Zašto osjetilna privlačnost može biti štetna za vezu

2

Živimo u kulturi u kojoj si mnogi muškarci kažu: ˝Što je loše u požudnim mislima o ženi? Time nikome ne nanosim štetu!˝ Pa čak i neki oženjeni muškarci mogu pomisliti: ˝Ne činim preljub kad gledam drugu ženu na taj način. Još uvijek sam vjeran svojoj ženi. Mogu gledati, ne smijem dodirivati.˝ Međutim, moramo se prisjetiti Kristovih strogih riječi o ovom pitanju: ˝Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu˝ (Mt 5,28).

Čovjek koji ruča u restoranu primjećuje privlačnu ženu za drugim stolom i odmah je privučen njenom ljepotom. Njegovo srce se zažari i on shvati da je želi ponovno vidjeti.

Ipak, to nije prvi put da mu je zapela za oko. I ta privlačnost nije samo fizička. Ona radi za istu veliku tvrtku kao i on i privukla ga je njezina toplina, veseo osmijeh i ljubaznost prema drugim ljudima. On je očaran njenom privlačnom osobnošću jednako kao i njenom prirodnom ljepotom.

Ovo se događa stalno između muškaraca i žena. Ponekad se dogodi jako brzo: čovjek koji stoji u redu u trgovini može biti iznenada privučen ženom koju vidi kako prolazi. Žena u crkvi može primijetiti muškarca koji se moli nakon mise i otkriti da razmišlja o njemu ostatak dana. Ponekad je za snažnu privlačnost potrebno duže vremena da bi se razvila: muškarac i žena koji su bili prijatelji ili kolege nekoliko mjeseci mogu postepeno otkriti da privlače jedno drugo emocionalno i fizički.

U svojoj knjizi Ljubav i odgovornost, Ivan Pavao II. analizira anatomiju privlačnosti. Što se zaista događa kad muškarac i žena otkriju da se međusobno privlače?

Anatomija privlačnosti

ljubav i odgovornostPočnimo s objašnjenjem nekoliko Papinih pojmova. Na najosnovnijoj razini, privlačiti nekoga znači biti promatran od te osobe kao dobro (str. 71). S druge strane, biti privučen nekim znači da ja prepoznajem neku vrijednost u toj osobi (kao što su njena ljepota, vrlina, osobnost itd.) i da odgovaram na tu vrijednost. Ta privlačnost uključuje osjetila, um, volju, osjećaje i naše želje.

Muškarci i žene tako lako privlače jedni druge zbog seksualnog nagona. Sjetite se da je seksualni nagon usmjerenost prema suprotnom spolu. Seksualni nagon nas posebno usmjerava ka fizičkim i psihološkim značajkama osobe suprotnog spola – njihovom tijelu i njihovoj muževnosti ili ženstvenosti. Ivan Pavao II. zove te fizičke i psihološke značajke ˝spolnim vrijednostima˝ osobe.

Dakle, osobu će lako privući netko suprotnog spola na dva načina: fizički i emocionalno. Najprije, muškarac je fizički privučen ženinim tijelom, a ženu privlači tijelo muškarca. Papa ovu privlačnost zove tjelesna osjetilnost.

Drugo, muškarac je također emocionalno privučen ženinom ženstvenošću, a žena je emocionalno privučena muževnošću muškarca. Papa ovu emocionalnu privlačnost zove osjećajnost.

U ovom ćemo se članku usredotočiti na osjetilnu privlačnost koju muškarci i žene doživljavaju jedni prema drugima.

Razum i osjetilnost

Kao što smo vidjeli, osjetilnost se bavi spolnom vrijednošću povezanom s tijelom osobe suprotnog spola. Takva privlačnost nije loša sama po sebi jer spolni nagon nije zamišljen da nas vodi samo prema tijelu, nego prema tijelu neke osobe. Dakle, početna osjetilna reakcija trebala bi nas usmjeriti osobnom zajedništvu (ne samo tjelesnom sjedinjenju) i može poslužiti kao tvorivo autentične ljubavi ako je dopunjena višim, plemenitijim elementima ljubavi – kao što su dobrohotnost, prijateljstvo, krepost ili samopredanje (str. 104).

Bez obzira na to, Papa kaže da osjetilna pobuda, sama po sebi, može voditi u veliku opasnost. Prvo, ˝osjetilnost sama po sebi nije ljubav, a može vrlo lako postati njezina protivnost˝ (str. 104). Osjetilnost može biti tako opasna jer, sama po sebi, može vrlo lako prijeći u utilitarizam. Kad se potiče samo osjetilnost, tijelo druge osobe doživljavamo kao ¨mogući predmet iskorištavanja˝. Svodimo osobu na njene fizičke značajke – njezin dobar izgled, njeno tijelo. I osobu vidimo prvenstveno kroz mogućnost užitka koji nam mogu pružiti te značajke.

Ovdje je najtragičnije da nas osjetilna želja, koja bi nas trebala usmjeriti zajedništvu s osobom suprotnog spola, može zapravo spriječiti da volimo tu osobu. Muškarac, na primjer, može mislima ili aktivnim djelima žuditi za tijelom žene kao objektom zadovoljenja svoje požude. I to može činiti bez ikakvog stvarnog zanimanja za tu ženu kao osobu. On se može usredotočiti na njene spolne vrijednosti – i na užitak koji proizlazi iz njih – do te mjere da ga osjetilna privlačnost tijelu neke žene zapravo sprječava da odgovori na vrijednost te žene kao osobe. Zato Papa kaže da je osjetilnost sama po sebi slijepa za osobu. ˝Osjetilnost sama po sebi ima konzumpcijsku orijentaciju; ta orijentacija ide prije svega i neposredno u smjeru ‘tijela’, osobe se tiče samo posredno, neposredno je nekako zaobilazi˝ (str. 101).

Volite li čokoladu?

Nadalje, Papa kaže da osjetilnost ne samo da zaobilazi osobu, nego čak ne uspijeva ni spoznati pravu ljepotu tijela. Objašnjava da se ljepota može spoznati kroz kontemplaciju, a ne kroz poticanje želje za iskorištavanjem. Kad netko u kontemplaciji doživljava divotu krajolika, zalaska sunca, glazbenog ili umjetničkog djela, on je opčinjen tom ljepotom. Ta kontemplativna spoznaja izaziva mir i radost. To se jako razlikuje od ˝konzumpcijskog stava˝ koji teži iskorištavanju objekta radi užitka – stava koji izaziva nemir, nestrpljivost i snažnu želju za zadovoljenjem.

Možda će ovdje pomoći jedna analogija. Jednom sam imao priliku vidjeti djela ˝čokolaterskog umjetnika˝. On je izložio na desetke detaljno razrađenih skulptura brodova, cvijeća, ptica, tornjeva i zgrada. Ono zbog čega su te skulpture bile tako impresivne bila je činjenica da su sve bile napravljene od crne, smeđe i bijele čokolade!

Postojala su dva različita stava koja sam mogao zauzeti u odnosu na te čokoladne skulpture. S jedne strane, mogao sam ih promatrati kao umjetnička djela, diveći se njihovoj ljepoti i dopuštajući da me očara njihova velebnost, savršene proporcije, zakučasti detalji i izrada, čudeći se kako su ta osjetljiva remek-djela mogla biti napravljena od šećera i kakaa.

S druge strane, mogao sam ignorirati činjenicu da su te skulpture prekrasna umjetnička djela o kojima treba kontemplirati i mogao sam ih prvenstveno promatrati kao slatkiše koje treba proždrijeti: dobru, ukusnu čokoladu koja će zadovoljiti moju želju za slatkim! Potonji pristup bio bi umanjivanje slastičarevih remek-djela, njihovo svođenje na puke objekte koje treba iskoristiti za vlastiti užitak.

Slično tome, osjetilnost sama po sebi ne može vidjeti ljudsko tijelo kao predivno remek-djelo Božjeg stvaranja, jer ona svodi tijela na predmet koji se iskorištava kako bi zadovoljio nečije osjetilne požude. ˝Osjetilnost zapravo ometa doživljaj ljepote, čak i tjelesne, osjetilne ljepote, jer uvodi konzumpcijski odnos prema predmetu: ‘tijelo’ se u tome slučaju doživljava kao mogući objekt iskorištavanja˝ (str. 101-102).

Michelangelo i Playboy

Ovo također pomaže da razumijemo veliku razliku između pornografije i klasične umjetnosti koja prikazuje nagost ljudskog tijela. I magazin Playboy i neka umjetnička djela u Vatikanskim muzejima, na primjer, mogu prikazivati spolne organe ljudskog tijela. Zapravo, neki zaposlenici pornografske industrije kažu da su njihove slike samo jedna vrsta umjetnosti, koja prikazuje ljepotu tijela. Neki zagovornici pornografije čak su pitali zašto Crkva osuđuje pornografiju, a dopušta da se nagost prikazuje u njenim vlastitim muzejima!

No, pornografija u Playboyu ne usmjerava pozornost na ljepotu ljudskog tijela. Ona usmjerava pozornost na tijelo kao predmet iskorištavanja za nečije seksualno zadovoljenje. U konačnici, to je svođenje ljudske osobe na spolne vrijednosti tijela. Nasuprot tome, dobra umjetnost koja prikazuje tijelo kao ljepotu ne reducira osobu, nego je uzvisuje, dovodeći nas do kontempliranja misterija ljudske osobe kao remek-djela Božjeg stvaranja.

Dobra umjetnost vodi nas do mirne kontemplacije istine, dobra i ljepote, uključujući i istinu, dobrotu i ljepotu ljudskog tijela. Pornografija nas, s druge strane, ne usmjerava ka takvoj kontemplaciji, nego potiče požudu za tijelom druge osobe kao objektom koji se može iskoristiti za naš užitak. Jednostavno rečeno: vjerojatno nema puno muškaraca koji su zgriješili promatrajući Michelangelove poznate portrete Adama i Eve u Sikstinskoj kapeli. Ali vjerojatno nema puno muškaraca koji nisu podlegli požudnim mislima gledajući slike u Playboyu.[1]

Zarobljeni osjetilnošću

Treći razlog zabrinutosti Ivana Pavla II. zbog osjetilnosti je činjenica da, ako je ostavimo neobuzdanu, postat ćemo robovi svega što potiče našu požudu. Na primjer, volja muškarca koji se odao požudi postat će tako oslabljena da će podleći bilo kojim spolnim vrijednostima koje se budu pokazale kao najizravniji poticaj njegovim čulima. Kad god sretne ženu odjevenu na određeni način, neće moći a da je ne pogleda s nečistim mislima. Kad god vidi slike žena na televiziji, na internetu, na jumbo plakatima, neće moći odoljeti da ih ne pogleda, jer on žudi za spolnim vrijednostima žene i želi uživati u zadovoljstvu koje mu može pružiti pogled na njih.

Neprestance smo bombardirani seksualiziranim slikama koje iskorištavaju našu osjetilnost i koje nas tjeraju da se usmjerimo na tijelo osobe suprotnog spola, posebno u visoko seksualiziranoj kulturi kao što je naša. Doista, vrlo lako možemo postati zarobljeni, skačući od jedne seksualne vrijednosti do druge, već s obzirom na to kako se one pojavljuju pred našim osjetilima. Kako ističe Ivan Pavao II., osjetilnost ˝očituje onu poznatu nestalnost, okreće se posvuda gdje zamjećuje tu vrijednost, gdje se pojavi ‘mogući predmet iskorištavanja’˝ (str. 104).

Pogled da, dodir ne

Zatim, u jednoj od najznačajnijih točaka u tom odlomku, Papa upozorava da se tijelo neke osobe može iskorištavati čak i onda kad ta osoba nije fizički prisutna. Muškarac, na primjer, ne mora vidjeti, čuti ili dodirivati ženu da bi iskorištavao njeno tijelo za svoj osjetilni užitak. Kroz svoje pamćenje i maštu on ˝može uspostaviti kontakt s ‘tijelom’, čak i one osobe koja fizički nije prisutna, doživljavajući vrijednost toga tijela utoliko ukoliko ono predstavlja ‘mogući predmet iskorištavanja’˝ (str. 105).

Živimo u kulturi u kojoj si mnogi muškarci kažu: ˝Što je loše u požudnim mislima o ženi? Time nikome ne nanosim štetu!˝ Pa čak i neki oženjeni muškarci mogu pomisliti: ˝Ne činim preljub kad gledam drugu ženu na taj način. Još uvijek sam vjeran svojoj ženi. Mogu gledati, ne smijem dodirivati.˝ Međutim, moramo se prisjetiti Kristovih strogih riječi o ovom pitanju: ˝Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu˝ (Mt 5,28).

Uvidi Ivana Pavla II. pomažu objasniti što se zaista događa kad muškarci gledaju žene s požudom i zašto je pristajanje na nečiste misli i seksualne maštarije uvijek moralno pogrešno i ponižavajuće za žene. U mislima požudnog muškarca, žena je svedena na spolnu vrijednost svoga tijela. On je ne poima kao osobu, nego kao tijelo koje se može iskoristiti za njegov vlastiti užitak koji dolazi od njegovih pogleda i misli. A to se može dogoditi i kad žena uopće nije u blizini, jer on svejedno može ostvariti kontakt s njenim tijelom u svome pamćenju i mašti, da bi ga iskorištavao za svoje seksualno zadovoljstvo. To je krajnji utilitarizam – daleko od istinske ljubavi.

Ukratko, Ivan Pavao II. naglašava da osjetilna ljubav nije ljubav sama po sebi. Ona može biti ˝sirovi materijal˝ za razvitak prave ljubavi. No, žudnja za spolnim vrijednostima tijela mora biti dopunjena plemenitijim elementima ljubavi, kao što su dobrohotnost, prijateljstvo, krepost, potpuno predanje i darivanje sebe. Ako se osjetilnost pažljivo ne integrira s ovim višim elementima ljubavi, osjetilna želja može biti štetna za vezu. Zapravo, ona može uništiti ljubav između muškarca i žene pa čak i spriječiti da se između njih ikada razvije ljubav.

Knjigu Ivana Pavla II. Ljubav i odgovornost koja šire progovara o seksualnosti i partnerskoj ljubavi možete pogledati na linku ovdje.

dr. Edward Sri | www.catholiceducation.org

Prijevod: L.Ć. | Bitno.net

[ad id=”40551″]


[1] Papa posebno razmatra pitanje umjetnosti i pornografije u kasnijim poglavljima Ljubavi i odgovornosti. Najprije kaže da umjetnost ponekad može prikazivati seksualni aspekt muškarca i žene i njihovu međusobnu ljubav. ˝U ime realizma umjetnost ima pravo i obvezu prikazivati ljudsko tijelo, ima također pravo i obvezu prikazivati ljubav muškarca i žene onakvom kakva je u stvarnosti, govoriti cijelu istinu o njoj. Ljudsko tijelo autentičan je dio istine o čovjeku, kao što je osjetilno-spolni moment autentičan dio istine o ljudskoj ljubavi˝ (str. 194). Papa nastavlja da bi, međutim, bilo pogrešno prikazivati osjetilni moment ljudske ljubavi tako da on zakloni stvarnu vrijednost osobe. Bilo bi pogrešno i prikazivati osjetilni moment ljudske ljubavi tako da on zakloni njihovu autentičnu međusobnu ljubav, koja je puno više od same osjetilnosti.

To je problem s pornografijom: ona skreće pozornost na osjetilni aspekt muškarca i žene na način koji nam onemogućuje da vidimo pravu vrijednost osobe i punu istinu o ljubavi. ˝Pornografija je izrazita tendencija prema takvu naglašavanju momenta sexusa u umjetničkome djelu koje prikazuje ljudsko tijelo ili ljubav i osobe koje ju doživljavaju tako da se smjera na izazivanje uvjerenja kod primatelja toga djela, čitatelja ili gledatelja, kako je spolna vrijednost jedina bitna vrijednost osobe, a ljubav nije ništa drugo doli doživljavanje ili zajedničko doživljavanje samo tih vrijednosti. Takva je tendencija štetna, jer uništava cjelovitu sliku važnog fragmenta ljudske stvarnosti koji je predstavljen u ljubavi žene i muškarca. Jer istina o ljudskoj ljubavi sastoji se uvijek u prikazivanju uzajamna odnosa osoba, bez obzira na to u kojoj mjeri u tome odnosu dominiraju vrijednosti sexusa; baš kao što je istina o čovjeku to da je on osoba bez obzira na to u kojoj se mjeri u njegovu tijelu ističu spolne vrijednosti˝ (str. 194-195).

facebook komentari

  • peppermintt

    aaa opasna tema 😛 :))))

    • A.M.

      Opasna ne,no jasna i realna svakako!!