Connect with us

Kolumne

Zašto sad šute apologeti Haškog suda?

Published

on

I Šešelj vam sad najavljuje, a Beograd tome plješće, da nikada neće odustati od velike Srbije. A Hrvatska šuti kao da to ne znači da će nam opet pokušati oduzeti komad zemlje.

[dropcap color=”#8c8c8c” font=”0″]P[/dropcap]uštanje Vojislava Šešelja na slobodu strasna je šamarčina legiji hrvatskih novinara, provincijalnih komentatora i političara poput Vesne Pusić i njenog brata, pogotovo lijevoj hrvatskoj inteligenciji koja se klela u Haaški sud. Što ćemo sad kad se opet pokazalo da je najvažnije bilo štititi vlastite nacionalne interese, a ne prepuštati se maštanjima o velikoj pravdi i slavnim međunarodnih sudovima koji tobože jamče zemaljsku pravednost? A otvoriti Oluju za istraživanja haškog suda nije nikako bio potez kojim su se štitili hrvatski nacionalni interesi! Što ćemo sad kad se opet pokazalo da zahvaljujući moćnom britanskom lobiju Srbija ponovo neće biti prozvana, osuđena i osramoćena zbog svog fašizma devedesetih?

Postoji li budala na kugli zemaljskoj koja vjeruje da je puka slučajnost da su Milan Babić i Milošević naprasno umrli prije negoli su osuđeni? I da je humanizam jedini razlog zbog kojeg je danas Šešelj na slobodi? Slavni, veliki, moćni Zapad koji nama drži predavanja o našem katastrofalnom pravosuđu i predugim parnicama, ravno 12 godina nije bio kadar presuditi notornom, upravo školskom primjeru ratnog zločinaca kakav je Vojislav Šešelj! I to bi nama trebao biti uzor i to je slavno veliko međunarodno pravno sudište, kojem smo se mi morali klanjati dvadeset godina? I te presude imaju bilo kakvu težinu? Sve što smo znali na početku i sve čega smo se bojali na početku, sve se obistinilo. Srbi su nas napali, Srbi su dakako jedini agresor u ovom ratu, srpsku agresiju svijet je u ključnim početnim danima podržavao, a onda je lukavim manevrom u prvom redu britanske politike krenulo formiranje Haškog suda sa ciljem da se relativizira ratna krivnja. Ali, ne samo da se ovim relativizirala, ratna krivnja je posve sakrivena: tko je naredio Carli del Ponte da nikad ne procesuira vojni vrh JNA što bi po logici stvari napravio i student druge godine pravnog fakulteta na njenom mjestu? Tko je manijakalno inzistirao na hrvatskoj krivnji, na otvaranju Oluje i procesuiranju kompletnog hrvatskog vojnog vrha? Jer, jedva da ima generala hrvatske vojske koji nije bio obuhvaćen haškom istragom dok je u isto vrijeme sam vrh JNA je ostao uglavnom netaknut. I Vasiljević i Kadijević i Ađić! I to je svjetske pravda?

Postoji li budala na kugli zemaljskoj koja vjeruje da je puka slučajnost da su Milan Babić i Milošević naprasno umrli prije negoli su osuđeni? I da je humanizam jedini razlog zbog kojeg je danas Šešelj na slobodi?

Vidimo li sada kakvi smo bili idioti? Vidimo li sada razmjere izdaje koju je počinila ovdašnja haška peta kolona? Što čekamo sa društvenom osudom te izdaje? Da je ponove u nekom drugom filmu? Jer, sad se okrenimo na stolici u lijevo i sjetimo se galerije lijevih predatora koji su nas godinama bičevali pravdom Haškog suda! Hoćemo li kao nacija nešto naučiti od ovog ponižavanja koje trpimo ne samo puštanjem Vojislava Šešelja na slobodu nego i njegovim verbalnim eskapadama? Možemo li bar sada shvatiti što je uistinu Haški sud, što je uistinu međunarodna zajednica i što je uistinu svjetska pravda? Možemo li shvatiti da postoji nevidljiva, ali moćna ruka koja uporno pomaže Srbiji i strateškim srpskim interesima. I prema tome se postaviti! To imati na umu kad obilazimo evropske dvorove! Blaškića su ekspresno osudili na 45 godina robije, Šešelju u dvanaest godina nisu bili kadra izreći presudu! Što je politika ako ovo nije gola, sirova, jednoznačna politika koja se pravdom služi i prema njoj ponaša kao sa prostitutkom? Možemo li shvatiti da je Srbija pretežno četnička i da se prema tome moramo postaviti onim oprezom, upravo instinktom koji mora imati svaka žrtva prema svom krvniku. Ako ne želi da se krvavi pir ponovi! Jer nas, Hrvatsku, a ne Dansku i Litvu, svakih 50 godina poharaju četničke horde! I Šešelj vam sad najavljuje, a Beograd tome plješće, da nikada neće odustati od velike Srbije. A Hrvatska šuti kao da to ne znači da će nam opet pokušati oduzeti komad zemlje. Nije li nam Matija Bečković odavno poručio: “Još ćemo se ćerati!”. Naime, ne radi se o tome da je Šešelj četnik, radi se o tome da iz iste stranke stižu današnji i premijer i predsjednik države. I kad se god s njima sjedne za stol treba se sjetiti njihovih stvarnih želja, a ne maštati o proeuropskoj Srbiji! Europska Srbija, to vam je šaka tamošnjih liberala okupljenih oko Čede Jovanovića i dvije nevladine udruge. Svi skupa stanu u jedan autobus! To se vidi i u tretmanu Šešelja i u otporu Šešelju i u medijskom tretmanu Šešelja i u činjenici da su na vlasti njegova dva bivša šegrta! Jer, nominalno, Srbija je protiv Šešelja, ali je zato na vlast izabrala dva njegova šegrta! Možemo li se sada kao nacija konsezualno složiti da su međunarodni sudovi za pravdu limitirani činjenicom da čine skup različitih političkih interesa i ništa više! I da se prema njima ubuduće treba postaviti samo tako da u suradnji s njima visoko iznad stoje u prvom redu hrvatski nacionalni interesi? Možemo li u ovoj općoj sramoti započeti sa povijesnim konsenzusom oko deset vitalnih nacionalnih pitanja? Možemo li ubrati neku korist u ovom očaju i užasu? Kad prevlada interes jedne zemlje pišu se jedne presude, kad se nametne politički interes druge zemlje, donose se dijametralno suprotne predstave.

Oprostite kakve to veze ima sa pravdom? A sa uznositim parolama koje je ovdje horda političkih malograđana na rubu maoizma uporno trubila, mi smo pred tim sudom klečali godinama! Hrvatska dakle mora razabrati što su njeni stvarni i vitalni interesi i kako ih braniti. Po pitanju Haškog suda mi smo svoje stvarne nacionalne interese izdali! Hrvatska mora razabrati što je njoj Srbija i koje je pravo lice Srbije. I prema tome se treba znati postaviti. I prestati sanjati. Sanjala je Ukrajina idilični svijet, predala im nuklearno oružje, da bi sada drhtala od straha samo sa jednim pitanjem: do kuda će ići Rusi? Možemo li si mi ikada više dozvoliti da nas iznenadi Srbija? Jesmo li mi svjesni da smo opet na ”mitnici”? Da Srbija očito ostaje u ruskom istočnom lageru i da će kao takva biti ”udarna pesnica” širenja tog interesa? Da je Srbija uvijek igrala na dvije karte: rusku i britansku i da ćemo mi biti prva crta bojišnice u nadmetanjima koja će te dvije velike sile voditi sa ostatkom svijeta? Jesmo li ekipirani za ovakav trenutak povijesti? Jesu li Maras, Opačićka i Vrdoljak kadrovi za to svjetsko prvenstvo čije kvalifikacije su uglavnom završene? Razumije li uopće sve te relacije predsjednik države ili i dalje okreće kamenje po Hrvatskoj ne bi li pronašao još kakvu ustašku zmiju? Vidite li u toj slici iz Beograda gdje nakon svih pokolja Šešelj ponovo urla o velikoj Srbiji, faktički opet sa dozvolom istog tog svijeta, gdje živimo i što nam je činiti?

Tihomir Dujmović

(dnevno.hr)

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading