Pratite nas

Kolumne

Kome i zašto smeta porez na nekretnine?

Objavljeno

na

Odgovorne vlade nove poreze ne uvode u društvo u kojem je svaki četvrti građanin drugog reda, živi s blokiranim računom, bez prava da na bankomatu podigne novac!

Sanader je znao kako se to radi. Kako napraviti korak naprijed i dva natrag, a na koncu sve prikazati kao odlučan pomak naprijed. Kad god je vidio da neka odluka ili zakonsko rješenje proizvodi nepopularne efekte, izišao bi pred kamere i manirom dobrog monarha pokudio svoje ministre koji su se, eto, malo previše zaigrali, a on sam o tome kao da ništa nije znao.

Plenković nema tu manipulatorsku demagošku žicu kojom bi poraz pred očima kamera drsko pretvorio u trijumf, ali očito i on zna kad treba “poduzeti” taj odlučni korak unatrag. Uostalom, da nije tako – njegove vlade danas ne bi ni bilo. U jednom intervju u dvije minute pokopao je već izglasani porez na nekretnine, čedo njegovog ministra financija, zatim je javno uputio packe nedovoljno pripremljenom potezu ministra poljoprivrede koji je poslužio kao okidač novog kamionskog rata između Hrvatske i Srbije. Na koncu je ostavio i prostora za uvjerenje da je obrazovna reforma, onakva kakvom ju je zamislio prethodni njegov ministar znanosti – zapravo već stvar prošlosti.

Što se tiče novog hrvatsko-srpskog “rata”, sasvim je izgledno da će se naći rješenje – prepolovit će se trošak pregleda po svakom proizvodu, ili će se pak plaćati isti iznos, ali po svakom kamionu, bez obzira koliko vrsta voća ili povrća u njemu bilo. To je relativno lako. No, zašto je porez na nekretnine izazvao tako žestoku reakciju šire hrvatske javnosti, ako ministar financija tvrdi da 80 posto građana neće plaćati veći porez no što sad plaćaju komunalnu naknadu? Čini se onda sasvim racionalno pretpostaviti da iza kampanje protiv tog poreza stoje oni preostali, bogatiji, koji ne dižu buku toliko zbog sela, koliko zbog vlastite kože – ne samo zato što bi sada plaćali osjetno više, nego i strahujući se da će upravo oni biti izvor neizravno najavljenih daljnjih povećanja tog poreza u budućnosti.

Ima svakako istine u tome, no, posve je očito da je nezadovoljstvo mnogo šire, da nije u pitanju samo otpor imućnih, već nejasna koncepcija zakona, bez jasnih izračuna koji bi uvjerili prosječnog Hrvata da se ne radi o još jednom potezu kojim će se povećati neizvjesnost života u ionako izmučenoj Hrvatskoj. Nema dvojbe da u domaćim i međunarodnim institucijama mnogima bode oči da su ti isti Hrvati europski rekorderi po statistici stanovanja u vlastitim domovima, te da bi rado da se ti domovi izlože vjetrometini tržišta. Pravedno jest oporezivati nečije gomilanje imovine, porezima destimulirati rentijerstvo, te poticati ulaganja koja stvaraju nova radna mjesta, ali nipošto nije pravedno oporezivati to što je netko kroz duga desetljeća odricanja uspio steći dom ili krov nad glavom. A kamoli oporezivati nekretnine koje su već stavljene u gospodarske svrhe.

Neki se rugaju i statistikama prema kojima su Hrvatići statistički pri vrhu nacija koje najkasnije odlaze iz roditeljskog doma. Mamini sinovi. I kćeri. Vele. No, ne vide da ta statistika proizlazi iz one prve. Ulaganje u nekretninu desetljećima je bio jedini oblik sigurnog ulaganja u nedemokratskom društvu koje je ograničavalo privatno poduzetništvo. Hrvati te kuće i jesu gradili za svoju djecu, kako bi im pružili barem tu sigurnost. Nakon drske pljačke društvene imovine, danas nekoga pripustiti da stavi svoju šapu i na tu privatnu imovinu bio bi – zločin povijesnih razmjera.

Odgovorne vlade nove poreze ne uvode u razdobljima gospodarske stagnacije. Ovaj rast kojem trenutno svjedočimo dolazi nakon sedam predugih gladnih godina, tako da je sasvim jasno da većina Hrvata još liže otvorene rane koje su zadobili tijekom krize koja za većinu zasigurno ni danas nije završena te da ih se ne smije izložiti novim gladnim predatorima. Ta ovo je društvo u kojem je gotovo svaki četvrti građanin drugog reda, živi s blokiranim računom, bez prava da na bankomatu podigne svoj novac! Građane se ne smije kažnjavati zato što nakon rata i dugogodišnjeg pada nisu u stanju investirati u vlastitu djedovinu i privesti je priželjkivanoj svrsi. A za spekulante nekretninama postoje i drugi zakoni koji mogu i moraju biti upotrebljeni.

Dakle, porez treba barem odgoditi do osjetnijeg održivog oporavka gospodarstva. A u međuvremenu zakonski obvezati lokalne samouprave na prikupljanje komunalne naknade. Ako im to nije dosta i ako smo već zaboravili na obećano smanjenje PDV-a, preusmjerimo privremeno njima taj jedan postotak. I vrijeme iskoristimo za pripremu reforme javne uprave te za izradu uvjerljivih projekcija i simulacija – što se od tog poreza zapravo sve očekuje i kakve će biti stvarne posljedice za “malog” čovjeka. Bez toga – ni koraka dalje.

Ivan Hrstić/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati