Zašto Josipović rastrojava Oružane snage RH

0

Ako je Ivica Račan razoružao hrvatsku Teritorijalnu obranu kako bi olakšao JNA da porazi tek rođenu hrvatsku državu, Budimr Lončar je u UN-u sprječavao naoružavanje Hrvatske kako bi se ona mogla obraniti od JNA, onda se nameće logičan zaključak kako i sadašnji vrhovni zapovjednik Ivo Josipović ne modernizira OS RH samo zato što još uvijek računa na povratak neke JNA u Hrvatsku

Proces rastrojavanja Oružanih snaga Republike Hrvatske nije počeo jučer. Njegove začetke treba tražiti u početcima prve trećejanuarske vlasti, na čelu s tadašnjim predsjednikom vlade Ivicom Račanom i predsjednikom države Stjepanom Mesićem. Po svemu sudeći, oni su tadašnju pobjedničku Hrvatsku vojsku smatrali svojim političkim protivnikom, što se moglo jasno odčitati u Mesićevoj odluci da smijeni cjelokupni časnički kadar, koji je bio i najzaslužniji za briljatne hrvatske vojne pobjede protiv srpskoga agresora.

racanNa razini ljudskih potencijala dugoročni sudski i medisjeki progon visokih hrvatski časnika i branitelja rezultirao je snažnim otklonom službene javnosti od vojništva, a ukidanjem ročne službe i pričuvnoga sastava kao da je smišljeno i proračunato u pitanje dovedena nacionalna sigurnost. Smanjivanjem proračunskih sredstava za vojne potrebe godinama je onemogućivana modernizacija Oružanih snaga, a zastarjela vojna oprema nije više mogla poslužiti na za temeljno uvježbavanje profesionalnih vojnika. Proces urušavanja nacionalne sigurnosti javno se pravdao nedostatkom financijskih sredstava, dok se istodobno iz državnoga proračuna obilato financirala izgradnja kuća i stanova za srpske povratnike, djelatnost sumnjivih udruga koje su, pod geslom borbe za zaštitu ljudskih i građanskih prava, zapravo održavale na vlasti različite trećejanuarske režime ili pak održavale kult “antifašističkih” predsjednika.

Taj proces rastakanja i gotovo uništavanja Hrvatske vojske svoj je vrhunac doživio u mandatu sadašnjega predsjednika države Ive Josipovića, kad su profesionalni vojnici pretvoreni u svojevrsne službenike Hrvatske gorske službe spašavanja i Državnoga ureda za zaštitu i spašavanje. Premda je ustavna i zakonska obveza Oružanih snaga štiti suverenost i nezavisnost hrvatske države, sadašnji vrhovni zapovjednik svojom se obrambenom politikom pretvorio u zapovjednika dobrtvornih postrojba, koje grade zečje nasipe i traže zalutale avanturiste po gorskim vrletima.

Josipović se nije usprotivio smanjivanju izdavanja za vojsku, premda kao vrhovni zapovjednik upravo on daje suglasnost na prihvaćanje Dugoročnoga plana razvoja Oružanih snaga, kojim se učvršćuje nacionalna sigurnost, provodi modernizacija i opremanje vojske te u međunarodnim odnosima održava ugled hrvatske vojne sile. Kao rezultat takve “neodgovorne” politike iz godine u godinu je tijekom njegova mandata smanjivan vojni proračun da bi u zadnjoj godini pao na 1,5 posto, što je čak i ispod preporučene razine NATO standarda. Upravo zato su sve tri sastavnice – Kopnena vojska, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana te Hrvatska ratna mornarica doživjele opći kolaps, pa su mediji u jednom trenutku porugljivo pisali kako hrvatski vojnici nisu dovoljno siti te da čak u vojarnama i gladaju.

Ozbiljni analitičari navode kako su najveći nedostatak kopnenih snaga zastarjeli tenkovima M 84 koji još uvijek čekaju svoj red na modernizaciju i nadogradnju. Zaboravljen je i zapušten projekt domaćeg tenka Degman. Nešto Patrijinih oklopnih vozila, oko čije se nabave dizala sudska i medijska prašina, vjerojatno i zato da se nastavi proces uništavanja OS RH te američka donacija oklopnih vozila, koju se pokušavalo spriječiti naplatom PDV-a, za koji navodno nije bilo dovoljno novca, samo su slika žilavoga pokušaja pojedinaca da se nasuprot razaranju očuva kakva takva kopnena mobilnost. Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana nije samo najzapušteniji segment hrvatskih vojnih snaga, jer se očito zbog pokušaja odustanka od zaštite vlastitoga zračnog prostora, ovu komponentu vojske godinama zaobilazilo dok su se istodobno uništavali kapaciteti stvoreni ratu.

Zagreb je danas jedan od rijetkih glavnih gradova u Europi koji nema nikakvu protuzračnu obranu premda u bliskom okruženju pitanje sigurnosti više nije tako stabilno. U pitanju su ne samo teriristička opsanost od islamističkoga ekstremizma, nego i sve ozbiljniji problemi s ukrajinskom krizom. Uostalom, upravo ovoga tjedna Rusija sa svojom saveznicom Srbijom održava vojne vježbe neposredno uz istočnu granicu hrvatske države, odakle su svojedobno kretale sve važnije ratne operacije u agresiji na Republiku Hrvatsku.

Politika je odlučila i kako Hrvatskoj ne treba eskadrila borbenih helikoptera Mi 24, nabavljenih tijekom rata, a mediji su svojedobno upozoravali kako je desetak borbenih helikoptera ostavljeno u šumi na Plesu da istrunu. Dok se struka već odavno pita, kakve su to specijalne postrojbe koje ne mogu osigurati blisku paljbenu potporu borbenih helikoptera, u javnosti još nitko nije postavio pitanje odgovornosti vrhovnoga zapovjednika i predsjednika države kakvu to on obrambenu i sugurnosnu politi vodi. također je zaleđena i nabava bespilotnih letjelica, koje smo imali u Domovinskom ratu.

U priči pak o servisiranju ili remontu Migova HRZ-a u Ukrajini, javnost još ništa pouzdano ne zna, osim što sigurno zna da je pao jedan od Migova ljetos neposredno poslije obilježavanja Dana pobjede, što je srećom prisebnošću pilota izbjegnuta nesreća većih razmjera. Vrhovni zapovjednik se nije smatrao odgovornim za sigurnost hrvatskoga neba. U protivnom već bi davno pokrenuo ozbiljan posao oko nabave lovačke eskadrile HRZ-a! Hrvatska je nedvojbeno pomorska zemlja, a nedavno najavljena eksploatacija nafte i plina u Jadranu trebala je ozbiljno otvoriti pitanje sigurnosti hrvatskoga Jadrana. Nu i tu je vrhovni zapovjednik “prespavao” svoj predsjednički mandat.

Naime u Hrvatskoj ratnoj mornarici uglavnom je, osim dviju topovnjača nabavljenih u Finskoj, u uporabi oružje i oprema bivše jugoslavenske mornarce iz 70-ih i 80-tih godina prošlog stoljeća. HRM raspolaže i s nekoliko brodova za Obalnu stražu. Ako ustvrdimo kako je ratna mornarica male Slovenije operativno sposobnija od HRM nitko se u politici ne će tomu začuditi, a još manje preuzeti za to odgovornost. Dok HRM praktično nema broda za sudjelovanje u međunarodnim vojnim vježbama, slovenska pomorska sila svojim je bojnim brodom već sudjelovala u vježbama po Sredozemlju. Kako vrhovni zapovjednik Ivo Josipović vidi budućnost hrvatske pomorske sile, koja će, u slučaju da Sabor proglasi isključivi gospodarski pojas u Jadranu i kad počne možebitna eksploatacija nafte, ali i primejna Shengenskoga režima, čuvati morska prostranstva, to valjda ni on sam ne zna.

Kad se sav ovaj nemar vrhovnoga zapovjednika prema hrvatskim Oružanim snagama uzme u obzir, teško se oteti dojmu kako predsjednik države Ivo Josipović nije napustio politiku svoga prethodnika Stjepana Mesića u rastrojavanju Hrvatske vojske. Ta se teza može pronaći u predsjedničkom sastavu savjetničkih kadrova – od Budimira Lončara do bišega glavnog analitičara Dejana Jovića.

Ako je Ivica Račan razoružao hrvatsku Teritorijalnu obranu 1990. kako bi olakšao JNA da porazi tek rođenu hrvatsku državu, Budimr Lončar je u UN-u sprječavao naoružavanje Hrvatske kako bi se ona mogla obraniti od JNA, onda se nameće logičan zaključak kako i sadašnji vrhovni zapovjednik Ivo Josipović ne modernizira OS RH samo zato što još uvijek računa na povratak neke JNA u Hrvatsku. Nisu li zato najavljeni i zajedničke vježbe hrvatske sa srbijanskom vojskom u Srbiji?

Uostalom, Josipovićev pokušaj da ospori saborsku odluku o ništetnosti zakona bviše JNA u Hrvatskoj te zalaganje za primjenu tih JNA zakona i nije ništa drugo nego nastavak politike, koja je trebala Hrvatsku zakopati zauvijek u balkansku uniju na čelu sa Srbijom, što je uostalom javno promovirao Josipovićev bivši glavni analitičar Dejan Jović.

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari