Zašto ljudi vjeruju u teorije zavjere?

1

Amerikanci su sami srušili tornjeve 9. rujna 2001., a let 77 nikad nije udario u zgradu Pentagona. Tragovi koje vidimo na nebu su tzv.chemtrailsi kojima nas masovno truju. Ljudi nikada nisu sletjeli na Mjesec, sve je to snimano u studiju. CIA je sama kreirala viruse AIDS-a i ebole kako bi eliminirala dobar dio pučanstva ovog planeta. Farmaceutske kompanije promoviraju cjepiva koja su štetna za našu djecu. U blizini Roswella nalazi se poznato Područje 51 gdje se kriju neprikosnoven dokazi o postojanju izvanzemaljaca. Paul McCartney poginuo je u prometnom udesu 1966. i od tada se njegov dvojnik predstavlja kao on. Tupac Shakur je živ. Princeza Diana je ubijena. Ili je lažirala svoju smrt kako bi pobjegla od nasrtljivih medija. Sami birajte što vam više odgovara.

Ovo su samo neke od svjetski poznatih teorija zavjere. Cilj nam ovdje nije pokušati vas uvjeriti u njihovu točnost ili besmislenost već jednostavno pokušati odgovoriti na pitanje – zašto? Zašto ljudi toliko rado čitaju o njima i zašto im toliko skloni vjerovati?

Teorije zavjere u raznim oblicima postoje od kako je svijeta i vijeka. U početku se stidljivo vjerovalo da će one uvođenjem masovnog obrazovanja početi jenjavati, a to uvjerenje još je više osnaženo pojavom interneta. Raspolažemo s više podataka no ikada i svi su nam na dohvat ruke – zar to ne bi trebalo biti dovoljno za zaustaviti razne teorije zavjere? Praksa nam je dala odgovor koji je evidentno niječan, što potvrđuju i znanstvena istraživanja. Internet se u ovom slučaju još jednom pokazao kao dvostruki mač. Da, on nam doista omogućuje pristup mnogo većem broju podataka u kratkom roku nego našim precima no istovremeno nam ne garantira ni istinitost ni kvalitetu tih podataka, a također nas ne uči kritičkom načinu promišljanja. Štoviše, nerijetko se događa da ljudi surfaju internetom ne u namjeri pronalaženja prave informacije o određenoj pojavi ili događaju već prvenstveno kako bi pronašli one podatke koji će im potvrditi njihovo unaprijed formulirano mišljenje. Vjerujete da su cjepiva štetna za djecu? Evo, na internetu postoji izjava liječnika koji tvrdi to isto, to mora biti točno! Našli ste blog tipa koji se stvarno kuži u zrakoplove i ono što on kaže mora biti točno! Let. 77. Nikada. Nije. Udario. U. Pentagon. Ni-ka-da. Hej, vi ste to oduvijek znali, naravno.

Još 2006. politolozi Brendan Nyhan i Jason Reifler identificirali su fenomen poznat kao ‘učinak odbijanja’. U svom istraživanju dokazali su da upravo napori da se ljude uvjeri kako određena laž nije točna zapravo kontraproduktivni. Što više ljude uvjeravate da se radi o lažima, to će oni u njih više vjerovati. Za to možemo pronaći brojne primjere, a jedan od njih je, na primjer, onaj da je Crkva branila obrazovanje – prezentiranje činjenica kao što je, na primjer, ona da je upravo Crkva osnovala veliku većinu danas svjetski poznatih sveučilišta na zapadu samo će učvrstiti vjerovanje njenih mrzitelja u to da je Crkva zapravo htjela manipulirati ljudima, a ne ih doista obrazovati. Nyah i Reifler nisu, na žalost, uspjeli odgovoriti na pitanje zašto do te pojave dolazi no ipak su uspjeli ustanoviti da se ona češće javlja kada se nekog u medijima ocrni. Jednom srušen ugled zauvijek je srušen ugled.

Obzirom da teorije zavjere vrlo često u nekog upiru prstom i razotkrivaju određenog krivca – na primjer, američku vladu, masone, farmaceutsku industriju, ljude guštere ili jednostavno grupu nepoznatih moćnika koji vuku konce – nije ni čudo da upravo pokušaji denunciranja istih često ostaju neplodni. Očekivati da će netko odbaciti određenu teoriju zavjere zato jer je, na primjer, visoko obrazovan ili, pak, zato jer ima visok IQ odmah možete odbaciti – brojne analize pokazale su da nečija razina obrazovanja ili urođena inteligencija nisu ni na koji način povezani s većom ili manjom sklonošću vjerovanju teorijama zavjere. Isto tako, ne treba se zaletjeti s tvrdnjom da je, recimo, među obrazovanima veći broj onih koji vjeruju u takve teorije među humanistima i društvenjacima nego među onima koji su studirali prirodne, tehničke ili biotehničke znanosti. Možda čak i naprotiv. Naime, nezanemariv broj teorija zavjere zapravo je konstruiran tako da su argumenti koji ih podupiru svaki za sebe prezentirani na prilično logičan, možda čak i racionalan način, a ne poput ideološki obojenih bajki, što ih čini plodnim tlom upravo za prirodnjake i tehničare. U svakom slučaju, na njih niti jedna društvena skupina nije u potpunosti imuna, a nedavno istraživanje provedeno na Sveučilištu Fairlegh Dickinson u New Jersey pokazuje da čak 63 posto Amerikanaca čvrsto vjeruje u barem jednu teoriju zavjere s političkom pozadinom.

Uvjerenje pojedinca da određena teorija zavjere doista postoji ponekad može biti tako snažno da će on bez ikakvog problema vjerovati ne samo u tu teoriju zavjere već i u onu koja joj je suprotstavljena. Tako je, na primjer, opaženo da su upravo oni koji najčvršće vjeruju u to da je britanska kraljevska obitelj dala ubiti pokojnu Dianu, princezu od Walesa, isti oni koji će vrlo brzo prihvatiti i teoriju zavjere da je Diana zapravo živa i da boravi na tajnoj lokaciji odakle redovno putem interneta stupa u kontakt sa svojim sinovima, skrivena od medija. Drugim riječima, kada je nečiji um sklon jednoj teoriji zavjere, vrlo je velika vjerojatnost da će biti sklon svima, pa makar se one i međusobno pobijale.

No dobro, zašto ljudi uopće vjeruju u teorije zavjere? Postoji više faktora o kojima ovdje možemo govoriti, a među prvima svakako treba spomenuti osjećaj kontrole. Mnogi ljudi teško prihvaćaju slučajnost, štoviše, užasavaju se nekakvih slučajnih, nepredvidivih događaja koji mogu itekako uzdrmati njihove živote, a onda takav način razmišljanja projiciraju i na druge, pa čak i na šira društvena zbivanja. Nije mogao netko samo tako sletjeti s ceste i poginuti, netko za to mora biti kriv, zar ne? Stradati kao produkt jedne tako bizarne slučajnosti je tako glupo, tako besmisleno, krivac je nužan. Otkriti potom tko je on još više pospješuje naš osjećaj kontrole. Sada znamo, sve nam je jasno, više nas ništa ne može iznenaditi.

Psihološka analiza profesora Virena Swamija sa Sveučilišta Westminster u Velikoj Britaniji provedena 2010. godine pokazala je da su ljudi koji su skloniji vjerovanju u teorije zavjere obično oni koje inače krasi ciničniji pogled na svijet, posebno na politiku. Jednako tako, u istoj analizi opaženo je da teorije zavjere nailaze na bolje plodno tlo kod onih koji imaju manje samopouzdanja – njegov nedostatak nerijetko kompenziraju stvaranjem osjećanja kontrole koji im daje saznanje da su neku zavjeru razotkrili. Tako se osjećaju moćnijima.

U današnjem svijetu osjećaj nemoći koji može obuzeti pojedinca i nije tako iznenađujući. Tu su gospodarska kriza, politička nestabilnost, sve brojniji teroristički napadi, kao i medijske laži koje se iz dana u dan razotkrivaju, što sve utječe na ljude i na njihov osjećaj kako gube tlo pod nogama i kako ‘netko drugi’ upravlja njima i njihovim životima. Kada dođe do takvog osjećaja bespomoćnosti aktivira se dio mozga poznat kao amigdala – radi se o velikom sklopu jezgara smještenom u sljepoočnom režnju koji predstavlja glavni bazalni ganglij limbičkog sustava. Paul Whalen, profesor sa Sveučilišta Darmouth u New Hampshireu, objašnjava kako amigdala, u trenutku kada se aktivira, potiče i ostatak mozga na pretjerano analiziranje. Mozak tada, dakle, opsesivno pokušava analizirati te stvoriti koherentno, razumljivo objašnjenje onog što se dogodilo, pokušava pronaći smisao u besmislu, red u kaosu, te na taj način osujetiti vlastitu nemoć. Biti jedini mudrac među zaslijepljenim ovcama svakako je dobar osjećaj.

Vratimo se još malo već spomenutoj analizi profesora Swamija. U sklopu nje došao je do još jednog vrlo zanimljivog zaključka. Naime, postoji prilično snažna korelacija između sklonosti teorijama zavjere i snažnog podržavanja demokratskih principa. Zvuči vam nevjerojatno? Odgovor na to pokušala je dati profesorica Karhryn Olmsted, povjesničarka sa Sveučilišta Kalifornija. Uzmite prvo u obzir ovo – ljudi vjeruju u teorije zavjere između ostalog i zato jer su nekad o njih točne. Na primjer, afera Watergate dosta se dogodila. U tzv.Iran-kontra aferi, koja je trajala od kolovoza 1985. do ožujka 1987. godine, viši američki vladini dužnosnici doista su prodavali oružje Iranu unatoč embargu na oružje protiv te zemlje. Takvi slučajevi, gdje zavjera – ili barem pokušaj da se nešto zataška – stvarno postoji u pravilu uključuju puno manipuliranja javnošću, a time i demokratskim procesima. Stoga nije ni čudo da su upravo oni kojima demokracija doista predstavlja vrijednost ti koji će brzo prihvatiti teoriju zavjere o nekakvoj političkoj spletki.

Ovdje je zgodno spomenuti i slučaj pokolja u osnovnoj školi Sandy Hook iz prosinca 2012. koji je izrodio sljedeću teoriju zavjere – do pokolja nije stvarno došlo već su sve izveli glumci. Razlog? Ukinuti Drugi amandman američkog Ustava koji građanima te zemlje daje pravo na nošenje oružja, iza čega se zapravo krije temelj njihove slobode koja uključuje i slobodu oružanog ustanka protiv vlasti. Upravo zahvaljujući tom amandmanu, vlast u Americi nije jedina koja ima monopol na oružje. Ovdje, jasno, cilj nije polemizirati o pravičnosti i smislenosti američkog liberalnog poimanja posjedovanja oružja već ukazati na to zašto su upravo oni koji najviše vjeruju u suverenost i moć naroda – a time i demokracije – bili ti koji su lako povjerovali u teoriju zavjere vezanu uz pokolj u školi Sandy Hook.

U svakom slučaju, ako krenemo psihološki analizirati nečiju sklonost teorijama zavjere primijetit ćemo da oni koji su im skloni nerijetko ignoriraju dokaze te umjesto njih prednost daju onim tvrdnjama koje pospješuju njihov način razmišljanja, što nam daje gore već spomenut osjećaj kontrole. Na prvi pogled imati kontrolu zvuči dobro – no zapravo to tako nije. Recimo da doista vjerujete da je George Bush mlađi isplanirao napade 11. rujna 2001. Evo, sad ‘znate’. Možda se radi toga i osjećate bolje? No što stvarno po tom pitanju možete poduzeti? Ama baš ništa. Jednako tako, kada bi sutra doznali da nas doista truju chemtrailsima ili da je CIA raširila virus ebole, što bi stvarno mogli poduzeti? Opet, ama baš ništa. Jamrati na internetu, i to je otprilike to. Da stvar bude gora, istraživanje profesorice Karen Douglas sa Sveučilišta Kent u Velikoj Britaniji pokazalo je da će upravo oni ljudi koji su zagrizli mamac neke teorije zavjere biti ti koji će češće dignuti ruke od svega i reći: ‘Ah, nema smisla, ionako oni upravljaju svime.’ S jedne strane tu je osjećaj nadmoći jer nešto znate, s druge je tu osjećaj apsolutne nemoći uzrokovan saznanjem da se suočavate s nečim što je za vas preveliko.

Evo dva primjera koji dokazuju da uvjerenje da je neka teorija zavjere istinita može itekako dovesti do pasivnosti. Prvi je onaj da je CIA plasirala virus AIDS-a kako bi pobila dobar dio afričkog stanovništva. Zanimljivo, nedavno istraživanje razotkrilo je šokantnu činjenicu da će upravo oni koji vjeruju u tu teoriju zavjere više biti skloni seksu bez zaštite. Drugi se odnosi na teoriju zavjere koja kaže da farmaceutska industrija podmeće štetna cjepiva. Upravo oni koji u tu teoriju vjeruju djelovat će pasivno – neće cijepiti svoju djecu. U konačnici možemo reći da je sklonost teorijama zavjere zapravo jedan ekstremni oblik cinizma na zbivanja oko nas koji se manifestira upiranjem prsta u krivca no istovremeno i nedostatkom bilo kakve akcije. Što u konačnici pogoduje upravo onima koji nam doista spletkare iza leđa.
Izvor:Fizzit.net

facebook komentari

  • peppermintt

    zanimljivo…ima svega pomalo, ali ja isto virujem kako se javno plasiraju teroije zavjere čisto iz razloga staviti nas prid svršen čin i bez ikakva i pokušaja djelovanja na društvene ili neke druge promjene.
    Mislim kako ipak ne triba vjerovati svemu, nego dobro promisliti 🙂