. Što se od tada dogodilo u pogledu rješavanja otvorenih pitanja između dviju susjednih država?

    Malo ili ništa. Sve se vrti oko medijski napuhanih susreta, uglavnom šefova diplomacije i predsjednika dviju država. U Hrvatskoj se još malo tko i sjeća da je za vrijeme prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana zaključen Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, koji su potpisali Mate Granić i Milan Milutinović, a potvrdio Zastupnički dom Sabora 20. rujna 1996. (NN, međunarodni ugovori, 1966.). Upravo u tom sporazumu, kojem je pravna slijednica Republika Srbija, regulirana su sva bitna pitanja od kojih se neka nisu ni počela rješavati u bilateralnim odnosima.

    Hrvatska i Srbija

    Ugovorne stranke obvezale su se bez odgode ubrzati proces rješavanja pitanja nestalih osoba, proglasiti oprost za djela počinjena u svezi s oružanim sukobima, osim za najteže povrede humanitarnoga prava koja imaju karakter ratnih zločina, zatim sukladno međunarodnome pravu, poštovati suverenost, teritorijalnu cjelovitost i neovisnost druge ugovorne stranke, osigurati uvjete za slobodan i siguran povratak izbjeglica i prognanika te u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu sporazuma, sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. Je li zaključen taj sporazum u svezi s uništenom imovinom?

    Proces „stabilizacije i normalizacije”

    Kad je u drugoj polovici siječnja ove godine Srbija i službeno dobila status kandidata, hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić izjavila je da proces pristupanja znači izgradnju države u našoj regiji i izgradnju ne bilo koje i bilo kakve države već one po specifičnim kriterijima koji su neka vrsta kolektivnog iskustva zemalja članica EU. Prolazeći kroz te Mate Granićreforme, zemlja se i stabilizira i normalizira. Tako da je to dugačak proces, kao što se vidi iz svih prethodnih pa i našega iskustva, ali bez kojega članstvo de facto nema smisla, rekla je tom prilikom Pusićeva. Do sada baš nismo bili svjedoci da je Srbija počela s procesom ‘stabilizacije i normalizacije’, posebno glede preuzetih obveza prema sporazumu, a odnose se na naknadu ratne štete, pitanja nestalih, ali i poštivanja suverenosti i teritorijalne cjelovitosti.

    Hrvatska je uložila golema sredstva u obnovu ratom uništene imovine svojih građana, kako bi osigurala dom svojim građanima, ali i povratak izbjeglica, a Srbija još nije ni otvorila razgovore o ratnoj šteti, koju je prouzročila agresijom na Hrvatsku. Istini za volju, na to ju ne potiče ni hrvatska vlast, posebno ne diplomacija. Državna komisija svojedobno je procijenila da ukupna vrijednost izravnih šteta izazvanih ratom, odnosno okupacijom kao i troškovima kao posljedicom rata iznosi 236.431.568.000 kuna ili 37.119.679.000 USD, što je svota nešto manje od ukupnoga duga hrvatske države. Provedba sporazuma o normalizaciji kojim je regulirano pitanje ratne štete morala bi se naći na dnevnome redu u sklopu pristupnih pregovora Srbije i EU jer se radi o jednome od temeljnih sporazuma zaključenih između Hrvatske i SRJ, odnosno pravne slijednice Srbije.

    Jer zašto bi spomenuti sporazum, u kojem je regulirano pitanje naknade za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu, bio zaključen ako imovina nije uništena? Tim sporazumom SRJ/Srbija priznala je odgovornost za posljedice rata. Sporazum o normalizaciji bitan je zbog povijesnih činjenica. Franjo TuđmanNjegov članak 7. relevantan je i za hrvatsku tužbu za genocid o kojoj je završila usmena rasprava pred Međunarodnim sudom. Sporazumom je regulirano pitanje poštivanja suverenosti i teritorijalne cjelovitosti Hrvatske. Gotovo dvadeset godina nakon potpisivanja toga sporazuma pred sve nas postavlja se pitanje koliko se u tom dijelu poštuje sporazum. Srbijansko prisvajanje vukovarske i šarengradske ade, napose područja Kenđije i Karapandža, sjeveroistočno od Batine, koji su sastavni dio Hrvatske, daje naslutiti da Srbija nije odustala od teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj.

    Josipović u susretima s Tadićem i Nikolićem nije ni spominjao pitanje odštete

    Prije dvije godine srbijansko Ministarstvo poljoprivrede, trgovine, šumarstva i vodoprivrede objavili su projekt razvoja navodnjavanja u Republici Srbiji. U prvoj fazi trebalo se raditi na potezu Kenđija-Karapandže, području koje pripada Hrvatskoj. U tu svrhu područje Kenđije posjetili su Aleksandar Prodanović, direktor Direkcije za vode srbijanskoga Ministarstva poljoprivrede, trgovine, šumarstva i vodoprivrede te somborski gradonačelnik Nemanja Delić. Postavlja se pitanje s kojim nakanama Srbija ulazi u projekte infrastrukture ne području Kenđije, hrvatskoga suverenog područja, izdaje malobrojnim tamošnjim stanovnicima dokumente Republike Srbije, osim ako nema nakanu anektirati područje koje katastarski pripada Hrvatskoj i na svim je zemljovidima ucrtano kao sastavni dio Republike Hrvatske, primjerice u Velikome atlasu Hrvatske u mjerilu 1:100 000, što ga je objavila Mozaik knjiga 2012.

    Hrvatski predsjednik Ivo Josipović u dosadašnjim susretima sa srbijanskim predsjednicima Borisom Tadićem i Tomislavom Nikolićem pitanje ratne štete koje je regulirano Sporazumom o normalizaciji nije spominjao, ostao je najčešće na protokolarnoj razini, hodanja ‘po jajima’ i nezamjeranja, umjesto da je odlučno stavio otvorene probleme na stol. Mjesecima vodi kampanju za drugi mandat, ali u toj kampanji ta pitanja ne otvara, bez obzira koliko ih neki mogu ocijeniti populističkim. Ali ništa drukčije nije se ponašala u dosadašnjemu mandatu ni ministrica vanjskih poslova,Josipović i Tadićkoja do sada nije potakla diplomatsko rješavanje ni jednog otvorenoga problema u odnosima dviju država. Takvo ponašanje otvara pitanje tko će umjesto hrvatskih predstavnika otvoriti neriješena pitanja između Hrvatske i Srbije. Hoće li ovakav nekonzistentan pristup u jednome trenutku opteretiti odnose između dviju država, posebno ako se bude odgađalo rješavanje otvorenih pitanja.

    Sporazumom o normalizaciji koji je zaključen u vrijeme prvoga hrvatskog predsjednik Franje Tuđmana definirani su temelji na kojima će stranke nastojati jačati međusobno povjerenje, dobru volju i toleranciju te će surađivati u poticanju mira, stabilnosti i razvitka u regiji (članak 2. Sporazuma). Jesu li hrvatske vlade i hrvatski predsjednici, nakon Tuđmana, povjerenje sa srbijanskim predstavnicima gradili na rješavanju otvorenih problema ili trošili vrijeme te prepuštali da ih voda nosi. U sklopu pristupnih pregovora otvorena će se pitanja morati naći na stolu. Što ranije započne njihovo rješavanje, bit će manje nervoze i napetosti u odnosima dviju država.

    Marko Curać
    Hrvatski tjednik

    facebook komentari