Zašto je Nelson Mandela percipiran kao svetac, a Franjo kao “krivousti ljigavac”, iako su sličnosti među njima frapantne, a razlike uglavnom u korist Tuđamana?

0

Istog dana kad je u Južnoj Africi ispraćen Nelson Mandela, ikona borbe protiv Apertheida u Južnoj Africi, navršilo se 14 godina od smrti Franje Tuđmana. Događaju u Johannesburgu je nazočilo preko sedamdeset državnika i svi koji misle da nešto znače na ovoj planeti, uključujući Ivu Josipovića. Utemeljitelja institucije koju predstavlja se nije udostojio spomenuti niti jednom riječju. Sjetili su ga se uglavnom aktivisti građanske akcije, ti mladi zagrebački kulturnjaci koji su tim povodom naumili održati nekakav performance koji je, u skladu s visokim civilizacijskim standardima koje zastupaju, uključivao istresanje svinjskih crijeva i iznutrica po trgu, kako ga oni zovu, “republike”.

Nije lako naći dvije osobe čiji je životopis toliko sličan, a da ih svijet tako različito percipira. Obojica su bili politički zatvorenici i neprijatelji nedemokratskog režima. Obojica su bili intelektualci. Obojica su dobar dio života proveli u egzilu, pripremajući povratak i borbu za nezavisnost. Obojica su se borila prije svega za to da njihov narod ne bi u vlastitoj domovini, u kojoj je većina, bio narod drugog reda, za to da njihova zemlja ne bude ni spram koga u stvarnom ili prikrivenom kolonijalnom odnosu: Južna Afrika spram Nizozemske, Hrvatska spram Beograda i Jugoslavije. Obojica su imala protiv sebe manjinu od desetak posto lojalističkog stanovništva u domovini – Bura, odnosno domicilnih Srba. Niti jedan slobodu nije dobio bez borbe. Mandela je osnovao vojno krilo ANC-a, Afričkog Nacionalnog Kongresa, nacionalističke organizacije koja se borila protiv apartheida uglavnom nasiljem, Tuđman je osnovao ZNG, a kasnije i Hrvatsku vojsku. I na kraju, obojica su na vlast došla na prvim općim i demokratskim izborima ikad održanim u svojim državama, za čije su održavanje dobrim dijelom sami zaslužni.

Ipak, Tuđmanov pogreb nije nimalo ličio Mandelinom. On je uvijek ostao nacionalistički sumnjivac ne samo za svijet, nego i za dio svog naroda, dok je Mandela ikona borbe protiv rasizma. I dok u Južnoj Africi nema niti jednog Xhose niti Zulua koji bi vam rekao da im je u apartheidu bilo bolje, kuknjava za Jugoslavijom jednostavno para uši u Hrvatskoj. Dok je jedan dobio Nobelovu nagradu za mir, drugi je često označen kao “krivousti ljigavac” i “ratni zločinac” koji eto nije završio u Hagu zajedno sa svojim generalima, suučesnicima “zločinačkog pothvata”, samo zato jer je na vrijeme umro.

Koliko je takva percepcija zasnovana u stvarnim razlikama? Pročitao sam zadnjih dana nekoliko apologetski intoniranih članaka u domaćim novinama o Mandeli, u kojima piše da, dok nije završio u zatvoru, u napadima ANC-a “gotovo nitko nije poginuo” i da se “protivio napadima na civile”, što je zanimljiva konstatacija kad se stavi u kontekst s, recimo, Zvonkom Bušićem u čijoj akciji također “gotovo nitko” nije poginuo, tek eto jedan policajac i to ne namjerno. Kasnije je njegov ANC počeo napadati i civile, no, kažu novine, nije on tome kriv, “nije to odobravao i nije sudjelovao ni u jednom krvoproliću”. Sudjelovati, naravno, nije niti mogao iz zatvora. Ipak: 1985., u doba najžešćih napada ANC-a na civile, vlasti mu nude izlazak iz zatvora u zamjenu za odricanje od nasilja. Mandela odbija.

Glavna meta ANC-a nisu bili bijeli rasisti. Naprotiv, većina žrtava su bili crnci, politički suparnici koji ili nisu podržavali ANC, ili su surađivali sa apartheidskom vlašću. Najčešći način ubojstva je bio zastrašujuć i dijaboličan: stavili bi im automobilsku gumu oko vrata, polili ih benzinom i zapalili, to se zvalo “necklacing” (fotografija).

Winnie Mandela, dugogodišnja supruga Nelsona Mandele, vodila je uspješnu kampanju za popularizaciju Mandele i njegove borbe na zapadu, ali iza imagea svetice se krila opasna žena koja je vodila stranačku tajnu policiju, rukovodila ubojstvima i vrlo nasilnim, gestapovskim ispitivanjima ljudi u čiju je lojalnost sumnjala, a među ubijenima su se znala naći i djeca. 1991. godine je osuđena na 6 godina uvjetne kazne zbog sudjelovanja u ubojstvu 14-godišnjaka koji je navodno bio policijski doušnik. Ipak, to nije spriječilo Winnie, od koje se Nelson 1996. razveo, dijelom i zbog pritiska javnosti u kojoj je postala nepopularna, da se u utorak pojavi na komemoraciji, među uvaženim gostima. Sjećate li se Ankice Tuđman? Sjećate li se njenog krimena: na računu je imala dvjesto tisuća maraka životne ušteđevine, navodno od Franjinih autorskih honorara. Što i ne bi bio čudan iznos za nekog tko je 1990. u Hrvatsku došao s BMW-om s 12 cilindara, poklonom američkih Hrvata, tada jedinim takvim u državi (danas takav vozi svaki bolji kamatar), koji je imao ogromna sredstva dijaspore na raspolaganju i čije su se knjige devedesetih, ruku na srce, prodavale kao pereci, ako ni zbog čega ono da bi popunili mjesto na policama s kojih su Hrvati u strahu od nikad provedene lustracije masovno pobacali Titove monografije.

Slično je prošao i Tuđman: dok se njemu svaka riječ vagala, izvlačila iz konteksta i izvrtala u režiji udbaških novinara, Mandeli se “u ime borbe protiv rasizma” gledalo ne samo kroz prste, nego kroz koješta. Himna ANC-a sadrži stih “Dubula iBhunu” – “Ubij Bura”, a to je i povijesni slogan ANC-a. ANC je uvijek tvrdio da je “Shoot the Boer” vitalni dio njihovog borbenog naslijeđa, dok bijeli farmeri, “Buri”, tvrde da se radi o pozivu na genocid. “The Guardian” je 1. studenog ove godine objavio da je ANC obećao da će prestati pjevati “ubij farmera”, ali pitaju se jesu li motivi stvarno smanjenje rasnih tenzija ili se tek radi o sukobu između dva lidera ANC-a, Jacoba Zume i prognanog Juliusa Maleme.

Opet, spram toga mrski Thompsonov “govor mržnje” oličen u poviku “Za dom spremni” na početku pjesme “Čavoglave” i priča o paljenju dva – tri srpska štaba djeluje posve bezazleno. No, domaća se novinarska elita potrudila nazvati svakog gradonačelnika svakog grada u Europi u kom je MPT ikad trebao nastupiti, i zastrašiti ga u dovoljnoj mjeri da otkaže koncert tog “ustaškog smutljivca”.

I na kraju, Tuđmanu se često stavlja na dušu da nije demokratizirao zemlju, “da je sve rasprodano i opljačkano”: Mandelu se slavi kao izbavitelja od kolonijalizma. No, letimičan pogleda na brojke pokazuje: u Južnoj Africi, nekoć najbogatijoj i najuređenijoj zemlji na kontinentu, danas cvjeta korupcija, caruje kriminal, a zemlja se guši u nasilju. Pravne sigurnosti nema, a naročito su na udaru bijeli farmeri koji su često žrtve pljački, ubojstava, nasilja na koje se vlasti, izgleda, ne obaziru previše niti se trude zaštititi ih. “Pravo im budi”, nekakav je generalni stav i zapadne javnosti impregnirane filmovima poput “Jango unchained”, spremne opravdati svako nasilje protiv “zlih bijelih ljudi”. Odmah po dolasku Mandele na vlast, izbio je plemenski rat između dva najveća plemena, Zulua i Xhosa.

Bilanca vladavine ANC-a je zapravo prilično loša, nekoć siromašna susjeda Botswana je prešla po standardu Južnu Afriku. Socijalne razlike su među najvećima na svijetu. Uzak krug ljudi iz vodstva ANC-a vodi državu mimo demokratskih pravila, bogateći se preko mjere, dok ekonomija na očigled propada. Istina, standard se jest nešto povećao zadnjih dvadesetak godina, no rast nije naročit i manji je nego u drugih afričkih država.

Iako se i Tuđmanu i te kako može staviti na konto to što ne samo da nije zaustavio korupciju, nego ju je neizravno kao i Mandela i poticao iako sam u nju nije bio upleten, rezultati Hrvatske su bitno drukčiji. Unatoč mitovima o bajnom standardu, Hrvatska je kraj 1990. dočekala u popriličnom ekonomskom rasulu, s propalom ekonomijom koja nije imala što tražiti na zapadnom tržištu, a istočnog više jednostavno nije bilo. Kratke nade koje je dala Markovićeva vlada na krilima svježeg američkog kapitala i oprosta dugova nisu dugo trajale. Današnja Hrvatska je ipak mnogo uređenija zemlja, uza sve svoje demokratske i pravosudne deficite, od one koju je naslijedila.

Ipak, malo je Hrvata koji će vam to priznati. Za Južnoafrikance je to pak pitanje ponosa: reći da su bijelci u ičem bolje vodili zemlju, značilo bi zapravo priznanje vlastite inferironosti. Kao što je zapravo podvala da je u “Jugi sve bilo bolje”, unatoč brojkama koje jasno govore da skoro ništa nije bilo bolje: time se zapravo poručuje, “Hrvati, vi niste u stanju sami upravljati svojom državom i bolje je da to prepustite onima u Beogradu, oni znaju bolje”.

Za svijet ipak prilično jasno zašto više cijeni Mandelu i elegantno prešućuje sve njegove mane, do te mjere da mu je unatoč terorističkoj prošlosti dodijelio Nobelovu nagradu za mir. Javno dovesti Mandelu u pitanje apsolutna je blasfemija u svijetu u kom je rasizam proglašen nečim najnegativnijim što postoji. Za Mandelu, više nego za ikog, važi ona makijavelistička da “cilj opravdava sredstvo”; pa će mu se progledati kroz prste za ponešto spaljenih “izdajica” umotanih u auto gume, i to što je otkad je on na vlasti maltene otvorena slobodna sezona lova na bijele farmere, koji iza elektrificiranih ograda strahuju za život ukoliko već nisu pobjegli. Jasno mi je i zašto Tuđmana ne gledaju baš naročito dobro: on je morao borbu za nacionalnu emancipaciju odraditi s gotovo stoljećem i pol zaostatka od ostatka Europe koja je to većinom odradila 1848. U međuvremenu, čitava stvar je poprimila posve druge konotacije.

No ipak, ne mogu se ne zapitati, kako bi aktivisti građanske akcije reagirali da HDZ kao svoju službenu himnu i moto uzme stihove, po uzoru na ANC, “Ubij Srbina”?

 M.H./dnevno.hr

facebook komentari