Zašto smo trebali Kolindu Grabar Kitarović, a ne Ivu Josipovića?

1

Ivo Josipović imao je ogromnu šansu nešto napraviti u pet godina svoga mandata! A nije napravio baš ništa! To mu zamjeraju i oni koji su glasovali za njega za prvi mandat, a sada za drugi mandat nisu jer ih je iznevjerio. To je glavni razlog zašto je izbore izgubio i ušao u povijest kao predsjednik koji nije uspio dobiti drugi mandat! Josipović je izgubio onog trenutka kad se počeo baviti samo sobom i svojim rejtingom, a ne problemima.

Josipoviću bi se svašta moglo zamjeriti, kao što mu valja i priznati dobre poteze. Iako su mu ovlasti najviše u vanjskoj politici, diplomaciji, oružanim snagama i u sigurnosnom sustavu, njega to nije previše zanimalo, to ga je zapravo umaralo. Najviše se zanimao za unutarnju politiku i igre iza zavjese, gdje nema nikakvih ovlasti i morao je biti nadstranački. On je upravo tu najviše petljao. Kao što je neprestano petljao po “regionu”, umjesto da smo danas čvrsto vezani uz zapadne strukture i najjače zapadne zemlje, gdje prirodno i pripadamo. To mu se ne može oprostiti, jer nas je svojom politikom držao u balkanskoj močvari!

Josipoviću se i te kako može zamjeriti što je sekundirao Zoranu Milanoviću, čija je četverogodišnja vladavina, prema procjeni ekonomista Željka Lovrinčevića, Hrvatskoj nanijela štetu od oko 200 milijardi kuna, ravnu izravnoj ratnoj šteti koju je Hrvatska imala do 1995. godine! Nije li to zvono za uzbunu? Josipović je na sve to uglavnom šutio! Zašto? Jer je njemu dobro, on je izvrsno situiran, izvrsno zarađuje, elitist, kao i Milanović. To nije zločin, ali proizvodi socijalnu bešćutnost koju vidimo svaki dan!

Neću ovdje spominjati ZAMP, Emporion, Komercijalnu banku, Štedionicu Zlatica, Posmrtnu pripomoć, EPH… Za to jednog dana mora pravosuđe donijeti pravorijek, ako ima ičega spornog. Neću ni o njegovim ideološkim pogledima, zabludama, njegovom titoizmu, političkom jugoslavenstvu, to su razlike nepremostive, ali zato smo u demokraciji gdje svatko od nas ima mjesto za sebe, bez obzira na razlike. No druga je stvar kad je Josipović poziciju šefa države koristio za ideologizaciju društva, za ideološke podjele, za sotoniziranje svih koji ne misle kao on ili ga kritiziraju, za cenzuru medija, za narušavanje i tako krhke mlade hrvatske demokracije.

Upravo kad je o demokraciji riječ, o demokratskim vrijednostima, o europskim vrijednostima koje želimo kod nas usaditi, tu je Josipović pao do kraja, i tu je moj glavni argument zašto više nije bio sposoban za predsjednika države. Njegov je glavni krimen “LEX PERKOVIĆ”! Mnogi, na žalost, ne shvaćaju, što je to bio taj propali zakon, neki drže da je to bila samo neka greška! Taman posla, to je bio pokušaj tihog udara na hrvatsku demokraciju! Ivo Josipović ne govori istinu kad danas tvrdi da se on prvi zalagao da se taj zakon povuče. O tome da ne govori istinu govore mediji koji su bilježili njegove izjave.

Što se htjelo s tim zakonom? Vlada, vladajuća stranka, predsjednik države, državni odvjetnik, tajne službe, svi su stali u obranu Josipa Perkovića. Oni su svi pogazili nacionalne interese i međunarodne obaveze te tako nanijeli ogromnu štetu Hrvatskoj. Samim time srušen je ustavni poredak RH, jer po zakonima i Ustavu RH, i Vlada, i stranke, i predsjednik, i državni odvjetnik, ali i tajne službe trebaju štititi hrvatske interese, a ne interese pojedinaca. Imaju obvezu poštovati Ustav i zakone. “Lex Perković” je jasno pokazao da u Hrvatskoj, na neki način, i dalje vlada stara komunistička garda te da u ključnim pitanjima u RH demokracije jednostavno nema, da je se gazi i ruši. U slučaju “Lexa Perković” i svih događaja oko njega sigurno da nije bila samo ugrožena nego i srušena cijela trodiobna podjela vlasti. Posljedice toga slučaja morat ćemo još dugo ispravljati. To osjećamo još i danas!

Predsjednik države mogao je spasiti situaciju, a po ulozi koju ima u Ustavu, sigurno je on to i trebao. No, problem je u tome da je sam predsjednik postao član odvjetničkog tima Josipa Perkovića. Ali važnija i opasnija za naš demokratski sustav jest činjenica da je baš predsjednik iskoristio svoju ustavnu ulogu kako bi Vladi, vladajućoj stranci i državnom odvjetniku dao legitimitet u cijelom tom slučaju. Posebice svojom izjavom da se Perkovića uopće ne bi trebalo izručiti Njemačkoj.

Predsjednik je po Ustavu osoba koja bi trebala biti iznad svake stranke. Problem je da je i sam predsjednik također pokazao kako je igrač stare nomenklature koja vlada u pozadini, koja brani svoje interese, ponajprije financijske, koja želi sačuvati svoju moć, svoju mrežu… Kako Hrvati ipak vjeruju predsjedniku malo više nego drugim političarima, tako je Josipović koristio taj kredibilitet kako bi narod privukao na svoju stranu. I na taj se način narugao hrvatskoj demokraciji.

Ako predsjednik države kaže da Perkovića nakon donošenja zakona ne treba izručiti, onda predsjednik prvo konstatira da će on zakon u svakom slučaju potpisati, jer bez njegova potpisa zakon ne stupa na snagu. Znajući mišljenje Europske komisije, da je zakon prekršaj ugovora s EU, Josipović je ipak spreman potpisati takav zakon. U Njemačkoj, ali i svakoj drugoj zemlji EU, takav bi predsjednik morao dati ostavku. No kod nas se još želi uvjeriti narod da su on i njegova nomenklatura bili u pravu. To je možda i najveći skandal u ovoj epizodi.

Eto, svatko neka iz ovoga izvuče zaključak za sebe!

Zašto nam je trebala Kolindu? Zato što je ona neuprljana, zato što je Hrvatskoj potrebna promjena, zašto što je potrebna protuteža Milanoviću koji je sa svojima svakim danom sve više izvan kontrole, i koji nas uništava iz dana u dan, zato jer je izvrsna osoba za predsjednicu države, poliglotkinja i diplomatkinja, viđena u svijetu… Naravno, i ona će biti nagrađena za dobro, ali i kažnjena ako bude još jedna u nizu onih koji obećavaju brda i doline, a nakon zasjedanja u fotelju na sve zaborave.

Ne, ne očekujem čuda, ne mislim da će se preko noći svašta promijeniti, ne mislim da ćemo odmah imati zemlju meda i mlijeka. Ali promjene su nam nužne, izbori su zato da se kazne oni koji su dobili povjerenje, a izigrali su ga, kao Josipović. Zato na izborima biramo druge, dajemo im šansu, jer ćemo samo tako naprijed. To je ta demokracija koja Josipoviću ide na živce. Ali na kraju, i on je morao spakirati stvari i otići! Koliko god mu teško bilo. No zato je Hrvatska odahnula i dobila novi zamah.

[ad id=”40551″]

Piše:Zvonimir Despot

facebook komentari