Zašto i kako u Hrvatskoj jača jugoslavenska opcija?!

2

Prije sedamdeset i pet godina – 23. kolovoza – njemački ministar za vanjske poslove Joachim von Ribbentrop i sovjetski premijer i narodni komesar za vanjske poslove Vječeslav Molotov potpisali su u Kremlju pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza.

molotovOvaj sporazum između dva protuljudska totalitarizma stvarni je početak jednog krvavog vrtloga, dotad neslućenog u povijesti čovječanstva, koji je Europi i svijetu prenio strahovladu modernih totalitarizama – nacizma, fašizma i komunizma, svaki od kojih je, sirenskim zovom utopije, obećavao raj na zemlji, a donio rat, apsolutističku diktaturu, genocid, logore, laži i poniženja. Stoga je Europski parlament 2008. godine odlučio da se 23. kolovoza posveti sjećanju na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Zato se i mi već nekoliko godina okupljamo na današnji spomen-dan kako bismo odali počast žrtvama i potvrdili našu odanost pluralnom i demokratskom poretku, ljudskim pravima i slobodama te hrvatskoj domovini i nezavisnosti. Protekla je godina bila poprište velikih sukoba na našoj javnoj sceni. Borba protiv Vladina posve neuspjelog, ali zato ništa manje drskog, pokušaja zaštite optuženih udbaških glavešina od europskog uhidbenog naloga, što je obveza u Uniji kojoj smo prije godinu dana pristupili, predstavlja veliku pobjedu nad totalitarnim ostacima u današnjoj Hrvatskoj.

Ova je borba iz jazavičjih jazbina na svjetlo dana istjerala svaku nečistoću, među kojom posebno zaudara apologetska retorika u službi komunizma. Termin „komunistički zločini“ nikad više neće biti upitan, pa je i Ministarstvo branitelja, unatoč Vladinim nastojanjima da zametne trag nakon odustajanja od saborskog pokroviteljstva nad bleiburškim spomen-danom, pored namjerno nejasnog termina „žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja“, počelo rabiti izraz „žrtve komunističkog režima“ i obilježavati komunistička stratišta.

Ipak, borba za povijesnu istinu ne samo o totalitarizmima nego o njihovim učincima ostaje politička zadaća naše generacije, koja mora dovršiti izgradnju demokratskog poretka. To je danas mnogo teže nego prije četvrt stoljeća, kad je pod udarcima narodnog ustanka pao Berlinski zid. Pitanja koja tada nismo ni primjećivali, danas su od presudne važnosti. Primjerice, što je ova naša Hrvatska?

Je li ona u kontinuitetu s narodnom državom što su naraštaji stvarali još od ranog srednjeg vijeka, u neprekidnom kontinuitetu sa saborskim životom koji je privremeno ugasnuo tek 1918., ili je riječ o dijelu (administrativnoj jedinici) komunističke Jugoslavije koja baštini sve ustanove ove totalitarne države? Kad bi referentna povijest naše Hrvatske doista bila zbijena u četiri i pol desetljeća komunističke vlasti onda bismo se (tužna srca) mogli i složiti s jednim odvjetničkim opsjenarom koji bez znakova nervoze mirno tvrdi kako je „SOA pravna sljednica Službe državne sigurnosti (SDS)…

Republika Hrvatska se razdružila od ostatka krnje Jugoslavije. Ona se razdružila kao republika/država, definirana ustavom iz 1974. u svojim državnim granicama, sa svim državnim i inim institucijama“ (Jutarnji list, 16. kolovoza). Po tomu, veli on, Hrvatska mora plaćati obranu službenicima SDS-a, jer to je ustanovljeno republičkim zakonom iz 1979. Pa to je kolosalno! Udbaške ubojice se brane zakonom iz 1979., donesenim nešto malo nakon ubojstva Brune Bušića. Je li naša Hrvatska sljednica i Brunina ubojstva?

Je li se „razdružila“ skupa sa svojim dijelom institucija državnog terora – tamo negdje od Bleiburga pa do atentata na Antu Đapića u Njemačkoj 1989. godine? Komunistički apologeti na to odgovaraju pozitivno. Za Josipa Manolića riječ je o suzbijanju kriminala, jer je, citiram interview s Josipom Körblerom, po Manoliću „Đureković bio kriminalac.“

Zapravo, „kriminalci“ smo svi mi, koji se ne želimo vratiti na „Titov put,“ barem ne mi, kojima za razliku od Manolića nije „simpatičniji Orbanov nacionalizam“ od američkog liberalizma (Jutarnji list, 3. kolovoza). I ne može nam biti, jer kad fanatici sijeku glave, sprovode prisilna obraćenja, uništavaju crkve i džamije te žene odvode u ropstvo, onda se traži pomoć one svjetske sile koja zastupa slobodu i demokraciju, a ne pokvarene male  autokracije iz srednjeeuropske zone diktatura, čiji su korijeni i danas u raspadnutom humusu komunizma.

Nešto što 1989. i 1990. također nismo primjećivali je povijesni pravorijek komunističkom totalitarizmu. Golemi korak ka ujedinjenju Europe posljedica je upravo pada Berlinskog zida i integralnog komunističkog sustava u satelitskim zemljama Istočne Europe, Jugoslaviji, Albaniji, pa i Sovjetskom Savezu. Tako je pored pobjede nad nacizmom i fašizmom 1945. pobjedom nad komunizmom kompletirana pobjeda nad svim europskim totalitarizmima, što je otvorilo vrata integraciji jedanaest bivših komunističkih država, prošle godine i Hrvatske, u zajednicu europskih država – Europsku Uniju, ali također u zapadni savez obrane i demokracije – NATO. Tko je to dovodio u pitanje kroz ovih proteklih dvadeset i pet godina?

No, danas je i to moguće. Neokomunistički glasnogovornici danas otvoreno  nastupaju protiv raspada komunističkog sustava. U Pupovčevim Novostima Tomislav Jakić tvrdi da je proces otopljavanja odnosa Istok – Zapad „zdravoj pameti usprkos, prekinut rušenjem Berlinskog zida i slomom onoga što smo bili naučili zvati socijalističkim sustavom u globalnim okvirima. Zapad, na čelu s Washingtonom, shvatio je to kao svoju neporecivu pobjedu u hladnom ratu … i kao priliku da svoje društveno-političko i gospodarsko ustrojstvo, kao i svoj sustav vrijednosti, nametne cijelome svijetu, dojučerašnjim tzv. socijalističkim državama (koje su postale ʻtranzicijskeʼ) u prvome redu“ (Novosti, 8. kolovoza).

Zanimljivo, istu primjedbu o američkoj potrebi „da svoj model demokracije šire svjetom“ možemo naći u jučerašnjoj kolumni Nina Raspudića, najmarkantnijeg predstavnika adolescentske protuzapadne desnice u Hrvatskoj.

Taj upitni sustav vrijednosti, taj navodno „njihov“ („američki“) demokratski model, koji nasljednici lijevih i desnih totalitarizama prikazuju nama tuđim, je demokracija i nitko nam ga nije nametnuo niti nam je stran, još od vremena Ante Starčevića, Frana Supila i Stjepana Radića. On nam je bio otet i uzurpiran kroz cijelo fašističko i komunističko razdoblje, kod nas bez izostatka, kad je riječ o komunizmu, još od uhićenja potpredsjednika HSS-a Augusta Košutića krajem rujna 1944. na partizanskom teritoriju (dakle, mjesec dana prije pokolja na Daksi) do prvih višestranačkih izbora u travnju i svibnju 1990.

Njega su demokratsko izabrani hrvatski saborski zastupnici prihvatili 1990. godine i unijeli u ustavne dokumente, koji su, suprotno željama totalitarnog podzemlja, još uvijek na snazi. A rat koji je uslijedio nije bio posljedica prihvaćanja zapadnog „društveno-političkog i gospodarskog ustrojstva“, nego upravo nemirenja velikosrpskih i jugoslavenskih totalitarnih snaga s  činjenicom da se Jugoslavija u demokratskim uvjetima morala raspasti.

To je još jedna neočekivana novina u razdoblju kroz koji prolazimo: 1990. i  1991. nismo primjećivali da u Hrvatskoj jača jugoslavenska opcija, koja ne može opstati u demokratskom ozračju. Što se u međuvremenu dogodilo (što se danas događa), koji su to autoritarni zlodusi, u trenutku kad Srbija konačno odustaje od jugoslavenstva, što u Hrvatskoj promiču jugoslavenska rješenja? Kako je moguće da savjetnik Predsjednika republike napiše i 2011. godine u Britaniji objavi članak u kojemu tvrdi, „da je po svoj prilici 1990. za vrijeme izbora ne više od 25 posto svih hrvatskih građana bilo za potpunu hrvatsku nezavisnost“.

Kako je moguće da taj čovjek – Dejan Jović, koji i danas tvrdi da je Jugoslavija bila najbolje rješenje za južnoslavenske narode, ima povlašteno mjesto u naobrazbi hrvatskih diplomata u posebnom studiju, koji su na svoju sramotu nedavno pokrenuli Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i Sveučilište u Zagrebu? Kako je moguće da se danas, u aranžmanu zaklade njemačke ekstremne ljevice – stranke Die Linke (Rosa Luxemburg Stiftung),  objavljuju nečitljivi pseudomarxistički pamfleti, poput onog iz pera Darka Suvina, u kojem možete naći rečenice poput: „Dok je junakinja, recimo izvorno prosvjetiteljska Jugoslavija, bila snažna i bistra, glave su padale i čudovišta uzmicala u svoje jazbine, daleko od svjetlosti“ (Darko Suvin, Samo jednom se ljubi: Radiografija SFR Jugoslavije, Beograd, 2014., str. 344.). (Da, glave su doista padale, primjerice na Daksi, u ime jakobinskog prosvjetiteljstva!)

Kako je moguće, opet u Pupovčevim Novostima, da se još od 2012. neidentificirani Kolektiv autora promiče tzv. Jugoslavenske studije, pod geslom „Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi“. Ključna 11.-ta teza ovog „kolektiva“, navodno artikulirana još 2002. godine glasi: „Danas, posle ratova za jugoslovensko nasleđe, post-jugoslovensku situaciju  karakteriše isti ʻetničkiʼ haos kao pre Drugog svetskog rata. Razlika je suptilna: novi monarh – U tomu je program novih lijevih i desnih totalitarizama! Po njima je demokracija neprijatelj. Po njima je demokracija neprirodna. Po njima je demokracija strani, zapadni sustav vrijednosti, američki politički model, koji se mora srušiti kako bi se obnovile protuljudske „savršene države“ lijevog i desnog totalitarizma. Ti isti manipulatori, koji nam kuju nove okove, tvrde da treba oponašati Putina, Ergoğana i Orbána, da su ljudska prava zastarjela, da je rješenje u velikim liderima i čeličnim strukturama, u boljim i savršenijim zatvorima.

Nesavršenost demokracije, kao i nesavršenost čovjeka, ne daju ih impresirati. Niti će imati strpljenja za pokušaje običnih ljudi da sami sebe organiziraju u stranke i pokrete koje ustavnim putem, sporo ali sigurno, mijenjaju sve nedostatke našeg društva. Ne, nema odgode za rušenje! Totalitarci će opet sklopiti svoj pakt o nenapadanju i poraditi na rušenju svake opozicije, svakog glasa nade. A bit će i onih koji će reći da je sve to prirodno.

Zašto bi netko osporavao da je (prekjučer) Sudetska oblast njemačka, (jučer) Knin srpski ili (danas) Krim ruski. I tako će i biti, ukoliko im se ne suprotstavimo. Pred nama su još veći javni sukobi. O njihovom ishodu ovisit će demokracija, ljudska prava, mir i gospodarska sigurnost u Hrvatskoj, Europi i svijetu. Ne smijemo biti malodušni, radi nas samih i naše budućnosti, ali i radi svih žrtava totalitarizma, svih palih za slobodu u našem ratu za nezavisnost.

Ivo Banac*/PolitikaPlus.com

* Ovaj tekst je cjelokupno izlaganje prof. Ive Banca, člana izvršnog odbora HHO-a, što ga je održao 23.kolovoza 2014. u Dubrovniku na spomendan na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima  

facebook komentari

  • ????

    Pa i prisednik vam je Jugosloven?Zar ne?

  • [QUOTE=Aryan Sentinel][QUOTE=Otporas]Bog! prijatelju Aryan Sentinel,

    Prvo, nije mi namjera mješati kruške i jabuke u istu vreću. Ja sam sam
    htio s onim naslovom o Mladenu Schwartz-u razviti dijalog svake vrsti
    kao bih imao priliku iznijeti moje stavove o onim žiteljima koji su se
    rodili u Hrvatskoj a istu ne smatraju kao svoju domovinu po rođenju. Tu
    sam htio, malo po malo, razviti povijestne dodire Srba kako su se
    povijestnom silom i prilika doseljavali u našu Hrvatsku, te ponajviše
    kako ih je mrzitelj Hrvata, na svu žalost hrvatski ban od 1883-1893.,
    Karlo Khuen Hedervary

    (1849-1918) pomagao do te mjere da im je on među prvima rekao da oni
    nisu nikakovi Hrvate pravoslavne vjere, nego da su oni Srbi. Tako je to
    počelo. Tu sam htio razviti dijalog, ništa više i ništa manje. Bilo bih
    mi uveliko žao ako bi me banirali s ovog vrlo vrijednog portala.

    Što se tiče stvarni žrtava u Jasenovcu, mišljenja sam da će proću još
    dugo vremena da se o tome počme trijezno, temeljito i s dokumentiranih
    uglova pisati. Svakom slijepcu – a da ne kažem glupanu – bi trebalo biti
    jasno da u ono mržnjom zadojeno vrijeme na svako hrvatstvo u svibnju
    1945. godine kada su partizanske, i gle čuda!, srpske jedinice došle u
    Jasenovac 9, 10 i 11 svibnja, da nije bilo Hrvata, ni komuniste ni
    partizana, koji bi se mogao opirati tadašnjim srpskim partizanima i reći
    im da ostave svu arhivu i dokumentaciju u Zagrebu, umjesto da ju nose u
    Beograd. Čak i dandanas se u beogradskom muzeju nalazi Poglavnikov
    blandirani Mercedes kojeg mu je Hitler poklonuo. Navodno su srbi mrzili i
    Hitlera i Poglavnika, ali su voljeli Poglavnikov Mercedes.

    Ilija Barbarić (1922-) je još živ i živi u Rio de Jenerio u Brazilu, je napisao knjigu: “NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA JE BILO PRAVO IME”.
    Knjiga je tiskana u naklada Bošković u Splitu 2010. godine. Tu Ilija
    Barbarić iznosi kako je on došao u Sabirni logor Jasenovac 1942. godine i
    bio zadužen kao knjigovođa za svaki ulazak i izlazak svih osoba, što je
    tko radio, broj umrlih prirodnom i nasilnom smrću, gdje isplicito
    spominje da ih je najviše umrlo od tifusa i drugih raznih bolestiju, sve
    u pomanjkanju liječničke njege, te da ih je sve u svemu do početka
    svibnja 1945. godine umrlo oko dvije tisuće.

    Poštovani i dragi prijatelju Aryan ja sam otvorio temu “Kako se je stvarao Jesenovački Mit” i tu sam htio razviti dijalog i razraditi tu teme. Ako skokneš na stranice “Tko je Maks Luburić”
    i tu ćeš naći jedno pismo generala Drinjanina kojeg je pisao dru.
    Miljenki Dabi Peraniću 1967. godine u kojem kaže “…da mu je savijest
    čista i da je spomenik žrtava rata u jasenovcu napravljen točno kao po
    njegovu planu…”

    Kada sam primjetio da ljudi ne žele komentirati ni iznositi svoje
    stavove glede Sabirnog Logora Jasenovac, i ja se počimam malo hladiti,
    što mi nije nikako drago.

    Eto, dragi moj prijatelju Aryan to su bili moji motivi. Tebi želim sve
    najbolje i daj, nađimo načina kako zainteresirati čitatelje da malo više
    posvete pažnju događajima isprepletenim oko NDH i Ustaštva.

    Bog! Primi iskrene i srdačne pozdrav.

    Otopraš. ZDS![/QUOTE]

    Puno hvala na preporuci za ovu knjigu! Znači Barbarić kaže se brojka
    kreće oko 2 tisuće umrlih. To su otprilike realne brojke koje sam
    povremeno pročitao i u nekim drugim izvorima. Budem baš nabavio tu
    knjigu i pročitao je.

    Ako naiđeš na još kakvih informacija o Jasenovcu, pošalji mi to preko
    privatne poruke. Zanimaju me takve informacije iz prve ruke (kakve
    iznosi Barbarić), znači od nekoga tko je doslovno bio tamo i tko je
    svojim očima vidio što se tamo dešavalo.

    Trenutno sam u fazi istraživanja, no kad prikupim potrebne podatke imam u
    planu iznijeti moje viđenje o Jasenovcu. Također planiram posvetiti
    jedan thread katastrofi koju je hrvatski narod doživio u zadnjih 100
    godina zbog projekta “Velike Srbije”.

    Uglavnom hvala na informacijama prijatelju i nadam se da te ovi neće
    banat. Ja sam učinio koliko sam mogao da te zaštitim, ali konačna odluka
    je na moderatoru. Nemoj im u idućim danima davat više povoda i nadam se
    da će sve biti u redu. Ako imaš malo slobodnog vremena molim te probaj
    pročitat knjigu Vječna religija prirode, jer će ti otvorit oči na mnoga pitanja u pogledu židovskog osvajanja svijeta.

    ZDS!, i čujemo se.[/QUOTE]

    Pođtovani i dragi prijatelju Aryan
    hvala i tebi da si mi se ovako lijepo javio. Nabavi svakako tu knjigu
    Ilije Bagarića. Ja ju imam i trenutno je kod jednog prijatelja – a nije
    izgubljena – koji se također bavi straživanjem istinitih činjenica
    vezane za jasenovac.
    Za tvoju informaciju ja sam posljednji Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora. Mije je ime Mile Boban.

    Ja
    sam taj koji sam 21 siječnja raspustio organizaciju HNO i dao sve u
    ruke dru. Franji Tuđmanu u Clevelandu na prvoj Konvenciji Hrvatske
    Demokratske Zajednice. Nedavno sam stavio na ovim stranicama sliku sa
    doktorom Tuđmanom, ne da istaknem sebe, nego da istaknem ulog HNO u
    stvaranju Hrvatske Države u obliku RH. Ministar Gojko Šušak je moj
    prijatelj i ja sam mu bio Pročelnik. Ovo spominjem info i povijesti
    radi.

    Bilo bih mi posebno drago da izmijenjivamo neke info glede Jasenovca. Ja sam taj koji je pripremio knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA
    koja izlazi ubrzo. Moja je jedina želja, na kojoj radim preko dva
    desetljeća, da se osvijetli istiniti slučaj Jasenovca. Neću se pohvali,
    niti se želim pohvaliti, ali posjedujem skoro tisuće pisama generala
    Maksa Luburića. Ta pisma je on pisao svojim suradnicima, uključivši i
    moju malenkost, kroz desetljeća, a ja sam ih prikupio kako bih mogao
    dati jednu istinitu viziju o Jasenovcu.

    Moj vjenčani kum dr.
    Miljenko Dabo Peranić (1925-1994) je bio Član Glavnog Stana Hrvatskog
    Narodnog Odpora, desna ruka generala Drinjanina, koji je uz generala
    napisao PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA a
    koja je izišla u Istarskoj Drini 1964. godine strana 18-21. Ja ne znam
    koliko ti pratiš i čitaš što ja donosim na ovim stranicama na temi: Tko
    je Maks Luburić. Ja sam ta pisma, preko pet stotina njih, iznio na
    Forumu Dnevno.hr, dok je taj Forum postojao. To sam – i srećom da jesam –
    sve stavio u Wodr tako da sve imam sačuvano. Zato si ti vrlo dobro
    primjetio da ja često “paste”, što je istina, jer ono što ja sada tu
    stavljam sam već jednom napisao, pa ćeš me razumijeti zašto ja to samo
    kopiram i tu stavljam, a jamčim da je sve originalno kako sam to napisao
    prije par godina.

    Sam se ti meni, dragi prijatelju javi za svaku
    potrebu. Ja ću biti najsretniji ako ti u bilo čemu mogu pomoći, jer se
    ne radi o nama nego se radi o našoj Hrvatskoj.
    Za mene, u mojim godinama, nema više nikakove tajne. Za mene postoji samo istina i to ona NAŠA HRVATSKA ISTINA.
    Sve što ti pišem u privatnom sandučiću, ako smatraš da je za javnost,
    slobodno stavi. Jer ljudi vole “poštu”, i to tuđu, čitati. A tako i na
    taj način ljudi se upoznavaju, izgrađuju, nadopunjavaju i rakao bih
    usavršavaju.

    Hvala ti na svakoj pomoći da me ne baniraju. U ovom
    slučaju, o baniranju, pade mi na pamet jedna generalova izreka koju je
    rekao u svojem famoznom govoru hrvatima za dan hrvatske državnosti
    desetog Travnja 1968. godine: “Reci istinu i razbuše ti
    glavu!”

    Iskreni i srdačni pozdravi iz Texasa.

    Bog! Otporaš

    ZDS!