Pratite nas

Kronika

Zašto ljudi vjeruju u teorije zavjere?

Objavljeno

na

Amerikanci su sami srušili tornjeve 9. rujna 2001., a let 77 nikad nije udario u zgradu Pentagona. Tragovi koje vidimo na nebu su tzv.chemtrailsi kojima nas masovno truju. Ljudi nikada nisu sletjeli na Mjesec, sve je to snimano u studiju. CIA je sama kreirala viruse AIDS-a i ebole kako bi eliminirala dobar dio pučanstva ovog planeta. Farmaceutske kompanije promoviraju cjepiva koja su štetna za našu djecu. U blizini Roswella nalazi se poznato Područje 51 gdje se kriju neprikosnoven dokazi o postojanju izvanzemaljaca. Paul McCartney poginuo je u prometnom udesu 1966. i od tada se njegov dvojnik predstavlja kao on. Tupac Shakur je živ. Princeza Diana je ubijena. Ili je lažirala svoju smrt kako bi pobjegla od nasrtljivih medija. Sami birajte što vam više odgovara.

Ovo su samo neke od svjetski poznatih teorija zavjere. Cilj nam ovdje nije pokušati vas uvjeriti u njihovu točnost ili besmislenost već jednostavno pokušati odgovoriti na pitanje – zašto? Zašto ljudi toliko rado čitaju o njima i zašto im toliko skloni vjerovati?

Teorije zavjere u raznim oblicima postoje od kako je svijeta i vijeka. U početku se stidljivo vjerovalo da će one uvođenjem masovnog obrazovanja početi jenjavati, a to uvjerenje još je više osnaženo pojavom interneta. Raspolažemo s više podataka no ikada i svi su nam na dohvat ruke – zar to ne bi trebalo biti dovoljno za zaustaviti razne teorije zavjere? Praksa nam je dala odgovor koji je evidentno niječan, što potvrđuju i znanstvena istraživanja. Internet se u ovom slučaju još jednom pokazao kao dvostruki mač. Da, on nam doista omogućuje pristup mnogo većem broju podataka u kratkom roku nego našim precima no istovremeno nam ne garantira ni istinitost ni kvalitetu tih podataka, a također nas ne uči kritičkom načinu promišljanja. Štoviše, nerijetko se događa da ljudi surfaju internetom ne u namjeri pronalaženja prave informacije o određenoj pojavi ili događaju već prvenstveno kako bi pronašli one podatke koji će im potvrditi njihovo unaprijed formulirano mišljenje. Vjerujete da su cjepiva štetna za djecu? Evo, na internetu postoji izjava liječnika koji tvrdi to isto, to mora biti točno! Našli ste blog tipa koji se stvarno kuži u zrakoplove i ono što on kaže mora biti točno! Let. 77. Nikada. Nije. Udario. U. Pentagon. Ni-ka-da. Hej, vi ste to oduvijek znali, naravno.

Još 2006. politolozi Brendan Nyhan i Jason Reifler identificirali su fenomen poznat kao ‘učinak odbijanja’. U svom istraživanju dokazali su da upravo napori da se ljude uvjeri kako određena laž nije točna zapravo kontraproduktivni. Što više ljude uvjeravate da se radi o lažima, to će oni u njih više vjerovati. Za to možemo pronaći brojne primjere, a jedan od njih je, na primjer, onaj da je Crkva branila obrazovanje – prezentiranje činjenica kao što je, na primjer, ona da je upravo Crkva osnovala veliku većinu danas svjetski poznatih sveučilišta na zapadu samo će učvrstiti vjerovanje njenih mrzitelja u to da je Crkva zapravo htjela manipulirati ljudima, a ne ih doista obrazovati. Nyah i Reifler nisu, na žalost, uspjeli odgovoriti na pitanje zašto do te pojave dolazi no ipak su uspjeli ustanoviti da se ona češće javlja kada se nekog u medijima ocrni. Jednom srušen ugled zauvijek je srušen ugled.

Obzirom da teorije zavjere vrlo često u nekog upiru prstom i razotkrivaju određenog krivca – na primjer, američku vladu, masone, farmaceutsku industriju, ljude guštere ili jednostavno grupu nepoznatih moćnika koji vuku konce – nije ni čudo da upravo pokušaji denunciranja istih često ostaju neplodni. Očekivati da će netko odbaciti određenu teoriju zavjere zato jer je, na primjer, visoko obrazovan ili, pak, zato jer ima visok IQ odmah možete odbaciti – brojne analize pokazale su da nečija razina obrazovanja ili urođena inteligencija nisu ni na koji način povezani s većom ili manjom sklonošću vjerovanju teorijama zavjere. Isto tako, ne treba se zaletjeti s tvrdnjom da je, recimo, među obrazovanima veći broj onih koji vjeruju u takve teorije među humanistima i društvenjacima nego među onima koji su studirali prirodne, tehničke ili biotehničke znanosti. Možda čak i naprotiv. Naime, nezanemariv broj teorija zavjere zapravo je konstruiran tako da su argumenti koji ih podupiru svaki za sebe prezentirani na prilično logičan, možda čak i racionalan način, a ne poput ideološki obojenih bajki, što ih čini plodnim tlom upravo za prirodnjake i tehničare. U svakom slučaju, na njih niti jedna društvena skupina nije u potpunosti imuna, a nedavno istraživanje provedeno na Sveučilištu Fairlegh Dickinson u New Jersey pokazuje da čak 63 posto Amerikanaca čvrsto vjeruje u barem jednu teoriju zavjere s političkom pozadinom.

Uvjerenje pojedinca da određena teorija zavjere doista postoji ponekad može biti tako snažno da će on bez ikakvog problema vjerovati ne samo u tu teoriju zavjere već i u onu koja joj je suprotstavljena. Tako je, na primjer, opaženo da su upravo oni koji najčvršće vjeruju u to da je britanska kraljevska obitelj dala ubiti pokojnu Dianu, princezu od Walesa, isti oni koji će vrlo brzo prihvatiti i teoriju zavjere da je Diana zapravo živa i da boravi na tajnoj lokaciji odakle redovno putem interneta stupa u kontakt sa svojim sinovima, skrivena od medija. Drugim riječima, kada je nečiji um sklon jednoj teoriji zavjere, vrlo je velika vjerojatnost da će biti sklon svima, pa makar se one i međusobno pobijale.

No dobro, zašto ljudi uopće vjeruju u teorije zavjere? Postoji više faktora o kojima ovdje možemo govoriti, a među prvima svakako treba spomenuti osjećaj kontrole. Mnogi ljudi teško prihvaćaju slučajnost, štoviše, užasavaju se nekakvih slučajnih, nepredvidivih događaja koji mogu itekako uzdrmati njihove živote, a onda takav način razmišljanja projiciraju i na druge, pa čak i na šira društvena zbivanja. Nije mogao netko samo tako sletjeti s ceste i poginuti, netko za to mora biti kriv, zar ne? Stradati kao produkt jedne tako bizarne slučajnosti je tako glupo, tako besmisleno, krivac je nužan. Otkriti potom tko je on još više pospješuje naš osjećaj kontrole. Sada znamo, sve nam je jasno, više nas ništa ne može iznenaditi.

Psihološka analiza profesora Virena Swamija sa Sveučilišta Westminster u Velikoj Britaniji provedena 2010. godine pokazala je da su ljudi koji su skloniji vjerovanju u teorije zavjere obično oni koje inače krasi ciničniji pogled na svijet, posebno na politiku. Jednako tako, u istoj analizi opaženo je da teorije zavjere nailaze na bolje plodno tlo kod onih koji imaju manje samopouzdanja – njegov nedostatak nerijetko kompenziraju stvaranjem osjećanja kontrole koji im daje saznanje da su neku zavjeru razotkrili. Tako se osjećaju moćnijima.

U današnjem svijetu osjećaj nemoći koji može obuzeti pojedinca i nije tako iznenađujući. Tu su gospodarska kriza, politička nestabilnost, sve brojniji teroristički napadi, kao i medijske laži koje se iz dana u dan razotkrivaju, što sve utječe na ljude i na njihov osjećaj kako gube tlo pod nogama i kako ‘netko drugi’ upravlja njima i njihovim životima. Kada dođe do takvog osjećaja bespomoćnosti aktivira se dio mozga poznat kao amigdala – radi se o velikom sklopu jezgara smještenom u sljepoočnom režnju koji predstavlja glavni bazalni ganglij limbičkog sustava. Paul Whalen, profesor sa Sveučilišta Darmouth u New Hampshireu, objašnjava kako amigdala, u trenutku kada se aktivira, potiče i ostatak mozga na pretjerano analiziranje. Mozak tada, dakle, opsesivno pokušava analizirati te stvoriti koherentno, razumljivo objašnjenje onog što se dogodilo, pokušava pronaći smisao u besmislu, red u kaosu, te na taj način osujetiti vlastitu nemoć. Biti jedini mudrac među zaslijepljenim ovcama svakako je dobar osjećaj.

Vratimo se još malo već spomenutoj analizi profesora Swamija. U sklopu nje došao je do još jednog vrlo zanimljivog zaključka. Naime, postoji prilično snažna korelacija između sklonosti teorijama zavjere i snažnog podržavanja demokratskih principa. Zvuči vam nevjerojatno? Odgovor na to pokušala je dati profesorica Karhryn Olmsted, povjesničarka sa Sveučilišta Kalifornija. Uzmite prvo u obzir ovo – ljudi vjeruju u teorije zavjere između ostalog i zato jer su nekad o njih točne. Na primjer, afera Watergate dosta se dogodila. U tzv.Iran-kontra aferi, koja je trajala od kolovoza 1985. do ožujka 1987. godine, viši američki vladini dužnosnici doista su prodavali oružje Iranu unatoč embargu na oružje protiv te zemlje. Takvi slučajevi, gdje zavjera – ili barem pokušaj da se nešto zataška – stvarno postoji u pravilu uključuju puno manipuliranja javnošću, a time i demokratskim procesima. Stoga nije ni čudo da su upravo oni kojima demokracija doista predstavlja vrijednost ti koji će brzo prihvatiti teoriju zavjere o nekakvoj političkoj spletki.

Ovdje je zgodno spomenuti i slučaj pokolja u osnovnoj školi Sandy Hook iz prosinca 2012. koji je izrodio sljedeću teoriju zavjere – do pokolja nije stvarno došlo već su sve izveli glumci. Razlog? Ukinuti Drugi amandman američkog Ustava koji građanima te zemlje daje pravo na nošenje oružja, iza čega se zapravo krije temelj njihove slobode koja uključuje i slobodu oružanog ustanka protiv vlasti. Upravo zahvaljujući tom amandmanu, vlast u Americi nije jedina koja ima monopol na oružje. Ovdje, jasno, cilj nije polemizirati o pravičnosti i smislenosti američkog liberalnog poimanja posjedovanja oružja već ukazati na to zašto su upravo oni koji najviše vjeruju u suverenost i moć naroda – a time i demokracije – bili ti koji su lako povjerovali u teoriju zavjere vezanu uz pokolj u školi Sandy Hook.

U svakom slučaju, ako krenemo psihološki analizirati nečiju sklonost teorijama zavjere primijetit ćemo da oni koji su im skloni nerijetko ignoriraju dokaze te umjesto njih prednost daju onim tvrdnjama koje pospješuju njihov način razmišljanja, što nam daje gore već spomenut osjećaj kontrole. Na prvi pogled imati kontrolu zvuči dobro – no zapravo to tako nije. Recimo da doista vjerujete da je George Bush mlađi isplanirao napade 11. rujna 2001. Evo, sad ‘znate’. Možda se radi toga i osjećate bolje? No što stvarno po tom pitanju možete poduzeti? Ama baš ništa. Jednako tako, kada bi sutra doznali da nas doista truju chemtrailsima ili da je CIA raširila virus ebole, što bi stvarno mogli poduzeti? Opet, ama baš ništa. Jamrati na internetu, i to je otprilike to. Da stvar bude gora, istraživanje profesorice Karen Douglas sa Sveučilišta Kent u Velikoj Britaniji pokazalo je da će upravo oni ljudi koji su zagrizli mamac neke teorije zavjere biti ti koji će češće dignuti ruke od svega i reći: ‘Ah, nema smisla, ionako oni upravljaju svime.’ S jedne strane tu je osjećaj nadmoći jer nešto znate, s druge je tu osjećaj apsolutne nemoći uzrokovan saznanjem da se suočavate s nečim što je za vas preveliko.

Evo dva primjera koji dokazuju da uvjerenje da je neka teorija zavjere istinita može itekako dovesti do pasivnosti. Prvi je onaj da je CIA plasirala virus AIDS-a kako bi pobila dobar dio afričkog stanovništva. Zanimljivo, nedavno istraživanje razotkrilo je šokantnu činjenicu da će upravo oni koji vjeruju u tu teoriju zavjere više biti skloni seksu bez zaštite. Drugi se odnosi na teoriju zavjere koja kaže da farmaceutska industrija podmeće štetna cjepiva. Upravo oni koji u tu teoriju vjeruju djelovat će pasivno – neće cijepiti svoju djecu. U konačnici možemo reći da je sklonost teorijama zavjere zapravo jedan ekstremni oblik cinizma na zbivanja oko nas koji se manifestira upiranjem prsta u krivca no istovremeno i nedostatkom bilo kakve akcije. Što u konačnici pogoduje upravo onima koji nam doista spletkare iza leđa.
Izvor:Fizzit.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati