Pratite nas

Politički rentgen

ZAŠTO JE PLENKOVIĆ TREBAO PREŠUTJETI KANDIDATURU BRUNE ESIH?

Objavljeno

na

Danas, nekoliko dana nakon kandidature Brune Esih za gradonačelnicu Zagreba i vrlo oštrog istupa Andreja Plenkovića koji je tu kandidaturu osudio, vidljiva je lavina medijskog reagiranja koja bi se u konačnici mogla slomiti baš na leđima samog Plenkovića.

Iz ovog slučaja vidimo da HDZ-ovo biračko tijelo nije sastavljeno od amorfne mase klimoglavaca, poslušnika koji će slijepo slijediti dekret „velikog vođe“, vidimo da su politički procesi buđenja nacionalne svijesti pokrenuti unutar zadnjih pet godina nezaustavljivi, nužni i nadasve korisni za budućnost Hrvatske. Ako ništa drugo ti procesi su legitimna politička činjenica koju bi svaki razuman političar morao akceptirati. Nevjerojatan broj negativnih komentara koji prate Andreje Plenkovića od trenutka kada se pojavio u vrhu hrvatske politike, poglavito komentara na među mrežnim stranicama nakon svake vijesti o njegovim aktivnostima, zadnjih dana se stostruko povećao. Hrvatska je zemlja apsurda, pa smo sada svjedoci najvećeg apsurda, svjedoci smo činjenice da Plenkovića brane notorne Modrić, Lovrić i ostale perjanice medijskog vučjeg čopora, koje su plaćene reagirati čim nanjuše makar i kaplju hrvatske suverenističke krvi. Postoji teorija da je apologetika Plenkoviću u lijevim mainstream medijima smišljena baš zbog proizvodnje što većeg razdora unutar HDZ-a i sad im je kandidatura Brune Esih, „ekstremne desničarke“ dala novi vjetar u leđa u leđa za tu prljavu rabotu. Iz umjerenih krugova koji podržavaju Andreja Plenkovića mogu se čak čuti tvrdnje da je Bruna Esih ubačeni agent na zadatku razbijanja HDZ-a i Plenkovića, a poglavito na razbijanju kakve takve političke stabilnosti u zemlji.

Svi napadi vučjeg čopora iz tog legla na politike Tomislava Karamarka, razumnim analitičarima koji poznaju strukturu, genezu i koji poznaju gazde vučjeg čopora, bili su svojevremeno zapravo dokaz da je Karamarko dobar, a ne loš, bili su dokaz da je Predsjednica Grabar-Kitarović dobra, a ne loša. Mrzitelji iz tog vučjeg čopora zapravo su bili najbolji odvjetnici Karamarka i Predsjednice, odvjetnici koji su nam otvorili oči, probudili nam savjest i rekli da moramo dati glas upravo onima koje vučji čopor želi rastrgati.

Danas taj isti vučji čopor piše panegirike Andreju Plenkoviću samo zato, jer se Plenković usudio pokazati zube jednoj neporočnoj dami Bruni Esih i njenom iskrenom prijatelju, bivšem ministru hrvatske kulture Zlatku Hasanbegoviću. Hvale ga, jer je pokazao zube svima onima koji ne misle slijediti politike dekreta „velikih vođa“, hvale ga, jer suvereniste želi pretvoriti u stranačke poslušnike, jer je ognjištare zatvorio u desničarski politički rezervat. Napadaju i napadat će sve žešće Brunu Esih tvrdeći da ona proizvodi razdor u HDZ-u, a razdor proizvode upravo kolovođe vučjeg čopora.

Tko vjeruje Lovrićki, Modrićki i Pupavcu neka slobodno zaokruži izbor Andreja Plenkovića, Dragu Prgometa, tko vjeruje tim plaćenicima neka slobodno osudi kandidaturu Brune Esih!?
Bruna Esih nije sama sebe kandidirala na izbornoj listi HDZ-a na prošlim parlamentarnim izborima, nije pisala zamolbe Plenkoviću da joj pomogne pri njenoj startnoj odluci baviti se politikom. HDZ-ovi analitičari shvatili su politički potencijal Brune Esih sposobne mlade znanstvenice, medijski eksponirane u ulozi Predsjedničine izaslanice, shvatili su realnu snagu kršćansko demokratskog korpusa HDZ-ovog elektorata i shvatili su da ne će dobiti izbore ukoliko budu išli u drastičan obračun s Karamarkovim politikama ne stavljajući nikoga na liste iz toga kruga koji je HDZ-u donio pet značajnih pobjeda u nezaustavljivom nizu. Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović i ostali kandidati tog svjetonazora stavljeni su na liste isključivo iz oportunih razloga, stavljeni su zbog toga, jer bez njih HDZ ne bi dobio zadnje izbore.

Tu činjenicu shvatili su i Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, ali u sebi su gajili opravdanu nadu sa odgovornošću prema svojim biračima koji su dali svoj glas upravo njima, da ih Plenković nakon ostvarenih izvanrednih preferencijalnih rezultata ne će imati snage marginalizirati. Očekivali su ono što je suštinski u skladu s pravilima političke igre, očekivali su nagradu za trud i rezultate, očekivali su imenovanja, a ne marginalizaciju. Netko kaže kako je dovoljna nagrada činjenica što su postali saborski zastupnici! Pitanje je kolika je danas nagrada i čast biti saborski zastupnik kada svjedočimo iz dana u šta se stvarno Hrvatski sabor pretvorio. Gotovo sam siguran da se Bruna Esih nije upustila u političku avanturu kandidirati se na listi HDZ-a da bi nakon sjajnog izbornog rezultata postala poslušna HDZ-ova klimoglavka u Hrvatskom saboru. Njeni potencijali koje je osobno jako dobro procijenila , a osobito njeni potencijali u sinergiji s političkim i svjetonazorskim potencijalima Zlatka Hasanbegovića daleko nadmašuju ulogu smokvinog lista koju su imali na listama HDZ-a kako bi privukli birače desne HDZ-ove frakcije.

Istina je da i Andrej Plenković ima politički legitimitet birati svoje najbliže suradnike i ministre po svojoj viziji politika koje želi provoditi. Ali na čemu počiva taj legitimitet kada je gola činjenica da je Plenković na zadnjim parlamentarnim izborima dobio čak 75 000 glasova manje od Karamarka i tek dva mandata više u odnosu na svog prethodnika. Usuđujem se kazati da su tih 75 000 glasova minusa, ljudi koji su bojkotirali izbore, sve redom glasovi izvornih HDZ-ovih članova koji su shvatili da će Hasanbegović, Esih i ostali domoljubi nakon izbora biti „odstrijeljeni“. Gdje su korijeni Plenkovićevog legitimiteta? Naravno, on vuče korijene iz činjenice pobjede na unutarstranačkim izborima na kojima je dobio veću potporu od Karamarka. Je li to doista istina? Je li istina da je Plenković stvarno dobio ogroman broj potpisa za kandidaturu i preko 93 000 glasova na unutarstranačkim izborima? Neki dobro obavješteni krugovi iz same baze HDZ-a govore sasvim suprotno i tvrde da se radi o eklatantnom izbornom inženjeringu u kojemu su zapravo kopirane Karamarkove kandidacijske liste? O tome se javno pričalo na svakom uglu, u svakoj birtiji. Možemo li povjerovati tim izvorima i pričama? Ne moramo slijepo vjerovati u tu recentnu teoriju prijevare, ali imamo eklatantan dokaz iz 2002. godine kada je dokazana krađa na HDZ-ovim unutarstranačkim izborima. Imamo dokaz da je krađom glasova Pašalić uklonjen, a instaliran slavni Sanader, a sjećamo se i drugih primjera, poglavito kako je prošao prof. Hebrang u sličnim slučajevima. Dakle imamo presedan, imamo dokazanu praksu i s razlogom možemo izraziti sumnju. Pogotovo s toga, jer je bila poznata teorija da Plenković nikako ne smije dobiti manju potporu na unutarstranačkim izborima od Tomislava Karamarka s obzirom da nije imao protukandidata. Virtualni protukandidat Plenkoviću na unutar stranačkim izborima bio je zapravo Karamarko, odnosno Karamarkove ognjištarske politike, a mogući „poraz“ od Karamarka predstavljen je kao najveća sramota!? Kako bi se izbjegla ta startna sramota, čini mi se, pribjeglo se svim inženjerijskim uhodanim metodama! Ali taj i takav inženjering obavlja se u svim strankama a dokaz tome je izbor notornog Beljaka u HSS-u, tako da to nije isključivo HDZ-ova ekskluziva. No bez obzira na ove igre i igrice Plenković faktički ima puni legitimitet voditi onu politiku kako je to sam zamislio.
A „sramota“ o kojoj svi šute zapravo se dogodila na parlamentarnim izborima, na izborima na kojima je Plenković dobio 75 000 glasova manje od Karamarka i to bi svakom razumnom političaru bila znakovita poruka. Zbog toga je notorna istina da dva mandata više i relativnu izbornu pobjedu, Plenković može zahvaliti preferencijalnim glasovima Brune Esih, Zlatka Hasanbegovića i domoljubnih kandidata. I onda se postavlja logično pitanje, tko je tu koga politički iskoristio!?
Kada se jednog lijepog dana vučji čopor okrene protiv Plenkovića, kao što se okrenuo protiv Sanadera nakon što je prvotno od njega stvorio Boga i faraona, možda će desnica Plenkoviću biti potrebna, a onda više do nje ne će moći doprijeti. Ali ako desnica nije potrebna Plenkoviću, apsolutno sam siguran da je desnica u ovim turbulentnim vremenima potrebna Hrvatskoj. To je ključni razlog zbog kojega je trebao prešutjeti i otrpjeti legitimnu kandidaturu Brune Esih, ukoliko u pozadini ne stoje puno kompleksniji razlozi o kojima imamo legitimno pravo promišljati.

Zbog čega je Drago Prgomet Plenkovićev najbolji kandidat za gradonačelnika Zagreba, a ujedno i nositelj lista za gradsku skupštinu?

Odgovor je jednostavan. Drago Prgomet je dokazano polivalentan igrač, on može i s lijevima i s desnima, s Titom i bez njega, s antifašistima i bez njih, dakle jedna loša kopija samog gradonačelnika Bandića. Što bi rekli, tipičan predstavnik Plenkovićeve centrističke politike ma šta to značilo. Prgometova dužnost je gotovo nemoguća misija pobijediti Bandića, to tvrde brojni relevantni analitičari, tako da je ostao plan moguće misije osvojiti što više mandata u gradskoj skupštini i s Bandićem nastaviti plodonosnu koaliciju. Prgomet to javno priznaje.
Ali svi zaboravljaju da ipak postoji čovjek koji može pobijediti Milana Bandića i svrgnuti ga s prijestolja. Njegovo ime je Dinko Cvitan! Ako postoje relevantni dokazi i politička volja za kazneni progon Bandića, Cvitan ih ne mora nužno aktivirati u ovom predizbornom ozračju kako to ne bi ispalo kao politički progon. Cvitan Bandića može rušiti i nakon osvojenog mandata. Šta bi se dogodilo u tom slučaju? S kime bi Prgomet tada koalirao u Gradskoj skupštini nakon neminovne propasti Bandić i njegove ? Prgomet zasigurno može sa gospođom Mrak Taritaš kandidatkinjom Vesne Pusić, a ni Bernardić mu nije uopće mrzak! Ne bi li to zapravo bio pilot projekt velike koalicije na nivou Zagreba za moguću veliku koaliciju na nacionalnoj razini, ako politička nužnost dovede do toga? Politička nužnost dovela je Andreja Plenkovića u vrlo nezavidnu situaciju. Ako pukne ljubav s Mostom, a za tu ljubav nitko iz Mosta nije dao čvrste garancije, Plenković mora povući nove poteze ukoliko želi ostati u Banskim dvorima. Mora potražiti nove koalicijske partnere, a s obzirom da ih na desnici nema, nužno će morati napraviti korak u lijevo, ma šta o tome mislili većinski HDZ-ovi birači.
Što bi se dogodilo da na izborima za grad Zagreb pobijedi Mrak Taritaš? Bi li tada HDZ i Bandić rušili Mrak na proračunu ili bi Prgomet koalirao s gospođom Mrak? Ne zna se, ali zna se da Drago Prgomet može sve zbog neke proklamirane stabilnosti grada i države, zbog Plenkovićeve ideje o nekom novom modelu Tuđmanove pomirbe koja se nikada nije dogodila.
Plenkovićevo oštro upozorenje o sankcijama za neposlušne nije bilo upereno isključivo protiv Brune Esih i Hasanbegovića. Čini mi se da je Plenković poslao snažnu poruku Andriji Mikuliću i Milijanu Brkiću. Prvi je gospodar zagrebačke infrastrukture HDZ-a, a drugi je apsolutni gospodar HDZ-ove infrastrukture i izborne baze na nacionalnoj razini. Milijan Brkić već dugo vremena ima karizmu kao HDZ-ov najvrjedniji radnik na terenu. Ukoliko bi njih dvojica, bez obzira na to šta se o njima misli, iskazali neposluh, HDZ bi u Zagrebu i na ovim lokalnim izborima diljem Hrvatske mogao pretrpjeti znatnu štetu.

I kada se čini da je ova kolumna neprijateljski uperena protiv Andreja Plenkovića valjalo bi ovaj tekst shvatiti kao opravdano upozorenje i zabrinutost onog dijela domoljubne Hrvatske koji ne žele da Plenković traži partnere na bespućima nelustrirane ljevice, nelustriranih aboliranih četnika i nelustriranih savjetnika koji su bili kreatori hrvatske pljačke stoljeća u vrijeme privatizacije i pretvorbe. Hrvatski domoljubi žele da Plenković izgradi takav HDZ koji će biti domoljuban, u kojemu će na odgovornim partnerskim funkcijama biti mjesta za Karamarka, Brunu Esih, Zlatka Hasanbegovića i sve one političare koji su pretrpjeli neviđene uvrjede mentalno komunističkih medija, koji su na svojim leđima iznjedrili niz velikih i značajnih pobjeda i koji su konačno pripremili put Plenkoviću za dolazak na funkciju koju sada obnaša. Preduvjet za takvo zajedništvo je konkretna dekomunizacija i dejugoslavenizacija Hrvatske, preduvijet za to zajedništvo je lustracija, otvaranje arhiva i dubinski iskreno suočavanje s prošlošću bez obzira na žrtve i posljedice koje bi mogli trpjeti pojedini „ugledni“ pojedinci s lijeve ili desne strane. Hrvatska je nažalost ostala posljednji bastion u post komunističkoj Europi koja nije obavila svoje ključne nacionalne zadaće. Dokaz tome je najnovija projugoslavenska deklaracija o masakru nad hrvatskim jezikom. Možda će ta veleizdajnička inicijativa hrvatsko vodstvo trgnuti iz centrističkog pragmatičnog sna?

Hrvatska vlada i hrvatski narod s pravom su zabrinuti zbog događaja oko Agrokora, jer prijeti nam pravi socijalni slom ukoliko se dogode najcrnji scenariji, slom koji bi mogao poništiti sve pozitivne učinke na gospodarskom planu, na planu rasta BDP-a koje proicira ova Vlada. U tom slučaju, ako taj socijalni balon eksplodira, ne bi imali ni veće plaće, ni veće mirovine, ni političku stabilnost. Ako pri tom nemamo ni domoljubnu nacionalnu politiku, tu nasušno potrebnu emociju kao duhovnu hranu, onda doista nemamo ništa!? I to je razlog zbog kojega je Plenković trebao prešutjeti, ako ne i prešutno podržati kandidaturu Brune Esih!

Još nedavno, Tomislava Karamarka su neviđenom žestinom napali lijevi mainstream mediji i strukture iz HDZ-a zbog navodnog prljavog ruskog kapitala kojega je utrošio u izradu programa gospodarske strategije u suradnji s najuglednijim ekonomskim institutom u Njemačkoj. Radilo se o 2,5 milijuna kuna ili nešta više od 300 000 eura. Danas nitko ne govori o 600 milijuna eura prljavog ruskog kapitala upumpanog u Agrokor i to odjednom više nije prljavi kapital. To odjednom više nije prljavi ruski kapital koji objektivno može neprijateljski preuzeti Todorićevu Slavoniju i Branju? To nije prljavi kapital koji može zaustaviti borbu protiv uvoznog lobija? I s pravom možemo postaviti pitanje. Radi li se u slučaju spašavanja Agrokora o spašavanju radnih mjesta ili spašavanju uvoznog lobija kojemu objektivno prijeti Tolušićev plan, Projekt Slavonija?

Uvriježeno je mišljenje da je Karamarko srušen zbog ideje o neminovnoj lustraciji!? Ali to je samo djelomično točno! Iz prve ruke doznajem da su najžešći napadi na Karamarka, javni i tajni, došli zapravo zbog njegovog plana da uvoznom lobiju smanji kvote za čak 50% kako bi prodisala poljoprivredna i globalna industrijska proizvodnja u Hrvatskoj, što bi generiralo otvaranje novih radnih mjesta. Karamarka je srušio uvozni lobi, a javna je tajna da je upravo uvozni lobi većinski vlasnik i gospodar mainstream medija u Hrvatskoj i to je ta interesno umrežena hobotnica koja guši Hrvatsku.

A tko je vlasnik medija taj je i većinski vlasnik svih politika i gospodar nad nominalnim vladajućim strukturama.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

PRVA I POSLJEDNJA CRTA OBRANE HRVATSKE!

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacinalnog bića, suverenizma, putokazi koje su uvijek pa i danas zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to je blaženi Alojzije Stepinac.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetske  povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja pojedinih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbližem susjedstvu i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je još jednom ubiti i oblatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Jer istina, a ne mit o Domovinskom ratu, istina, a ne mit o blaženom Alojziju Stepincu konačno će do kraja osloboditi hrvatsku državu i hrvatski narod iz okova kojima nas žele još više okovati.

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne znaju šta domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o Domovinskom ratu, bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći da vjeruješ, da ljubiš svoju Domovinu za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema živom Bogu.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje vlastite partitokratske i materijalne  interese moći ćemo uvijek biti spremni na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ima ljudi koji uporno promoviraju istinu i samo istinu, a ne mitove. Takvom događaju možete svjedočiti 11.05. u 21h u kinu Tuškanac, gdje će biti prikazan film Jakova Sedlara uz tekst našeg kniževnika i publiciste Nenada Piskača. Film, „Svetac, zločinac i dvorske lude“ istinita je priča, a ulaz je besplatan čak i za one domoljube iz političkih vlasti, koji imaju novac financirati ovakve projekte, ali to još uvijek ne čine. Ulaz je slobodan i za one koji su jučer slavili svog idola Tita.

Kazimir Mikašek-Kazo

facebook komentari

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: Politička burza

Objavljeno

na

Nakon sramotne epizode hrvatskog parlamentarizma i demokracije čemu smo svjedočili protekli tjedan u Hrvatskom saboru, nakon potpunog kraha i noćne more etičkih i moralnih vrijednosti protagonista koji su dobili glasove hrvatskih građana i koji bi nas morali predstavljati u najboljem ozračju poštenja, kršćansko demokratskih vrijednosti, državništva i suverenizma, došlo je vrijeme zbrajati i oduzimati plodove te tužne epizode. Kome su porasle, a kome pale burzovne političke dionice? Zapravo, žalosno je i licemjerno to što su nas svi akteri ove političke kaljuže doveli pred svršen čin zbrajati im minuse i pluseve, kada je potpuno razvidno da je iz fokusa radikalno izgubljena esencija njihovog poslanja, služiti narodu!
Zaslužuje li uopće prolaznu ocjenu bilo koja politička opcija, osim onih koji u toj političkoj disonantnoj kakofoniji više ne žele sudjelovati?

I dok jedni slavodobitno dižu ruke u zrak opijeni pobjedničkim šampanjcem proglašavajući se pobjednikom kao alkarski slavodobitnici , istodobno upiru palcem okrenutim dolje u gubitnike proglašavajući ih neprijateljima naroda. Burzovni politički mešetari trljaju ruke i debelo zarađuju na ovom klasičnom moralnom debaklu hrvatskih politika. U pomoć im uskaču razno razne rejting agencije kvazi PR stručnjaci, ideološko obojeni politički analitičari, medijski moguli i međunarodni „Šeksovi gremiji“, koji u tom komplotu totalne iracionalnosti, obezglavljenom, porobljenom , osramoćenom hrvatskom narodu ponovo serviraju novo-staru paradigmu odnosa političkih snaga sugerirajući nam ona rješenja na kojima će samo oni najviše partitokratski profitirati, a Hrvatska izgubiti. Bez imalo razumne sumnje radi se o klasičnim političkim profiterima i prava je šteta da u našem kaznenom zakonu ne postoji mogućnost procesuirati sve lažne proroke koji se skrivaju iza demokracije i proizvode veleizdajničke zablude na štetu naše Domovine.

Pred našim očima se ponavlja isti scenarij kao i u vrijeme vladavine Tomislava Karamarka. Nepuna dva mjeseca prije tih parlamentarnih izbora HDZ je ima značajnu prednost pred Milanovićevim SDP-om, a kako su se približavali izbori ta prednost se statistički smanjivala zahvaljujuću političkim burzovnim mešetarima i na kraju su HDZ i SDP doši u potpuni egal. Karamarko je proglašen vječitim najnegativnijim političarem svih vremena, neprijateljem broj jedan, iako je tankom relativnom većinom dobio te izbore kao pete u nizu. Karamarka je Most pod utjecajem raznih sila i silnica utjerao u situaciju nemoguće misije, prisilio ga da odustane od premijerske fotelje u korist Oreškovića i to je trenutak početka pada Tomislava Karamarka. Zbog isforsirane afere „konzultantica“ bio je prisiljen dati ostavku na sve funkcije, a preslagivanje koje je inicirao kao zadnju slamku spasa bilo je osuđeno na propast. Za Hrvatsku je dobro što to preslagivanje nije uspjelo, jer činilo se, bilo ga je nemoguće realizirati bez neprincipijelnih koalicija sa Pupovcem i Vesnom Pusić. To Karamarkovi birači ne bi nikada potpisali.

U današnjoj političkoj kaljuži ponovo dominira afera, ali ovaj put prava afera, afera Agrokor, a u prvom planu je ministar Marić. Bez obzira jesu li Mostovi pokušaji rušenja Marića bili samoubojstvo iz zasjede ili su se temeljili na dokazivim činjenicama i prevladavajućoj percepciji hrvatskih građana da je Marić u eklatantnom sukobu interesa, Most bi svakako bio odstrijeljen u nekim drugim već pripremljenim scenarijima. Dakle, isto kao Tomislav Karamarko, Most je postao karcinom u tkivu hrvatskog političkog bipolarizma HDZ-a i SDP-a sa svim onim dominatno umreženim vladarima na čelu, koji u konačnici presuđuju svake izbore po svom ukusu! Da nije uspjela „afera konzultantica“ uspjela bi neka druga, da nije uspjela afera Marić uspjela bi neka druga pomno pripremljena, isplanirana do zadnjeg detalja.
Samo nam se čini da je ministar Marić spašen, jer kada se potpuno otvori utroba mogućeg Agrokorovog kriminala Marić će ponovo doći na red i ne će ga spasiti ni dragi Bog. Tek tada će se postaviti pitanje Plenkoviću zašto je žrtvovao četvoricu za jednog, zašto je do temelja uzdrmao stabilnost Hrvatske vlade.

Nakon recentne bure u Hrvatskom saboru političko burzovno tržište se užarilo do maksimuma. Bilježi se pad vrijednosti dionica HDZ-a, Plenković je po prvi put najnegativniji političar u Hrvatskoj, broj građana koji misle kako idemo u lošem smjeru popeo se na 75%.
Istovremeno bez ikakvog objašnjenja i vidljivog rezultata njihovog rada rastu dionice SDP-u, Mostu i Živom zidu i stvara se privid novog odnosa političkih snaga u Hrvatskoj. Čini se da je Plenković ovim svojim „državničkim“ potezom zapravo dao umjetno disanje budućim koalicijskim partnerima i zauvijek se riješio „opasnog“ Mosta s „opasnim“ ljudima, „opasnih“ namjera. Plenkovićev HDZ više nije stranka „opasnih namjera“, jer taj epitet sada nosi Most. Kako to da onda Mostu raste statistička popularnost? Zbog čega onda Most po želji političkih burzovnih mešetara ili vladara Hrvatske mora ostati treća najjača politička snaga ako su stranka „opasnih ljudi s opasnim namjerama“? Zbog čega politički burzovni mešetari misle kako će na stabilnom Mostu zaraditi?

Misle li doista vladari Hrvatske da su novinari koji inzistiraju na suverenističkim politikama glupi? Misle li oni da su glupi komentatori, analitičari, da ste glupi Vi poštovan čitatelji koji želite jaku Hrvatsku kao nacionalnu državu? Apsurd nad apsurdima jest da oni znaju kako mi sve znamo i licemjerno nam se smiju, jer misle i znaju da smo nemoćni osujetiti tajni plan vladara Hrvatske.

A scenarij i plan je na stolu. Nakon lokalnih izbora doći će do krpanja ili preslagivanja ove „stabilne“ Vlade Andreja Plenkovića sa HNS-om Vesne Pusić, HSS-om Kreše Beljaka i manjincima Milorada Pupovca. Potpuno je razvidno da su navedeni akteri ostali jedini mogući i realni koalicijski potencijal nakon izbacivanja Mosta iz igre. Zanimljivo je da su svi navedeni partneri zakleti neprijatelji Mosta i da s Mostom ni mrtvi ne bi nikada sklopili savez. Dakle Most je bio smetnja ovakvoj novoj „spasonosnoj“, isplaniranoj konstrukciji, a afera Marić je bez sumnje samo smokvin list za realizaciju plana.

Još je zanimljivije kako su svi partneri u toj budućoj koaliciji bila ona formalna ili tehnička na istoj ideološkoj valnoj dužini. Svi misle isto! Nećemo o prošlosti okrenimo se budućnost, ne čačkaj po arhivima, ne diraj Tita, ne diraj Jasenovac i ne traži istinu o tom mitu, ne daj da Stepinac postane svetac, ne diraj u privatizaciju i pretvorbu i popuštaj Srbiji u svakom pogledu. Osim toga oni su na istoj interesnoj valnoj dužini koja se mjeri milijardama eura. A Most je za razliku od njih hlebinski zakopao baš u pitanja koja moraju ostati zatvorena. Arhivi i pljačka u pretvorbi!? Zanimljivo!? Zašto onda Most mora ostati? Pa zbog toga da u Hrvatskom saboru postoji oporba kako bi se i nadalje moglo glumatati neki nepostojeći demokratski parlamentarizam. Uz Most će u oporbi biti Živi zid, neki nezavisni zastupnici i „show must go onn“. Na pomolu je i jedna nova stranka, ali o tome na kraju ovog teksta. I tako ćemo u Hrvatskom saboru imati novopečene fašiste Most, Pernarove anarhiste iz Živog zida, a mogli bi im se priključiti i ustaše Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića.
Strategija popuštanja Srbiji je svakako najznačajnija u ovom monstruoznom planu. Iz autentičnih izvora bliskih predsjedništvu HDZ-a doznajem da se širi teza kako je najveći Plenkovićev državnički uspjeh upravo koalicija sa Miloradom Pupavce. Tvrde to ozbiljni članovi HDZ-a! To objašnjavaju tvrdnjom kako je ta koalicija s Pupavcem spriječila međunarodnu izolaciju Hrvatske i daljnji pad rejtinga Hrvatske nakon pogubnih politika Tomislava Karamarka. I Sanader i Kosor su imali iste argumente za suradnju s Pupovcem!
Dakle Karamarkove politike su bile pogubne, ognjištarske, ustaške, fašističke, klerikalističke, crnomantijaške, udbaške, jednom riječju opasne i veleizdajničke!? Tko je to govorio ako ne Milanović? Tko je stvorio razdor u Hrvatskoj na tim floskulama ako ne Milanović? Tko je taj razdor na temelju istih floskula lansirao u međunarodnu zajednicu? Imali možda Plenković kao EU diplomata udjela u tome? Pa ako na tim floskulama Plenković osuđuje Karamarka i Hasanbegovića i ako ih je na tim floskulama srušio i ruši, bez ikakve sumnje imao je veliki utjecaj na širenje te lažne slike o Hrvatskoj. Jer da je zdušno branio Karamarka kao vjerodostojnog člana HDZ-a i Hasanbegovića kao ministra HDZ-a, onako kako je branio ministra Marića, njegovo biračko tijelo bi danas bili spremno i homogeno, u sinergiji domoljublja i kompetentne ekonomske politike, osvojiti više od 70 mandata, bez ikakvog rizika ulaziti u neprincipijelne koalicije. I sada Plenković koristi te iste Milanovićeve argumente kojima je napravio strašan lom unutar HDZ-ovog biračkog tijela unutar HDZ-ovih politika koje je zatekao i onda ih proglasio ništavnima, nakon pet uzastopnih izbornih pobjeda, nakon osvajanja mentalno komunističke utvrde na Pantovčaku!?
Sve ono što Plenkovićeva buduća koalicija ne će i ne želi, Karamarkove i Hasanbegovićeve politike su htjele sprovesti u djelo i za to ima bezbroj dokaza. Plenković nas je dakle, ne pupčanom vrpcom, već Pupovčevom vrpcom još čvršće nego ikada poveza s povijesnom maticom u Beogradu gdje stoluje Vučić, miljenik Angele Merkel, javne zagovornice baš takve koalicije kakvu Plenković stvara, koalicije kojoj će u dogledno vrijeme participirati i SDP kada teren pripreme politički burzovni mešetari. Upravo takvu koaliciju zagovara i Američka veleposlanica u Hrvatskoj i to je javno obznanila.

Ako je Andrej Plenković pod pritiskom međunarodne zajednice maknuo Karamarka i navodno spasio Hrvatsku od izolacije, onda će isto tako, pod istim pritiscima, istom mjerom i nadalje slušati međunarodnu zajednicu kako Hrvatska ne bi došla u navodnu izolaciju i uči će u veliku koaliciju šta god mi mali ljudi o tome mislili. A navodna izolacija u prijevodu zapravo znači zaštita međunarodnih geopolitičkih interesa u kojima na uštrb Hrvatske Srbija ima značajnu ulogu.

Dok Pupovac u Hrvatskoj vješto glumi nekog novog Pribičevića, moralizira i iz visine svima docira u Hrvatskom saboru, tumači nam kao psihoterapeut kako se vodi moderna politika, dok Mostove zastupnike i branitelje proglašava fašistima, jasno se vidi strategija, jasno se vide planovi. HDZ je pod vodstvom Plenkovića prestao biti fašistička stranka, a strategiji velikosrpske politike uvijek su bili nasušno potrebni fašisti i ustaše za održavanje mitova, za zalijevanje „jasenovačkog cvijeta“ kako ne bi uvenuo, a ti novi fašisti odjednom su, ni krivi ni dužni postali Mostovci koje su donedavno proglašavali udbašima. Jesmo li mi već gledali taj film, nije li i Karamarko bio najveći ustaša, a istovremeno od notornih udbaša proglašen suradnikom udbe? Apsurd nad apsurdima!?

U isto vrijeme u Beogradu Vučić vješto glumi novog Tita, jednom nogom u Rusiji, a drugom na Zapadu i još mu samo nedostaje osnovati nesvrstane po uzoru na zločinca iz „Kuče cveča“. Dobar je s Putinom, a iz zahvalnosti prema Angeli Merkel obnavlja veliko srpsko-njemačko prijateljstvo isto kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata i diže monumentalan spomenik podunavskim Švabama. Naravno, on ne govori tko je te Švabe poklao, pobio, zatočio u logore, on ne govori tko je tim Švabama konfiscirao imovinu u vrijednosti 40 milijardi eura, on ne govori tko ih je protjerao i etnički očistio. Novo njemačko-srpsko prijateljstvo iznad je povijesne istine, interesi su u prvom planu. Njemačko-srpsko prijateljstvo je iznad istine o monstruoznom srpskom antisemitizmu kada su Nedićevci u suradnji s Hitlerom rekordnom roku pobili i poklali sve Židove u Srbiji. Efraimu Zurofu, lovcu na antisemite ne pada na pamet iz svog udobnog Beogradskog stana zamoliti Vučića da u Beogradu podigne spomenik na mjestu koncentracijskih logora u kojima su Srbi detaljno odradili „konačno rješenje“! Dovoljan im je Jasenovac na ovim prostorima, ta sjena koja zlokobno leti iznad genocidnog hrvatskog naroda kao trajna povijesna prijetnja.

I kada se činilo da je Andrej Plenković prošao kroz trijumfalna vrata stvari izgledaju sasvim obrnuto. Dionice na političkoj burzi naglo su mu pale, a čini se kako je on upao u močvarno živo blato iz kojega se pokušava izvući kao barun Munchaussen, pa sam sebe vuče za vlastitu kosu. Mogući novi koalicijski partneri na čelu s Pupovcem će ga izvući ili još dublje potopiti kao što su potopili Karamarka. Oni su mu na žalost Hrvatske jedini potencijalni spasitelji. Iz relevantnih redova HDZ-a poglavito od bivšeg ministra Mire Kovača čuje se alarmantan poziv na odgovornost Plenkovića zbog srozavanja dionica HDZ-a. Radi se o istovjetnoj odgovornosti kakvu je Plenković tražio od Tomislava Karamarka, grijehu što o svojim radikalnim koracima nije raspravljao na predsjedništvu stranke. U trenutku kada je Karamarko odustao od premijerske stolice doživio je najveće ovacije, potpuno iste ovacije koje je doživio Plenković izbacivanjem Mosta iz Vlade. No međutim, vrijeme ovacija je brzo prošlo i tražila se njegova odgovornost i glava, a to isto čeka Andreja Plenkovića. Poražavajuće je za Hrvatsku što mu glavu može i hoće spasiti notorni Pupovac.

U ovom burzovnom političkom mešetarenju naglo su skočile dionice Bruni Esih, a u trenutku kada su joj se pridružili Hasanbegović i general Glasnović njene dionice su skočile do neba. Bruna Esih je otvorena knjiga s tek nekoliko šturo ispisani stranica i uglavnom je javnosti poznata kao izaslanica predsjednice na komemoracijama žrtvama totalitarnog nasilja Titove diktature. Poznato je da nikada nije bila umrežena sa strukturama zbog partitokratskih interesa, pametna je, marljiva i zgodna žena koju bi svaki PR-ovac poželio za prvu osobu od koje se može napraviti politička zvijezda. Knjiga Zlatka Hasanbegovića poznata je od prve do zadnje stranice, na njega je odavno ispucano sve artiljerijsko mentalno komunističko streljivo, isto kao i na generala Glasnovića, ali u potpuno drugim okolnostima, u grotlu Domovinskog rata. Mogu li se oni preko rezultata ove bitke za Zagreb vinuti u političko nebo i biti relevantna lista za moguće prijevremene izbore? Odgovornost prema Hrvatskom narodu imaju, a iz toga proizlaze i njihove zadaće boriti se protiv burzovnih političkih mešetara koji su nam pripremili recentni kaos i ovu političku kaljužu. Činjenica je da je ovaj politički trojac iz ove političke kaljuže izašao čista obraza. S obzirom da su se štakori počeli ukrcavati na njihov brod potrebno je kapilarno provjeriti svaku osobu koja im pristupa i obvezno napraviti preventivnu lustraciju po strogo utvrđenim kriterijima. U protivnom propast će kao i svi slični projektni pokušaji do sada koji su željeli poremetiti bipolarni ritam HDZ-a i SDP-a. Svaki i najmanji rast vrijednosti njihovih dionica značit će automatski pad vrijednosti dionica HDZ-a i tu zapravo leži najveća odgovornost Plenkovića za sve ishitrene birokratske i programirane poteze.

Najveća odgovornost Plenkovića stoji u tome što je u HDZ-u lustrirao domoljube umjesto da je lustrirao abolirane četnike i mentalne komuniste, a ta vrsta pogubnog umjesto suverenističkog kadroviranja mogla se obaviti i bez zakona o lustraciji.
Politička burza, politički burzovni mešetari, tajni vladari Hrvatske, konačno čini se, imaju svog predsjednika koji može biti predsjednik HDZ-a i SDP-a istovremeno, a možda i predsjednik Balkana!? Ako nije tako neka predsjednik dokaže suprotno, pa makar i pod cijenu svoje fotelje.

Možemo li i imamo li se mi uopće pravo nadati da Plenković unutar HDZ-a može pomiriti mentalni komunizam, centrizam, suverenizam i domoljublje i na taj način osigurati red i stabilnost vlastite stranke, rehabilitirati marginalizirane domoljube, što bi se bez ikakve sumnje pozitivno i dobitnički projiciralo na svekoliko zajedništvo HDZ-ovog biračkog tijela? Jer ako Plenković nije u stanju stabilizirati vlastito dvorište, kako se onda možemo nadati i vjerovati mu da je u stanju stabilizirati Hrvatsku!?

Kazimir Mikašek-Kazo

facebook komentari

Nastavi čitati