Zašto se nisam kandidirao na predsjedničkim izborima?

6

Prije godinu dana poželjeli smo jedni drugima sretnu 2014. godinu, vođeni neuništivim blagdanskim optimizmom i nadom kako će nam 365 dana novog kruga Zemlje oko Sunca donijeti nešto bolje. U cjelini nam nije bilo bolje, jednako kao ni prethodnih pet godina. Nakon punih šest godina krize, na hrvatsku stvarnost se apsolutno može primijeniti stari vic o razlici između pesimista i optimista.

nino_raspudic “Pesimist” smatra da nam u novoj godini ne može biti gore, “optimist” misli da može. Na pragu sedmog kriznog ljeta očito je da kao zajednica ne možemo iznjedriti nikakvu novu dinamiku, reformu, zahvat, ništa što bi nam promijenilo sudbinu, već da ovisimo o sklopu vanjskih okolnosti, povoljnoj konstelaciji, Božjoj providnosti. Zadnja tanka nada za koju sam čuo tiče se biblijskih ciklusa od sedam loših godina, koje simbolizira sedam mršavih krava u Josipovu snu. Ispalo bi da je to neki prirodni maksimum kontinuirano lošeg gospodarskog razdoblja za zajednicu pa kao što lopta odskoči kad lupi o pod, tako i u tom prirodnom ciklusu nakon sedam jadnih godina nužno stvari same od sebe moraju krenuti nabolje. Brine što se i Grčićeva strategija pouzda u nešto slično. Jedina kratka razdoblja lijepih obećanja i trženja optimizmom koja su nam preostala su izborne kampanje. Gledajući predstavljanja i sučeljavanja predsjedničkih kandidata, pitam se je li to prava slika naše nacije?

Ima li ljudi voljnih kandidirati se za tu funkciju koji bi predstavljali odgovarajuće svjetonazorske i generacijske opcije bolje od ovih četvero? Ako je to to, ako je Ivan Vilibor Sinčić slika pameti, šarma i energije mladih, Josipovič uljuđena slika lijevog građanskog mainstreama izraslog iz elite bivšeg totalitarnog sustava, Kolinda Grabar Kitarović najbolje što može kandidirati trenutačno najorganiziranija konzervativna opcija, a Milan Kujundžić oporba njoj koja se predstavlja kao autentičnija, onda nema razloga za nezadovoljstvo, tu smo gdje jesmo pa će mo se prema pravilima igre demokratski prebrojiti na izborima. Ali ako to nije najbolje što Hrvatska može ponuditi kao kandidate za funkciju koja simbolički predstavlja zajednicu, koji je splet okolnosti doveo do toga da smo spali na njih četvero?

jahaciapokalipseNakon prvog sučeljavanja u ponedjeljak, prijatelj sklon pojednostavljivanju mi katastrofično kaže gotovi smo, ovo su četiri jahača Apokalipse: ovaj je Smrt, bezličan i dosadan, udavio bi gumenu patku, ovaj je Rat, čisti napoleonski kompleks, samo osvajanje i razaranje, ova je Kuga, globalistička pošast, a ovaj i izgleda kao Glad, ako ovakvi dođu na vlast krepat ćemo od gladi za godinu dana …

Sugovornicima poput njega, koji glasuju za različite političke opcije, a kojima je zajedničko nezadovoljstvo ponudom za predsjedničke izbore, redovito postavljam pitanje a zašto se ti nisi kandidirao, ili ako smatraš da bi za tvoju opciju netko drugi bio bolji kandidat, zašto se taj nije natjecao? Dobivam dvije vrste odgovora na to pitanje. Prvi razlog nekandidiranja tiče se nedostatka volje, drugi logističkih mogućnosti.

Na pitanje ima li razlike između teorije i prakse, legendarni igrač bejzbola Yogi Berra odgovorio je u teoriji nema, u praksi ima. Stoga, iako teoretski svaki punoljetni državljanin RH može postati predsjednik, u praksi vrlo malo ljudi ima logističke mogućnosti dosegnuti kandidaturu.

Prva prepreka je prag od 10.000 potpisa. Određena prethodna javna vidljivost wannabe predsjednika ili neki oblik organizacija iza leđa nužni su da bi se potpisi prikupili, bilo da je to stranka, ili udruga kao u slučaju Sinčića.

Osobno poznajem barem dvadeset ljudi koji bi, da su se odlučili za to, i zapeli, mogli skupiti deset tisuća potpisa i kandidirati se na predsjedničkim izborima. Zašto nisu? Ne da im se, ne žele, ne vjeruju da bi to ikome koristilo. Opća apatija je i razlog što se od dvanaest kandidata koliko ih je bilo na prethodnim izborima sada spalo na samo četiri. Ako se trend nastavi, na sljedećim predsjedničkim izborima imat ćemo samo dva kandidata, po jednog iz dvije mamutske koalicije. A nakon toga, ako se bude odvijao scenarij pobjede Josipovića, uklanjanja Milanovića, nove vlasti “novog SDPa” i ORaHa, možda i druga strana nakon dva desetljeća poraza, digne ruke od predsjedničkih izbora pa na onima 2024. ostane samo jedan, lijevi kandidat, koji bi se onda sučeljavao sam sa sobom i odgovarao, poput današnjih, na pitanja koja uglavnom nemaju veze s njegovim ovlastima.

Ljudi se iz godine u godinu sve više izoliraju, zatvaraju u privatnu sferu, mudruju kako su pripadnici stranke GSP gledaj svoja posla, nesvjesni da takvim povlačenjem dugoročno rade štetu i samima sebi. Stječe se dojam kako sposobni ljudi u Hrvatskoj bježe od bilo kakvih javnih dužnosti, osim ako nisu teži kompleksaši ili imaju nečasne namjere. Zašto bi se neki vrhunski menadžer patio na čelu ministarstva ili velikog javnog poduzeća pod pritiskom politike, medija, sindikata za 20 tisuća kuna, ako u privatnom sektoru može zaraditi pet puta više, i to na miru?

Zašto bi se normalan čovjek, izvan već postojećih političkih struktura, kandidirao za bilo kakvu javnu funkciju unutar zajednice u kojoj većinu ljudi nije briga ni za što izvan kratkovidnih privatnih interesa?

Pitanje koje bi prvo trebalo postaviti svakom kandidatu je ono elementarno, koje se čini glupim premda je ustvari najdublje: zašto ste se uopće kandidirali, zašto želite biti predsjednik i zašto mislite da to zaslužujete?

Ali, s druge strane, prije nego što ih sve skupa ili pojedinačno osudimo, i prije nego što odlučimo hoćemo li ostati kod kuće ili ipak otići na biračko mjesto, bilo bi pošteno zapitati se: zašto se ja nisam kandidirao? lli jesam li se na bilo koji način, u skladu sa svojim mogućnostima, aktivirao oko javnih stvari? Odgovor na to pitanje dat će nam pravo ili ne zgražavanja “četiri jahača Apokalipse”.

Nino Raspudić/Večernji List

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Uz ovaj hvale vrijedan opis Nine Raspodića dodajem šta je rekao jedan Hercegovački Hrvat u prvom broju novine “OBRANA” koja je izišla na Novu Godinu 1963. Jer ISTINA se sakriti ne može, Ona se može zataškati, prešućivati i zabranjivati ali se nikako ne može sakriti. Zato ovo dolje priloženo je prikladno, baš u ovo Božićno i Novogodišnje i predizborno vrijeme, predočiti Hrvatima da vide i uvide kako je jedna fanatik i Hercegovački Hrvat rekao upravo će ubrzo biti tome ima 52 godine.

    Ovim putem želim čestitati Božoć i Novi 2015. godinu svima! Otporaš

    “Mnogo puta smo rekli, da nam je težko govoriti i pisati. Sada velimo:
    težko nam je već šutiti, jer će novi borci sumnjati u naše rodoljublje,
    da o nama imaju kritično mišljenje, a da nadju svoj smisao za žrtvu u
    novom revolucionarnom pohodu za slobodu svoga naroda. Svijestni
    odgovornosti pred Bogom i Narodom, mi ćemo reći istinu, a ostatak života
    mi smo posvetili odgoju i pripravi mladih. Hrvatska će na povijest
    suditi prema onome, kako se budemo vladali danas, a ne prema tome što
    smo htjeli biti ili što bi bili da smo mogli i htjeli…

    Prije odluke podpisani je dobro razmislio, urdio svoje račune sa Bogom i
    ljudima i za vrijeme duhovnih vježbi krajem godine došao do zaključka,
    da je došlo vrijeme govoriti punu istinu. I mi ćemo ju reći. Neka bude
    za dobro Hrvatske. General Drinjanin, “OBRANA” br. 1. 1963. strana 5., u
    članku: U sljedećim “OBRANAMA” (Za dvadesetgodišnjicu Hrvatskog
    Narodnog Odpora”

    • Lilith

      Sretan ti Božić Gabro! Tebi i tvojoj obitelji želim puno zdravlja, mira i blagoslova!

      • HRSmoock

        Sretan Božić i tebi i obitelji i naravno, našem komandosu i etnografskoj riznici Gabru.

        • Gabro Vuskic

          Dragi i poštovani HRSmooc vidim da pratiš i čitaš što Gabro piše. Čvrsto vjerujem da i pamtiš što si pročitao, pa kako u to čvrsto vjerujem, onda bih želio dodati jedno povijestno pojašnjenje u gore navedenom citatu generala Drinjanina.
          Tko je imao priliku kupti knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” tu, u toj knjigi, mogao je naći mnoga pisma Maksa Luburića u kojima on opisaiva svoja poznajstva s istaknutim Španjolcima svih staleža, ponajviše političkih, vojničkih i svećeničkih. Jedan od tih visokih španjolskih svećenika je bio i Padre Oltra, veliki generalv i Poglavnikov prijatelj. Kako je Padre Oltra skupa sa Fra. Brankom Marićem dao zadnju Pomast, tj. Ispovijed na smrti Poglavnika 28 prosinca 1959. godine, tako je taj isti Padre Oltra, generalov prijatelj, bio generalov ispovjednik i u nekoliko pisama general piše kako je sa mnogim generalovim stvarima upoznat Padre Oltra. Zato on i kaže u gore navedenom citatu “…da je uredio svoje račune sa Bogom i ljudima i za vrijeme duhovnih vježbi krajem godine (što je je božićno i vonogodišnje doba, vrijeme, mo) došao do zaključka da je došlo vrijeme govoriti ISTINU. I mi ćemo ju reći. Neka bude za dobro Hrvatske. General Drinjanin, “OBRANA” br. 1 1963., strana 5…”

  • Sada velimo: težko nam je već šutiti!!!

    • Teška Kultura

      Predugo šutimo!