Pratite nas

Kolumne

Zašto hrvatski narod još uvijek nije slobodan?

Objavljeno

na

Dok je god antifašizam temeljno vrijednosno načelo hrvatskoga Ustava, posve će se legalno množiti otvorene neprijateljske i destruktivne politike i inicijative u zemlji. Pritisak na nacionalni identitet bit će sve jači, njegov obim širi, okviri slobode sve uži, a sukob većine naroda i manjine na vlasti sve snažniji. To paralizira Hrvatsku, piše Marko Ljubić u novoj kolumni za dnevno.hr.

Nije razumno očekivati nacionalnu odgovornost ili efikasnu suradnju od bilo koje stranke navodne ljevice koje bježe od nacionalnoga identiteta, niti postoji mogućnost bilo kakvoga konsenzusa s njima o ključnim nacionalnim pitanjima, jer, ako bi SDP, HNS ili Orah javno potvrdili autentične i ključne uzroke krize u Hrvatskoj – istoga trenutka to bi bila idejna, organizacijska i politička smrt tih stranaka. Jednostavno, nacionalni identitet kao kategorija je u potpunoj suprotnosti s njihovim idejnim polazištima.

Konzervativne snage u zemlji bi, ako uistinu žele promjene koje jamče dugoročnu stabilnost i aktviranje nacionalnih potencijala hrvatskoga naroda, morale definirati nekoliko ključnih žarišta, javno ih naznačiti i ponuditi jasan politički pravac djelovanja koji jamči njihovo rješavanje. Tek tada se može planirati korake, kojima se postiže takav cilj, takvi ciljevi. Po prioritetima koje svakom razumnom određuje i – vrijeme očekivanih događanja. Razilaženje na svakodnevnim pitanjima je normalno, ali na ključnim nacionalnim pitanjima je ono eliminacijske prirode za svakoga tko se deklarira nacionalnom i konzervativnom politikom.

Zašto se onda razilaze na pitanju koje nema presudnu nacionalnu težinu kao što je inicijativa o izbornome zakonodavstvu?

Teško je pretpostaviti da Karamarko, čovjek koji je relativno uspješno brodio različitim politikama i promjenama i uvijek ostajao iznad vode, ne shvaća kako mu prošlost – ne ide u prilog. Ne može to očekivati pred nacijom ako je prošao razvojni put u neposrednoj blizini i pod zaštitom Manolića i Mesića, današnjih glavnih simbola antifašističke destrukcije zemlje. Kad već inzistira na Tuđmanu, zašto se i primjerom ne ugleda na njega. Tuđman je kao Titov general, dobio plebiscitarnu potporu antititovske Hrvatske i stvorio državu, zato što je narodu jasno promovirao cilj.

Kako je moguće da rukovodstvo tako moćne političke stranke koja se priprema preuzeti i mjesto predsjednika države i upravljanje zemljom na parlamentarnim izborima uđe u prijepor s nositeljima inicijative o promjeni izbornog zakonodovstva iz kojega će režimski mediji uz pomoć vladajuće politike sasvim sigurno razbuktati sukob velikih razmjera i pred nacijom odigrati igrokaz koji će na kraju izroditi jednu jedinu poruku – ne zaslužujete bolje. Vrijedi li ta inicijativa takvog prijepora, vrijedi li kocke s prvim ključnim korakom – predsjedničkim izborima?

Kako je moguće s druge strane, da Markić sa svojim suradnicima nije konzultirala svu raspoloživu pamet, svaku, baš svaku stranku s nacionalnoga spektra, ako je uistinu željela isključivo doprinijeti promjeni državnoga poretka i otkloniti njegove slabosti? Bi li stav raspoloživoga hrvatskoga uma bio da je najoptimalniji način i vrijeme – ova inicijativa koju su promovirali? Ako zanemarimo realnu upitnost stvarnih dometa ovakve incijative, čime se rukovodi netko tko donosi odluke ako preskače vrlo bitne korake u postizanju zacrtanoga cilja? Razuman čovjek u svemu, a pogotovo u politici, a pogotovo u ovakvome stanju zemlje, pokušava sa svakim za koga ima minimum mogućnosti, uspostaviti efikasnu suradnju kako bi postigao ključni cilj. Je li Markić možda imala saznanja prilikom definiranja klasične političke kampanje o izbornome zakonodavstvu, koja apriorno eleiminiraju HDZ? Zašto je HDZ-u postavila eliminacijsko pitanje na političkoj inicijativi, koja, kako je god najavljivala – nema presudno značenje za bitnije promjene stanja zemlje? Ili se jednostavno radi o nečemu puno prizemnijem?

Što to Markić dakle zna, a njezino povezivanje s Katoličkom Crkvom jasno implicira kako uz svoje, ima i čitav niz vrlo moćnih kanala za vrhunske informacije, što to Kujundžić zna o stvarnim Karamarkovim političkim namjerama ili HDZ-ovoj kandidatkinji gospođi Grabar Kitarović, što ih opredjeljuje da ne stanu iza njezine kandidature, ili u ovome slučaju da svojim postupcima jasno slabe njezine izglede i pomažu reizboru Ive Josipovića? S obzirom na javnu percepciju, opravdanu ili ne, o potpori iz Katoličke Crkve njihovim političkim idejama i njima osobno – bilo bi posve neodogovorno svoje taštine, ambicije i sporove neusporedive sa zahtjevima trenutka, pokrivati tom javnom percepcijom i svaljivati pred pretežito katoličkim narodom, na leđa Crkve.

Ne vidjeti danas kako su predstojeći predsjednički izbori zapravo daleko važniji od parlamentarnih za godinu dana, ne vidjeti da je Josipović, što svojim položajem na čelu države, što svojom politikom u zadnjih pet godina, sami vrh zloćudnoga poretka, utoliko prije što hrvatski narod tradicionalno karakter države procjenjuje osobom predsjednika države, nije moguće. Zašto onda to javno ne pokazuju lideri nacionalnih stranaka i inicijativa?

Onima koji vjeruju da Karamarko «terenski» riješava ključna pitanja, pri izostanku snažne javne i jasne poruke i programskih načela, da je to njegov stil, onima koji se pozivaju na pobjede HDZ-a na prošlim lokalnim i europarlamentarnim izborima, moralo bi biti jasno da se u okviru brojki biračke participacije na nekoliko prethodnih nacionalnih izbora, opet širom otvaraju vrata ovakvoj nakaznoj vlasti i politici koja razara zemlju. Ključno je izaći iz tih okvira i pokrenuti zamrlu konzervativnu Hrvatsku, koja ne izlazi na izbore još tamo od devedesetih godina. To bi bio povratak Tuđmanu.

Taj pristup nije moguće osigurati do sada vidljivim političkim stavovima ovoga HDZ, iz jednostavnoga razloga – nedostaje jasnih državničkih poruka. U njihovim porukama nema vidljive kritične količine moći i samopouzdanja za kojom bi pošao deprimirani narod.

I Karamarku i Markić i Kujundžiću bi trebalo biti jasno da se politički ciljevi nikada ne postižu, pogotovo s ovako otvoreno anacionalnom politikom ove Vlade i predsjednika Države, dopisivanjem, pozivanjem na ”obraz”, ”moral”, ”podnošenje ostavke”, već isključivo demonstracijom vlastite moći pred očima naroda.

Smije li Karamarko pristati na nametnute okvire koje godinama promovira neokomunistička i srbofilska propaganda, od kojih su najvažniji kako se moramo okrenuti budućnosti, kako se moramo osloboditi prošlosti, kako bezuvjetnome miru u «regionu» nema alternative, kako nam je ključni vanjskopolitički interes ulazak Srbije u EU, Crne Gore u NATO, ovakve BiH u EU i NATO bez obzira na status hrvatskoga naroda, kako je hrvatsko temeljno vrijednosno izvorište antifašizam. Hrvatskome narodu se s dubokim podcijenjivanjem prilazi kao imbecilu koji ne smije imati elementarno pojedinačno ljudsko, ni kolektivno političko pravo- postaviti civilizacijski minimum uvjeta pod kojima sve to što se navodi – može prihvatiti kao svoj interes. A i ne mora.

Karamarko hrvatskome narodu mora, ako se već poziva na Tuđmana, ponuditi jasnoću stajališta, koja su Tuđmana promovirala u neupitnog nacionalnog lidera i oca hrvatske državnosti. I upravo na tom državotvornom pravcu osloboditi se njegove političke ostavštine koja nije primjerena današnjemu političkome trenutku.

Ključna točka legalizacije svih devijantnih, anacionalnih i otvoreno antihrvatskih inicijativa i politika u Hrvatskoj je – antifašizam kao temeljna vrednota hrvatskoga Ustava. To je istovremeno izvorište širenja trajnoga i sve sveobuhvatnijega pritiska na sve što označava hrvatski nacionalni identitet, to je izvorište svih revizija hrvatske prošlosti, to je jedinstvena točka iz koje se bez ikakvih provjerljivih kriterija svakoga u ovoj zemlji može nazvati fašistom i što je daleko opasnije i pogubnije, hrvatski narod držati pod stalnim pritiskom griješnosti. Treba li jasnijega upozorenja od toga da je Milorad Pupovac sa udruženim institucijama hrvatskih Srba potpuno prisvojio raspolaganje stečevinama toga antifašizma, dodjeljuje nagrade osobama po vlastitom izboru i sa supotpisom jednoga Vojislava Stanimirovića, visokoga dužnosnika klasične fašističke tvorevine – Republike Srpske Krajine!? Je li moguće ne vidjeti da su se sve moguće inicijative čije javno djelovanje koalira sa otvorenim neprijateljstvom prema svemu hrvatskome okupile ispod takve – antifašističke platforme?

Je li moguće ne vidjeti da je takav antifašizam izvorište trajnoga otuđenja države od vlastitog naroda, da se pod tim legalitetom omogućuje aktulnoj vlasti silna financijska i logistička potpora tim inicijativama i politikama, da se iz toga uporišta financiraju recimo Pupovčeve Novosti koje bez i malo srama Katoličku Crkvu ponovo, nakon dvadeset i tri godine – nazivaju klerofašističkom?

Antifašizam kao integrirani mutant komunističko-velikosrpske kolonizacije hrvatskoga naroda i zemlje, preko kojega se i danas,dvadeset i tri godine nakon uspostave hrvatske Države, hrvatski narod drži u potčinjenosti, ne smije biti ustavni temelj suvremene hrvatske državnosti. Umjesto toga temeljnom vrednotom društva koje štiti i razvija hrvatska samostalna država mora se proglasiti hrvatska kršćanska tradicija i kultura, prvi demokratski izbori, proglašenje suvremene nacionalne države, te Domovinski rat, koga treba preimenovati u – Rat za nezavisnost. Tek na tim temeljima Karamarko može legitimno govoriti o – lustraciji, koju tu i tamo istakne kao politički program «novog» protuđmanovskog HDZ-a.

Lustrirati se prvo mora samo izvorište zla.

Drugi prag lustracije je, odmah na razini ustava ili ustavnoga zakona trajno i bez odgode zabraniti svim pripadnicima srpskih vojnih, javnih, političkih i paradržavnih stuktura RSK bavljenje javnim, državnim, političkim i poslovima u okviru obrazovanja, kulture i javnoga informiranja u Hrvatskoj. Tu iznimke ne smije biti, niti će ikada biti mira u ovome društvu dok se to ne provede.
Niti će ikada bez toga srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj postati integrativni dio i realno bogatstvo hrvatskoga naroda i društva.
Treći prag lustracije su nositelji bivšeg komunističkog poretka, u politici, državnim strukturama, u medijima, kulturi a pogotovo na sveučilištima.

Je li Karamarko može ovako postupiti? Je li Kujundžić misli na takvu lustraciju? Što o tome misli Markić? Jesu li ikada o tome razgovarali, ili da slutimo misle li i oni kako je antifašizam temeljna vrednota hrvatskoga naroda? Nemamo pojma, a pozivaju nas na povjerenje.

Drugi svjetski rat je završio procesom u Nürnbergu, a ne vojnim porazom nacističke Njemačke. U tom procesu prvenstveno se sudilo ideji, a tek onda ljudima – nositeljima. Smrtne kazne nacističkim zločincima bile su, ne osveta i ubijanje zlih ljudi – nego poruke narodima svijeta o odnosu civilizacije prema zlu.

Današnja Hrvatska, da bi uopće imala ikakve šanse, mora završiti, prvo, građanski rat 1941-1945., drugo, Rat za nezavisnost. Usprkos tome što je hrvatski narod pobjedio srpske agresore 1995. godine, današnja politika jasno pokazuje kako taj rat – nije završen. Jednostavno, nije ubijena zloćudna ideja koja ga je izazvala.

Upravo zbog toga današnje stranke koje pretendiraju na nacionalnu autentičnost i traže potporu hrvatskoga naroda moraju na samome početku rješavanja katastrofalne krize ubiti zlu ideju, izvorišta društvene destabilizacije, kako bi se mogli aktivirati svi potencijali nacije na ključna razvojna pitanja.

Karamarko, Markić, Kujundžić i ostali koji ih ovako ili onako prate, ali i hrvatski intelektualci prje svega, makar u vrlo suženim uvjetima javnoga djelovanja, moraju jasno naznačiti imperativ ustavne definicije antifašizma kao zloćudnoga i razarajućega mutanta komunističke i velikosrpske ideje, trajnim izvorom ugroze nacionalne sigurnosti zemlje, a ne temeljem suvremene Hrvatske. Komunizam i sva njegova simbolika moraju biti zabranjeni hrvatskim Ustavom, jednako kako mora velikosrpska ideja i imperijalna politika biti najstrože zabranjena na području Republike Hrvatske, sa svom svojom simbolikom i nositeljima. Nikakav fašizam hrvatskoga naroda ne ugrožava budućnost ove zemlje, ugrožavaju ga fašistoidne tendencije, metode i ciljevi današnjih gorljivih – antifašista.To su načela, to su ideje, tu leži načelno izvorište današnje političke agresije na hrvatske nacionalne interese.

Lideri današnje desnice, ako ustinu misle bilo što mijenjati, moraju načela države vratiti u naručje hrvatskom narodu.

To je prag s kojega se polazi u stvarno rješavanje svekolike krize u Hrvatskoj. Bez toga nitko, bez obzira na njegove makar i nadnaravne sposobnosti nikada neće moći aktivirati sve potencijale zemlje, niti riješiti bilo koji ozbiljan problem. I, odgovor na naslovno pitanje: Kakve god mi ljude izabrali i po izmjenjenom izbornome zakonodavstvu, svi ti ljudi čisto legalistički će morati služiti – vlasnicima antifašizma. U antifašizmu su okovi, a u kršćanstvu vrelo hrvatske slobode.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati