Zašto je ideja jugoslavenstva problem, a ne rješenje

2

markovina_nu2_1

Stankoviću se zalomilo da u dvije posljednje emisije dovede dva paradigmatična primjera otužne hrvatske javne scene. Prvo mu je u gostima bio Zdravko Mamić, paradigmatičan primjer nedosljednog, pomalo primitivnog, kerumovskog hrvatluka. Zatim je ugostio Dragana Markovinu, mladog splitskog povjesničara i tipičnog baštinika anakrone ideje jugoslavenstva.

Dok prvi tip Hrvatsku sagledava kroz prizmu vlastitog i klanskog interesa, drugi tip Hrvatsku vidi isključivo kao dio nekog šireg južnoslavenskog zajedništva. No, zagrebemo li malo u obiteljsko zaleđe, brzo uviđamo da je i to jugoslavenstvo ustvari u podlozi ima osobni, obiteljski i klanski interes. Otkrivamo tako da ova dva tipa imaju puno više zajedničkoga nego bi to htjela priznati. To zajedničko je taj stanoviti plemenski refleks i duboko nerazumijevanje smisla države.

Markovina zamjera Tuđmanu da je bio vođen anakronom idejom nacionalizma. Misli da bi se Hrvatska osamostalila i da ju je vidio netko drugi u tim turbulentnim vremenima, ali da onda ne bi počinila grješke koje je, po Markovini, počinila. Očito je da Markovina rado misli, kao i to da uglavnom krivo misli. Prvo, Tuđmanova sinteza hrvatske političke misli, nacionalne pomirbe i demokratizacije društva bila je kudikamo modernija i konkurentnija – nije li konkurentnost u suvremenom deidelogiziranom svijetu zamjena za naprednost!? – od okoštale ideje tzv. samoupravnog socijalizma i ”bratstva i jedinstva”. Zato je, uostalom, i pobijedila. Drugo, i nekomu tko nije povjesničar jasno je da baš nije sasvim svejedno tko je na čelu države koja se nalazi na putu osamostaljenja, a zatim i u ratu. Da je tomu tako, povijesne ličnosti uopće ne bi postojale, pa ni povijest u onom smislu kako je danas poimamo i izučavamo.

Govoreći o Orjuni i jugoslavenstvo danas, Markovina se razotkrio kao um zarobljen konceptima devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća. On dobro karakterizira orjunaški pokret kao inačicu fašizma koji je proistekao pak iz socijalizma, no iz toga ne izvlači nikakve korisne zaključke. Jugoslavenski nacionalizam iz prve polovice dvadesetoga stoljeća uistinu jest bio svojevrsna inačica fašizma i nacizma. Kasnije je amalgamiran jugokomunizmom, koji se u mnogočemu podudarao s njim. Dakle, fašizam i komunizam su jedino povijesno iskustvo i jedini ideološki oslonci jugoslavenstva. Hrvatski nacionalni razvitak pak ima drukčije povijesno iskustvo i prošao je manje-više isti razvojni put kao i ostale srednjoeuropske nacije. Zato hrvatstvo jest dobar okvir za zasnivanje funkcionalne i održive zajednice, a jugoslavenstvo nije.

I to je, zapravo, jedino uistinu relevantno u cijelom tom sporu oko hrvatstva i jugoslavenstva. Pojedinac može biti što mu drago, Hrvat, Jugoslaven ili Klingonac. To je njegovo neotuđivo pravo. Međutim, jugoslavenstvo kao takvo ne proizvodi funkcionalnu i na demokratskim načelima uređenu zajednicu. Dvaput se pokušalo i oba puta je završilo u krvi. Hrvatstvo kao okvir taj potencijal ima, to jest ima onu potrebnu jezgru jednodušnosti i solidarnosti koje su u temelju svake funkcionalne zajednice. Kroz povijest možda nije uvijek bilo tako, možda je čak bilo i perioda kada je jugoslavenstvo imalo šansu, no razvoj nacionalne svijesti davno je završen. To što su Jugoslaveni završili izgubljeni i ozlojeđeni u slijepom rukavcu povijesti, ne daje im za pravo da, služeći se manipulacijama, izazivaju nove sukobe. Jer, kao što svojedobno reče Igor Mandić, samo neki novo nasilje stvara šanse za neku novu Jugoslaviju. To nasilje najlakše je potaknuti zloporabom socijalnih pitanja i podgrijavanjem mita o jugoslavenskom raju u kojemu su tekli socijalistički med i mlijeko. Taj mit sjajno je razobličio Marcel Holjevac u svom nedavnom tekstu na Dnevno.hr , no to neće spriječiti jugonostalgičare da se i dalje pozivaju na nj. Kao i svaki mit, i mit o ”dobroj Jugoslaviji” imun je na racionalne argumente.

Svejedno, razum i dalje ostaje jedino oružje protiv svakog bjesnila i fanatizma. Što jugoslavenstvo u svom zakašnjelom obliku jest. Stoga je još jednom razumno upozoriti da je jugoslavenstvo uzrok većine zala koja su pogodila ”ove prostore” u posljednjih stotinjak godina. Hrvati i Srbi bi svoje razmirice u tom periodu riješili ovako ili onako da nije bilo jugoslavenstva koje u ime vlastitog opstanka uporno opstruira taj proces.

 Damir Pešorda/HRsvijet.net

facebook komentari