Zašto je Milanovićeva pobjeda zlo za SDP, a dobro za HDZ

1

Sinoć  je završila posljednja bitka ljevice u Hrvatskoj, da dobro ste pročitali ljevice u Hrvatskoj jer hrvatska ljevica u Hrvatskoj ne postoji, odnosno nikada nije ni postojala. Egocentrični, samodopadni, pseudo manijakalni tip sa zagrebačkog Trnja, sa stavom uličnog ratnika kao iz Hillovog Warriorsa sa zečijim srcem i jezikom  uličara pobijedio je u zadnjoj bitki nečega što svoje postojanje temelji na imaginarnoj socijaldemokraciji.

[ad id=”93788″]

Posljednji ratnik urbane socijaldemokracije, nastale na mitovima  lažne brige za dobro većine , sa usađenim manirima liberalnog kapitalizma, zamotanog u lažni antifašisam i propali socijalizam, odigrao je zadnje poluvrijeme stranke usađene na  temeljima lažnog bratstva i jedinstva, isklesanog u Kumrovačkoj psihoanalitičkoj školi zasnovanoj na   Jungovoj psihoanalizi kolektivne svijesti.

Izgledalo je to kao bitka dva pijevca koji su nakon borbe toliko iscrpljeni i ranjeni da će obojica završiti u loncu, jedan odmah, a drugi malo kasnije, kad svu preostalu snagu potroši da dokrajči protivnika, ali i one koju su ga podupirali.   Dogoditi će se Vea Victis, protivnici pijetla sa Trnja postati će bivši.  Pijetao će se malo oporaviti, taman toliko da može gledati kako se njegova utvrda polako urušava, jer ni jedna kuća se bez zdravih temelja nije dugo održala, naročito nakon stalnih tektonskih poremećaja, a ti se tektonski poremećaji našem pijetlu sa Trnja stalno dešavaju.

Dakle, je li  Milanović pobijedio, je li pobijedio netko čijoj se pobjedi vesele njegovi protivnici, a njegove pobjede užasavaju njegovi pobornici. Je li pobijedio netko tko je izgubio bazu, a dobio ushićenje i  neopisivu radost onih koje je instalirao da ga tapšu po ramenu i odobravaju svaki njegov bez obzira koliko bio loš jer dobrih nikada nije ni imao. Svaki poraz, bio on politički, sportski ili ekonomski, stvara negativnu statistiku i kompleks. Ponekad se pojavi netko tko to uspije preokrenuti, stabilizirati snagu svog kolektiva, odnosno zajednice i iz poraza izaće i on i njegova zajednica puno jači, ali Milanović to nije u stanju. U novijoj hrvatskoj političkoj povijesti  to je jedino uspjelo Tomislavu Karamarku. Zašto je Karamarko uspio, a Milanović neće, zato što je Karamarko mudar, a Milanović bahat i što ga izjeda njegov ego, a ego je u politici opća opasnost.

Zašto je Milanovićeva pobjeda  zlo za SDP, a dobro za HDZ. Za godinu dana u Hrvatskoj će se održati lokalni izbori, možda i izvanredni parlamentarni, a stranka čiji predsjednik svijesno radi svojih interesa i svoje retorike mi ili oni, rasturi svoju bazu, svoje biračko tijelo nema šanse da osvoji vlast ni tamo gdje ju je do sada uvjerljivo osvajao.  Milanović je osoba koja je osvetoljubivog karaktera i u njegovom SDP-u nema mjesta za Komadinu, Bernardića, Ostojića, Baldasara, Kolarićku i svi oni će vrlo brzo tražiti svoje mjesto na političkoj sceni, svi će tražiti svoj dio kruha jer drugačije ne mogu preživjeti, ali nisu ni tipovi koji će šutjeti i trpjeti.

Pobjedom Milanovića eliminirana je i alternativa koju je Komadina želio vratiti pod svoje skute, pa su tako sa hrvatske političke scene , trajno maknuti  Josipović, Holly,  odnosno svi oni koje je Komadina želio ujediniti. Svi oni koji su se nadali da bi ljevica mogla doći na vlast novim saborskim preslagivanjem i suradnjom sa MOST-m, jer MOST sa Milanovićem sigurno neće i ne može imati nikakvu suradnju.

Koliko će pobjeda Milanovića utjecati na eventualno preslagivanje u Vladi ili na mogućnost izvanrednih parlamentarnih izbora, vjerojatno znatno jer svaki ovakav politički poremećaj, a pobjeda Milanovića to jeste dati će političkim stratezima drugih političkih opcija priliku da razmisle o svojoj budućnosti. Pobjeda Milanovića zasigurno će poremetiti koalicijske odnose u još uvijek važećoj SDP-j koaliciji i natjerati neke stranke i lidere da razmisle o alternativam, a vladajuće o mogućem osnaživanju pozicija izvanrednim izborima.  U hrvatskom izbornom sustavu svaki pad rejtinga  pa i za nekoliko posto na lokalnoj razini, rezultira multiplikacijom na državnoj .

Ante Rašić/Kamenjar.com

facebook komentari

  • Omnes Omnibus

    Jung nije nista kriv za socijalizam i sasvim sigurno je van intelektualnog (i drugih) dohvata Kumrovecke skole. Izgleda da baš i nije dostupan autoru članka koji ga svrstava u psihoanaliticare iako Jung ima svoju školu analitičke psihologije. Razlike su puno dublje nego što se može vidjeti iz imena. Isto tako, kolektivno svijesno nije Junga previše zanimalo, ali otkriće kolektivnog nesvjesnog je vjerojatno njegovo najveće postignuće.