Pratite nas

Kolumne

Zašto je nužno podržati Kolindu Grabar Kitarović i kazniti Josipovića?

Objavljeno

na

Ivo Josipović u potpuno gubitničkoj poziciji pribjegao je oprobanome receptu, nove kolektivizacije krivnje i zločinstva svih onih koji nisu za – njegov ”pravi put”. Nakon prokušane velikosrpske matrice o genocidnosti Hrvata, Ivo Josipović sada sanaderizacijom hrvatskoga naroda nameće novi krimen – lopovštinu.Od takvih očajničkih i besramnih optužbi iz usta ljudi koji su do vrata ukorijenjeni u zločinačku prošlost ne treba se hrvatski narod niti Kolinda Grabar Kitarović danas braniti. Treba ih – kazniti.

kolinda ivo

Je li ispravno reći da je izbor između Kolinde Grabar Kitarović i Ive Josipovića, izbor između dva zla? Je li ljudski i kršćanski pošteno, je li ateistički ili agnostički pošteno, čovjeka koji je pet godina bio na čelu države i vodio politiku i politike koje su gotovo u potpunosti razorile duh nacije, koji je bio i ostao vrh političke hjerarhije vladajuće koalicije čijim se rezultatima smije cijela Europa, čiji su rezultati dnevno hrvatski narod uništavali kolektivno i pojedinačno, izjednačavati sa ženom koja u svojoj političkoj karijeri nema mrlje, grijeha prema hrvatskome narodu, a, koja nije ni imala prilike pokazati svoje osobne i političke mogućnosti u hrvatskoj politici.

Ivo Josipović i njegova koalicija nakon prvog kruga izbora, pokazuju svu bijedu i primitivizam, sav nedostatak vizije, ideje, kredibiliteta na političkoj razini, ali i svu mizernost njihove ”gospodštine”, ”uljudnosti”, ”civiliziranosti”, ”tolerancije”, sve samih krinki, ispod kojih je eruptirao nesnosan smrad divljaštva, nasilja, bezobrazluka, pomanjkanja svakog moralnog kriterija, humanističkih načela i uopće – socijalnog identitata. Još se jednom pokazalo, bar onima koji su imali iluzija, da u samo jednoj generaciji nije moguće ni jednim miomirisom ovoga svjeta oprati krvave ruke, očistiti se od zločinačke prošlosti i podrijetla, da se u jednoj generaciji, koliko god bijelih rukavica navlačili i klavira oteli, ne može steći socijalni identitet europske kulture, niti viteštvo stare hrvatske gospode, koju nasilno pokušavaju zamijeniti u današnjim okolnostima Josipović i nositelji njegovog političkog poretka.

Kolinda Grabar Kitarović je, ako ju je uopće pristojno uspoređivati s Josipovićem, sve u životu postigla korisnim radom, kako njezina obitelj, tako i ona. Josipović je sve što ima danas naslijedio kao rezultat očevoga djelovanja u neupitnom zločinačkom poretku, gdje je zlo bilo jedini temelj postojanja oligarhije kojoj je pripadao, a i danas mu duhovi nesretnika koje je režim njegovoga oca protjerao iz njhovih domova, stanuju u zidovima. Kolinda Grabar Kitarović rođena je i odrastala u obrtničkoj obitelji i isključivo ovisila od umješnosti i rada svojih roditelja, u temeljima njezinoga doma nema duhova. Dok je Josipović trošio silnu energiju kako iskoristiti sve benefite koje ničim nije zaslužio, Kolinda Grabar Kitarović je radila kako bi njezina obitelj ostvarila dovoljne prihode za, prvo, plaćanje zločinačkog režima i njegove oligarhije kojoj je pripadao i senior i junior Josipović, drugo, razvoj vlastite obitelji.

Dok je Ivo Josipović sjedio sa srbijanskim veleposlanikom Cvetičaninom u zagrebačkom Vinodolu i donosio mu ”hrestomatije” sudskih procesa hrvatske države protiv srpskih zločinaca iz vremena Republike Srpske Krajine, što je ravno izdaji zemlje po svim standardima, kako dobrih međunarodno – političkih običaja, tako i zakona o nacionalnoj sigurnosti svake zemlje koja drži do sebe, Kolinda Grabar Kitarović je sjedila sa Zvonkom Bušićem u američkom zatvoru. Te slike, te činjenice, te sitnice ponekad govore puno više od svih političkih parola. Pogotovo u Hrvatskoj, gdje se politika, što naslijeđenim kriterijima iz doba totalitarizma i svakovrsne prostitucije moralnih načela, što nametnutim pravilima današnjih ”demokratskih” medijskih gurua, svela na – priču o izboru između dva zla.

Zlo je u ovoj priči samo – jedno.

Ni ljudski, ni kršćanski, a ni viteški, što je temelj svake gospodštine kojom njegovi mediji godinama zaogrću Ivu Josipovića, skrivajući njegov prljavi veš svim sredstvima, pa i medijskim nasiljem i lažima, kakvih se ne bi postidio niti jedan diktator, nije Kolindu Grabar Kitarović pristojno bez ikakvih razumnih indicija i dokaza, unaprijed optuživati i svoditi na istu ravan sa – evidentinim zlom. A Ivo Josipović i njegova politika jesu u svakoj svojoj dimenziji – zlo nad vratom hrvatskome narodu. Najviše zapravo onima, koji se najviše pouzdaju u njega, što likujući nad dodatnim poniženjima svojih sugrađana, svojih sunarodnjaka, svojih susjeda, što uživajući nezaslužene benefite današnje Hrvatske, što nastavljajući stezati i onako tanki vrat hrvatskoga čovjeka i uskraćujući mu slobodno disanje, kakvo priliči ljudima i narodima koji su tako krvavo i teško stekli pravo na svoju slobodu.

Napadati danas Kolindu Grabar Kitarović zbog zla koje je Ivo Sanader učinio hrvatskom narodu, što je jako, i osobno i kolektivno, pogodovalo Ivi Josipoviću i njegovoj koalicijskoj bratiji, pozivati Hrvatsku da se sjeti zla koje je učinio taj čovjek, a istovremeno biti izravni politički, moralni, vrijednosni i egzistencijalni nasljednik komunističke diktature, njezin promotor u suvremenom hrvatskom društvu, biti ruku pod ruku s evidentnim neprijateljima hrvatskoga naroda kakva je i danas srbijanska državna politika i sve njihove nacionalne institucije, biti ruku pod ruku s britanskom krunom i na pas mater s Njemačkom i Katoličkom crkvom, veličati zločinačke nakane o falsificiranju hrvatske povijesti odnosno identiteta, moguće je jedino i isključivo u specifičnim društvenim i političkim okolnostima. Osuđivati zbog pljačke Ivu Sanadera a zanemarivati zlo koje je politički učinio stvarajući pretpostavke pojave Ive Josipovića, ili istovremeno pozivati naciju na bezuvjetni oprost čak i bez izraženoga kajanja, nevjerojatnih materijalnih i ljudskih šteta, državi Srbiji – moguće je samo u posebnim okolnostima.

Te okolnosti podrazumijevaju totalnu prevlast nad medijima, totalnu prevlast nad nacionalnom ekonomijom, neovisno o tome tko je nominalno na vlasti, strah od svakoga simbola hrvatskoga naroda i bijeg od njegovog povijesnog identiteta, u konačnici – podrazumijeva običnu mržnju i nasilje. I neusporedivu drskost na običnoj ljudskoj razini. Tko je slušao govor Ive Josipovića u izbornoj noći, tko je slušao govore i intervjue Zorana Milanovića, Milanke Opačić, tko je ovih dana čuo Nenada Stazića, tko je gledao smiješnu figuru ”hrvatskog” predsjednika tijekom čitanja s blesimetra ”poruke naciji” za novu godinu, tko je pročitao njegove najnovije programske poruke – jasno mu je da se radi o prijevari, lažima, mržnji, kavanskoj razini i prije svega ozbiljnoj opasnosti za hrvatsko društvo. Ta opasnost nije ni blizu moćna, umna, organizirana, iako jeste sve to na visokoj razini, kao opasnost koja se nadvila nad Hrvatsku početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Tada su imali sve, ali nisu imali šanse. Neće ju nikada ni imati.

Kolinda Grabar Kitarović vjerojatno ne može odgovoriti na tisuće pitanja hrvatskih ljudi kako u Hrvatskoj, tako diljem svijeta. Jasno je da nema državničku karizmu koja bi optimalno odgovarala ovakvom trenutku u zemlji, ali ima dvije osobine koje su u ovom trenutku potrebne hrvatskome narodu.

Pametna je žena, baštini autentične hrvatske nacionalne vrijednosti, ne srami ih se nigdje, po tome je prepoznata u svijetu u kojemu je živjela i radila i sasvim sigurno, ako ništa, zbog dugogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, nije eksponent prljavih stranačkih mreža i trgovina, koliko god tipovi iz HDZ-a ne ulijevali povjerenje nikome tko razumije prosječno dubinu društvene krize u zemlji.

Po definiciji, na poslovima koje je radila, pa i zbog članstva u famoznoj Trilaterali kojim ju se pokušava diskvalificirati, što svjesno, što nasjedajući na ciljane podvale i zbog neznanja, ta žena neće nikada doći u poziciju osramotiti hrvatski narod kao Ivo Josipović, tijekom službene posjete SAD-u. Njoj se neće dogoditi da u jednom krilu Bijele kuće sjedi s potpredsjednikom ili nižerangiranim činovnicima partnerske države NATO saveza, dok pedeset metara dalje predsjednik SAD-a kopa nos ili flertuje s tajnicama – ”državnički zauzet”. Kolinda Grabar Kitarović, u svijetu u kojemu nitko, pogotovo male zemlje i narodi ne mogu bez saveznika i prijatelja može formirati savezništva na korist hrvatskome narodu, a Ivo Josipović to niti je mogao niti je htio. Niti je zbog toga doveden na Pantovčak. Ovakva Kolinda Grabar Kitarović nije u svijetu repa bez korjena, Ivo Josipović sve svoje korjene vuče i njeguje u Beogradu. Nigdje drugdje.

Ivo Josipović je po potrebi bio gost u Londonu i Parizu, skupo je hrvatski narod subvencionirao te posjete i ”počasti” koje je on osobno tamo doživio, svakako ne kao autentični hrvatski državnik, nego kao potrčko ”njezina veličanstva” kako je sam ushićeno priopćio svojim novinarima na ulicama Londona, a sve ostalo se svodi na – Beograd. Ivo Sanader, kojim kao svojevrsnim plašilom u kukuruzu maše Ivo Josipović i njegova otužna sljedba, poistovjećujući hrvatski narod sa svrakama, običan je prijestupnik u odnosu na ”gospodu” koja njime plaši naciju.

S obzirom na sve probleme koje je uopće moguće imati između dvije države, a time na žalost i između dva naroda, koje Hrvatska danas ima sa Srbijom, razumno je očekivati i od Kolinde Grabar Kitarović da joj Beograd bude – dovoljno bitan.

Ali minimum državničkog ponašanja, političke kulture i običnog ljudskog dostojanstva, kako svoga tako i svoga naroda, podrazumijeva da srbijanski predsjednik ne smije kasniti sat vremena na službenu zabavu priređenu njemu u čast i reći – zaspao sam!? To je Tadić uradio predsjedniku Josipoviću, istome onome koji je na sličnoj zabavi, bolje rečeno bakanalijama u Beogradu, na koje je Josipović poveo svitu od oko tristo ”društvenih i javnih osoba”, svirao svom srbijanskome kolegi, pred oduševljenom antifašističkom falangom, na račun hrvatskoga naroda!?

Uspoređivati takvog Josipovića, zapravo, takvog ”hrvatskog” predsjednika s Kolindom Grabar Kitarović je ista politička matrica kao uspoređivati Miloševića i Tuđmana. To je matrica poništenja hrvatske vojne pobjede, hrvatske nacionalne i osobne žrtve i konačno, matrica potpunog uništenja hrvatskog nacionalnog identiteta i državnosti.

Danas Hrvatskoj ne treba novi Tuđman, nužan joj je kao i svakoj naciji čiji je identitet ugrožen, snažan simbol njezine državnosti, a taj simbol jest upravo Tuđmanovo djelo. Kolinda Grabar Kitarović nema, ili vrlo vjerojatno nema takav državnički profil niti takve mogućnosti, kako osobno, što ne znam pouzdano, već prije svega nema jasno profiliranog političkog pokreta iza sebe – ideje koja bi ponovno ujedinila naciju i iskoračila iz ove kaljuže. Ali, Kolinda Grabar Kitarović je potencijalni mali koračić u tom smjeru, presudan više po svom simboličkom značaju, nego u stvarnosti, pogotovo nakon toliko godina rušilačkog stampeda koji predvode Mesić i Josipović i njihova politička i medijska kompanija u urušavanju svega što čini državnost jednoga naroda. Zato je izbor Kolinde Grabar Kitarović iznad svega pouka neprijateljima hrvatskoga naroda da sve ima kraj.

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati