Pratite nas

Kolumne

Zašto se nisam kandidirao na predsjedničkim izborima?

Objavljeno

na

Prije godinu dana poželjeli smo jedni drugima sretnu 2014. godinu, vođeni neuništivim blagdanskim optimizmom i nadom kako će nam 365 dana novog kruga Zemlje oko Sunca donijeti nešto bolje. U cjelini nam nije bilo bolje, jednako kao ni prethodnih pet godina. Nakon punih šest godina krize, na hrvatsku stvarnost se apsolutno može primijeniti stari vic o razlici između pesimista i optimista.

nino_raspudic “Pesimist” smatra da nam u novoj godini ne može biti gore, “optimist” misli da može. Na pragu sedmog kriznog ljeta očito je da kao zajednica ne možemo iznjedriti nikakvu novu dinamiku, reformu, zahvat, ništa što bi nam promijenilo sudbinu, već da ovisimo o sklopu vanjskih okolnosti, povoljnoj konstelaciji, Božjoj providnosti. Zadnja tanka nada za koju sam čuo tiče se biblijskih ciklusa od sedam loših godina, koje simbolizira sedam mršavih krava u Josipovu snu. Ispalo bi da je to neki prirodni maksimum kontinuirano lošeg gospodarskog razdoblja za zajednicu pa kao što lopta odskoči kad lupi o pod, tako i u tom prirodnom ciklusu nakon sedam jadnih godina nužno stvari same od sebe moraju krenuti nabolje. Brine što se i Grčićeva strategija pouzda u nešto slično. Jedina kratka razdoblja lijepih obećanja i trženja optimizmom koja su nam preostala su izborne kampanje. Gledajući predstavljanja i sučeljavanja predsjedničkih kandidata, pitam se je li to prava slika naše nacije?

Ima li ljudi voljnih kandidirati se za tu funkciju koji bi predstavljali odgovarajuće svjetonazorske i generacijske opcije bolje od ovih četvero? Ako je to to, ako je Ivan Vilibor Sinčić slika pameti, šarma i energije mladih, Josipovič uljuđena slika lijevog građanskog mainstreama izraslog iz elite bivšeg totalitarnog sustava, Kolinda Grabar Kitarović najbolje što može kandidirati trenutačno najorganiziranija konzervativna opcija, a Milan Kujundžić oporba njoj koja se predstavlja kao autentičnija, onda nema razloga za nezadovoljstvo, tu smo gdje jesmo pa će mo se prema pravilima igre demokratski prebrojiti na izborima. Ali ako to nije najbolje što Hrvatska može ponuditi kao kandidate za funkciju koja simbolički predstavlja zajednicu, koji je splet okolnosti doveo do toga da smo spali na njih četvero?

jahaciapokalipseNakon prvog sučeljavanja u ponedjeljak, prijatelj sklon pojednostavljivanju mi katastrofično kaže gotovi smo, ovo su četiri jahača Apokalipse: ovaj je Smrt, bezličan i dosadan, udavio bi gumenu patku, ovaj je Rat, čisti napoleonski kompleks, samo osvajanje i razaranje, ova je Kuga, globalistička pošast, a ovaj i izgleda kao Glad, ako ovakvi dođu na vlast krepat ćemo od gladi za godinu dana …

Sugovornicima poput njega, koji glasuju za različite političke opcije, a kojima je zajedničko nezadovoljstvo ponudom za predsjedničke izbore, redovito postavljam pitanje a zašto se ti nisi kandidirao, ili ako smatraš da bi za tvoju opciju netko drugi bio bolji kandidat, zašto se taj nije natjecao? Dobivam dvije vrste odgovora na to pitanje. Prvi razlog nekandidiranja tiče se nedostatka volje, drugi logističkih mogućnosti.

Na pitanje ima li razlike između teorije i prakse, legendarni igrač bejzbola Yogi Berra odgovorio je u teoriji nema, u praksi ima. Stoga, iako teoretski svaki punoljetni državljanin RH može postati predsjednik, u praksi vrlo malo ljudi ima logističke mogućnosti dosegnuti kandidaturu.

Prva prepreka je prag od 10.000 potpisa. Određena prethodna javna vidljivost wannabe predsjednika ili neki oblik organizacija iza leđa nužni su da bi se potpisi prikupili, bilo da je to stranka, ili udruga kao u slučaju Sinčića.

Osobno poznajem barem dvadeset ljudi koji bi, da su se odlučili za to, i zapeli, mogli skupiti deset tisuća potpisa i kandidirati se na predsjedničkim izborima. Zašto nisu? Ne da im se, ne žele, ne vjeruju da bi to ikome koristilo. Opća apatija je i razlog što se od dvanaest kandidata koliko ih je bilo na prethodnim izborima sada spalo na samo četiri. Ako se trend nastavi, na sljedećim predsjedničkim izborima imat ćemo samo dva kandidata, po jednog iz dvije mamutske koalicije. A nakon toga, ako se bude odvijao scenarij pobjede Josipovića, uklanjanja Milanovića, nove vlasti “novog SDPa” i ORaHa, možda i druga strana nakon dva desetljeća poraza, digne ruke od predsjedničkih izbora pa na onima 2024. ostane samo jedan, lijevi kandidat, koji bi se onda sučeljavao sam sa sobom i odgovarao, poput današnjih, na pitanja koja uglavnom nemaju veze s njegovim ovlastima.

Ljudi se iz godine u godinu sve više izoliraju, zatvaraju u privatnu sferu, mudruju kako su pripadnici stranke GSP gledaj svoja posla, nesvjesni da takvim povlačenjem dugoročno rade štetu i samima sebi. Stječe se dojam kako sposobni ljudi u Hrvatskoj bježe od bilo kakvih javnih dužnosti, osim ako nisu teži kompleksaši ili imaju nečasne namjere. Zašto bi se neki vrhunski menadžer patio na čelu ministarstva ili velikog javnog poduzeća pod pritiskom politike, medija, sindikata za 20 tisuća kuna, ako u privatnom sektoru može zaraditi pet puta više, i to na miru?

Zašto bi se normalan čovjek, izvan već postojećih političkih struktura, kandidirao za bilo kakvu javnu funkciju unutar zajednice u kojoj većinu ljudi nije briga ni za što izvan kratkovidnih privatnih interesa?

Pitanje koje bi prvo trebalo postaviti svakom kandidatu je ono elementarno, koje se čini glupim premda je ustvari najdublje: zašto ste se uopće kandidirali, zašto želite biti predsjednik i zašto mislite da to zaslužujete?

Ali, s druge strane, prije nego što ih sve skupa ili pojedinačno osudimo, i prije nego što odlučimo hoćemo li ostati kod kuće ili ipak otići na biračko mjesto, bilo bi pošteno zapitati se: zašto se ja nisam kandidirao? lli jesam li se na bilo koji način, u skladu sa svojim mogućnostima, aktivirao oko javnih stvari? Odgovor na to pitanje dat će nam pravo ili ne zgražavanja “četiri jahača Apokalipse”.

Nino Raspudić/Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati