Pratite nas

Kolumne

Zašto lijepa naša tako lijepo gori

Objavljeno

na

Dok južna Hrvatska gori i guši se u dimu, istini treba pogledati u oči: većina ovih požara su podmetnuti. I ne, očito nisu u pitanju samo pojedinci patološki fascinirani plamenom na krilima bure. Učestalost požara, raspored i vrijeme izbijanja ukazuju na osobne, materijalne pa i političke interese koji stoje iza njih. I da, sad imamo i dokaze – imena i prezimena – da pojedini pripadnici srpske manjine, te neki srpski državljani – aktivno podmeću požare u Hrvatskoj!

I čim smo to izgovorili, već smo zagazili na žutu crtu na kojoj nam se moraju upaliti sve alarmne lampice. Jer, samo jedan korak dalje i upadamo u zamku koju možda i sami pod sobom kopamo. Naime, ako negdje u nekim srpskim glavama u Hrvatskoj, Srbiji ili BiH doista postoji neki profesionalno razrađen akcijski plan podmetanja požara, za što za sada ipak nemamo nikakvih dokaza, onda taj plan sasvim sigurno nije tek hrvatsku provinciju zaviti u vatru i dim. Jer, to Hrvatsku ne može baciti na koljena. Vjerojatniji cilj bio bi izazvati reakciju – odnosno taj instinktivni ksenofobni cunami koji potaknut ovim požarima buja na hrvatskim društvenim mrežama pogurati da se izlije pod svjetlima reflektora.

Osvetničke akcije, samoorganiziranje vigilanata i lov na petu kolonu bili bi, kao što vele, “kec na desetku”. Za njih samo još jedan dokaz galopirajuće fašizacije u Hrvatskoj. Potpaljivanje požara u suštini jest (i) pokušaj potpaljivanja mržnje. A takvih profesionalnih potpaljivača ne nedostaje. Od onih koji na naslovnicama slavodobitno slave pad hrvatskih borbenih zrakoplova ili pak sezonu požara uspoređuju s paljevinama srpskih kuća nakon Oluje uz prigodni naslov “Lijepa naša lijepo gori” do onih koji kao korisne budale marširaju ulicama pjevajući ustaške koračnice nudeći na pladnju traženi dokazni materijal protiv Hrvatske.

Ne, nemam baš nikakvog razloga vjerovati da dalmatinski Srbi masovno pale svoje kako bi napakostili drugima. To zvuči posve iracionalno. Ne možemo žmiriti pred činjenicama, ali ne smijemo se niti prepustiti generalizacijama da “Srbi” ponovno pale Hrvatsku te svakog od njih gledati s takvom sumnjom u oku. Jer, takvih nedvojbeno ima i među Hrvatima. Moramo biti svjesni da je dovoljna svega šačica takvih terorista da bi duž obale nastao kaos. Da, terorista. Jer, kristalno je jasno da moramo uvesti niz zakonskih promjena. Od toga da se opožareno zemljište još desetljećima ne smije prenamijeniti u građevinsko, pa do definiranja svjesnog podmetanja požara kao terorističkog čina čiji je cilj sijati strah, uništavati imovinu, poticati mržnju i ugrožavati živote. Te sukladno tome odrezati i teške kazne.

Pojedincima ne smijemo dati da se jeftino izvlače na spasonosni džoker psiholoških poremećaja, te svima odrediti dugotrajnu rehabilitaciju. Moramo isto tako konačno podcrtati zašto su požari postali tako nezaustavljivi: sami smo krivi jer puštamo da sve oko nas zaraste u korov i šikaru. To je isto kao da smo sve sami polili benzinom čekajući kad će potpaljivač baciti šibicu. A oni dobro znaju da takav požar nošen burom staje tek kad više nema što gorjeti. Dakle, uz jačanje vatrogastva i sustava civilne zaštite moramo fizički onemogućiti tako eksplozivno širenje požara koji prijete našim selima i gradovima. Ako nismo voljni zasukati rukave i očistiti oko naših kuća, na nebo pustimo dronove, a u prirodu koze, s GPS-om ili bez njega. Moramo hodati otvorenih očiju, svjesni kakve nam opasnosti prijete, ali to onda znači i da ni u jednom trenu ne smijemo upasti u zamku vlastitih instinkta, kao što u nju upadaju oni koji ovih dana po društvenim mrežama lijepe divljačke epitete na papu Franu nakon njegove poruke da se moramo više otvoriti izbjeglicama i imigrantima te svima onima koji trebaju pomoć.

Među naslovima o muslimanskim imigrantima koji siluju Hrvatice, papin vapaj čini se kao poruka luđaka. Frane u suštini od Europljana traži mnogo više nego odricanje od (dijela) vlastitog bogatstva, on traži odbacivanje straha od nepoznatog, koji je u vremenima širenja islamističkog terora više nego razumljiv. Zvuči kao da od nas traži da svjesno srušimo zidine kršćanske civilizacije i u njih pustimo muslimanskog Trojanskog konja. U naslovima, Franina poruka je ekstremno pojednostavljena – da prava imigranata dolaze ispred brige o nacionalnoj sigurnosti. No, teško da papa očekuje da će ga svjetovne vlasti stvarno do kraja poslušati, on zapravo podsjeća sve vjernike na temeljne poruke kršćanstva, odnosno Isusa Krista i Svete obitelji, koji su i sami bili emigranti i stranci. Bi li vjernici od prvog prelata katoličke crkve doista trebali očekivati išta manje od toga?

Ivan Hrstić/VecernjiList

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati