Pratite nas

Kolumne

Zašto nas naši istočni susjedi toliko mrze

Objavljeno

na

Mnogi u Hrvatskoj, ne mogu se nikako načuditi tolikom naboju netrpeljivosti, pa i mržnje prema nama Hrvatima, koja dolazi sa strane naših istočnih susjeda – Srba (i to ne samo iz političkih, intelektualnih i crkvenih krugova, nego i putem medija, društvenih mreža i na brojne druge načine – što svjedoči o tomu kako je u pitanju jedan daleko dublji i složeniji problem socio-psihološke ili socio-patološke naravi s kojim se srpsko društvo nije u stanju nositi).

Odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan, jer za to postoji više razloga. Prije svega, mi smo smetnja ostvarivanju njihovog „nacionalnog cilja“, odnosno, onoga čemu stoljećima teže: uspostavi „Velike Srbije“ koja bi trebala biti supstitut za „Dušanovo carstvo“ o kojemu nikad nisu prestali maštati.

Srbija u posljednjih stotinu i pedeset godina opsesivno nastoji proširiti svoj državni teritorij na zapad (što je naročito izraženo od razdoblja stvaranja Prve Jugoslavije) i tu se hrvatski narod pokazao glavnom smetnjom i „remetilačkim faktorom“.

No, osim ove činjenice, postoje i brojni drugi razlozi, jer kod njih je evidentna visoka doza netrpeljivosti prema svima iz zapadnog civilizacijskog kruga, posebice katolicima – među kojima mi Hrvati opet zauzimamo „počasno“ prvo mjesto, izvan konkurencije.

Pokušajmo, dakle, dokučiti otkuda od strane velikog broja Srba, a prije svega Srpske pravoslavne crkve, intelektualaca i političara tako silna i neobuzdana mržnja prema katolicima, napose nama Hrvatima (ili „mrskim Latinima“ – kako oni to najčešće kažu) i gdje je izvor tih frustracija.

Prije svega trebamo znati da u njihovoj povijesti i kolektivnom sjećanju postoje neke traumatične točke koje ove frustracije izazivaju već stoljećima (u dugom vremenskom trajanju) i kojih bih se oni (kad bi mogli) vrlo rado riješili, zaboravili ih i izbrisali. O tim događajima, međutim, toliko je tragova, činjenica i zapisa (pa i u njihovim – srpskim izvorima) da ih jednostavno nije moguće ni previdjeti niti ignorirati.

Pa da neke od njih kratko spomenemo.

U prvoj polovici X stoljeća (923-950. godine), u vrijeme kad je Raška bila izložena stalnim napadajima Bugara, događale su se zanimljive stvari, o čemu svjedoči jedan relevantan srpski izvor koji među ostalim kaže:

Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.

(…) Bugarska je vojska udarila na obezglavljenu Srbiju, pohvatala sve što je mogla i odvela u Bugarsku. Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj je zavladala grobna tišina.

Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, na padne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru. To su bili strašni časovi, čija se uspomena morala duboko urezati u Časlavovu dušu. Nu, i sam je onda bio rob, i nije mogao ništa učiniti.

(…) Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharijeva. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, a Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.

(…) Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju. Dinaste pojedinih oblasti iščezle su bile ili se pokorile, a Časlav je, bez borbe i bez protivljenja, zavladao skoro svim srpskim zemljama.“

(Vidi: Stanoje Stanojević, Svi srpski vladari, Beograd, 1927., str. 6-7.; Napomena: Originalni tekst je na ćirilici. Ovdje  je izvršen samo prijepis na latinicu, bez ikakvih ispravaka; Vidi: https://www.scribd.com/document/65331076/Stanoje-Stanojevic-Svi-srpski-vladari-pdf)

Danas je, naravno teško naći Srbina (čak i među demokratima) koji će priznati kako su Hrvati u vrijeme kralja Tomislava spašavali srpski narod od istrebljenja, štitili ga i primali u svoju zemlju, omogućivši mu tako opstanak u najtežim razdobljima njegove povijesti, čak što više, uzvraćali tada moćnim Bugara i potukli ih do nogu („satrli“ – kako kaže autor citirane knjige), ali tako je na temelju povijesnih izvora pisao Stanoje Stanojević, jedan od najvećih intelektualaca i najznačajnijih ljudi što su Srbi u cijeloj svojoj dosadašnjoj povijesti imali (utemeljitelj Kraljevske akademije – preteča Srpske akademije nauka i umetnosti, autor mnogih udžbenika, sveučilišni profesor, povjesničar, aktivni sudionik balkanskih i Prvoga svjetskog rata, političar i diplomat).

Hrvatsko Kraljevstvo u vrijeme kralja Tomislava i njegovih velikih podjeda protiv Ugara, na Dravi 925., i Bugara, u bosanskim planinama 927.

Stefan Nemanja, rodonačelnik njihove prve i najslavnije vladarske dinastije za koju im je vezana cijela srednjovijekovna povijest, otac Rastka (Svetog Save) i prvi srpski svetac, kršten je kao katolik u Ribnici (blizu Podgorice) u Zahumlju (područje današnje Crne Gore). I to priznaju srpski izvori, navodeći kako u to vrijeme u Zeti nije bilo pravoslavnih crkava niti svećenstva, čime nehotice priznaju da ta pokrajina (Zahumlje ili Zeta) – koju su kasnije svojatali – ni u razdobljima najveće srpske ekspanzije nije bila u sastavu Raške.

Ovu činjenicu Srbi ne mogu negirati i o tomu i danas pišu srbijanski mediji pokušavajući pronaći razno-razna opravdanja ne bi li sve skupa nekako relativizirali. (http://www.telegraf.rs/vesti/1336304-da-li-znate-da-je-stefan-nemanja-bio-katolik-evo-i-zasto-foto; stranica posjećena 4.10.2017.)

Isto tako, Srbi nerado priznaju (jer nemaju kud) još jednu nepobitnu činjenicu: da im je prvi vladar u povijesti okrunjen vijencem katoličkog pape (što je tada bilo ravno međunarodnom priznanju države).

Naime, tvorac njihove crkve, „prvi prosvetitelj“ i „najveći među svecima“ (duhovni guru na čijem je liku i djelu niknuo posve novi srpski militantni religijsko-teološko-filozofsko-ideološki pravac nazvan „svetosavljem“), Rastko Nemanjić (kasnije proglašen „Svetim Savom“, od katoličkog pape Honorija III izmolio je lovorov vijenac kojim je okrunjen njegov brata Stefan „Prvovenčani“ (1221. godine na Saboru u Žiči) čime je Raška po prvi put u povijesti stekla status kraljevine. Legat rimskog pape donio je krunu, budući da su Nemanjići prije toga već obećali vjernost Rimskoj crkvi i papi, ali u Rimu nisu znali da je već prije toga isti taj Rastko izmolio „autokefalnost“ raške crkve od Bizanta u Niceji (oko 1217. godine).

Do tada je raška crkva bila podložna Ohridskoj arhiepiskopiji. Rastku je bio potreban naslov arhiepiskopa, jer bez toga Raška nije mogla postati kraljevinom, odnosno, samostalnom državom. Tako je on (koji je kasnije postao „Sveti Sava“) od Bizanta izmolio svoj naslov (na temelju kojega je uspostavio autokefalnost raške crkve), a od pape Honorija III krunu čime je Raška dobila međunarodni legitimitet kao samostalna država. I to je, kako je vidljivo, izvan svake sumnje, postigao na prevarantski način, obmanjujući i papu i nicejskog patrijarha. Pri tomu, Rastko je nicejskog patrijarha priznao za vaseljenskog patrijarha – što znači da je raška crkva u temeljnim pitanjima vjere bila podložna Nicejskom vjerskom vladaru i tamošnjem Vaseljenskom saboru – čega se, kako pokazuje povijest, Rašani (kasnije nazvani Srbi) nisu držali. Ne samo da su slagali i izigrali rimskog crkvenog poglavara, nego su izbjegavali ispuniti i ono što su obećali Niceji.

Toliko hvaljeni srpski kralj Milutin (koji je uvršten i među svece – mada se radilo o osobi koja takvo što nikako ne zaslužuje), bio je pripravan prikloniti se Rimu i papi ne bi li tako lakše ostvario svoje aspiracije na štetu Bizanta, no, to mu nije uspjelo.

I jedan drugi – možda najslavniji od svih vladara u srpskoj povijesti, car Stefan Dušan „Silni“, osjetivši da će Srbija i njegova vlast biti ugroženi od Turaka, molio je Rimskog prvosvećenika da mu dodijeli čin „krstaškog kapetana“, a on je za uzvrat bio pripravan priznati vjerski autoritet pape i Srbiju uključiti u krug katoličkih zemalja. Ovaj srpski toliko hvaljeni i opjevani vladar, u kojega se Srbi i danas zaklinju, jedan je od rijetkih znamenitih Nemanjića koji nije počašćen titulom „svetitelja“ – ne zbog zlodjela što ih je napravio u svojoj obitelji i osvajanjem tuđih zemalja (jer to je u ovoj dinastiji bilo uobičajeno i normalno), nego vjerojatno iz razloga klečanja pred papom, što je za srpski kler i nacionaliste teška trauma koja se ne oprašta.

Ovo su samo neki primjeri koji dokazuju kako povijest nije crno-bijela i da se ona ne rijetko bitno razlikuje od one uspostavljene na temelju mitskih obrazaca i romantičarskih maštarija.

Na drugoj strani, Srbi (kojima je jako stalo do toga da se prikazuju „najstarijim narodom u Europi“) sreću se s dokazima kako su Hrvati imali svoga okrunjenog vladara čitavih 442 godine prije njih.

Rimski papa Ivan VIII, 7. lipnja 879. godine, poslao je hrvatskome knezu Branimiru pismo u kojemu kaže:

„Ljubljenom sinu Branimiru.

Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po časnom svećeniku, zajedničkome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali, kolika je Tvoja vjera i iskrena pobožnost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom pomoći kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, ponizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s čijeg su prečistog vrela Tvoji oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, te željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.

I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: ‘Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji’; a on sam veli u evanđelju: ‘Tko mene ljubi, držat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.’ Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaje, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: ‘Proslavit ću one koji mene slave.’

I budući da si nas preko svećenika Ivana zamolio, da bi te za veći Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega čitali misu pred žrtvenikom sv. Petra, da uzmogneš ovdje sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduješ za sve vijeke.

Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za poslanika bugarskome kralju, pa te molimo, da za ljubav Božju dozvoliš, da to poslanstvo obavi bez krzmanja, te stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo.“

(Vidi: https://hr.wikisource.org/wiki/Pismo_pape_Ivana_VIII._knezu_Branimiru; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.10.2017.)

I pored najbolje volje i golemog truda što sam ga uložio, nigdje nisam mogao pronaći primjera da su bilo kad u povijesti Srbi branili Hrvate, primali ih kao izbjeglice, a pogotovu da su ikad Hrvati napadali Srbe, kao niti o tomu da su hrvatski vladari primali krune i tražili priznanje države od Bizanta.

No, povijest je prošlost. Iz nje se može i mora učiti, ali ona nikako ne smije služiti kao obrazac za uspostavu odnosa među narodima danas.

Naši istočni susjedi Srbi, mentalno su (uz časne izuzetke) ostali u srednjem vijeku i zato su u stalnom nesporazumu s okruženjem, svijetom u kojemu žive, ali i sami sa sobom.

To odgovara njihovim crkvenim i političkim elitama, jer najlakše je manipulirati s narodom zatvorenim u tamu prošlosti. U taj autistični svijet ne dopiru glasovi iz vanjskog svijeta. Što je više zarobljenika duha koji opijeni mitskim legendama i romantičarskim snovima i zaneseni „veličinom“ i „izabranošću“ vlastite nacije teže ostvarivanju nametnutih „nacionalnih ciljeva“, utoliko je arhitektima velikosrpskog projekta lakše nametnuti narodu svoje bolesne ideje. U tom začaranom krugu Srbija se vrti već više od stoljeća i pol i pitanje je kad će tomu doći kraj.

Posljednjih desetljeća, naši istočni susjedi ustrajavaju na mitovima iz novije povijesti, posebice Drugoga svjetskog rata, kako bi dokazali da su Hrvati nad njima izvršili „genocid“ i dakako, zanemarujući u cijelosti nespornu činjenicu da su od 1918. do 1941. godine, nemilice tlačili sve narode s kojima su živjeli u zajedničkoj državi, pa i Hrvate – ubijali ih, pljačkali, zatvarali, batinali, progonili i otimali im imovinu. Bio je to masovni teror kakav se mogao odvijati samo u zemlji u kojoj su na vlasti bili divljaci, a ne civilizirani ljudi. Tim nepriznavanjem svojih grijeha, vlastite hegemonije i diktature što ju je provodio srpski kraljevski režim, oni žele otkloniti svaku odgovornost za ono što je uslijedilo (odnosno, događalo se u razdoblju 1941-45. godine) i sve to pokriti lažima i krivotvorinama, prije svega kroz manipulacije brojem žrtava (uvećavajući svoje i umanjujući ili negirajući tuđe), a potom i sustavnim revidiranjem cjelokupne prošlosti koju nastoje uskladiti sa svojim fikcijama i potrebama.

Očito nisu svjesni da time neće izliječiti vlastite komplekse i frustracije.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati