Pratite nas

Kolumne

Zašto Josipović rastrojava Oružane snage RH

Objavljeno

na

Ako je Ivica Račan razoružao hrvatsku Teritorijalnu obranu kako bi olakšao JNA da porazi tek rođenu hrvatsku državu, Budimr Lončar je u UN-u sprječavao naoružavanje Hrvatske kako bi se ona mogla obraniti od JNA, onda se nameće logičan zaključak kako i sadašnji vrhovni zapovjednik Ivo Josipović ne modernizira OS RH samo zato što još uvijek računa na povratak neke JNA u Hrvatsku

Proces rastrojavanja Oružanih snaga Republike Hrvatske nije počeo jučer. Njegove začetke treba tražiti u početcima prve trećejanuarske vlasti, na čelu s tadašnjim predsjednikom vlade Ivicom Račanom i predsjednikom države Stjepanom Mesićem. Po svemu sudeći, oni su tadašnju pobjedničku Hrvatsku vojsku smatrali svojim političkim protivnikom, što se moglo jasno odčitati u Mesićevoj odluci da smijeni cjelokupni časnički kadar, koji je bio i najzaslužniji za briljatne hrvatske vojne pobjede protiv srpskoga agresora.

racanNa razini ljudskih potencijala dugoročni sudski i medisjeki progon visokih hrvatski časnika i branitelja rezultirao je snažnim otklonom službene javnosti od vojništva, a ukidanjem ročne službe i pričuvnoga sastava kao da je smišljeno i proračunato u pitanje dovedena nacionalna sigurnost. Smanjivanjem proračunskih sredstava za vojne potrebe godinama je onemogućivana modernizacija Oružanih snaga, a zastarjela vojna oprema nije više mogla poslužiti na za temeljno uvježbavanje profesionalnih vojnika. Proces urušavanja nacionalne sigurnosti javno se pravdao nedostatkom financijskih sredstava, dok se istodobno iz državnoga proračuna obilato financirala izgradnja kuća i stanova za srpske povratnike, djelatnost sumnjivih udruga koje su, pod geslom borbe za zaštitu ljudskih i građanskih prava, zapravo održavale na vlasti različite trećejanuarske režime ili pak održavale kult “antifašističkih” predsjednika.

Taj proces rastakanja i gotovo uništavanja Hrvatske vojske svoj je vrhunac doživio u mandatu sadašnjega predsjednika države Ive Josipovića, kad su profesionalni vojnici pretvoreni u svojevrsne službenike Hrvatske gorske službe spašavanja i Državnoga ureda za zaštitu i spašavanje. Premda je ustavna i zakonska obveza Oružanih snaga štiti suverenost i nezavisnost hrvatske države, sadašnji vrhovni zapovjednik svojom se obrambenom politikom pretvorio u zapovjednika dobrtvornih postrojba, koje grade zečje nasipe i traže zalutale avanturiste po gorskim vrletima.

Josipović se nije usprotivio smanjivanju izdavanja za vojsku, premda kao vrhovni zapovjednik upravo on daje suglasnost na prihvaćanje Dugoročnoga plana razvoja Oružanih snaga, kojim se učvršćuje nacionalna sigurnost, provodi modernizacija i opremanje vojske te u međunarodnim odnosima održava ugled hrvatske vojne sile. Kao rezultat takve “neodgovorne” politike iz godine u godinu je tijekom njegova mandata smanjivan vojni proračun da bi u zadnjoj godini pao na 1,5 posto, što je čak i ispod preporučene razine NATO standarda. Upravo zato su sve tri sastavnice – Kopnena vojska, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana te Hrvatska ratna mornarica doživjele opći kolaps, pa su mediji u jednom trenutku porugljivo pisali kako hrvatski vojnici nisu dovoljno siti te da čak u vojarnama i gladaju.

Ozbiljni analitičari navode kako su najveći nedostatak kopnenih snaga zastarjeli tenkovima M 84 koji još uvijek čekaju svoj red na modernizaciju i nadogradnju. Zaboravljen je i zapušten projekt domaćeg tenka Degman. Nešto Patrijinih oklopnih vozila, oko čije se nabave dizala sudska i medijska prašina, vjerojatno i zato da se nastavi proces uništavanja OS RH te američka donacija oklopnih vozila, koju se pokušavalo spriječiti naplatom PDV-a, za koji navodno nije bilo dovoljno novca, samo su slika žilavoga pokušaja pojedinaca da se nasuprot razaranju očuva kakva takva kopnena mobilnost. Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana nije samo najzapušteniji segment hrvatskih vojnih snaga, jer se očito zbog pokušaja odustanka od zaštite vlastitoga zračnog prostora, ovu komponentu vojske godinama zaobilazilo dok su se istodobno uništavali kapaciteti stvoreni ratu.

Zagreb je danas jedan od rijetkih glavnih gradova u Europi koji nema nikakvu protuzračnu obranu premda u bliskom okruženju pitanje sigurnosti više nije tako stabilno. U pitanju su ne samo teriristička opsanost od islamističkoga ekstremizma, nego i sve ozbiljniji problemi s ukrajinskom krizom. Uostalom, upravo ovoga tjedna Rusija sa svojom saveznicom Srbijom održava vojne vježbe neposredno uz istočnu granicu hrvatske države, odakle su svojedobno kretale sve važnije ratne operacije u agresiji na Republiku Hrvatsku.

Politika je odlučila i kako Hrvatskoj ne treba eskadrila borbenih helikoptera Mi 24, nabavljenih tijekom rata, a mediji su svojedobno upozoravali kako je desetak borbenih helikoptera ostavljeno u šumi na Plesu da istrunu. Dok se struka već odavno pita, kakve su to specijalne postrojbe koje ne mogu osigurati blisku paljbenu potporu borbenih helikoptera, u javnosti još nitko nije postavio pitanje odgovornosti vrhovnoga zapovjednika i predsjednika države kakvu to on obrambenu i sugurnosnu politi vodi. također je zaleđena i nabava bespilotnih letjelica, koje smo imali u Domovinskom ratu.

U priči pak o servisiranju ili remontu Migova HRZ-a u Ukrajini, javnost još ništa pouzdano ne zna, osim što sigurno zna da je pao jedan od Migova ljetos neposredno poslije obilježavanja Dana pobjede, što je srećom prisebnošću pilota izbjegnuta nesreća većih razmjera. Vrhovni zapovjednik se nije smatrao odgovornim za sigurnost hrvatskoga neba. U protivnom već bi davno pokrenuo ozbiljan posao oko nabave lovačke eskadrile HRZ-a! Hrvatska je nedvojbeno pomorska zemlja, a nedavno najavljena eksploatacija nafte i plina u Jadranu trebala je ozbiljno otvoriti pitanje sigurnosti hrvatskoga Jadrana. Nu i tu je vrhovni zapovjednik “prespavao” svoj predsjednički mandat.

Naime u Hrvatskoj ratnoj mornarici uglavnom je, osim dviju topovnjača nabavljenih u Finskoj, u uporabi oružje i oprema bivše jugoslavenske mornarce iz 70-ih i 80-tih godina prošlog stoljeća. HRM raspolaže i s nekoliko brodova za Obalnu stražu. Ako ustvrdimo kako je ratna mornarica male Slovenije operativno sposobnija od HRM nitko se u politici ne će tomu začuditi, a još manje preuzeti za to odgovornost. Dok HRM praktično nema broda za sudjelovanje u međunarodnim vojnim vježbama, slovenska pomorska sila svojim je bojnim brodom već sudjelovala u vježbama po Sredozemlju. Kako vrhovni zapovjednik Ivo Josipović vidi budućnost hrvatske pomorske sile, koja će, u slučaju da Sabor proglasi isključivi gospodarski pojas u Jadranu i kad počne možebitna eksploatacija nafte, ali i primejna Shengenskoga režima, čuvati morska prostranstva, to valjda ni on sam ne zna.

Kad se sav ovaj nemar vrhovnoga zapovjednika prema hrvatskim Oružanim snagama uzme u obzir, teško se oteti dojmu kako predsjednik države Ivo Josipović nije napustio politiku svoga prethodnika Stjepana Mesića u rastrojavanju Hrvatske vojske. Ta se teza može pronaći u predsjedničkom sastavu savjetničkih kadrova – od Budimira Lončara do bišega glavnog analitičara Dejana Jovića.

Ako je Ivica Račan razoružao hrvatsku Teritorijalnu obranu 1990. kako bi olakšao JNA da porazi tek rođenu hrvatsku državu, Budimr Lončar je u UN-u sprječavao naoružavanje Hrvatske kako bi se ona mogla obraniti od JNA, onda se nameće logičan zaključak kako i sadašnji vrhovni zapovjednik Ivo Josipović ne modernizira OS RH samo zato što još uvijek računa na povratak neke JNA u Hrvatsku. Nisu li zato najavljeni i zajedničke vježbe hrvatske sa srbijanskom vojskom u Srbiji?

Uostalom, Josipovićev pokušaj da ospori saborsku odluku o ništetnosti zakona bviše JNA u Hrvatskoj te zalaganje za primjenu tih JNA zakona i nije ništa drugo nego nastavak politike, koja je trebala Hrvatsku zakopati zauvijek u balkansku uniju na čelu sa Srbijom, što je uostalom javno promovirao Josipovićev bivši glavni analitičar Dejan Jović.

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati