Pratite nas

Zašto hrvatska vlast zaboravlja na Sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SRJ, odnosno Srbije?

Objavljeno

na

Srbija je prije više od pola godine na međuvladinoj konferenciji u Bruxellesu postala kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji. Što se od tada dogodilo u pogledu rješavanja otvorenih pitanja između dviju susjednih država?

Malo ili ništa. Sve se vrti oko medijski napuhanih susreta, uglavnom šefova diplomacije i predsjednika dviju država. U Hrvatskoj se još malo tko i sjeća da je za vrijeme prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana zaključen Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, koji su potpisali Mate Granić i Milan Milutinović, a potvrdio Zastupnički dom Sabora 20. rujna 1996. (NN, međunarodni ugovori, 1966.). Upravo u tom sporazumu, kojem je pravna slijednica Republika Srbija, regulirana su sva bitna pitanja od kojih se neka nisu ni počela rješavati u bilateralnim odnosima.

Hrvatska i Srbija

Ugovorne stranke obvezale su se bez odgode ubrzati proces rješavanja pitanja nestalih osoba, proglasiti oprost za djela počinjena u svezi s oružanim sukobima, osim za najteže povrede humanitarnoga prava koja imaju karakter ratnih zločina, zatim sukladno međunarodnome pravu, poštovati suverenost, teritorijalnu cjelovitost i neovisnost druge ugovorne stranke, osigurati uvjete za slobodan i siguran povratak izbjeglica i prognanika te u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu sporazuma, sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. Je li zaključen taj sporazum u svezi s uništenom imovinom?

Proces „stabilizacije i normalizacije”

Kad je u drugoj polovici siječnja ove godine Srbija i službeno dobila status kandidata, hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić izjavila je da proces pristupanja znači izgradnju države u našoj regiji i izgradnju ne bilo koje i bilo kakve države već one po specifičnim kriterijima koji su neka vrsta kolektivnog iskustva zemalja članica EU. Prolazeći kroz te Mate Granićreforme, zemlja se i stabilizira i normalizira. Tako da je to dugačak proces, kao što se vidi iz svih prethodnih pa i našega iskustva, ali bez kojega članstvo de facto nema smisla, rekla je tom prilikom Pusićeva. Do sada baš nismo bili svjedoci da je Srbija počela s procesom ‘stabilizacije i normalizacije’, posebno glede preuzetih obveza prema sporazumu, a odnose se na naknadu ratne štete, pitanja nestalih, ali i poštivanja suverenosti i teritorijalne cjelovitosti.

Hrvatska je uložila golema sredstva u obnovu ratom uništene imovine svojih građana, kako bi osigurala dom svojim građanima, ali i povratak izbjeglica, a Srbija još nije ni otvorila razgovore o ratnoj šteti, koju je prouzročila agresijom na Hrvatsku. Istini za volju, na to ju ne potiče ni hrvatska vlast, posebno ne diplomacija. Državna komisija svojedobno je procijenila da ukupna vrijednost izravnih šteta izazvanih ratom, odnosno okupacijom kao i troškovima kao posljedicom rata iznosi 236.431.568.000 kuna ili 37.119.679.000 USD, što je svota nešto manje od ukupnoga duga hrvatske države. Provedba sporazuma o normalizaciji kojim je regulirano pitanje ratne štete morala bi se naći na dnevnome redu u sklopu pristupnih pregovora Srbije i EU jer se radi o jednome od temeljnih sporazuma zaključenih između Hrvatske i SRJ, odnosno pravne slijednice Srbije.

Jer zašto bi spomenuti sporazum, u kojem je regulirano pitanje naknade za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu, bio zaključen ako imovina nije uništena? Tim sporazumom SRJ/Srbija priznala je odgovornost za posljedice rata. Sporazum o normalizaciji bitan je zbog povijesnih činjenica. Franjo TuđmanNjegov članak 7. relevantan je i za hrvatsku tužbu za genocid o kojoj je završila usmena rasprava pred Međunarodnim sudom. Sporazumom je regulirano pitanje poštivanja suverenosti i teritorijalne cjelovitosti Hrvatske. Gotovo dvadeset godina nakon potpisivanja toga sporazuma pred sve nas postavlja se pitanje koliko se u tom dijelu poštuje sporazum. Srbijansko prisvajanje vukovarske i šarengradske ade, napose područja Kenđije i Karapandža, sjeveroistočno od Batine, koji su sastavni dio Hrvatske, daje naslutiti da Srbija nije odustala od teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj.

Josipović u susretima s Tadićem i Nikolićem nije ni spominjao pitanje odštete

Prije dvije godine srbijansko Ministarstvo poljoprivrede, trgovine, šumarstva i vodoprivrede objavili su projekt razvoja navodnjavanja u Republici Srbiji. U prvoj fazi trebalo se raditi na potezu Kenđija-Karapandže, području koje pripada Hrvatskoj. U tu svrhu područje Kenđije posjetili su Aleksandar Prodanović, direktor Direkcije za vode srbijanskoga Ministarstva poljoprivrede, trgovine, šumarstva i vodoprivrede te somborski gradonačelnik Nemanja Delić. Postavlja se pitanje s kojim nakanama Srbija ulazi u projekte infrastrukture ne području Kenđije, hrvatskoga suverenog područja, izdaje malobrojnim tamošnjim stanovnicima dokumente Republike Srbije, osim ako nema nakanu anektirati područje koje katastarski pripada Hrvatskoj i na svim je zemljovidima ucrtano kao sastavni dio Republike Hrvatske, primjerice u Velikome atlasu Hrvatske u mjerilu 1:100 000, što ga je objavila Mozaik knjiga 2012.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović u dosadašnjim susretima sa srbijanskim predsjednicima Borisom Tadićem i Tomislavom Nikolićem pitanje ratne štete koje je regulirano Sporazumom o normalizaciji nije spominjao, ostao je najčešće na protokolarnoj razini, hodanja ‘po jajima’ i nezamjeranja, umjesto da je odlučno stavio otvorene probleme na stol. Mjesecima vodi kampanju za drugi mandat, ali u toj kampanji ta pitanja ne otvara, bez obzira koliko ih neki mogu ocijeniti populističkim. Ali ništa drukčije nije se ponašala u dosadašnjemu mandatu ni ministrica vanjskih poslova,Josipović i Tadićkoja do sada nije potakla diplomatsko rješavanje ni jednog otvorenoga problema u odnosima dviju država. Takvo ponašanje otvara pitanje tko će umjesto hrvatskih predstavnika otvoriti neriješena pitanja između Hrvatske i Srbije. Hoće li ovakav nekonzistentan pristup u jednome trenutku opteretiti odnose između dviju država, posebno ako se bude odgađalo rješavanje otvorenih pitanja.

Sporazumom o normalizaciji koji je zaključen u vrijeme prvoga hrvatskog predsjednik Franje Tuđmana definirani su temelji na kojima će stranke nastojati jačati međusobno povjerenje, dobru volju i toleranciju te će surađivati u poticanju mira, stabilnosti i razvitka u regiji (članak 2. Sporazuma). Jesu li hrvatske vlade i hrvatski predsjednici, nakon Tuđmana, povjerenje sa srbijanskim predstavnicima gradili na rješavanju otvorenih problema ili trošili vrijeme te prepuštali da ih voda nosi. U sklopu pristupnih pregovora otvorena će se pitanja morati naći na stolu. Što ranije započne njihovo rješavanje, bit će manje nervoze i napetosti u odnosima dviju država.

Marko Curać
Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Kako je Ante Pavelić okupirao Dobrinju (iliti recepti za ustašizaciju Hrvata)

Objavljeno

na

Objavio

Kroz cijelu ‘regiju’ je munjevitom brzinom prohujala vijest kako je poglavnik NDH okupirao sarajevsko naselje Dobrinja. Naime, nepoznati počinitelji postavili su plakate s likom Ante Pavelića te ustaškim i nacističkim znakovljem na stupove javne rasvjete i stabla, pa čak i na vjetrobranska stakla parkiranih automobila.

Uznemireni građani su ih sami potrgali a sve su prijavili policiji koja je intervenirala i uklonila sporne plakate te pokušava ustvrditi tko ih je postavio.

Uz to, uznemireni građani su se odmah javili u medijima i na društvenim mrežama te upozorili da ustaše nikad ne će okupirati slobodarsku Dobrinju, na opasnost koja prijeti od Josipovićeve guje u njedrima ne samo BiH nego i Europi, te su stali istraživati koji su to „elementi“ iz Dobrinje učinili taj odvratni zločin. Upozoravaju i hrvatsku predsjednicu da ne rovari protiv BiH na pravdi Boga, kad je svima jasno da je ustaštvo puno opasnije od radikalnog islamizma. Javio se i prvoborac, čiča Krle, koji je ispričao kako se goloruki narod borio protiv mrskih ustaša. Onako goloruki, bili su naoružani samo puškama jednometkama pa je stalno bilo puni-pucaj, puni-pucaj. Kasnije su bijesne ustaše tako navalili da nisu imali vremena puniti, samo su pucali.

Naravno, svakom ozbiljnom promatraču je jasno da je ovo samo još jedna providna podvala u kampanji ustašizacije Hrvata. Sve je urađeno po dobro uhodanom scenariju iz 1947. godine. Mladi SKOJ-evci pod okriljem noći, krečom napišu antirevolucionarne i protunarodne parole. Ujutro, pripadnici KNOJ-a izvrše opsežnu istragu koja traje od 2 do 3 minute i uhite „neprijateljske elemente“ koji nisu ni sanjali da „počinili“ tako gadno zlodjelo. Polovica uhićenih nestane a druga polovica završi na Golom otoku. Današnji antife su prežalosni, Goli otok je zatvoren a ni  „elementi“ se ne mogu tek tako likvidirati (u ovom tekstu pojam antife koristimo za novokomponirane antifašiste, a odnos između istinskih antifašista i novokomponiranih antifa je kao odnos između istinskih narodnih pjesama i cajki).

Dugotrajnu kampanju ustašizacije Hrvata koordinirano provode političari iz Erstejudenfreilandije, bošnjački antife i antife iz Hrvatske. Metodologija je detaljno razrađena još od šezdesetih godina prošloga stoljeća u laboratoriju UDBE i KOS-a, a ovdje ćemo se osvrnuti na neke recepte iz te kuhinje.

O kampanji ustašizacije najbolje govori srpski pisac, predsjednik SR Jugoslavije, „otac nacije“ i ideolog srpskoga nacionalizma Dobrica Ćosić. Iz njegovih je dnevničkih zapisa razvidno da je, kao i većina srpskih komunista, smatrao SFRJ srpskom državom, u kojoj su Srbi temeljna nacija. U tim zapisima se kaže da ne će biti problem držati u pokornosti Makedonce, Crnogorce i Muslimane ali bi problem mogli predstavljati Hrvati i Slovenci. Stoga, Hrvatima treba nametnuti krimen ustaštva i ne dopustiti da ga se oslobode i podignu glavu. Znači, treba ostvariti ideju „Hrvat = ustaša“. Drugi, pomoćni mehanizam kojima treba kontrolirati Hrvate je jaka i organizirana zajednica prečanskih Srba.

Ustašizacija je provođena vrlo diskretno i sofisticirano na svim područjima života. Ustaški zločini (koji su se dogodili i koji su strašni i sramni) svakim su danom postajali sve veći, a broj žrtava je enormno rastao. Po nametnutoj logici svaki ustaša je zločinac, odnosno svaki Hrvat je zločinac ili potomak zločinca. Starije generacije će se sigurno sjetiti kako je u njihovim laboratorijima razrađena ustašizacija hrvatskoga jezika. Tako ti na primjer kažeš „tisuća“, a ono odmah odnekud iskoči antifa i kaže „aha, ono vi na tom jeziku za remen kažete okolotrbušnipantalodržač!“ i ti se predaš u roku odmah i priznaš da si ustaša. Ili kažeš „točno“, kad eto ti antife „aha, jel se ono na hrvatskom za oluk kaže okolokućnovodopišalo“. Opet predaja. I sve tako redom.

Sada su Bošnjaci preuzeli srpsku strategiju. I oni se, kao i Srbi u SFRJ, smatraju temeljnom nacijom u BiH i nastoje druge narode držati u pokornosti. Preuzeli su isti model pokoravanja Hrvata, ne samo kroz biranje hrvatskih predstavnika i preglasavanje u institucijama, nego i  kroz stvaranje mitologije umjesto povijesti i ustašizaciju hrvatskog naroda. Tako oni deklarativno svojataju nasljeđe Bosanskoga kraljevstva zbog polaganja prava na BiH, a zapravo slave osmanlijske okupatore i sultana Mehmeda II.koji je uništio to kraljevstvo i pogubio posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. S druge strane udružili su se političarima iz Erstejudenfreilandije u ustašizaciji Hrvata, proglašavajući sebe bezgrješnim antifa narodom. Pri tome u potpunosti zanemaruju povijesnu činjenicu da je najveći dio vojno sposobnih muslimana bio u vojsci NDH, veći dio u ustašama. I priča s početka teksta je u tom cilju i po receptu iz iste kuhinje.

Poseban fenomen je kampanja ustašizacije Hrvata u Republici Hrvatskoj u čemu osim ovih spomenutih sudjeluju svi oni koji još uvijek mentalno žive u SFRJ i ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao samostalnu državu. Glavnu riječ vode oni kojima je, po vlastitim riječima, ubijanje djeteta u Jasenovcu strašni zločin a ubijanje djeteta u Bleiburgu nije vrijedno spomena.

U jednom trenutku se činilo da su ideološki sukobi o partizanima i ustašama stvar prošlosti. Saborsko povjerenstvo za utvrđivanje žrtava rata i poraća je radilo svoj posao, Sabor je prihvatio pokroviteljstvo nad obilježavanjem Blajburške tragedije gdje su dolazili i lijevi i desni a ustaška ikonografija gotovo nestala. No to komunističkom mentalitetu nije odgovaralo, oni ne mogu bez ideologije. Po dolasku na vlast ukinuli su spomenuto povjerenstvo i pokroviteljstvo nad obilježavanjem Blajburške tragedije i ideološki sukob se razbuktao svom žestinom. Tako se ponovo pojavljuju i jačaju desni ekstremisti što je bio i cilj antifa, jer jedni hrane druge, a i tako su mogli desnici nametnuti krivnju za sukob.

Cilj antifa je kompromitirati sve što je hrvatsko i hrvatstvo izjednačiti s ustaštvom. Tako je u poznatom laboratoriju smišljen i recept za kompromitiranje hrvatskoga grba i zastave. Kako je antifama bilo jasno da ne mogu hrvatski grb proglasiti ustaškim (iako to misle) smislili su trik – povijesni hrvatski grb napola proglasiti ustaškim, odnosno, grb s prvim bijelim poljem proglasili su ustaškim! I taj povijesni falsifikat je ponavljan beskonačno puta pa je gotovo prihvaćen kao činjenica. Prateći povijesni hod hrvatskoga grba od prvoga pojavljivanja, može se pouzdano ustvrditi da ima oblik štita podijeljena vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih polja (5 x 5). Međutim, ne može se ustvrditi je li prvo gornje lijevo polje crveno ili bijelo! Očito je da se tome nije pridavala osobita važnost. Najveći broj grbova koji se mogu pronaći urađen je u reljefnoj tehnici i ne može se precizno odrediti koje boje je prvo polje. Oni koji su izrađeni u boji su različiti, neki s prvim bijelim, a neki s prvim crvenim poljem. Tako je i najpoznatiji i najviđeniji hrvatski grb u boji, onaj na krovu crkve sv. Marka na Gornjem Gradu oslikan s prvim bijelim poljem.

 

 

 

Čak ni oni ortodoksni komunisti u najteža olovna vremena diktature nisu pravili razliku zbog prvoga polja. Tu tvrdnju ćemo ilustrirati primjerom iz glazbene umjetnosti i uz pomoć prikazanih slika (crno na bijelo). Jugoton je 1973. izdao luksuznu ediciju od 12 LP ploča s najboljim djelima hrvatskih skladatelja klasične glazbe pod nazivom „Antologija hrvatske glazbe“. To je bilo u teška vremena nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Na omotu edicije i svim pločama se nalazi hrvatski grb s prvim bijelim poljem. To nije smetalo tadašnjim komisijama za šund koje su provjeravale svaku sitnicu na svakoj ploči, niti tadašnjoj komunističkoj vrhušci: Vladimiru Bakariću, Dušanu Dragosavcu, Milki Planinc, Jakovu Blaževiću i ostalima. Ali, eto smeta današnjim antifama koji su očito veće antife od Tita, Kardelja i Stane Dolanca zajedno.

 

 

 

HKZ TROPLET/http://www.troplet.ba/?p=15681 /Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati